Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-88/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB52508873833, Domovinskog rata 61, Split, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri iz Zagreba, radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 13. studenog 2024. na kojoj su prisustvovali punomoćnik tužitelja Vanja Jakšić, odvjetnik iz Siska te zamjenica punomoćnika tuženika NŠ, odvjetnička vježbenica u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri iz Zagreba, dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 95988/05, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 28. studenog 2005. godine, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„5. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA: 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju TŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 324,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. god. pa do 31. prosinca 2022.god. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023.god. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju TŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.507,72 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj TŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (dalje: tužitelj) podnijela je ovom sudu tužbu 13. ožujka 2024. protiv tuženika OTP banka d.d., OIB52508873833, Domovinskog rata 61, Split (dalje: tuženik) radi obvezno-utvrđenja ništetnosti. U tužbi tužitelj navodi da je tužitelj s tuženikom dana 28. studenog 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 95988/05 na iznos od 17.021,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja. Navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita bez da mu je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,00 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81 st. 1 i st. 2 Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Navodi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Ističe da je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također navodi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za iznos od 510,63 CHF/324,19 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, tužitelj navodi da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Predlaže utvrditi spornu odredbu ništetnom te naložiti tuženiku povrat stečenog temeljem takve ništetne odredbe u iznosu od 324,19 EUR i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zakonskih zateznih kamata, i predlaže da Sud odbije predmetni tužbeni zahtjev. Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik navodi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna. Tuženik ističe da su potraživanja tužitelja iz tužbe zastarjela. Tuženik tvrdi da je vrijednost predmeta spora suviše određena. Navodi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna. Nadalje, tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik napominje kako odredba članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je primjenjiv na predmetni Ugovor o kreditu, propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik zaključno ističe prigovor zastare u odnosu na iznos 324,19 EUR, koji tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom. S obzirom na postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu 324,19 EUR, tuženik ističe kako nije jasno na temelju čega je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.651,41 EUR. S obzirom na suviše visoko označenu vrijednost predmeta spora, tuženik predlaže sudu u skladu s čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91. - 155/23.) odrediti vrijednost predmeta spora prema postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, dakle u iznosu od 324,19 EUR. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti te naložiti tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 95988/05 od 28. studenog 2005. godine (str. 5-7 spisa), sudsku praksu (str. 8-38, 39- 46 i 70-221 spisa), otplatni plan (str. 36-38 spisa), dokumentacija vezana uz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (str. 230-232 spisa), saslušao tužitelja (str. 234-235 spisa), e-mail od 14. listopada 2024. (str. 239 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužiteljica ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini neosnovanim prigovor tuženika na VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje, a drugi na isplatu, točno označio VPS a što je sud i utvrdio na pripremnom ročištu. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 95988/05 od 28. studenog 2005. sklopljenog u [adresa] između pravnog prednika tuženika HVB Splitska banka kao kreditora (a koja okolnost nije sporna) i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 1.) tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.021,00 CHF koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama obračunato prema kupovnom tečaju za tuženika na dan korištenja kredita. Čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate na 84 mjeseca te čl. 4. kamatna stopa koja je promjenjiva a na dan zaključenja Ugovora iznosi 6,99%. Čl. 2. Ugovora navedeno je da je kredit bez namjene a čl. 5. je navedena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Nadalje čl. 6. Ugovora ugovorena je efektivna kamatna stopa i to 9,29% te se navodi da korisnik potvrđuje da je upoznat s načinom izračuna efektivne kamatne stope te da mu je uručena "otplatna tablica". Čl. 7. Ugovora određeno je da će se kredit isplatiti na račun korisnika broj 40544432001 otvoren kod kreditora i to na dan 30. studenog 2005. ali samo ako su pribavljena sva sredstva osiguranja. Čl. 8. ugovorena su sredstva osiguranja i to: polica osiguranja riziko ili životnog osiguranja vinkulirana u korist kreditora, sudužnik, izjave o suglasnosti zapljene i bjanko mjenicu. Čl. 10/1 Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 83 mjesečnih anuiteta i to jednakih po 258,13 CHF i jedan od 259,26 CHF te čl. 10/2 da prvi anuitet dospijeva 10. siječnja 2006. a posljednji 10. prosinca 2012. Čl. 10/3 Ugovora određeno je dospijeće svakog mjesečnog iznosa do 10. u mjesecu. Čl. 14/2 Ugovora navedeno je da na odnose koji nisu regulirani tim Ugovorom će se primjenjivati odgovarajuće odredbe važećih zakona, te akti kreditora koji reguliraju materiju kreditora, s kojim su ugovorne stranke upoznate, a prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene. Ugovor je potpisan od strane ovlaštene osobe prednika tuženika, tužitelja kao korisnika te sudužnika JŠ (prema iskazu tužitelja, sada TŠ, bračne družice tužitelja).

7. Uvidom u Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 95988/05 (predmetni kredit) utvrđeno je da je po istom kreditu je na dana 30. studenog 2005. evidentirana uplata od 510,63 CHF a za koji iznos se navodi da je plaćanje provizije. Uvidom u podatke Splitske banke d.d. odnosno Potvrdu iste od 4. rujna 2024. kao i dopisa tuženika od 5. rujna 2024. utvrđeno je da je tužitelju kao korisniku kredita s rokom otplate od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2005., dana 30. studenog 2005. na račun isplaćen kreditu u CHF i to u iznosu od 16.510,37 CHF dok je iznos od 510,63 CHF naplaćen po osnovi naknade istog dana i to po kreditu broj 95988/05 sklopljenog 28. studenog 2005. između tužitelja kao korisnika i Splitske banke d.d (koja je od 1. prosinca 2018. OTP banka d.d.).

8. Dakle, iz navedene Potvrde (toč. 7. presude) vidljivo je da je tužitelju utužena naknada naplaćena u iznosu od 510,63 CHF 30. studenog 2005. (u protuvrijednosti u kunama a kako se i sam kredit isplatio i otplaćivao), odnosno u skladu sa čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) sada u iznosu od 324,19 eur, a koji iznos u konačnici svojom tužbom sada tužitelj i potražuje i koji iznos (iako osporava osnovu) tuženik svojim podneskom od 14. listopada 2024. čini nespornim.

9. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužitelja kao stranku. U svom iskazu tužitelj je naveo da je predmetni kredit realizirao radi unutarnjeg uređenja stana od njegove bračne družice, a u kojem stanu su vršili sitne radove i to krečenje, nešto je bilo i žbukanja i popravljanja, promjene pločica te kupovine namještaja za taj stan. Tužitelj je iskazao da se njegova bračna družica zove AŠ, a s kojom se vjenčao 2007. godine, a do tad se prezivala JŠ, a koja je ujedno bila i solidarni dužnik po predmetnom ugovoru o kreditu. Naveo je da iako se vjenčao sa svojom bračnom družicom 2007., živjeli su zajedno od 2003., a zajedno su živjeli i tijekom sklapanja ovog ugovora koji je predmet ovog postupka. Iskazao je da u stanu u koji su ulagali, u vrijeme sklapanja ugovora je živio tužitelj i njegova bračna družica AŠ te njezina majka, a aktualno u istom stanu žive tužitelj i njegova bračna družica. Naime, tužitelj je naveo da njegova bračna družica nije mogla realizirati kredit osobno za ulaganje u stan u kojem su živjeli slijedom čega je tužitelj realizirao taj kredit, a njegova bračna družica je bila sudužnik. Tužitelj je iskazao da u vrijeme realizacije kredita, njegova bračna družica je bila u radnom odnosu kao trgovkinja, a tužitelj je bio u radnom odnosu također i to kao zaštitar u Rafineriji. Naveo je kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora niti tužitelj niti njegova bračna družica nisu imali registriran obrt niti trgovačko društvo niti su se bavili trgovačkom djelatnošću. Iskazao je da novac koji je podigao odnosno realizirao predmetnim kreditom trebao mu je isključivo za osobne potrebe tužitelja i njegove bračne družice, a kako bi si mogli urediti stan za život i uopće za potrebe njihove bračne zajednice. Tužitelj je naveo da u vrijeme, kada je realizirao predmetni kredit, tužitelj se raspitivao i gledao koji je kredit tužitelju najpovoljniji i koji kredit uopće može podići s obzirom na njegove prihode, slijedom čega je došao u Splitsku banku i to u poslovnoj jedinici u [adresa] te su mu tamo ponudili predmetni kredit vezan za valutu CHF te su mu rekli da će isti morati otplaćivati 84 rate, a koje rate su mu oduzimali svaki mjesec sa plaće direktno. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit isključivo tužitelj plaćao preko svoje plaće, no u konačnici je isti kredit u cijelosti otplatio prije vremena kada je dobio otpremninu od svog poslodavca. Iskazao je da osim tužitelja nitko drugi nije plaćao kredit već isključivo tužitelj i tužitelj ga je u cijelosti otplatio. Osim navedenog tužitelj navodi da mu ništa drugo nije bilo rečeno, osim da će otplaćivati 84 rate i da će mu obustavljati rate s plaće. Tužitelj je naveo, a koliko se sjeća, da nikakva naknada vezana za kredit se nije spominjala niti mu je bilo tko govorio što za naknadu niti bilo kakvu kamatnu stopu. Naime, tužitelj je iskazao da je tražio kredit od Splitske banke u protuvrijednosti od 10.000,00 eura, a ponuđen mu je predmetni kredit zato što su nudili samo kredit u toj valuti. Naveo je da koliko je tražio kredita, toliko mu je isplaćeno kredita na račun. Iskazao je da se ne sjeća je li što umanjeno. Tužitelj je iskazao da nije nikakav poseban problem imao sa tim kreditom, kako je kredit išao i rate dospijevale, tako ih je tužitelj plaćao. Naveo je da jedini problem koji je imao je bio da je tužitelj morao platiti razliku zbog promjene tečaja CHF-a iako je redovito otplaćivao svoje rate banci, ali kada je pitao zbog čega mora tu razliku platiti rečeno mu je da mora to platiti jer njegova banka ne prati tečaj CHF-a. Iskazao je da je banka sastavila odredbe ugovora i to samostalno dok je tužitelj samo potpisao ugovor. Tužitelj je naveo da je pročitao odredbe ugovora prije potpisivanja. Tužitelj je iskazao da mu je dosta toga bilo nejasno, no da nije pitao nikoga za nejasnoće. Naveo je da mu je u vrijeme potpisivanja ugovora plaća bila oko cca. neto 5.000,00 kn. Iskazao je da 324 eura nije mali novac, no isti bi platio za realizaciju kredita jer to mora. Tužitelj je naveo da se odlučio za realizaciju kredita u Splitskoj banci jer mu je to bila najpovoljnija opcija jer je bio nizak tečaj CHF-a i najbrža realizacija kredita. Tužitelj je iskazao da nije postavljao pitanja vezano za odredbe ugovora kojeg je potpisao bez pitanja. Naveo je da nije prilikom pregovaranja u svezi sklapanja predmetnog kredita bio upozoren na valutni rizik vezan za valutu CHF. Iskazao je da ne zna što znači naknada za obradu kredita.

10. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe (uređenje stambenog prostora u kojem je živio sa svojim bračnom družicom i druge potrebe obitelji) a sam tužitelj u svom iskazu potvrđuje da u vrijeme sklapanja Ugovora se nije bavio trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom slobodnom ili obrtničkom djelatnošću već je bio u radnom odnosu kao zaštitar u rafineriji. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), je potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobnih potreba tužitelja (stambenih i obiteljskih). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička (dakle ne kao trgovac, a što i sam u svom iskazu potvrđuje dok tuženik nije dokazao protivno) i to radi zadovoljavanja osobnih potreba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana, a tužitelj takvu činjenicu u svome iskazu osporava). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužitelj pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (čl. 3/1), već protivno tome tužitelj navodi da tužitelja nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora već je ugovor u cijelosti sastavila banka, te prilikom pregovora o kreditu (a koji mu je kao takav isključivo ponuđen) nije se spominjala nikakva naknada niti je tužitelju bilo što napominjano da će morati platiti kakvu naknadu već su razgovarali o iznosu kredita, a koji je bio vezan za valutu CHF te da će anuiteti kredita biti obustavljani sa plaće tužitelja u 84 rate.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se u svom čl. 14/2 poziva na akte kreditora koji nisu niti imenovani niti posebno naznačeni. Okolnost da tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja vezano za spornu odredbu čl. 5. Ugovora te da je ugovor sastavio isključivo tuženik, u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Da tužitelj nije mogao utjecati na spornu ugovornu odredbu potvrđuje iskaz tužitelja jer je banka samostalno sastavila iste a tuženik je Ugovor dobio samo na potpis. U svom iskazu tužitelj potvrđuje da je pročitao odredbe Ugovora prije potpisivanja. U odnosu na spornu naknadu ističe da se ista nije spominjala niti mu je bilo tko što rekao vezno za nju. Naime, tužitelj navodi da mu određene odredbe nisu bile jasne, no nije postavljao pitanja, a ističe i da mu uopće nije poznat pojam naknada za obradu kredita. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 5. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a sama ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

12. Naime, u smislu čl. 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu tvrdi da prilikom ponude predmetnog kredita od strane banke nitko nije spominjao bilo kakvu naknadu, a tužitelj je prihvatio ponudu jer mu je kredit trebao i na drugi način nije mogao zadovoljiti osobne potrebe (bračna družica nije mogla realizirati kredit). Obzirom na zanimanje tužitelj (zaštitar) po mišljenju ovog suda, a u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj nije niti mogao samim čitanjem zaključiti o prirodi i opsegu sporne naknade, niti se to o njega trebalo očekivati (obzirom na njegove osobne sposobnosti i znanja iz domene financija, a što i sam u svom iskazu potvrđuje da mu nije bilo sve jasno prilikom čitanja Ugovora) a obzirom da je tužitelj laik te da ne razumije u potpunosti odredbe Ugovora, a da prilikom pregovora oko samog Ugovora tužitelju nitko nije spominjao spornu odredbu, niti se o tog odredbi pojedinačno pregovaralo (a protivno tuženik nije dokazao). Dakle, po mišljenju ovog suda tužitelj je, a u okviru njegovih sposobnosti, ali i potreba, je primijenio svu dužnu pažnju (u smislu odredaba čl. 4. ZOO) koja se od njega i mogla očekivati, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao niti eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju nametnuta još jedna materijalna obveza (uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta) a da za to isti nije bio niti informiran a bez toga (prihvaćanje i takve obveze) kredit nije mogao realizirati (niti je tuženik dokazao protivno, obzirom da je upravo prednik tuženika samostalno sastavljao ugovorne odredbe i obveze tužitelja a da tužitelju nije dao mogućnost pojedinačnog pregovaranja).

13. Nadalje, iako u smislu čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe čl. 5. Ugovora a koja glasi: " NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA: 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora " po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvjet jasnoće i lako razumljive odredbe, jer osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi se potrošaču na pojašnjava niti navodi od čega se točno sastoje troškovi obrade koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 OŠ od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve troškove, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju (čija financijska pismenost je ograničena), istog je trebao informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takvih troškova kao i elemente istih, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka.

14. Naime, iako naplata naknada prilikom bankarskog poslovanja u spornom razdoblju nije bila nedopuštena, no prilikom ugovaranja takve odredbe je u smislu čl. 173. st. 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, dalje: ZB) banka je bila dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a u smislu st. 2. istog čl. osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka je mogla i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim. Čl. 173. st. 3. ZB je bilo propisano da pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se, između ostalog (toč. 4.) naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tijekom ovog postupka takvu činjenicu niti tužitelj u svome iskazu potvrđuje, niti tuženik dokazuje, slijedom čega sud zaključuje da tuženik nije tužitelja informirao o spornoj ugovornoj odredbi (potpunom informacijom u smislu odredaba ZZP, o elementima naknade, koje točno troškove obuhvaća ista i jesu li ti troškovi opravdani), niti ga je na bilo koji način obavijestio o aktima koji uređuju tu materiju (niti je to iz čl. 14/2. Ugovora jasno) niti joj je bilo kakve akte koji sadrže takvu informaciju uručio tužitelju (niti to tužitelj potvrđuje) ili na bilo koji drugi način učinio tužitelju dostupnim (niti je to tuženik dokazao). Sama činjenica da je u čl. 14/2 Ugovora navedeno da su stranke upoznate s aktima kreditora (što je i djelomično točno u odnosu na tuženika) ne dokazuje i činjenicu da je tužitelj doista i bio upoznat s istima, a obzirom da je i ta odredba rezultat tipskog ugovora.

15. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao spornu odredbu, a obzirom da sadržaj iste koji ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te je sporna odredbe samo jedna od ukupno 15. ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj je po zanimanju zaštitar (i sam ističe da ne zna što je to naknada za obradu kredita te da mu nisu bile baš jasne sve odredbe Ugovora) nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima troškova koje je prebacio na tužitelja kao potrošača i za koji je umanjio njegovo pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom odnosno povećao njegovu obvezu prilikom otplate kredita.

16. No, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

17. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 GŠ i UŠ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 T od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 PŠ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 N i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

18. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

19. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da se plaćanje bilo kakve naknade u vrijeme sklapanja Ugovora nije spominjalo te ga nitko nije upozoravao na takvu naknadu. Iako tužitelj ističe da uopće nije bio upoznat sa takvom svojom obvezom i da mu plaćanje kredita nije predstavljalo problem, jer mu su mu anuiteti obustavljani izravno sa plaće (koju je primao kod poslodavca), tužitelj navodi da iznos od 324,00 eur (a koliko cca iznosi visina sporne naknade) nije mali novac (tim više što je tužitelj u vrijeme potpisivanja ugovora imao plaću u neto iznosu od 5.000,00 kn), a dodaje da bi isti iznos platio za realizaciju kredita jer to mora. Dakle, vidljivo je da je tužitelju nametnuta financijska obveza (plaćanje sporne naknade),a koju je tužitelj morao prihvatiti kako bi realizirao kredit (koji na drugi način nije mogao realizirati), a tužitelju nije pružena bilo kakva mogućnost izbora (što tuženik ne dokazuje) niti mogućnost pojedinačnog pregovaranja u svezi takve odredbe.

20. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

21. Tijekom postupka, a osim navoda u čl. 14/2 Ugovora u kojem se navodi da je tužitelj upoznat s aktima kreditora (što tužitelj u svom iskazu ne potvrđuje niti tuženik dostavlja iste akte koji bi eventualno regulirali pitanje sporne naknade) tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćene naknade odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužitelja (a da su isti naplaćeni potvrđuje i sam tuženik u svome dopisu od 5. rujna 2024. odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na istu odredbu nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste), njegovo materijalno pravo odnosno umanjen mu je iznos ugovorenog kredita a koji je morao u roku otplate i otplatiti u cijelosti (što je tužitelj i prijevremeno i učinio u cijelosti, iako mu u cijelosti nije i isplaćen) a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ne samo ugovornu kamatu već i interkalarnu kamatu, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio druge dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da naplaćena sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelj, vezano za ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja ugovorne i interkalarne kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i tužitelja), a tužitelj nije mogao utjecati na takvu odredbu, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome spornu obvezu nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost izbora druge opcije.

22. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 81. ZZP nepoštena. U smislu čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, no da unatoč tome Ugovor može opstati, ovaj sud je, a u smislu čl. 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnima te je odlučio kao u toč. I izreke. .

23. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade ovaj sud je istu utvrdio temeljem Potvrde samog tuženika (vidi toč. 7. presude) da je tužitelju ista naplaćena u iznosu od 510,63 CHF kn dana 30. studenog 2005. (kada je isplaćen kredit) odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) u iznosu od 324,19 eur (a koji iznos nije niti sporan), slijedom čega ovaj sud je utvrdio da je upravo u tom iznosu visina naplaćene naknade od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja).

24. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

25. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

26. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno u toč. 7. i 8. ove presude, sporna naknada napaćena od tužitelja (obustavljeni od iznosa kredita koji je realizirao 30. studenog 2005. godine.

27. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana takva sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 2005., ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

28. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogla istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (30. studenog 2005.), u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 13. ožujka 2024. godine. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

29. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćene naknade u iznosu od 324,19 eur te je odlučio kao u toč. II. izreke.

30. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužiteljici nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogla zaključiti zašto joj se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana kada je tužitelju umanjen iznos kredita (isplata preostalog iznosa kredita uslijedila je 30. studenog 2005. vidi toč.7. i 8.presude) te je odlučeno kao u toč. II izreke.

31. Stoga je odlučeno kao u izreci.

32. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti svojim zahtjevom.

33. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 30. srpnja 2024., 25. rujna 2024. i 13. studenog 2024. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 2. svibnja 2024. u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur/ kn (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.507,72 eur, a koji je naloženo da plati tuženik.

34. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

35. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku, 20. prosinca 2024. godine

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici