REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-973/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-728/2023-29 od 17. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Addiko Bank d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-728/2023-29 od 17. rujna 2024., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju iznos od 8.908,53 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena kako slijedi:

Iznos 41,22 EUR od 31.05.2010.

Iznos 106,01 EUR od 30.06.2010.

Iznos 100,32 EUR od 02.08.2010.

Iznos 117,71 EUR od 31.08.2010.

Iznos 111,70 EUR od 30.09.2010.

Iznos 102,04 EUR od 02.11.2010.

Iznos 122,43 EUR od 30.11.2010.

Iznos 142,33 EUR od 31.12.2010.

Iznos 124,19 EUR od 31.01.2011.

Iznos 131,17 EUR od 28.02.2011.

Iznos 123,07 EUR od 31.03.2011.

Iznos 124,54 EUR od 30.04.2011.

Iznos 158,82 EUR od 31.05.2011.

Iznos 162,16 EUR od 30.06.2011.

Iznos 190,80 EUR od 01.08.2011.

Iznos 176,09 EUR od 31.08.2011.

Iznos 159,99 EUR od 30.09.2011.

Iznos 146,76 EUR od 31.10.2011.

Iznos 145,54 EUR od 30.11.2011.

Iznos 153,05 EUR od 31.12.2011.

Iznos 159,60 EUR od 31.01.2012.

Iznos 160,47 EUR od 29.02.2012.

Iznos 155,94 EUR od 31.03.2012.

Iznos 159,00 EUR od 30.04.2012.

Iznos 161,09 EUR od 31.05.2012.

Iznos 157,57 EUR od 30.06.2012.

Iznos 158,50 EUR od 31.7.2012.

Iznos 155,86 EUR od 31.8.2012.

Iznos 150,24 EUR od 01.10.2012.

Iznos 156,32 EUR od 31.10.2012.

Iznos 159,23 EUR od 30.11.2012.

Iznos 157,11 EUR od 31.12.2012.

Iznos 145,65 EUR od 31.01.2013.

Iznos 155,39 EUR od 28.02.2013.

Iznos 156,24 EUR od 02.04.2013.

Iznos 152,42 EUR od 30.04.2013.

Iznos 140,55 EUR od 31.05.2013.

Iznos 140,25 EUR od 01.07.2013.

Iznos 143,16 EUR od 31.07.2013.

Iznos 147,84 EUR od 31.08.2013.

Iznos 154,31 EUR od 30.09.2013.

Iznos 150,97 EUR od 31.10.2013.

Iznos 153,34 EUR od 30.11.2013.

Iznos 156,02 EUR od 31.12.2013.

Iznos 117,33 EUR od 31.01.2014.

Iznos 120,57 EUR od 28.02.2014.

Iznos 119,51 EUR od 31.03.2014.

Iznos 115,92 EUR od 30.04.2014.

Iznos 114,77 EUR od 31.05.2014.

Iznos 115,29 EUR od 30.06.2014.

Iznos 119,37 EUR od 31.7.2014.

Iznos 122,80 EUR od 1.9.2014.

Iznos 122,08 EUR od 30.9.2014.

Iznos 125,05 EUR od 31.10.2014.

Iznos 127,06 EUR od 1.12.2014.

Iznos 125,88 EUR od 31.12.2014.

Iznos 126,21 EUR od 31.1.2015.

Iznos 126,21 EUR od 28.02.2015.

Iznos 126,21 EUR od 31.03.2015

Iznos 126,21 EUR od 30.04.2015.

Iznos 126,21 EUR od 1.6.2015.

Iznos 126,21 EUR od 30.06.2015.

Iznos 126,21 EUR od 31.7.2015

Iznos 126,21 EUR od 31.8.2015.

Iznos 126,21 EUR od 30.09.2015.,

a sve u roku od 15 dana.

II. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.784,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da tužitelja obveže naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove sastava žalbe.

3.1. Tuženik prvenstveno u žalbi ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu eventualno preplaćenih iznosa kada je tužitelj s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu sukladno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), i to nakon izračuna konverzije koji je napravljen u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK-a, te da prvostupanjski sud pogrešno tumači sadržaj sporazuma o konverziji kredita i njegove pravne učinke obzirom da je sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj eventualnom preplatom i umanjenjem glavnice neotplaćenog dijela kredita u cijelosti obeštećen, odnosno da je sklapanjem Aneksa tužitelju utvrđena preplata koja proizlazi iz obračuna svih uplata koje je potrošač izvršio na temelju ugovora o kreditu, dakle uključujući i sva plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povišenja kamatne stope. Imajući u vidu da je Aneks o konverziji sklopljen i da je tužitelj pristao na navedenu konverziju, a samim time i da se sav uplaćeni iznos iskoristi na način propisan odredbama ZID ZPK-a, tuženik je mišljenja da je na taj način zapravo pristao na zamjenu ispunjenja temeljem članka 167. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), a da činjenica da je preplata prema Aneksu manja nego simulirani izračun iz nalaza i mišljenja vještaka ne ukazuje na okolnost da bi bio osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

3.2. Tuženik, nadalje u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije primijenio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno u oglednom postupku Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020., a što je bio obvezan sukladno članku 502.n stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP). Tako je zauzet obvezujući pravni stav za sve sudove, a prema kojem stavu bi tužitelj imao pravo na isplatu samo u slučaju da konverzija nije provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a, a kako je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju proveo konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK-a i da su sve uplate tužitelja zaključno s 30. rujna 2015. iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da je isti sud bio obvezan cijeniti i taj dio nalaza i mišljenja. Obzirom da je prvostupanjski sud sukladno članku 502.n ZPP-a vezan pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenom oglednom postupku, a koje pravno shvaćanje prvostupanjski sud nije primijenio, tuženik smatra da je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka i da je primijenjeno materijalno pravo, kao i da pobijana presuda suprotna stavovima i pravnim shvaćanjima suda EU u predmetu C-567/20.

3.3. Osim navedenog tuženik ističe da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), kojom odredbom je propisano u kojim slučajevima bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, obzirom da prvostupanjski sud nije ocijenio niti obrazložio da li je ugovaranjem promjenjive kamatne stope zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama, te da li je eventualni propust banke da upozori tuženika na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak počinjen u dobroj vjeri, odnosno zbog čega smatra da je tuženik uopće mogao predvidjeti toliki rast tečaja CHF, kao i da je propustio utvrditi da tužitelj nije postupao s dužnom pažnjom iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu nije niti pročitao, zatim da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva isplatu kao da se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom stavio u povoljniji položaj potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

3.4. Tuženik žalbenim navodima osporava i izračun visine tužbenog zahtjeva na temelju promjenjive kamatne stope koja je cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa trebala biti 3,99 % jer da je na taj način protivno volji ugovornih stranaka utvrđena fiksna kamatna stopa, te da prvostupanjski sud nije imao u vidu da je vještak u svom nalazu potvrdio da je tuženik izvršio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK i da je utvrdio preplatu koju je vještak uzeo u obzir pri izradi nalaza, a zbog iznesenih nedostataka u obrazloženju nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, zatim smatra da je pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, a osobito u pogledu tražbine istaknute nakon preinake tužbenog zahtjeva, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa iz razloga što tuženik nije nesavjestan stjecatelj. Zaključno osporava i odluku o troškovima postupka iz razloga što je sud primijenio jedinstvenu vrijednost boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne vrijednost boda važeću u trenutku poduzimanja pojedine radnje, te da je na taj način povrijedio i načelo zabrane retroaktivnosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 8.908,53 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao kreditor dana 24. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 146-435/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i Aneks tog Ugovora dana 25. studenog 2005., kojim tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju nekretnine u iznosu od 77.400,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika na dan korištenja kredita, na rok vraćanja do 30. studenog 2021., te da je otplata kredita dogovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 546,05 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja, kao i da je ugovorena promjenjiva kamata u skladu sa važećim odlukama tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99 % godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke zaključile 2. veljače 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj 146-435/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks Ugovora o kreditu), te da je tužitelju na dan konverzije (30. rujna 2015.) u članku 2. utvrđena preplata u iznosu od 2.141,99 eura (16.138,79 kn).

