REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5992/2024-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-1400/19, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika PP, odvjetničke vježbenice, dana 20. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.151,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to na iznos od:

– 0,58 EUR od 2.8.2007. do isplate

– 1,61 EUR od 3.9.2007. do isplate

– 0,59 EUR od 4.12.2007. do isplate

– 3,16 EUR od 8.2.2008. do isplate

– 5,14 EUR od 6.3.2008. do isplate

– 8,54 EUR od 3.4.2008. do isplate

– 3,43 EUR od 2.5.2008. do isplate

– 1,43 EUR od 5.6.2008. do isplate

– 3,94 EUR od 7.7.2008. do isplate

– 0,25 EUR od 4.8.2008. do isplate

– 0,44 EUR od 5.9.2008. do isplate

– 2,62 EUR od 6.10.2008. do isplate

– 19,19 EUR od 4.11.2008. do isplate

– 8,09 EUR od 3.12.2008. do isplate

– 22,20 EUR od 14.1.2009. do isplate

– 24,37 EUR od 6.2.2009. do isplate

– 25,35 EUR od 5.3.2009. do isplate

– 23,01 EUR od 6.4.2009. do isplate

– 23,54 EUR od 6.5.2009. do isplate

– 19,34 EUR od 5.6.2009. do isplate

– 16,25 EUR od 3.7.2009. do isplate

– 17,07 EUR od 6.8.2009. do isplate

– 18,70 EUR od 7.9.2009. do isplate

– 18,56 EUR od 7.10.2009. do isplate

– 16,91 EUR od 6.11.2009. do isplate

– 20,00 EUR od 4.12.2009. do isplate

– 22,48 EUR od 12.1.2010. do isplate

– 26,00 EUR od 9.2.2010. do isplate

– 25,19 EUR od 10.3.2010. do isplate

– 29,98 EUR od 8.4.2010. do isplate

– 29,07 EUR od 10.5.2010. do isplate

– 30,84 EUR od 4.6.2010. do isplate

– 46,14 EUR od 6.7.2010. do isplate

– 42,99 EUR od 6.8.2010. do isplate

– 52,61 EUR od 6.9.2010. do isplate

– 49,29 EUR od 7.10.2010. do isplate

– 43,94 EUR od 9.11.2010. do isplate

– 55,22 EUR od 9.12.2010. do isplate

– 69,58 EUR od 19.1.2011. do isplate

– 59,42 EUR od 7.2.2011. do isplate

– 62,98 EUR od 7.3.2011. do isplate

– 58,45 EUR od 5.4.2011. do isplate

– 59,26 EUR od 6.5.2011. do isplate

– 78,51 EUR od 8.6.2011. do isplate

– 80,38 EUR od 8.7.2011. do isplate

– 96,53 EUR od 29.7.2011. do isplate

– 88,10 EUR od 7.9.2011. do isplate

– 79,07 EUR od 5.10.2011. do isplate

– 77,88 EUR od 8.11.2011. do isplate

– 77,18 EUR od 9.12.2011. do isplate

– 81,48 EUR od 16.1.2012. do isplate

– 85,23 EUR od 9.2.2012. do isplate

– 85,73 EUR od 6.3.2012. do isplate

– 83,14 EUR od 6.4.2012. do isplate

– 84,89 EUR od 7.5.2012. do isplate

– 86,08 EUR od 11.6.2012. do isplate,

za razdoblje od 2. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.731,07 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2024. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50- 4110230 od 17.5.2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 17.460,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta.

2. Tužitelj u tužbi dalje navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 01. travnja 2005. god. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana. S obzirom da je pravomoćnom presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.04.2005. -31.12.2008. god., to tužitelj smatra da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Navodi da temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Ističe da utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovoreni tečaj, dok svaki mjesečni anutitet koji je premašio navedeni iznos, predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio, odnosno tuženi stekao bez osnove, te je stoga tuženik navedeno dužan i vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate, obzirom da je nepošten stjecatelj.

3. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 26. listopada 2021. godine uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 16.212,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, čime je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, a sud je ovakvu preinaku tužbe, neovisno o tome što joj se tuženik usprotivio, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), jer sud takvu preinaku tužbe smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući pri tome u vidu da je tužitelj tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača smatrajući da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, to tuženik smatra da se utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku. S druge strane, ako sud zauzme suprotan stav o tome, tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Ističe da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno je li se o istome pojedinačno pregovaralo, a ako nije, da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče valutne klauzule u CHF tuženik navodi da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve jer su mu tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je isti pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju. Pored toga, tuženik smatra da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja da bi se utvrdilo ima li pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u odluci poslovni broj Revt-575/16. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Međutim, ako bi sud smatrao da tužitelju predmetna odredba nije bila razumljiva, tuženik ističe da se je o njoj pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj lako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Nadalje, tuženik smatra da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera pri čemu tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti pa je tužitelja objektivno kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, što nitko nije mogao predvidjeti. Ističe prigovor zastare, te prigovara visini tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu parničnog troška.

5. Presudom ovog suda poslovni broj P-1249/21 od 27. svibnja 2022. godine naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.212,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka I. izreke), dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.899,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2022. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

6. Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-697/2022-3 od 17. rujna 2023. godine ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-1249/2021 od 27. svibnja 2022. godine i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. Tijekom ponovljenog dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 028-50-4110230 od 17.05.2007. (list 8-11 spisa), otplatni plan (list 4-7 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita (list 14-17 spisa), zahtjev za kredit od 15.05.2007.g. (list 31 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. do 30.06.2007.g. (list 32-33 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te saslušao tužitelja kao stranku.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Tijekom ponovljenog postupka tužitelj je ostao kod tužbe, s time da je podneskom od 31. listopada 2024. godine uredio tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, te tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove isplatu iznosa od 2.151,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

10. Tuženik je tijekom ponovljenog postupka ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih tijekom postupka, s time da je odustao od prijedloga za saslušanjem osobnog bankara UP.

11. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu broj 028-50-4110230 (list 8-11 spisa), kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 17. svibnja 2007. godine i to na iznos od 17.460,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je u čl. 2. ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. ovdje tuženika, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), te da se kredit odobrava za kupnju novih vozila (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

12. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu.

Sporna je i visina zahtjeva.

13. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 17.05.2007. godine sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 17.460,21 CHF na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila koje je koristio za osobne potrebe. Nakon što je u auto salonu odabrao vozilo djelatnici auto salona uputili su ga na tuženika jer da s njima imaju sklopljen ugovor o suradnji. U banci mu je ponuđen jedino kredit uz valutnu klauzulu u CHF, te je isti i prihvatio. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitao i bilo mu je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da mu nije bilo poznato što točno znači pojam valutne klauzule. Nitko od djelatnika banke nije ga upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, niti je bio upozoren da bi mu se zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF rata kredita mogla znatnije povećati, a da mu je to bilo poznato takav ugovor ne bi prihvatio. Kredit je u cijelosti otplaćen. Sve rate kredita osobno je uplatio. Nije tražio kredit u drugoj valuti, budući mu je u banci ponuđen jedino kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Nije tražio nikakvo pojašnjenje o pojedinim odredbama ugovora.

14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao iskren, logičan i životno uvjerljiv, a na njegov iskaz niti tuženik nije imao primjedbi.

15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15

– dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

21. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te je očito da se o toj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

23. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

24. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

25. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

26. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

27. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.

28. Stoga, s obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, te je stoga sud pozivom na odredbu čl. 10., čl. 220. i čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Željke Maroslavac. Ovo tim više jer obveza javnog bilježnika nije bila upozoravanje potrošača na ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, već je to bila obveza banke. Također saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati informiranost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 01.12.2021.).

29. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotnu ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

30. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 17. svibnja 2007. godine.

31. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, a uvažavajući preplatu zbog povećanja kamatne stope i prijevremenu otplatu kredita, iznosi 16.212,51 kn/2.151,77 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumima njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

32. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik je istaknuo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, što nesporno nije ugovoreno.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio. Kako po mišljenju ovog suda prigovori tuženika su pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

34. Podneskom od 26. listopada 2021. godine, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je preinačio tužbu, a sud je preinaku (ranije obrazloženo) dopustio. Tuženik je za preinačeni dio zahtjeva posebno istaknuo prigovor zastare.

35. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 22. veljače 2021. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja. Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, budući je tužitelj tužbu preinačio podneskom od 26. listopada 2021., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina.

36. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 26. listopada 2021. odnosno 31. listopada 2024.g. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO). Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

38. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 25.05.2021., 07.07.2021., 26.10.2021. i 01.11.2021.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka od 23.02.2021., 16.09.2021., 11.04.2022., 21.10.2024. i 31.10.2024.g. po 25 bodova (Tbr. 8/4), za zastupanje na ročištu 09.09.2021., 13.04.2022. i 12.11.2024.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 975 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 2.437,50 eura. Nadalje, tužitelju je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 eura i sudske pristojbe na presudu od 67,95 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.731,07 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

39. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 20. prosinca 2024. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika