REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1016/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TD (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d. d. (OIB: 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa generalni punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. travnja 2024. poslovni broj: P-10386/2023-35 u sjednici održanoj 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-10386/2023-35 od 23. travnja 2024. Općinskog građanskog suda u Zagrebu te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 8.288,69 eura/62.451,15 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 1. listopada 2004. do zaključno 16. rujna 2011. te joj naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.264,37 eura/19.619,39 kuna sa zateznim kamatama od donošenja presude 24. travnja 2024. do isplate, dok je u pogledu prigovora prijeboja u stavku III. izreke prvostupanjske presude utvrđeno nepostojanje potraživanja tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 3.777,21 eura/28.452,37 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 2. ožujka 2005. do zaključno 2. rujna 2008.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga iznoseći najprije razloge koji se odnose na eventualno izuzeće drugostupanjskog suda ako na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji okolnost da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u švicarskim francima (bez obzira je li to bilo kod tuženika ili kod drugih banaka) iako bliska osoba suca zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna stranka) pa potom ističe i kako je prvostupanjski sud nedostatno utvrdio status tužiteljice kao potrošača te da je o tome izostalo i obrazloženje pa smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019. i 80/2022. dalje: ZPP) jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. U pogledu valutne klauzule u švicarskim francima ističe kako je valutna klauzula propisana u članku 22. Zakona o obveznim odnosima a prema shvaćanju suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima pa smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Prvostupanjsku presudu pobija i u pogledu zastare te zateznih kamata te posebno i u dijelu kojim je utvrđeno nepostojanje njegove tražbine istaknute radi prebijanja, pozivajući se upravo na učinke odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je neosnovana primjena vrijednost boda od 2,00 eura za radnje poduzete prije stupanja na snagu nove Odvjetničke tarife iz 2023. godine te predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova tuženiku a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u ukupnom iznosu od 438,00 eura.

3. Žalba je dostavljena na odgovor tužiteljici koja nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora najprije tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 8.288,69 eura/62.451,15 kuna po osnovi preplaćenog povrata kredita uslijed valutnog tečaja u švicarskim francima prema nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koji su tužiteljica kao potrošač i tuženik kao kreditor sklopili 15. srpnja 2004. na iznos od 223.425,00 švicarskih franaka (namjenski – za kupnju stana) na rok od 84 mjeseca (sedam godina) a potom i tuženikov prigovor radi prijeboja za iznos od 3.777,21 eura po osnovi negativnih razlika zbog potplaćenih anuiteta u razdoblju od veljače 2005. do kolovoza 2008.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti, uključujući i zahtjev za plaćanje zateznih kamata na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 1. listopada 2004. do 16. rujna 2011. pa do isplate a u pogledu tuženikova procesnopravnog prigovora prijeboja utvrđeno nepostojanje tuženikove tražbine u iznosu od 3.777,21 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju dospjelosti od 2. ožujka 2005. do 2. rujna 2009.

6.1. Prihvaćeni se tužbeni zahtjev odnosi na sve iznose kredita koje je tužiteljica preplatila, bez oduzimanja potplaćenih anuiteta koji iznose ukupno 3.777,21 eura/28.459,37 kuna, sve u odnosu na iznos anuiteta prema početnom tečaju.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju upućuje žalba jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Treba napomenuti i kako ne postoje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost sudaca kao predsjednika i članova drugostupanjskog vijeća (članak 71. točka 7. ZPP) kao ni bilo koji razlog za isključenje iz suđenja (članak 71. točke 1. do 6. ZPP).

10. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje na koje je potom pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka kreditor 15. srpnja 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj: 51400607-5101983269 kao stambeni kredit za iznos od 223.425,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika a s rokom vraćanja od 84 mjeseca (sedam godina) i iznosom anuiteta od 3.209,57 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak (dalje: Ugovor o kreditu).

11.1. Nije sporno ni da je tečaj švicarskog franka na dan isplate kredita 19. kolovoza 2004. iznosio 4,775000 a u razdoblju otplate do zaključno 1. rujna 2011. rastao do najviše 6,566900 tako da je kad se uzmu u obzir samo pozitivne razlike tužiteljica ukupno preplatila kredit za iznos od 62.451,15 kuna (8.288,69 eura), dok je u dijelu toga razdoblja plaćala i manje anuitete tako da ta negativna razlika iznosi 28.459,37 kuna (3.777,21 eura), što je sve utvrđeno i iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko- knjigovodstvene struke Petre Blašković, stalnog sudskog vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb od 24. svibnja 2022.

12. I dalje je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te je li nastupila zastara tužiteljičina zahtjeva a sporna su i pitanja dopuštenosti valutne klauzule te osnovanosti tuženikova prigovora radi prijeboja zbog manje plaćenih anuiteta u razdoblju kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu bio manji od početnog.

12.1. Tuženik i dalje osporava tužiteljici svojstvo potrošača smatrajući kako prvostupanjski sud nije dostatno utvrdio taj status.