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, te da li nakon sklapanja Aneksa Ugovora, kojim je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u eure, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i u kojem iznosu, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.

9. Odlučujući o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao o prethodnom pitanju, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su navedene odredbe ništetne, budući je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužitelja stavila u neravnopravni položaj. Naime, cijeneći iskaz tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelju kredit trebao za renoviranje obiteljske kuće, da mu je djelatnik prednika tuženika ponudio kredit u CHF sa najpovoljnijom kamatom, te da mu nisu bili ponuđeni krediti u nekoj drugoj valuti, kao niti kredit u kunama, niti je vršena bilo kakva komparacija kredita u CHF sa kreditima u drugim valutama, kao i da mu prilikom razgovora djelatnik banke kod pregovaranja o kreditu nije spomenuo nikakve rizike vezano uz CHF, niti je spomenuo termin valute utočišta, odnosno da mu nije pojasnio koju valutu štiti HNB i na koji način, s tim da kada je došao sklopiti ugovor o kreditu da je isti već bio sastavljen tako da on nije niti mogao utjecati na bilo koju odredbu ugovora nego da je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor u cijelosti. Osim navedenog da mu nije pojašnjeno na koji će se način mijenjati kamatna stopa, niti mu je predočen akt banke u kojem bi bilo navedeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, te da mu nisu prezentirani parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope.

10. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi prednik tuženika dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 3,99 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, a da je tuženik na pripremnom ročištu od 7. studenog 2023. izjavio da odustaje od saslušanja predloženih svjedoka BB i ŠB, dok je podneskom od 21. studenog 2023. obavijestio sud da odustaje od saslušanja predložene svjedokinje KB, dakle da je odustao od prijedloga da se saslušanjem zaposlenika banke dokaže suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, kao o prethodnom pitanju, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

11. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneks Ugovora o kreditu. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

12. U postupku je, nadalje, utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

13. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Matije Mikca iz Čakovca, kojeg je prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti dan stručno i objektivno, te u skladu sa rješenjem o određivanju vještačenja, utvrdio da preplaćeni iznos s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 3.578,28 eura (26.960,57 kn) i s osnova promjene tečaja 6.559,65 eura (49.423,71 kn), a kada se uzme u obzir preplata iz konverzije koju je banka na dan 30. rujna 2015. priznala korisniku kredita, da ostatak nepodmirenih preplata iznosi 8.908,53 eura (61.121,09 kn).

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

15. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

15.2. U odnosu na prigovor tuženika da je svakako nastupila zastara potraživanja u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženik tijekom postupka nije preinačio tužbu jer je postavio stupnjevitu tužbu, a određeni tužbeni zahtjev postavio je podneskom od 19. veljače 2024., i to nakon što je tuženik na njegovo traženje dostavio potpunu dokumentaciju podneskom od 14. studenog 2023. i nakon što je na temelju te dokumentacije provedeno vještačenje, s tim da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sjednici od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno da do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenje tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

16. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatraži, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, isplatu iznosa od 8.908,53 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da su primjedbe tuženika na navedeni nalaz i mišljenje samo pravne naravi, odnosno da se odnose na metodologiju izračuna koju je vještak izradio sukladno postavljenom zadatku u rješenju o određivanju vještačenja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

17. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka II. izreke) temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Prvostupanjski sud je, naime, pravilno obračunao troškove parničnog postupka prema vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje budući je odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi donio 17. rujna 2024., a odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u odredbi Tbr. 54. Tarife označena vrijednost boda u visini od 2,00 eura.

18. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

19. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 20. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević