REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4734/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović & Vrdelja d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. studenog 2024. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnice tužiteljice Marka Kraljevića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika LO, odvjetničkog vježbenika, dana 20. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Uvjeti ugovora 5.1. PLAĆANJE Ugovora o kreditu broj 21489 od 19.09.2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

''5.1. Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.''

II. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, isplatiti tužiteljici EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.546,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to na iznos od:

-4,03 EUR

od  20.11.2008. do isplate,

-0,23 EUR

od  22.12.2008. do isplate,

-10,88 EUR

od 03.02.2009. do isplate,

-13,64 EUR

od 23.03.2009. do isplate,

-14,90 EUR

od 23.04.2009. do isplate,

-11,75 EUR

od 21.05.2009. do isplate,

-10,14 EUR

od 23.06.2009. do isplate,

-7,32 EUR

od  29.07.2009. do isplate,

-5,10 EUR

od  31.08.2009. do isplate,

-5,09 EUR

od  05.10.2009. do isplate,

-7,47 EUR

od  28.10.2009. do isplate,

-6,06 EUR

od  25.11.2009. do isplate,

-5,98 EUR

od  29.12.2009. do isplate,

-7,08 EUR

od  03.02.2010. do isplate,

-10,34 EUR

od 08.03.2010. do isplate,

-12,50 EUR

od 12.04.2010. do isplate,

- 12,69 EUR

od 03.05.2010. do isplate,

-19,48 EUR

od 07.06.2010. do isplate,

-16,50 EUR

od 05.07.2010. do isplate,

-19,38 EUR

od 26.07.2010. do isplate,

-30,31 EUR

od 23.08.2010. do isplate,

-26,50 EUR

od 01.09.2010. do isplate,

-38,84 EUR

od 22.09.2010. do isplate,

-33,40 EUR

od 27.10.2010. do isplate,

-28,97 EUR

od 19.11.2010. do isplate,

-42,03 EUR

od 30.12.2010. do isplate,

-54,35 EUR

od 10.02.2011. do isplate,

-45,73 EUR

od 02.03.2011. do isplate,

-49,04 EUR

od 14.04.2011. do isplate,

-40,89 EUR

od 18.05.2011. do isplate,

-45,63 EUR

od 18.05.2011. do isplate,

-63,10 EUR

od 01.08.2011. do isplate,

-57,53 EUR

od 01.08.2011. do isplate,

-83,31 EUR

od 20.09.2011. do isplate,

-96,06 EUR

od 22.09.2011. do isplate,

-62,75 EUR

od 07.11.2011. do isplate,

-65,51 EUR

od 06.12.2011. do isplate,

-64,18 EUR

od 29.12.2011. do isplate,

-67,57 EUR

od 17.01.2012. do isplate,

-71,46 EUR

od 20.02.2012. do isplate,

-70,41 EUR

od 14.03.2012. do isplate,

-68,64 EUR

od 12.04.2012. do isplate,

-69,37 EUR

od 30.05.2012. do isplate,

-71,22 EUR

od 19.06.2012. do isplate,

-69,76 EUR

od 23.07.2012. do isplate,

-70,45 EUR

od 30.08.2012. do isplate,

-68,26 EUR

od 24.09.2012. do isplate,

-66,26 EUR

od 25.10.2012. do isplate,

-69,07 EUR

od 22.11.2012. do isplate,

-67,51 EUR

od 02.01.2013. do isplate,

-69,57 EUR

od 19.02.2013. do isplate,

-64,86 EUR

od 15.03.2013. do isplate,

-66,90 EUR

od 02.04.2013. do isplate,

-68,31 EUR

od 03.05.2013. do isplate,

-66,95 EUR

od 03.06.2013. do isplate,

-62,51 EUR

od 01.07.2013. do isplate,

-60,24 EUR

od 01.08.2013. do isplate,

-63,30 EUR

od 26.08.2013. do isplate,

-65,14 EUR

od 11.09.2013. do isplate,

za razdoblje od 20. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 885,96 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.586,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2024. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 19.09.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 21489, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 22.074,13 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Predmetni kredit otplaćivan je u mjesečnim ratama. Tužiteljica podnosi tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž-7129/13) od 4.7.2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač. Nadalje, tužiteljica ukazuje na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. kojom su odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF, te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Što se tiče pitanja nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF, tužiteljica napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava, i to u predmetima C-26/13 (presuda od 30. 4. 2014.) i C-51/17 (Presuda od 20.9.2018). Navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21., a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81-87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ističe da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Tuženik kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazao kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Naglašava da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bio unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao valutnom klauzulom u švicarskom franku nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 25.861,49 HRK. 2. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 12. rujna 2023. predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbu čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.546,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare obzirom se u konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Ističe da tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača (tzv. "Udruge FRANAK"). Budući da tuženik nije bio stranka u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi potrošača, to se u ovom sporu ne mogu koristiti pravna utvrđenja iz tog postupka. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Nakon što je tužiteljica po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 12. rujna 2023. godine specificirala tužbeni zahtjev uskladivši ga s utvrđenjima iz nalaza vještaka, tuženik je istaknuo da je tim podneskom tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukla tužbu, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik protivi.

5. Točno je da je tužiteljica podneskom od 12. rujna 2023. godine djelomično povukla tužbu za iznos od 885,96 EUR (sa tužbom zahtijevanih 3.432,41 EUR/25.861,49 kn na 2.546,45 EUR/19.186,16 kn). Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa 3. sjednice održane 26. travnja 2021. godine (Su-IV-16/2021) smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Stoga, budući se tuženik tom djelomičnom povlačenju usprotivio, ovaj sud je odlučivao o zahtjevu tužiteljice iz tužbe, te imajući u vidu rezultate provedenog vještačenja, zahtjev za isplatu iznosa od 885,96 EUR sa pripadajućim kamatama odbio kao neosnovan (točka III. izreke ove presude).

6. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (list 10-12 spisa), Ugovor o kreditu broj 21489 (list 14-17 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 18 spisa), plan otplate (list 19-21 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 22-31 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka BO i tužiteljice, te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 19.09.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 21489 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 22.074,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan isplate uz rok otplate od 84 mjeseci. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

8. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

10. Prvenstveno valja reći kako se presude na koje se tužiteljica poziva u tužbi, odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.07.2013., presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. u odnosu na ugovorne odredbe vezano uz valutnu klauzulu, ne mogu direktno primijeniti na ovaj postupak odnosno da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 502.c. ZPP- a, te odredbe Zakona o zaštiti potrošača vezano uz kolektivne tužbe i to obzirom tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-2379/21 od 01.06.2021.).

11. Slijedom navedenog, sve navode o nepoštenosti ugovornih odredbi, sud će cijeniti u ovom postupku temeljem provedenih dokaza.

12. Iz iskaza svjedoka BO proizlazi da je djelatnik tuženika od 2003. godine i radi na poslovima vanjske službe, a njegov posao je obilaziti trgovce i edukacija prodavača. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu strankama su uvijek nuđeni i krediti u eurima i krediti u CHF, te im je predočen otplatni plan i ponuda za financiranje. Kada bi se stranka odlučila za kredit, prodavač bi dao potrebnu dokumentaciju za sklapanje ugovora o kreditu. Stranka bi donijela dokumentaciju i sve bi poslali kod njih na obradu, odobrenje bi trajalo 5-7 radnih dana, nakon odobrenja ugovore bi slali prodajnom savjetniku koji bi obavijestio svog kupca da dođe potpisati ugovore i garancije plaćanja, a i jedno i drugo se ovjerava kod javnog bilježnika. Kada bi stranka vratila ovjereno sve prodavaču, a prodavač njima, oni bi vršili isplatu kredita. Ukoliko stranka ne bi vratila ovjerenu dokumentaciju u roku od 30 dana, smatrali bi da je stranka odustala. Napominje da im je euro uvijek bila primarna valuta, a nakon što je konkurencija počela nuditi financiranje u CHF koje je u to vrijeme bilo povoljnije od EUR, i oni su uveli financiranje u CHF. Za kredite su se zaduživali u istoj valuti, za kredite u EUR u valuti EUR, a za kredita u CHF u CHF valuti u njihovoj matičnoj banci Porsche Bank Austria. Svi klijenti imali su mogućnost izabrati kredit u EUR ili u CHF, a nakon što je klijent odabrao kredit tuženik bi sačinio ugovor. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te je ugovor mogao prihvatiti ili ne. U odnosu na valutnu klauzulu napominje da je tužitelj kao i svi klijenti upoznat s time da je rata kredita određena u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF RBA banke na dan plaćanja, s time da tužitelj kao niti ostali klijenti nisu bili upozoreni na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, budući da ni sam tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Osobno nije sudjelovao u pregovaranju i sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

13. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 19.09.2006. godine sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 22.074,13 CHF. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila koji je koristila za osobne potrebe. Ugovor o kreditu je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala i bilo joj je poznato da je ugovorena valutna klauzula u CHF, međutim nitko od djelatnika tuženika nije ju upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Kredit je u cijelosti otplaćen prije utuženja. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Nakon što je izabrala vozilo tuženik joj je ponudio kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji, te je isti i prihvatila, a ne sjeća se da li joj je ponuđen i kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

14. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu proizlazi da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao niti kod obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Iz iskaza svjedoka i tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da tužiteljica kao niti ostali klijenti nisu bili upozoreni na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz navedenog proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužitelju objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se kamata može mijenjati, te da prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita tužitelju nije na razumljiv i jasan način bilo pojašnjeno značenje odredbe o promjenjivosti kamatne stope, te riziku valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. K tome, tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na te odredbe mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15

– dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga tuženik kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta tuženika da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao. 21. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te je očito da se o toj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

23. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom.

24. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

25. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Tužiteljici je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope i valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristi neke od navedenih solucija, Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarala (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

27. Slijedom svega navedenog, sama promjena kamatne stope i valutna klauzula nije bila zakonom zabranjena, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništetnim odredbu čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je stoga odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

28. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, a kako se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, teret dokaza pada na tuženika, a koji, po mišljenju suda, nije dokazao suprotno, odnosno da bi se o pojedinim ugovornim odredbama, koje odredbe tužiteljica traži utvrditi ništetnim, pojedinačno pregovaralo te da je ista imala utjecaj na sadržaj tih odredbi.

29. Odredba čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Kako je odredba čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu ništetna u dijelu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, to se ta odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

32. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 19.09.2006. godine, specificirano po mjesecima i datumima isplate.

33. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), u razdoblju od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita iznosi ukupno 2.546,45 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumima njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio i na isti stranke nisu imale nikakvih primjedbi.

35. Sud napominje da su neosnovani navodi tuženika kako treba uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog jer se ovdje ne radi o uzajamnim vraćanjima i to stoga što plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ni primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio.

36. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023- 4 od 18.12.2023., točka 20.).

37. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 12. rujna 2023.g., sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, obvezan je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a isplatiti tužiteljici iznos od 2.546,45 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužiteljica i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude. Preostali dio zahtjeva u iznosu od 885,96 EUR je odbijen (točka III. izreke) iz ranije navedenih razloga (kao u toč. 5. obrazloženja).

38. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.5. i čl.155. ZPP-a. Neovisno o tome što je dio tužbenog zahtjeva odbijen, sud je trošak tužiteljici dosudio u cijelosti jer je tuženik tijekom postupka osporavao osnovu čitavog zahtjeva, a radi dijela zahtjeva s kojim tužiteljica nije uspjela nisu nastali posebni troškovi (s obzirom na kvantitativni uspjeh tužiteljice i činjenicu da je u svakom slučaju riječ o istom tarifnom razredu).

40. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 22.09.2021. i 12.09.2023.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1) i za zastupanje na ročištu 01.02.2023., 02.05.2023. i 05.11.2024.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 600 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi iznosi 1.200,00 eura. Nadalje, tužiteljici je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 40,48 eura i sudske pristojbe na presudu od 80,78 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.586,71 eur. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

41. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 20. prosinca 2024. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rj. o sudskoj pristojbi na presudu od 80,78 eura

2. pun. tuženika