Republika Hrvatska

Posl.broj P-1588/2023-20

OPĆINSKI SUD U SPLITU

S p l i t

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz o dvj. društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 14. studenog 2024. god. u nazočnosti tužitelja sa punomoćnikom i zmj. pun, tuženika IF vježbenice u odvj. ured Metelko, Knežević & partneri, na ročištu za objavu odluke, dana 20. p rosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 7102840433 od 25. kolovoza 2005.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.930,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 69.930,00 CHF i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 718,48 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 7102840433 od 25. kolovoza 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 8.602,22 eura sa zateznom kamatom koja teče:

0,14 eura od 01.11.2005.

1,64 eura od 01.12.2005.

18,12 eura od 01.01.2009.

18,51 eura od 01.02.2009.

5,78 eura od 01.03.2009.

9,57 eura od 01.04.2009.

9,28 eura od 01.05.2009.

4,25 eura od 01.06.2009.

5,13 eura od 01.07.2009.

0,95 eura od 01.08.2009.

6,28 eura od 01.09.2009.

0,36 eura od 01.10.2009.

4,18 eura od 01.11.2009.

3,57 eura od 01.12.2009.

13,91 eura od 01.01.2010.

20,54 eura od 01.02.2010.

19,10 eura od 01.03.2010.

26,79 eura od 01.04.2010.

37,77 eura od 01.05.2010.

40,36 eura od 01.06.2010.

54,56 eura od 01.07.2010.

54,08 eura od 01.08.2010.

83,51 eura od 01.09.2010.

66,37 eura od 01.10.2010.

70,33 eura od 01.11.2010.

88,95 eura od 01.12.2010.

90,62 eura od 01.01.2011.

83,99 eura od 01.02.2011.

88,00 eura od 01.03.2011.

88,21 eura od 01.04.2011.

100,45 eura od 01.05.2011.

126,45 eura od 01.06.2011.

156,05 eura od 01.07.2011.

219,47 eura od 01.08.2011.

137,35 eura od 01.09.2011.

120,19 eura od 01.10.2011.

121,33 eura od 01.11.2011.

126,79 eura od 01.12.2011.

139,24 eura od 01.01.2012.

143,28 eura od 01.02.2012.

138,11 eura od 01.03.2012.

136,80 eura od 01.04.2012.

139,84 eura od 01.05.2012.

144,11 eura od 01.06.2012.

138,78 eura od 01.07.2012.

137,31 eura od 01.08.2012.

124,23 eura od 01.09.2012.

135,50 eura od 01.10.2012.

140,75 eura od 01.11.2012.

137,27 eura od 01.12.2012.

133,08 eura od 01.01.2013.

131,64 eura od 01.02.2013.

130,15 eura od 01.03.2013.

140,56 eura od 01.04.2013.

125,25 eura od 01.05.2013.

122,75 eura od 01.06.2013.

124,24 eura od 01.07.2013.

124,65 eura od 01.08.2013.

128,27 eura od 01.09.2013.

131,90 eura od 01.10.2013.

133,67 eura od 01.11.2013.

139,98 eura od 01.12.2013.

133,61 eura od 01.01.2014.

141,42 eura od 01.02.2014.

145,36 eura od 01.03.2014.

141,93 eura od 01.04.2014.

137,01 eura od 01.05.2014.

138,07 eura od 01.06.2014.

141,58 eura od 01.07.2014.

144,38 eura od 01.08.2014.

145,10 eura od 01.09.2014.

148,10 eura od 01.10.2014.

152,42 eura od 01.11.2014.

153,23 eura od 01.12.2014.

153,86 eura od 01.01.2015.

153,54 eura od 01.02.2015.

153,54 eura od 01.03.2015.

153,54 eura od 01.04.2015.

153,54 eura od 01.05.2015.

153,54 eura od 01.06.2015.

153,54 eura od 01.07.2015.

153,54 eura od 01.08.2015.

153,54 eura od 01.09.2015.

153,54 eura od 01.10.2015.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, s time da se tužbeni zahtjev odbija za više traženih 300,00 Eura ( do 8.902,22 Eura).

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.640,25 Eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke 25. kolovoza 2005.g. sklopile Ugovor o kreditu broj-kreditna partija: 7102840433 (dalje: Ugovor) a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 69.930,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, a za koji tužitelj ističe da je ništetan u pogledu odredbi koje se odnose na ugovaranje promjenljive kamatne stope i valutne s time da traži isplatu određenih novčanih iznosa iz osnove preplaćenog po odredbi o valutnoj klauzuli, dok ne potražuje preplaćeno po osnovi ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Ističe da sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništetne jer tužitelju nisu bile jasne i razumljive, a kao takve su bile dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo. Također, učinci, rizici i posljedice istih nisu uopće pojašnjene tužitelju. Navedeno (ne)postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Promjenjiva kamatna stopa se mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, bez egzaktnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope.

1.1. Ističe kako je Visoki trgovački sud RH je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki 11, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju Od 10.

09. 2003. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 Od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju Od 01. 04. 2005. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke, a čime da je tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a Od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama öl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZPa (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

1.2. Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 02. travnja 2024. god. sukladno izrađenom financijskom vještvu.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe prigovor zastare potraživanja jer da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok jer da se radi o naknadi štete, te osporava osnovi i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Navodi u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti određenih odredbi Ugovora da je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovoranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U pogledu ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Tuženik da je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos. Tuženik da je tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope, te je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio.

2.2. Dodaje da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Naime, izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 27.11.2013. godine (ZIDZPK NN 143/13) utjecalo se dalje na ovaj ugovorni odnos i to kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućena izravna, progresivna, mjesečna restitucija kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega.

2.3. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.4. Osporava i tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 01.11.2008. godine, smatrajući da Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, a pri tome se pozivan na odluke Vrhovnog suda i mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

3. U dokaznom postupku pregledana je cjelokupna pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje i saslušana tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan, osim za iznos od 300,00 Eura u točki .III. 5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 7102840433 od 25. kolovoza 2005.g, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (čl. 2.), te ugovaranje kredita CHF valuti, a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti, dakle zbog ugovorene valutne klauzule, zbog čega bi tužena bila dužna isplatiti tužitelju iznos od 38.902,22 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

6. 6. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

6.1. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

6.3. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 12.06.2023. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

6.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12.06.2023., dakle, nakon proteka roka od 5 godina od dana pravomoćnosti navedene Presude, pa je u odnosu na potraživanja iz osnove promjenljive kamatne stope nastupila zastara, no tužitelj niti ne potražuje isplatu iz tog osnova, već samo utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu.

6.5. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23

- dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

6.6. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev u točki I a.) kao takav dopušten.

7. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

10. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

12. Pri tome, treba naglasiti, a obvzirom da tuženik smatra da se radi o zahtjevu za nakandom štete koja zasttariejva u roku od tri godine, da ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa.

13. Na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, je li tuženik informirao tužitelja na prikladni način o ugovornim odredbama i njihovom značenju, te statusu potrošaća kod tužitelja provedeno i saslušanje tužitelja.

13.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

14. Tužitelj je naveo da je 2005. podigao ovaj kredit radi kupnje stana, kao stambeni kredit. Kako je primao plaću preko Zabe otišao se tamo raspitati za kredit te su mu ponudili ovaj kredit u švicarskim francima za koji su mu rekli da je to najbolji u tom trenutku i najpovoljniji kredit. Naveo je da zna što znači valutna klauzula, da rata kredita ovisi o rastu ili padu tečaja, međutim kod podizanja ovog kredita nije bilo govora o tome koliko ta rata može rasti ili padati, odnosno nije se ni očekivao neki drastični rast jer je u tom trenutku švicarski franak bio stabilan. Rate kredita su značajno počele rasti negdje 2010.-2011. godine kada su porasle za 30-40%. Na rizik ugovaranja valute CHF da ga u banci nisu upozorili, da koliko se sjeća u ugovoru nije mogao ništa mijenjati.

15. Iskaz tužitelja logičan je i uvjerljiv. Neupitno je da kao laik po pitanju financijskih i bankarskih poslova ne zna i ne mora znati značenje pojedinih bankarskih izraza i odredbi, a iz njegova iskaza proizlazi da mu ništa u vezi samog ugovora nije objašnjeno.

15.1. Svakako iz iskaza tužitelja, te ostale dokumentacije u spisu, pa i samog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj nastupao kao potrošač prilikom zaključenja spornog ugovora, da je kredit podigao namjenski kao stambeni kredit, a novac mogao utrošiti samo u namjenske svrhe, povezane sa kupnjom odnosno gradnjom i i opremanjem nekretnine ( čl. 23.d. i e. ) Iz iskaza tužitelja također, kao i priložene dokumentacija u spisu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužiteljica osporava u ovom postupku, te posebno da tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope.

16. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16.1. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za EUR) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju valutne klauzule u CHF, sve na štetu porošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

17. Radi utvrđenja iznosa preplaćenih po na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskom vjštaku za računovodstvo i financije SF.

18. Vještvo je izrađeno stručno i detaljno, a konkretnih prigovora na vještvo stranke nisu imale. Naprotiv, tuženik je iskazao da nema računskih prigovora na vještvo, ali i dalje osporava sam osnov tužbenog zahtjeva. Također smatra da treba uzeti u obzir i tzv. "Negativnu razliku" , dakle razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete.

19. Pogrešno je po ocjeni ovog suda pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

19.2. Imajući u vidu pravni stav izražen u odluci VSRH od 8. ožujka 2023. pod poslovnim bojem Rev- 1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, primjenom odredaba članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer tuženik nije ni primio iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu, što tužitelj i ne potražuje od tuženika u ovom postupku. Naime, za navedenu razdoblje vještak je u svom nalazu i mišljenju, a prema kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, prikazao iznose anuitete prema tečaju CHF u odnosu na kunu, a koji je bio niži od početnog, kao nulu, a za koje razdoblje tužitelj ne potražuje isplatu od tuženika.

20. Sukladno utvrđenju vještaka tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 02. travnja 2024., koji se stoga i slijedom svega naprijed navedenog ukazuje osnovanim. Međutim, u podnesku je tužitelj zatražio isplatu iznosa od ukupno 8.902,22 eura, dok je vještvom utvrđen iznos preplate od 8.602,22 eura, pa iako sud vjeruje da se radi o nehotičnoj omašci u pisanju, trebalo je tužbeni zahtjev odbiti za iznos od 300,00 Eura. Kako se po mišljenju suda radi o omašci u pisanju i svakako o neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (gledajući ga u cjelini) to neće imati utjecaja na dosudu parničnog troška.

21. Pri tome, tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

22. Za napomenuti je da za odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se o naknadi štete ili stjecanju bez osnove s obzirom da je došlo do nastupanja štete kod tužitelja kada je postupanjem tuženika preplaćen i naplaćen zatraženi iznos, na što ukazuje i Županijski sud u Zagrebu u presudi Gž-969/2021 od 26. svibnja 2021.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, u tužbi navedenoj vrijednosti predmeta spora i popisu troška tužitelja. U pogledu odbijenog dijela tužbenog zahtjeva već je obrazloženo u točki 20. obrazloženja.

13.1.Članak. 37. str. 1. Zakona o parničnom postupku propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora (dalje vps) se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Stoga sud prihvaća vps naznačen u tužbi u iznosu od 13.405,00 Eura.

13.2. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku -odvjetniku i to: za sastav tužbe 250 bodova, za sastav podnesaka od 10.01.2024., 27.03.2024. i 02.04.2024. po 250 bodova, za sastav podnesaka od 13.02.2024. i 04.11.2024. – po 25 bodova, te za pristup na ročišta od 12.02.2024. i 14.11.2024. po 250 bodova, a za pristup ročištu za objavu presude (50% od nagrade, ali prema popisu troška 50 bodova) – 50 bodova, ukupno 1.600,00 bodova, što pomnoženo sa 2,00 Eura koliko je vrijednost boda daje 3.200,00 Eura, uvećano za 25% na ime PDVa u iznosu od 800,00 Eura, te za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 Eura i plaćene pristojbe tužbe od 90,25 eura i trošak privatnog vještva prije podnošenja tužbe a radi postavljanja tužbenog zahtjeva u iznosu od 150,00 EURa prema priloženom računu, sveukupno 4.640,25 Eura, pa je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 20. prosinca 2024. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika