REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 22 P-3318/21-37

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Nujić, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermarkische banka d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. siječnja 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2.,čl. čl.3. i čl.7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5103444309 sklopljenog dana 28.02.2007.g. između tužitelja GĆ i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 5.316,81 EUR/ 40.812,95 kn kao i zateznu kamatu po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ 153/04) za razdoblje do 31.12.2007.godine, a od 01.01.2008.godine do 31.07.2015.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koja zatezna kamata teče od dospijeća pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,54 EUR/4,10 HRK od 02.03.2008.

- na iznos od 2,80 EUR/21,08 HRK od 02.04.2008.

- na iznos od 13,28 EUR/100,04 HRK od 02.11.2008.

- na iznos od 2,02 EUR/15,21 HRK od 11.12.2008.

- na iznos od 12,42 EUR/93,59 HRK od 09.01.2009.

- na iznos od 15,12 EUR/113,92 HRK od 11.02.2009.

- na iznos od 20,07 EUR/151,23 HRK od 11.03.2009.

- na iznos od 11,59 EUR/87,48 HRK od 11.04.2009.

- na iznos od 13,15 EUR/99,23 HRK od 08.05.2009.

- na iznos od 12,38 EUR/93,41 HRK od 06.06.2009.

- na iznos od 11,41 EUR/85,97 HRK od 10.07.2009.

- na iznos od 9,11 EUR/68,67 HRK od 11.08.2009.

- na iznos od 11.37 EUR/85,69 HRK od 08.09.2009.

- na iznos od 9,66 EUR/72,79 HRK od 08.10.2009.

- na iznos od 10,31 EUR/77,79 HRK od 11.11.2009.

- na iznos od 11,54 EUR/86,97 HRK od 08.12.2009.

- na iznos od 14,39 EUR/108,42 HRK od 09.01.2010.

- na iznos od 17,26 EUR/130,04 HRK od 06.02.2010.

- na iznos od 16,88 EUR/127,18 HRK od 06.03.2010.

- na iznos od 21,19 EUR/159,63 HRK od 08.04.2010.

- na iznos od 23,61 EUR/177,88 HRK od 08.05.2010.

- na iznos od 26,63 EUR/200,63 HRK od 08.06.2010.

- na iznos od 34,17 EUR/257,43 HRK od 09.07.2010.

- na iznos od 28,26 EUR/212,93 HRK od 07.08.2010.

- na iznos od 41,49 EUR/312,59 HRK od 08.09.2010.

- na iznos od 36,90 EUR/278,06 HRK od 07.10.2010.

- na iznos od 34,83 EUR/262,42 HRK od 09.11.2010.

- na iznos od 44,27 EUR/333,56 HRK od 11.12.2010.

- na iznos od 54,03 EUR/407,64 HRK od 11.01.2011.

- na iznos od 47,20 EUR/355,63 HRK od 05.02.2011.

- na iznos od 48,06 EUR/362,11 HRK od 05.03.2011.

- na iznos od 44,22 EUR/333,20 HRK od 07.04.2011.

- na iznos od 48,38 EUR/364,53 HRK od 06.05.2011.

- na iznos od 61,48 EUR/463,87 HRK od 08.06.2011.

- na iznos od 59,55 EUR/448,68 HRK od 07.07.2011.

- na iznos od 86,30 EUR/650,22 HRK od 05.08.2011.

- na iznos od 86,61 EUR/652,56 HRK od 07.09.2011.

- na iznos od 62,13 EUR/468,80 HRK od 07.10.2011.

- na iznos od 62,50 EUR/470,90 HRK od 02.11.2011.

- na iznos od 61,55 EUR/464,38 HRK od 02.12.2011.

- na iznos od 64,74 EUR/488,46 HRK od 02.01.2012.

- na iznos od 68,30 EUR/515,34 HRK od 02.02.2012.

- na iznos od 68,48 EUR/515,97 HRK od 02.03.2012.

- na iznos od 66,25 EUR/499,17 HRK od 02.04.2012.

- na iznos od 66,98 EUR/504,69 HRK od 02.05.2012.

- na iznos od 68,36 EUR/515,05 HRK od 02.06.2012.

- na iznos od 67,05 EUR/505,21 HRK od 02.07.2012.

- na iznos od 67,15 EUR/505,94 HRK od 02.08.2012.

- na iznos od 65,80 EUR/496,48 HRK od 02.09.2012.

- na iznos od 63,41 EUR/477,76 HRK od 02.10.2012.

- na iznos od 66,27 EUR/499,31 HRK od 02.11.2012.

- na iznos od 67,09 EUR/505,47 HRK od 02.12.2012.

- na iznos od 67,15 EUR/505,94 HRK od 02.01.2013.

- na iznos od 63,00 EUR/474,74 HRK od 02.02.2013.

- na iznos od 65,67 EUR/494,82 HRK od 02.03.2013.

- na iznos od 66,39 EUR/500,25 HRK od 02.04.2013.

- na iznos od 64,80 EUR/488,21 HRK od 02.05.2013.

- na iznos od 60,22 EUR/454,39 HRK od 02.06.2013.

- na iznos od 58,54 EUR/441,04 HRK od 02.07.2013.

- na iznos od 60,38 EUR/454,95 HRK od 02.08.2013.

- na iznos od 62,27 EUR/469,15 HRK od 02.09.2013.

- na iznos od 65,74 EUR/495,29 HRK od 02.10.2013.

- na iznos od 63,97 EUR/482,68 HRK od 02.11.2013.

- na iznos od 64,88 EUR/489,51 HRK od 02.12.2013.

- na iznos od 65,59 EUR/494,19 HRK od 02.01.2014.

- na iznos od 65,59 EUR/494,23 HRK od 02.02.2014.

- na iznos od 66,54 EUR/502,04 HRK od 02.03.2014.

- na iznos od 65,90 EUR/496,52 HRK od 02.04.2014.

- na iznos od 64,58 EUR/486,57 HRK od 02.05.2014.

- na iznos od 63,92 EUR/481,62 HRK od 02.06.2014.

- na iznos od 64,49 EUR/485,87 HRK od 02.07.2014.

- na iznos od 66,07 EUR/497,79 HRK od 02.08.2014.

- na iznos od 68,09 EUR/513,01 HRK od 02.09.2014.

- na iznos od 68,42 EUR/515,55 HRK od 02.10.2014.

- na iznos od 69,12 EUR/520,81 HRK od 02.11.2014.

- na iznos od 1.895,87 EUR/14.284,47 HRK od 18.11.2014.

Pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka iznos 1.886,58 eura sve u roku od 15 dana.

IV. Odbacuje se tuženik s prigovorom radi prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5103444309 dana 28.02.2007.g. i to stambeni kredit. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 27.700,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita uz primjenu promjenljive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,39% godišnje. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužitelj deklaratornim zahtjevom predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl.2, čl.3., čl.7 Ugovora o kreditu ništetni. Tužitelj osporava valjanost ugovaranja navedenih odredbi sukladno odredbama kako tada važećeg Zakona o zaštiti o potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima što sve detaljno izlaže u nastavku. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF, što već predstavlja općepoznatu činjenicu. U konačnici, reagirao je i zakonodavac fiksiranjem tečaja, smanjenjem kamatnih stopa na 3,23 % za stambene kredite (tzv. Milanovićev zakon 2014.) i omogućavanjem konverzije kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu. Pored navedenog, stranke su prilikom zaključenja ugovora imale u vidu određene okolnosti koje postoje u tom trenutku i u skladu s tim su određeni elementi obveza koje preuzimaju. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je uvećana u pojedinim razdobljima otplate za cca 35%. Tuženik kao banka je, za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znala ili mogla znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupala u dobroj vjeri. Bila je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Tužitelj čini nespornim da je ugovorena „valutna klauzula“ uz koju je vezana otplata kredita, a koja vezuje glavnicu za CHF, te je ista sadržana u dijelovima odredaba čl. 2. i 3. i 7 Ugovora o kreditu. Ugovaranje "valutne klauzule" dopušteno je u skladu s odredbama ZOO-a, no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima – Zakona o zaštiti potrošača, kao lex specialis, te s temeljnim načelima ZOO- a, odnosno, ako bi posljedice ugovaranja predmetne odredbe, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO-a kao i Zakona o zaštiti potrošača. Smisao i svrha „valutne klauzule“ jest taj da se onaj tko daje određeni broj novčanih jedinica zaštiti od obezvrjeđivanja do kojeg može doći npr. uslijed inflacije, porasta cijena roba i usluga itd., tako da prilikom povrata novčanih jedinica vjerovnik dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koja u trenutku ispunjenja ugovora odgovara onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. Tužitelj tvrdi da se ugovaranjem valutne klauzule koja je vezana uz tečaj stabilne valute ugovorne strane štite i to, vjerovnik od devalvacije, a dužnik od revalvacije. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. na stranici 5. navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao „sigurna valuta“ te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača tj. nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost upravo tuženiku kao banci. Plasiranje kredita u CHF valuti bilo je sigurno ulaganje samo za banke, a ne i za potrošače. S obzirom na to da tužitelj nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, kako o rizicima koji se tiču promjenjive kamatne stope, tako i o valutnom riziku, isti nije mogao razumjeti te odredbe i donijeti informiranu odluku želi li sklopiti takav ugovor ili ne. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično ništetne. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, ovdje tužitelj, a da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja što i potvrđuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na str. 62 u presudi posl. br. 43 Pž-6632/2017-10. Navedeni stav podržao je i Vrhovni sud RH u Presudi i Rješenju posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine. Tužitelj tvrdi da je u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita (anuiteta) pogrešno i protivno i ZOO- u (NN br. 35/05 - dalje u tekstu: ZOO) odredba o valutnoj klauzuli primijenjena na način da se pogoduje banci kreditora, a na njegovu štetu, kao korisniku kredita, budući da je predmetna klauzula izvor nepravične zarade (ekstra profita banke, na drugoj strani je za tužitelja došlo do enormnog povećanja rate otplate kredita iskazane u kunama), a ne klauzula kojom se banka štiti od deprecijacije domaće valute – HRK. Osim toga, u ovom konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču nastala je znatna neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Tužitelj ističe da prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će tuženik valutnu klauzulu tumačiti i primjenjivati suprotno svrsi zbog koje je utemeljena zakonom, a sve kako bi ostvario dodatnu zaradu i to suprotno ZOO i ZPP. Tužitelj je odlučio sklopiti Ugovor o kreditu s tuženikom uz primjenu valutne klauzule u CHF iz razloga što mu je tijekom ugovaranja tuženik savjetovao i prezentirao da je takav ugovor najpovoljniji za njega te da je isti najpovoljniji bankarski proizvod u odnosu na druge modalitete u ponudi tuženika, podrazumijevajući i prihvaćajući valutnu klauzulu kao zaštitnu klauzulu, a ne kao sredstvo primjenom kojeg jedna strana može ostvariti dobitke, a druga gubitke. S obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže sudu da uzme u obzir izravni učinak kolektivne presude i obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3142/18 u kojoj odluci se ukazuje da nije potrebno u pojedinačnim parnicama izvoditi dokaze u odnosu na utvrđenje činjenica koje su već utvrđene u kolektivnom sporu. Ukoliko bi usprkos tome sud smatrao isto potrebnim, tužitelj predlaže da se provede dokaz saslušanjem tužitelja kao korisnika kredita na okolnost jesu li mu odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF valuti i posljedice njenog ugovaranja bile razumljive kao potrošaču te je li bio upozoren na rizike koje nosi ugovaranje u stranoj valuti osobito CHF. S obzirom na to da tužitelj ne posjeduje financijsko-knjigovodstveno znanje temeljem kojeg bi mogao izračunati koliki iznos je preplatio temeljem rasta tečaja kao posljedice ugovorene nepoštene valutne klauzule, angažirao je Rahela računovodstvo j.d.o.o. iz Zagreba, da izradi izračun o više plaćenim iznosima po kreditu uzimajući u obzir kako nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli tako i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 2., 3 i 7. (valutna klauzula) Ugovora o kreditu, a prema zakonitom dijelu potonjih odredaba tužitelj bi bio obvezan za vrijeme cijele otplate kredita isplatu vršiti po tečaju za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita. U protivnom Ugovor o kreditu kada izostavimo valutu obveze ne bi sadržavao iznos glavnice,a što bi imalo za posljedicu ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba sukladno čl. 323. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. – 1117. ZOO te posljedično tomu isplatiti tužitelju sve iznose preplaćenih kamata i razlike tečaja uvećane za zakonske zatezne kamate. Podredno, ako bi sud smatrao da nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove, tužitelj zahtijeva isplatu s osnove naknade štete te tvrdi da postoji i krivnja tuženika u smislu čl. 323. st. 2. ZOO, a time i odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio. Za tužitelja je šteta, u smislu članka 1046. ZOO-a, umanjenje njegove imovine u visini iznosa koje je preplatio tuženiku na temelju ništetnih odredbi, pa temeljem članka 1085. ZOO-a tužitelj potražuje štetu u novčanom iznosu i to u opsegu određenom člankom 1089. i 1090. ZOO-a. Slijedom toga, tužitelj potražuje preplaćene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s tim da u ovome slučaju zakonska zatezna kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate do isplate po stopi sukladno čl. 29. st.2. ZOO počev od 1.1.2008. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena. S obzirom na to da ne posjeduje znanje financijsko-knjigovodstvene struke, a kako bi mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, tužitelj je izračunao kako je radi ništetnih odredbi kojima se iznos glavnice i otplata anuiteta vezuje uz valutu CHF (valutna klauzula) tijekom otplate predmetnog kredita više platio iznos od 32.646,17 kn. Ukoliko tuženik ospori visinu tužbenog zahtjeva, predlaže se da sud provede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku kojeg će odrediti sud. Tužitelj ističe da je u predmetima potrošača protiv banaka došlo do značajnog razvoja sudske prakse u postupcima u kojima je predmet spora bila djelomična ništetnost ugovora o kreditu te posljedični kondemnatorni zahtjev za isplatom kao posljedicom restitucije i/ili naknade štete. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je precizirano u tužbenom zahtjevu od 17.04.2023. uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu broj 5103444309 od 28. veljače 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23. travnja 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđe. OĆ. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ĆĆ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ĆĆ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Isto tako tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 2.770,00. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 01.03.2007. godine) depozit od CHF 2.770,00 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 12.611,53 (CHF 2.770,00 x 4,5529 – srednji tečaj tuženika). Iznos depozita uvećan za pripisanu pasivnu kamatu je korišten za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu i to dana 31.01.2017. kada je u korist kredita prebačen iznos od CHF 2.773,42 (koji je u kunskoj protuvrijednosti vrijedio kn 17.689,59, a da je isplaćen po tečaju na dan 01.03.2007. godine vrijedio bi kn 12.627,10 – razlika u iznosu od kn 5.062,49). Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 5.062,49, pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 530,45 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103444309 dana 28.02.2007.g., početni otplatni plan, promet po kreditu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o., iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103444309 dana 28.02.2007.g., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 27.700,00 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, te zastara potraživanja.

6. U odnosu na prigovor zastare tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je zaposlenica tuženika predložila da digne kredit u CHF, zaposlenica tuženika mu nije ništa govorila oko valutne klauzule te nakon pročitanog ugovora nije imao pitanja i taj prvi ugovor je bio u redu. Ne zna što je valutna klauzula jer nije ekonomske struke niti barata s tečajevima. Iznos mjesečnog anuiteta mu je skidan s plaće, a novac mu je trebao za gradnju kuće. Kuću nije nikome iznajmio niti je imao obrt u kući i služi mu za stanovanje.

8. Tuženik je podneskom od 05.01.2024. odustao od predloženog saslušanja svjedokinje OĆ.

9. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017.od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502c. ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio, a prema iskazu tužitelja da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba - potrošač, te je nekretninu koristio u osobne svrhe. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da mu zaposlenik tuženika nije objasnio rizik valutne klauzule. Tuženik u ovom postupku je predložio svjedoka GĆĐ, a koja je u to vrijeme radila na poslovima direktora poslovnice kod tuženika i nije imala kontakt sa strankama stoga njezin iskaz nije relevantan dokaz za utvrđivanje da li je zaposlenik tuženika objasnio tužitelju rizik valutne klauzule. Tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužitelju zaposlenik tuženika objasnio rizik valutne klauzule i što ona znači, a što je i tužitelj u svom iskazu naveo da ga zaposlenik tuženika nije upozorio na rizik valutne klauzule.

10. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a s obzirom da je povisio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, jer se tada utvrdila visina tužbenog zahtjeva koju je tužitelj mogao specificirati, a u odnosu na zastaru bitan je identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom, i time se nije promijenila istovjetnost zahtjeva nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe.

11. Zadatak vještaka je utvrditi iznos preplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženo u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovorenog odnosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog preplaćenog iznosa do isplate.

12. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 40.282,50 HRK odnosno 5.316,81 eur. 13. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, u odnosu na izračun, stoga je sud isti uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

15. Budući da je sud utvrdio da je valutna klauzula ništetna u dijelu čl. 2., 3. i 7. ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju iznos 5.316,81 eur na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a.

16. Sud je odbacio tuženikov prigovor radi prijeboja iz razloga jer tražbinu prigovora radi prijeboja tuženik nije specificirao u službenoj valuti Republike Hrvatske u eurima. Sud je odustao o izvođenja dokaza dopunskog financijskog vještačenja jer tuženik nije u roku 30 dana na ime predujma uplatio iznos od 100,00 eura.

17. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP- u iznosu od 1.886,58 eura, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 29.12.2021. 100 bodova, ročište 05.05.2022. 50 bodova, podnesak 11.08.2022. 100 bodova, podnesak 17.04.2023. 100 bodova, ročište 02.05.2023. 100 bodova, ročište 05.12.2023. 25 bodova, ročište 16.01.2024. 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.350,00 eura za rad odvjetnika prema OT, PDV 337,50 eura, troškovi financijskog vještačenja 199,08 eura,

U Zagrebu, 20. prosinca 2024.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika