1

Poslovni broj: 14 Gž-2/2023-3

 

Poslovni broj: 14 Gž-2/2023-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz M., OIB:..., zastupanog po punomoćniku S. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika O. B. d.d. S., OIB:..., zastupanog po punomoćnici S. V., odvjetnici u O. d. V. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 79 P-2100/2021-16 od 17. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

 

Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 79 P-2100/2021-16 od 17. listopada 2022. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 99501/05 od 22. prosinca 2005. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 25.115,19 kn/3.333,45 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.074,64 kn/1.204,42 EUR sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

2. Navedenu presudu u cijelosti, pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19 dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev te mu dosudi troškove postupka (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tuženika je osnovana. 

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 99501/05 od 22. prosinca 2005., sklopljenog između tužitelja D. V. kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika H. S. b. d.d. S., kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu iznosa od 25.115,91 kn/3.333,45 EUR sa zateznom kamatom od dana svakog pojedinačno plaćenog mjesečnog iznosa do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi. Tijekom postupka je utvrđeno da se radi o nenamjenskom Ugovoru o kreditu, u iznosu od 30.900,00 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena valuta obveze u švicarskim francima, kao i da je kredit u cijelosti otplaćen 12. 11. 2012. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 7. srpnja 2013. i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite interesa i prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, pa tako i pravnog prednika tuženika, u tom sporu sedmotuženika, a osim toga i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., glede direktnog učinka presuda povodom kolektivne tužbe na pojedinačne postupke, u kojima da nema potrebe izvođenja bilo kakvih personalnih dokaza.

 

6. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 7. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ovo primjenom čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na navedenu odredbu, a uz činjenicu da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz citirane presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, prvostupanjski sud je ocijenio nepotrebnim provoditi dokazni postupak saslušanjem tužitelja, jer bi u suprotnom, obzirom na utvrđenja iz tog postupka i citiranu zakonsku odredbu, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača, pa je u tom smislu odbio predloženo saslušanje tužitelja. U svezi toga je naveo i da o potrebi izvođenja personalnih dokaza postoji jasna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a pa obzirom se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na pravnog prednika tuženika da nema potrebe ponovo provoditi dokazni postupak.      

 

7. Obzirom na pravomoćno utvrđenje da je pravni prednik tuženika kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača tj. korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, te ništetnim odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu CHF, a iz čega proizlazi i da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju na dan isplate kredita. Navedenu razliku preplaćenih iznosa anuiteta prvostupanjski sud je utvrdio provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. B. iz C. za f. v. d.o.o. u iznosu od 25.115,91 kn/3.333,45 EUR s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj precizirao u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

8. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. prema kojem je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018. i zbog čega zastara nije nastupila. Odluku o zateznim kamata na pojedine preplaćene iznose od dana isplate prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i  čl. 29. st. 2. istog Zakona.

 

9. U žalbi tuženik ističe da je tužbeni zahtjev iz točke I. trebalo odbaciti podredno odbiti jer se obzirom na odluke iz kolektivnog spora na koje se sud pozvao, radi o pravomoćno presuđenoj stvari, pa je u pitanju bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a. Nadalje, da se protivio preinaci tužbe, o čemu sud nije donio odluku, pa su pogrešno primijenjene odredbe čl. 190. st. 2. i 3. te čl. 191. st. 2. ZPP-a. Osim toga, dosuđeni iznos da nije umanjen za iznos manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF prema HRK, pa je presuda nezakonita. Nadalje, ističe da se bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a sastoji u tome da pobijana presuda proturječi sama sebi, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva odnosno nema razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) da se uopće ne primjenjuje na premetni Ugovor o kreditu, a iz odredbe čl. 502.c ZPP-a jasno proizlazi kako se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa mogu koristiti samo u postupcima naknade štete. Osim toga, prema čl. 502.c ZPP-a sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, pa kako tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, sud je bio dužan u ovom predmetu utvrđivati činjenice, što je propustio učiniti. Naime, da je trebao utvrditi je li tužitelj uopće potrošač, radi li se o potrošačkom ugovoru o kreditu na koji bi se mogla primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama te jesu li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako mu nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, budući da sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja kojeg je predložio, da je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Osim toga, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, i to odredbe čl. 1111. i 1115. Zakon o obveznim odnosima, kao i materijalno pravo kada je odbijen prigovor zastare potraživanja. Konačno, ističe da su tužitelju troškovi sastava podnesaka od 14. svibnja 2021. i 2. ožujka 2022., te zastupanja na ročištu 29. studenog 2021., pogrešno dosuđeni u punom iznosu.

 

10.  Tuženik osnovano u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da nije iznio razloge o odlučnim činjenicama koje se tiču tužiteljevog svojstva potrošača (za što nije dovoljno samo citirati odredbu čl. 5. st. 1. toč. 15. ZZP/14), kao ni temeljem čega je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koje okolnosti je tuženik osporio u odgovoru na tužbu.

 

11. Također, osnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti po njemu predloženo saslušanje tužitelja koje je predlagao u odgovoru na tužbu na okolnosti je li tužitelj potrošač te radi li se o potrošačkom ugovoru o kreditu, kao i na okolnost ocjene tužitelja kao prosječnog potrošača koji pojam je definiran u Direktivi 2005/29/EZ (točka 18. preambule), dakle je li tužitelj bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Naime, iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. može se zaključiti da su tužene banke, pa tako i pravni prednik tuženika kao sedmotuženik u tom postupku, u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih je prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve nepovoljne odredbe nose te da u tom postupku kolektivne zaštite, a imajući u vidu narav predmeta spora, predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu i zbog čega nisu niti izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka. Stoga ovaj sud, identično kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2021., U-III-4372/21 od 30. lipnja 2022. i U-III-7125/2021 od 30. ožujka 2023. smatra da su u pojedinačnom potrošačkom sporu banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, na drugi način dale odgovarajuće obavijesti konkretnom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj informiranosti o svim rizicima ugovaranja takve odredbe pristao na sklapanje takvog ugovora. Prema shvaćanju Ustavnog suda izraženog u naprijed citiranim odlukama - u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu nepoštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, jer bi se u protivnom odluka temeljila na odlučnoj okolnosti o kojoj banci ni u jednom sudskom postupku koji je proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, a što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumači Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

 

12. Osim toga, odbijanjem jedinog dokaznog prijedloga tuženika, dakle prijedloga za saslušanje tužitelja (točka 25. odgovora na tužbu) na okolnost njegovog statusa potrošača te radi li se o potrošačkom ugovoru o kreditu, a koji dokaz je predlagao i sam tužitelj, prvostupanjski sud je onemogućio tuženika u dokazivanju okolnosti koje bi u konkretnom slučaju isključile direktni učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u ovom sporu. Zbog toga se i stajalište prvostupanjskog suda o primjeni čl. 502.c ZPP-a te zaključak o vezanosti suda za utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, u ovoj parnici za sada ne mogu prihvatiti pravilnim.

 

13. Konačno, navedeno onemogućavanje tuženika u dokazivanju odlučnih činjenica je li tužitelj potrošač odnosno radi li se o potrošačkom ugovoru o kreditu, te je li tužitelj u predugovornoj fazi od strane pravnog prednika tuženika obaviješten na jasan i razumljiv način o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima na njegove buduće obveze, protivno je čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer je na taj način onemogućen tuženiku pristup sudu, a ujedno je počinjena bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju se tuženik poziva u žalbi, a koja uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Zbog odbijanja provođenja naprijed navedenog dokaza ni činjenično stanje u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi utvrđeno po prvostupanjskom sudu ne može se za sada prihvatiti pravilnim, a posljedično ne može se ispitati niti zakonitost presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu.

 

14. Već zbog ostvarenih naprijed navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo je ne upuštajući se u ocjenu daljnjih žalbenih navoda, primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

15. Pri tome valja napomenuti i da se prvostupanjski sud u pobijanoj odluci pozvao na pogrešno pravo (ZOO/05), umjesto na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91) koji se ima primijeniti na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05, kojom je propisano da se ZOO/05 neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog Zakona (1. siječnja 2006.), sve to obzirom da je ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao sklapanjem Ugovora 22. prosinca 2005., no relevantne odredbe na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku sadržajno su identične odredbama drugih članka ZOO/91 koje je trebalo primijeniti. 

 

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će održati novu glavnu raspravu te će izvesti dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost u kojem svojstvu je sklopio predmetni Ugovor o kreditu i na što je potrošio sredstva kredita, kao i na okolnosti informiranosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu s valutom obveze vraćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća odnosno uplate anuiteta, te radi utvrđenja je li tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na ugovaranje takvog ponuđenog mu Ugovora o kreditu. Na temelju svih provedenih dokaza prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice za predmet spora na način propisan čl. 8. ZPP-a, nakon čega će ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za direktnu primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača primjenom čl. 502.c ZPP-a, a što je od odlučujuće važnosti za ocjenu osnovanosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja pri čemu će biti dužan iznijeti sve razloge o odlučnim činjenicama pa tako i razloge zbog kojih nalazi da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu. Prvostupanjski sud će u novoj odluci ujedno odlučiti o svim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

 

Varaždin, 3. siječnja 2024.