REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: UsI-1471/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice ZP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, Užarska 28, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB:18683136487 zastupanog po službenoj osobi UP, radi poreznog nadzora, 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja tč. 2. izreke rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: KLASA: UP/II-471-02/22-01/308, URBROJ: 513-04-23-10 od 28. travnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/65, URBROJ: 513-07-08/22-1 od 7. srpnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/22-01/65, URBROJ: 513-07-08/22-1 od 7. srpnja 2022. tužiteljici je utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina za 2016. i 2017. (tč. 1. i 2. izreke) te poreza na dohodak od samostalne djelatnosti (tč. 3. – 6. izreke) i poreza na dodanu vrijednost (tč. 7. – 10. izreke) za razdoblje 2018. – 2021.

2. Citirano prvostupanjsko rješenje doneseno je nakon provedenog poreznog nadzora, o čemu je sastavljen Zapisnik, KLASA: 471-02/21-01/183, URBROJ: 513-07- 08/22-19 od 5. svibnja 2022. (dalje: Zapisnik), i temelji se na slijedećim utvrđenjima. Tč. 1. i 2. izreke – da je tužiteljica je u 2016. i 2017. prodajom nekretnina u k. o. [katastarska općina] i to: 1/3 dijela k. č. br. [katastarska čestica] (Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 26. listopada 2016 ) i 203/521 dijela k. č. br. [katastarska čestica]. (Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 27. veljače 2017.), unutar roka od dvije godine od stjecanja istih (Ugovor o kupoprodaji od 3. kolovoza 2015), ostvarila dohodak od imovine i imovinskih prava.

Tč. 3. – 10. izreke – da je tužiteljica kao vlasnica nekretnina – smještajnih objekata u naselju Pobri na adresi [adresa] (villa [adresa]), [adresa] ([adresa]) i [adresa] (villa Stella) ukupnog smještajnog kapaciteta 30 kreveta, prividnim pravnim poslovima ustupanja vlastitih nekretnina članovima svoje obitelji, i ujedno povezanim osobama, svekrvi SP i sestri ZPK nastojala prikriti vlastito obavljanje djelatnosti u tim objektima u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak od samostalne djelatnosti.

3. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/22-01/308, URBROJ: 513-04-23-10 od 28. travnja 2023., djelomično je uvažena žalba tužiteljice te je utvrđeno da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak od otuđenja imovine za 2016., dok je preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana.

4. Tužiteljica osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka. U tužbi i tijekom spora (održana rasprava, podnesci od 23. veljače i 6. ožujka 2024.) izlaže kao i u tijeku upravnog postupka (Prigovor, Žalba) te navodi kako slijedi.

U odnosu na utvrđenu poreznu obvezu porezna na dohodak od otuđenja imovine tužiteljica prije svega ističe na da je nastupila prava na provođenje nadzora, sukladno odredbi čl. 117. st. 2. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22; dalje: OPZ) obzirom da je od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze - 1. siječnja 2018. do započinjanja nadzora - 21 ožujka 2021. proteklo više od tri godine. Smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o situaciji iz čl. 117. st. 3. OPZ-a, odnosno, kako to to tvrdi tuženik, da je nadzor pokrenut po nalogu drugog tijela, budući da iz Službene bilješke slijedi da je Općinsko državno odvjetništvo dalo nalog MUP-u za provođenje izvida radi provjeren navode iz kaznene prijave koju je podnijela privatna osoba, a na nalog Poreznoj upravi za provođenje postupka nadzora. Osim toga, smatra da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo trošak nabave nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] obzirom da je pri izračunu polazilo od cijene 229,27 kn/m[2] . Pojašnjava da je to tog iznosa porezno tijelo došlo dijeleći ukupnu kupoprodajnu cijenu nekretnina s ukupnom površinom nekretnina koje su predmet svakog pojedinog kupoprodajnog ugovora, a što smatra pogrešnim iz razloga što je kupoprodajna cijena određena u tom iznosu jer se kupovalo svih sedam zemljišnih čestica odjednom, dok bi cijena prilikom kupoprodaje svake pojedine nekretnine bila bitno drugačija.

Što se tiče utvrđenih obveza poreza na dohodaka od obavljana samostalne djelatnosti tužiteljica osporava zaključak poreznih tijela prema kojem je ona sklapanjem prividnih pravnih poslova s članovima svoje obitelji nastojala prikriti da je ona stvarni iznajmljivač predmetnih nekretnina odnosna da je ona osoba koja se bavila djelatnošću pružanja usluga ugostiteljskog smještaja u tim nekretninama. Ističe da su članovi njezine obitelji bili ovlašteni iznajmljivati predmetne nekretnine temeljem Ugovora o osnivanju prava služnosti produživanja od 11. lipnja 2018. te čl. 204. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te dodaje da je članovima obitelji izdavala pisane suglasnosti za pružanje usluge u domaćinstvu kako isti prilikom iznajmljivanja ne bi kršili zakonske uvjete propisane Zakonom o obavljanju ugostiteljske djelatnosti.

Smatra da se tuženik neosnovano poziva na odredbu čl. 5. Pravilnika o provedbi Općeg poreznog zakona (NN br. 45/19, 35/20, 43/20, 50/20, 70/20, 103/20, 114/20, 144/20; dalje: Pravilnik o provedbi OPZ-a) obzirom da bi takav način primjene citirane podzakonske norme predstavljao neosnovano ograničavanje slobode tužiteljice u vršenju njezinih vlasničkih ovlaštenja nametanjem nerazumno visokih poreznih obveza, a što da je protivno odredbi čl. 30 . Zakona o vlasništvu i čl. 48. Ustava RH. Osim toga, porezna tijela niti ničime nisu dokazala, niti obrazložila, da odnos kakav postoji između nje i članova njezine obitelji ne bi nastao i između nepovezanih osoba. Nadalje, tužiteljica tvrdi da prihodi od iznajmljivanja predmetnih nekretnina koje su ostvarile SP (svekrva) i UPK (sestra) nisu njezini prihodi iz razloga što je između njih postojala suglasnost da one (svekrva i sestra) ostvare prihode od iznajmljivanja.

Ističe da je tuženik svoj stav da se njezina sestra nije bavila iznajmljivanjem temelji na činjenica da ista ne živi na adresi u [adresa] i da je zaposlena na puno radno vrijeme, a što smatra apsurdnim obzirom da puno radno vrijeme, sukladno Zakonu o radu, iznosi 8 sati, dan traje 24 sata a putovanje s mjesta prebivališta UPK do predmetne nekretnine traje 20-ak minuta. Naglašava da je uobičajeno i potpuno normalno da i osobe koje su u radnom odnosu, pored prihoda iz radnog odnosa ostvaruju i prihode od iznajmljivanja nekretnina. Nadalje, što se tiče navoda tuženika da su kod inozemnih agencija za iznajmljivanje bili samo njezini i suprugovi kontakti tužiteljica navodi da je razlog tomu lakše vođenje rezervacije i komunikacije s gostima, a obzirom da je njezina sestra zaposlena a svekrva ne koristi e-mail. Što se tiče za navode tuženika da su se njezin suprug, sestra i svekrva odrekli služnosti tužiteljica pojašnjava da je izjava o odreknuću o odreknuću od služnosti tužiteljica dana isključivo u svrhu lakše prodaje predmetnih nekretnina, a na što su joj ukazale agencije za prodaju nekretnina budući da je nedostajao interes kupaca za kupnju upravo zbog upisanih tereta.

Zaključno tužiteljica naglašava da su sestra i svekrva uredno podmirile sve svoje porezne obveze s osnova pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, tj. platile su godišnji paušalni porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Stoga, obzirom da im nije izvršen povrat poreza to je razvidno da se donošenjem pobijanog rješenja isti događaj ponovo oporezuje, a što zakon ne dopušta.

5. U odgovoru na tužbu te dodatnim očitovanjima od 13. veljače i 18. ožujka 2024. tuženik, u bitnom, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženjima pobijanih rješenja. Glede prigovora tužiteljice da je nastupila zastara vođenja poreznog nadzora obzirom na protek roka od 3 godine tuženik ponavlja da je iz Službene zabilješke — Dopis MUP-a, PU Primorsko-goranska, Sektor kriminalističke policije, Služba gospodarskog kriminaliteta i korupcije (posl.br. 511-09-13-5289/ 19 LH) od 06. kolovoza 2020. godine jasno slijedi da je postupanje poreznog tijela u smislu dopustivosti poreznog nadzora bilo na zakonu osnovano, odnosno sukladno odredbi čl. 117. st. 3. tč. 4. OPZ-a.

Nadalje, navode tužiteljice kojim osporava nabavnu vrijednost nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] smatra paušalnim i neutemeljenim obzirom da iste tužiteljica nije potkrijepila nikakvim dokazima. Smatra da je nabavna cijena predmetnog zemljišta utvrđena na zakoniti pravilan način obzirom da je utvrđena temeljem podatka iz Ugovora o kupoprodaji od 3. kolovoza 2015. kojim je tužiteljica stekla predmetne (ukupne površine 1489 m[2] ) za iznos kupoprodajne cijene od 341.392,14 kn, a koju vrijednost je porezno tijelo prihvatilo kao poreznu osnovicu u postupku razreza poreza na promet nekretnina.

Glede utvrđene porezne obveze poreza na dohodak od obavljanja samostalne djelatnosti tuženik navodi da je u konkretnoj upravnoj stvari obavljajući porezni nadzor, a u kontekstu utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje, porezno tijelo je opisalo uočene nelogičnosti i neobičnosti glede tražanja izdavanja odobrenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti za druge rodbinski povezane osobe (svekrva, sestra, suprug) i traženja prestanka važenja odobrenja pružanja ugostiteljskih usluga za iste osobe, kao i samu tužiteljicu, na objektima [adresa] i [adresa], koji objekti su u vlasništvu tužiteljice.

Tuženik napominje da je činjenice utvrđene u postupku poreznog nadzora, a detaljno opisane u donesenim poreznim aktima, porezno tijelo ocjenjivalo sa stajališta načela gospodarskog pristupa. Prosuđujući ukupnost utvrđenih činjenica prema njihovoj gospodarstvenoj biti u postupku je utvrđeno da je tužiteljica u nastojanju da ostane paušalni porezni obveznik „prebacivala" odnosno uspijevala ishodovati odobrenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na ime drugih osobe, koje su s njom rodbinski povezane, sve kako ne bi prešla prag od 300.000,00 kn i ušla u registar obveznika poreza na dodanu vrijednost, a što bi rezultiralo i statusom obavljanja samostalne djelatnosti.

Ukazuje da su nositelji odobrenja za obavljanje djelatnosti smještaja (svekrva i sestra) nisu tu djelatnost obavljali kontinuirano već isprekidano, odnosno periodično (na ime svekrve Mare Šarčević 4 kreveta u 2017. i dodatno 10 kreveta u 2018. sa prekidom u 2019.g., zatim ponovno i zaključno od 09. ožujka 2020. - 24. kolovoza 2020. 10 kreveta; na ime sestre Ivane Mandić Grabovac 10 kreveta u 2018. i 2019. sa prekidom u 2020. i ponovo 8 kreveta u 2021.) kao i da je do prekida dolazilo u trenutcima kada su se ostvareni primici približili pragu ulaska u sustav PDV-a (sestra). Osim toga, uočeno je, primjerice, kako je suprug tužiteljice na svoj račun otvoren u slovenskoj banci tijekom 2017. primio uplate s osnova plaćanja računa za smještaj gostiju u objektu u vlasništvu tužiteljice u ukupnom iznosu 39.715,50€ (295.836,48 kn) unatoč tome što u to doba nije imao registrirano obavljanje predmetne djelatnost. Tužiteljica je je pak u istoj godini ostvarila prihod od 142.135,00 kn, a SP, koja je od 30. svibnja 2017. godine bila nositelj odobrenja, prihod od 89.450,00 kn (ukupno 231.585,00 kn). Obzirom da ukupno ostvareni prihod od obavljanja djelatnosti u 2017. prelazi prag od 300.000.00 to je od 2017. tužiteljica bila dužna registrirati se kao obveznik poreza na dodanu vrijednost. Tuženik ukazuje da su se uplate na račun supruga DP s osnova iznajmljivanja nekretnina u vlasništvu tužiteljice, iako nije bio registrirani iznajmljivač, nastavile i u 2018. godini, na koji način je i za ovu godinu tužiteljica prikrila stvarno ostvarene ukupne primitke, koji su nedvojbeno bili u iznosu većem od 300.000,00 kn.

Nadalje, tuženik navodi kako tužiteljica u pogledu prava korištenja tih nekretnina poziva Ugovor o osnivanju prava služnosti od 11. lipnja 2018., međutim, istovareno zaboravlja ukazati i na Izjavu o odreknuću ovlaštenika prava služnosti od 26. studenog 2019. potpisanu od strane DP, UPK i CP (javnobilježnička ovjera od 27. studenog 2019.). Slijedom navedenog, smatra netemeljnim navode iz tužbe glede zakonitosti pravnog osnova davanja nekretnina rodbinski povezanim osobama na besplatno korištenje, kao i navod da bi ovakav odnos, davanje smještajnih kapaciteta općenito, a osobito u turistički atraktivnom okruženju na besplatno korištenje), mogao nastati i medu nepovezanim osobama. Zaključno, tuženik ističe da su svi plaćeni porezi vezani uz iznajmljivanje nekretnina u vlasništvu tužiteljice vrednovani kao plaćeni porez na dohodak za tužiteljicu, te je za iznos tako plaćenog poreza umanjena ukupna porezna obveza poreza na dohodak, a što je tablično prikazano u Zapisniku.

6. U ovom sporu provedena je rasprava čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

7. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. U odnosu na utvrđeno obveze plaćanja poreza na dohodak o otuđenja imovine među strankama je nesporno da je nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], prodala unutar dvije godine od stjecanja čime je nastalo oporezivi događaj u smislu odredbi čl. 56. i 58. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16).

10. Sukladno odredbi čl. 108. st. 2. OPZ-a, kojom je propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, te odredbi čl. 49. st. 2. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16) zastara prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak od otuđenja imovine počela je teći 1. siječnja 2018.

11. Odredbom čl. 117. st. 2. OPZ-a propisano je da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze (st. 2.), dok je u st. 3. istog članka propisano da se iznimno od st. 2. porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze u postupcima suzbijanja poreznih prijevara (tč. 3.) te u postupcima pokrenutim po nalogu drugih tijela (tč. 4.).

12. Iz stanja spisa slijedi da je porezni nadzor pokrenut nakon što je porezno tijelo zaprimilo dopis Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora kriminalističke policije, Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije od 6. kolovoza 2020. Tim dopisom MUP-a obavještava Poreznu upravu o okolnostima podnošenja kaznene prijave protiv tužiteljice i drugih osoba zbog sumnje na počinjenje više kaznenih djela te, ujedno, traži da se provede postupak poreznog nadzora.

13. Slijedom gore izloženog, Sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na dopustivost provođenja poreznog nadzora primjenjuje zastarni rok od 6 godina, a ne rok od 3 godine (iz čl. 117. st. 2. OPZ), a posljedično čemu se utvrđuje da tužiteljica neosnovano prigovara da je nastupila prekluzija vođenja poreznog nadzora poreza na dohodak za 2017.

14. Iz sadržaja spisa slijedi da je porezna osnovica poreza na dohodak od otuđenja nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u iznosu 25.488,66 kn utvrđena kao razlika između ukupnih primitaka i izdataka koje je tužiteljica ostvarila u svezi stjecanja i otuđenja navedene nekretnine. Primici su utvrđeni na osnovu podatka o tržišnoj vrijednosti predmetne nekretnine iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. veljače 2017. (kojim je tužiteljica prodala 203/521 dijela ili 203 m[2] predmetne nekretnine) u iznosu od 74.357,62 kn. Izdaci su utvrđeni u ukupnom iznosu od 48.868,96 kn, od čega se iznos od 46.541,81 kn odnosi na trošak nabavne vrijednosti nekretnine, dok se prestali iznos od 2.327,15 kn odnosi na plaćeni porez na promet nekretnina. Pri utvrđivanju visine nabavne vrijednosti porezno tijelo polazilo je od procjene tržišne vrijednosti koja je korištena u postupku u kojem je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po Ugovoru o kupoprodaji od 3. kolovoza 2018. kojim je tužiteljica, osim predmetne, stekla još 6 nekretnina, ukupne površine 1.489 m[2] za iznos kupoprodajne cijene od 341.392,14 kn ili 229,27 kn/m[2] , a koji iznos je porezno tijelo prihvatilo kao tržišnu vrijednost, odnosno kao osnovicu u postupku razreza poreza na promet nekretnine – porez utvrđen rješenjem od 5. listopada 2015. na koje se tužiteljica nije žalila.

15. Stoga, kako iz stanja spisa proizlazi da je pri utvrđivanju nabavne vrijednosti nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] porezno tijelo polazilo od procjene sačinjene u postupku razreza poreza na promet nekretnina, a na koju procjenu tužiteljica u tom postupku nije imala primjedbi te činjenice da je istu nekretninu tužiteljica prodala po cijeni od 366,29 kn/m[2] , to Sud nalazi neosnovanim prigovore tužiteljice da je pri utvrđivanju izdataka pogrešno utvrđena visina nabavne vrijednosti nekretnine.

16. U čl. 9. OPZ-a propisano je da se sudionici porezno-pravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri (st. 1.). Postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom.

17. Prema čl. 11. OPZ-a porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti.

18. U čl. 12. OPZ-a propisano je da ako se prividnim pravnim poslom prikriva neki drugi pravni posao, tada je osnova za utvrđivanje porezne obveze prikriveni pravni posao.

19. Sukladno čl. 49. OPZ-a Smatra se da postoji odnos povezanih osoba iz ovoga članka i između poreznog dužnika i: njegovog bračnog druga, njegovog krvnog srodnika u ravnoj liniji, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, po tazbini do istog stupnja bez obzira je li brak prestao ili nije, posvojitelja, posvojenika, skrbnika, osobe pod skrbništvom, staratelja, osobe pod starateljstvom te osobe koja s njime živi u zajedničkom kućanstvu (st. 2.).

20. Ugovori i poslovni odnosi između povezanih osoba porezno će biti priznati samo onda ako bi i druge osobe koje nisu u takvom međusobnom odnosu pod istim ili sličnim okolnostima utvrdile takve ugovorne uvjete ili uspostavile takve poslovne odnose (čl. 49. st. 3. OPZ-a i čl. 5. Pravilnika o provedbi OPZ-a).

21. Odredbom čl. 57. st. 2. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18121/19, 32/20, 138/20; dalje: ZPD) propisano je da iznimno od čl. 56. ZPD-a i st. 1. ovog članka, poreznom obvezniku koji ostvaruje dohodak od iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova porez na dohodak po osnovi obavljanja te djelatnosti utvrđuje se u paušalnom iznosu pod uvjetima i na način propisan člancima 61. i 82. ZPD-a.

22. Odredbom čl. 2. Pravilnika o djelatnostima iznajmljivanja stanova, soba I postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova koje će se paušalno oporezivati, o visini paušalnog poreza i načinu plaćanja poreza (NN br. 1/17, 1/19; dalje Pravilnik) propisano je da obveznik poreza na dohodak iz čl. 57. st. 2. ZPD-a kojemu se godišnji porez utvrđuje u paušalnom iznosu je fizička osoba - građanin kojoj je na temelju odobrenja nadležnog ureda odobreno pružanje usluge građana u domaćinstvu u skladu s odredbama zakona kojima se uređuje ugostiteljska djelatnost, a nije obveznik poreza na dodanu vrijednost prema zakonu kojim se uređuje porez na dodanu vrijednost i dohodak ne utvrđuje prema čl. 30. - 35. ZPD-a odnosno na temelju poslovnih knjiga, pod uvjetom: (1.) da iznajmljuje putnicima i turistima stanove, sobe i postelje, kojih je vlasnik, najviše do 20 postelja odnosno kreveta, i/ili (2.) da organizira kamp na svojem zemljištu najviše do 10 smještajnih jedinica, odnosno do 30 gostiju istodobno.

23. Sukladno odredbi čl. 82. OPZ-a poreznom obvezniku koji ostvaruje dohodak iz čl. 57. st. 2. ZPD-a (iznajmljivanje stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranje kampova), a nije po toj osnovi obveznik poreza na dodanu vrijednost prema zakonu kojim se uređuje porez na dodanu vrijednost, dohodak i porez na dohodak utvrđuje se u paušalnom iznosu (st. 2.). Porezna uprava može na temelju obavljenog nadzora i prikupljenih podataka o ostvarenom prometu donijeti rješenje o obvezi plaćanja predujma poreza na dohodak, u skladu s čl. 37. st. 1. ZPD-a, ako utvrdi da je porezni obveznik ostvario primitke po toj osnovi iznad iznosa propisanog za obvezni ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost.

24. Iz Zapisnika proizlazi, a isto je i nesporno među strankama ovog spora, da je tužiteljica vlasnica smještajnih objekta u naselju Pobri ukupnog smještajnog kapaciteta 30 kreveta, da su u promatranom razdoblju, osim tužiteljici (i suprugu) za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja izdavana odobrenja njezinoj sestri i svekrvi, članovima obitelji koji ne žive u istom kućanstvu s tužiteljicom, a na temelju tužiteljičine suglasnosti; da nositelji odobrenja za obavljanje djelatnosti smještaja (svekrva i sestra) nisu tu djelatnost obavljali kontinuirano već isprekidano, odnosno periodično (na ime svekrve Mare Šarčević 4 kreveta u 2017. i dodatno 10 kreveta u 2018. sa prekidom u 2019.g., zatim ponovno i zaključno od 09. ožujka 2020. - 24. kolovoza 2020. 10 kreveta; na ime sestre Ivane Mandić Grabovac 10 kreveta u 2018. i 2019. sa prekidom u 2020. i ponovo 8 kreveta u 2021.); da tužiteljica ima punomoć na bankovnim računima svoje sestre i svekrve na koji se vrše plaćanja za obavljenu uslugu iznajmljivanja te da je s istih redovito podizala novčana sredstva; da se kod posredničkih agencija kao osobe za kontakt navode tužiteljica i njezin suprug.

Iz Zapisnika, očitovanja prvostupanjskog tijela od 18. ožujka 2024. (te privitaka 3 – 6 istog) razvidno je da je porezna obveze tužiteljice umanjena za iznose plaćenog (paušalnog) poreza obračunatog SP i UPK u 2018., 2019., 2020. i 2021.

25. Primjenom ranije citiranih zakonskih propisa na ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koje prileži spisu upravnog postupka te imajući pritom u vidu pritom u vidu načelo gospodarskog pristupa (čl. 11. OPZ-a) prema kojem se porezno relevantne činjenice sagledavaju prema njihovoj ukupnosti i prosuđuju prema njihovoj gospodarskoj biti, ocjena je ovoga Suda da su osporavane odluke javnopravnih tijela utemeljene na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Naime, prema načelu gospodarskog pristupa, a koje načelo je svojstveno samo poreznom postupku, za utvrđivanje porezne obveze nije bitan pravni položaj poreznog obveznika prema obavljanju djelatnosti već učinci od te djelatnosti. Ovim načelom ustanovljuje se prednost sadržaja nad formom što, u konkretnom slučaju, znači da za oporezivanje primitka ostvarenog od obavljanja ugostiteljske djelatnosti iznajmljivanja u smještajnim objektima tužiteljice nije odlučno na koga formalno ta djelatnost glasi već tko je tu djelatnost stvarno i obavljao.

Činjenice utvrđene u postupku poreznog nadzora, a koje su detaljno opisane u donesenim poreznim aktima, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuju na osnovanost zaključka poreznih tijela da je tužiteljica prividnim ustupanjem nekretnina članovima svoje obitelji, i ujedno povezanim osobama, svekrvi SP i sestri ZPK, nastojala prikriti vlastito obavljanje djelatnosti u tim smještajnim objektima u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak od samostalne djelatnosti.

26. Slijedom obrazloženog, ocjena je ovog Suda da navodima iznijetim u tužbi tužiteljica nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojim se temelji obračunata porezna obveza, osobito stoga što se radi o navodima koje je tužiteljica isticala i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka te dodatno i u tijeku ovog spora (očitovanja od 13. veljače i 18. ožujka 2024.) iznoseći pritom jasne, precizne te činjenično i pravno utemeljene razloge zbog kojih se isti ocjenjuju neosnovanim, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Posljedično tome, Sud zaključuje da pobijanim aktima nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te je stoga, temeljem odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke.

27. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 20. prosinca 2024.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Alenu Ivkoviću, odvjetniku u Rijeci, Užarska 28

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5