13. U konkretnom se slučaju radi o gotovinskom namjenskom stambenom kreditu za kupovinu nekretnine koji je s tuženikom sklopila tužiteljica kao fizička osoba i nema naznake da je tužiteljica uopće nositelj neke poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja a iz njezina iskaza u svojstvu parnične stranke (stranica 347 spisa) proizlazi kako je kredit realiziran za kupnju stana u kojemu živi s obitelji, uključujući i supruga koji je bio sudužnik na koji se iskaz pozvao i prvostupanjski sud te naveo kako je time utvrđen tužiteljičin status potrošača (točka 8. obrazloženja).

13.1. Osim toga, tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

13.2. Prvostupanjski je sud stoga pravilno našao utvrđenim da tužiteljica ima svojstvo potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako je teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu tužiteljičinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača na tuženiku i da sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača.

13.3. Na tuženiku je slijedom toga bio teret dokazivanja suprotnog a on u tom smislu nije isticao bilo koju činjenicu ili predlagao dokaze.

13.4. Tuženik se neosnovano poziva i na odredbu članka 3. stavka 1. točke a) Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09., 112/12.,k 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23. – dalje: ZPK) jer se ta odredba (kojom je propisano da se navedeni Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaća ukupan iznos kredita veći do 1.000.000,00 kuna) ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga Zakona, kako je propisano u članku 29. stavku 1. ZPK a to znači da se na Ugovor o kreditu o kojemu se raspravlja u ovoj parnici (i koji je sklopljen 15. srpnja 2004.) primjenjuje samo Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i koji u članku 3. točki 1. sadrži definiciju potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te se primjenjuje na sve potrošačke ugovore pa tako i na ugovore o potrošačkom kreditu bez obzira na visinu ukupnog iznosa kredita.

14. Prvostupanjski je sud postupio pravilno i zakonito kada je na ovaj slučaj primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to ZZP/03, kao i kada je utvrdio nepoštenima pa time i ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu.

15. Tuženik naime neosnovano smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovom slučaju isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti.

15.1. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj :35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) i ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

15.2. Ugovor o kreditu u članku 1. naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

15.3. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi tuženik, već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

15.4. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

15.5. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

15.6. Kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

15.7. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

15.8. Nije stoga osnovana tuženikova tvrdnja da se radi o odredbama Ugovora o kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

16. Uzimajući u obzir navedene nesporne i utvrđene činjenice kao i činjenicu postojanja pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., uz okolnost što tuženik u ovom individualnom sporu nije predložio odgovarajuće dokaze radi utvrđenja postojanja informiranog pristanka tužiteljice na ugovaranje valutne klauzule u valuti kao što je švicarski franak, ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

17. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama prema člancima 81. do 88. ZZP/03.

17.1. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije predložio odgovarajuće dokaze (a na njemu je teret dokazivanja) iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužiteljica dobila prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužitelj nije samo prosječni potrošač.

17.2. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužiteljice kao potrošača odnosno postojanje njezina informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio. Iz iskaza svjedokinje MD čije je saslušanje predložio kao osobe koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu nije bilo moguće utvrditi ništa što bi ukazivalo na informirani pristanak tužiteljice (iskaz na stranicama 358 i 359 spisa).

18. Tužiteljica se u ovoj parnici pozvala na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako da je sud u ovoj parnici vezan za ta utvrđenja, kako je i propisano u članku 502.c ZPP pa uzimajući u obzir i okolnost što tuženik u ovoj parnici nije dokazao postojanje informiranog pristanka tužiteljice kao potrošača koji se ima smatrati prosječnim potrošačem jer ništa ne ukazuje na suprotno, znači da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu nepoštena pa time i ništetna tako da tužiteljica ima pravo na vraćanje iznosa koje je po toj ništetnoj odredbi isplatio tuženiku, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05.

19. Tuženik duguje tužiteljici i zatezne kamate od isplate svakog pojedinačnog iznosa jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO/05).

20. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i u pogledu zastare jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (u ovom slučaju 14. lipnja 2018.) a tužba je podnesena 29. ožujka 2021., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema članku 225. ZOO/05 iznosi pet godina, kako sve proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici tog odjela održanog 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV- 33/2022-2).

21. Što se tiče problematike uračunavanja tzv. negativnih razlika u iznosu od 3.777,21 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tuženik istakao radi prijeboja, ovaj drugostupanjski sud podržava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o nepostojanju te tražbine.

21.1. Iako je tužiteljica plaćanjem manjih anuiteta ostvarila određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primila od tuženika (primila je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratila) a ni da je izvršena radnja kojom je stekla korist – prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO/05.

22.2. Osim toga, za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriv tuženik kao trgovac a tužiteljica kao potrošač nije znala ni prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice – trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužiteljica kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

23. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o parničnim troškovima koju tuženik posebno pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura na sve radnje odvjetnika.

23.1. Imajući naime u vidu da je u Tbr.52. stavku 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023 – dalje: Tarifa) propisano kako sud prilikom odlučivanja o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka – u ovom slučaju 23. travnja 2024. kada je bila na snazi navedena Tarifa kojom je utvrđena vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr.54.) proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prilikom izračunavanja visine nagrade odvjetniku primijenio vrijednost boda od 2,00 eura.

24. Iz svih je navedenih razloga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1.

ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 20. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić