Poslovni broj Gž-153/2021-4

 

 

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. C. C. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., protiv I-tuženika P. B. OIB: ... iz T., M., B. i H. i II-tuženice V. C. OIB: ... iz M., B. i H., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12893/2019 od 30. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. siječnja 2024. 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12893/2019 od 30. listopada 2020. u točki I. izreke u svemu osim u tijeku zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 57.659,93 kn[1] / 7.652,79 eur za razdoblje od 8. prosinca 2010. do     4. srpnja 2013., te se potvrđuje točka II. izreke iste presude.

 

 

II              Djelomično se uvažava žalba tuženika te se citirana prvostupanjska presuda preinačuje u točki I. izreke u dijelu tijeka zakonske zatezne kamate i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 57.659,93 kn1 / 7.652,79 eur za razdoblje od              8. prosinca 2010. do 4. srpnja 2013. 

 

 

III              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 57.659,93 kn1 / 7.652,79 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2010. pa do isplate, po kamatnoj stopi preciziranoj u izreci presude, zatim iznos od 1.588,68 kn1 / 210,85 eur  na ime redovite kamate po potrošačkom kreditu te iznos od 869,93 kn1 /115,46 eur  na ime dospjele zakonske zatezne kamate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženicima da tužitelju naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 15.062,50 kn1 / 1.999,14 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve naprijed u roku od 15 dana.

             

2. Protiv presude žalbu podnose tuženici pozivajući se na sve žalbene razloge  iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), bez posebnog žalbenog prijedloga te potražuju troškove sastava žalbe.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, i to samo u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao zajmodavca prema tuženicima kao zakonskim nasljednicima pok. zajmoprimca radi isplate ukupnog iznosa od 60.383,92 kn1 / 8.014,32 eur na ime dugovanja iz ugovora o potrošačkom zajmu.

 

6. U postupku pred sudom prvog stupnja, uvidom u dostupnu dokumentaciju i isprave te provedenim knjigovodstvenim vještačenjem je utvrđeno:

 

- da je pravni prednik tuženika J. B. (dalje prednik tuženika) bio član i korisnik D. C. kartice izdane po pravnom predniku tužitelja D. C. A. d.d. (dalje prednik tužitelja) na zahtjev prednika tuženika iz potpisane pristupnice od 25. ožujka 2002.,

- da je radi podmirivanja dospjelih dugovanja nastalih korištenjem ove kartice prednik tuženika kao zajmoprimac zaključio s prednikom tužitelja kao zajmodavcem Ugovor o potrošačkom zajmu br. 003051/07 od 22. rujna 2007. (dalje Ugovor o potrošačkom zajmu) kojim je predniku tuženika odobren zajam od 100.000,00 kn isključivo radi podmirenja troškova po mjesečnim D. C. računima, koji su trebali biti otplaćivani u mjesečnim anuitetima po izdanim računima od strane prednika tužitelja, - rok otplate zajma je ugovoren sa 60 mjeseci (5 godina) sa rokom počeka od četiri mjeseca računajući od dana raspoloživosti zajma,   

- odredbom članka 9. Ugovora o potrošačkom zajmu tužitelj kao zajmodavac imao je pravo raskinuti ugovor i učiniti dospjelom cijelu tražbinu ukoliko zajmoprimac (prednik tuženika) zakasni trideset dana s ispunjenjem bilo koje obveze preuzete ugovorom i u slučaju da mu prestane članstvo u D. C. (stavak 1.) dok je zajmodavac morao izjavu o raskidu dostaviti zajmoprimcu preporučenom poštom te je ugovoreno da raskid nastupa u roku od dva dana od dana predaje izjave pošti (stavak 3.),

- prema Općim pravilima i uvjetima članstva u D. C., jedan od načina prestanka članstva u D. C. je bila smrt člana – korisnika kartice,

- iznos dobivenog zajma je iskorišten u ugovorene svrhe a prednik tuženika je nakon ugovorenog počeka od četiri mjeseca, zajam nastavio uredno otplaćivati do svoje smrti u ugovorenim mjesečnim anuitetima (glavnica uvećana za ugovorenu kamatu) koji su prikazivani na mjesečnim računima uz ostale troškove nastale nastavnim korištenjem D. C. kartice,

- da je prednik tuženika J. B. preminuo 8. srpnja 2010. a tuženici su njegovi zakonski nasljednici (brat i sestra), prema rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O-9768/2010 od 6. travnja 2011.,

- da su tuženici iza pok. brata naslijedili nekretnine na području Republike Hrvatske -suvlasništvo stana u zgradi na području k.o. G. Z., vlasništvo zgrade i dvorišta u k.o. G., vlasništvo poljoprivrednog zemljišta u k.o. L. Č., zatim novčana sredstva na kunskoj štednoj knjižici kod H. d.d, na tekućem računu kod P. d.o.o., na deviznom štednom računu kod E. B. d.d., na tekućem računu kod Z. B. d.d.,  potraživanje prema Fondu hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članova njihovih obitelji kod E.-I. d.o.o. i potraživanje na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Donjoj Stubici, poslovni broj P-484/08 od 14. studenog 2002.,

- da je tužitelj, ne znajući za činjenicu smrti pok. J. B., izdao istome račune  mjesece srpanj do rujan 2010.

- da je dopisom od 15. listopada 2010. prednik tužitelja uputio predniku tuženika izjavu da sa tim danom raskida Okvirni Ugovor o izdavanju i korištenju D. kartice, čija valjanost s tim danom prestaje te da dospijevaju troškovi i obveze koja terete karticu sa tim danom, dok će o svim ostalim dospjelim obvezama po postojećim kreditnim proizvodima, korisnik biti obaviješten (dalje Izjava o raskidu),

- da zbog činjenice smrti, prednik tuženika nije zaprimio Izjavu o raskidu niti je ovaj ili bilo koji drugi dopis u vezi dugovanja dostavljen njegovim nasljednicima - tuženicima, 

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da se račun br. 7. na iznos od 2.036,39 kn s dospijećem 28. srpnja 2010., račun br. 8. na iznos od 2.120,99 kn s dospijećem 28. kolovoza 2010. i račun br. 9. na iznos od 2.390,73 kn s dospijećem 28. rujna 2010., svi odnose na dospjele neplaćene mjesečne anuitete iz Ugovora o potrošačkom zajmu dok je u posljednjem računu br. 10 na iznos od 52.738,30 kn tužitelj učinio dospjelim cjelokupno potraživanje, obzirom na izostale uplate u razdoblju od smrti prednika tuženika do dana izdavanja tog računa i dospijeće posljednjeg računa iskazao sa 27. listopada 2010.,

- provedenim financijskim vještačenjem utemeljenim na Ugovoru o potrošačkom zajmu, izvršenim uplatama, utuženim računima br. 7, 8, 9 i 10 te analitici člana, utvrđeno je da je na dan izdavanja računa br. 10., kao zadnjeg izdanog računa postojala tražbina od ukupno 57.659,93 kn na ime glavnice, 1.588,68 kn na ime redovne kamate po potrošačkom kreditu i 869,93 kn na ime zatezne kamate, u skladu s čime je tužitelj postavio tužbeni zahtjev zatraživši daljnju zateznu kamatu na iznos glavnice od 8. prosinca 2010. do isplate.

 

7. Kao prvo, sud prvog stupnja otklanja kao neosnovan po tuženicima istaknuti prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske za suđenje u ovoj pravnoj stvari uz stajalište da, iako tuženici imaju prebivalište u B. i H., primjenom članka 54. stavak 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 88/01.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisana je nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u imovinskopravnim sporovima, kao što je predmetni, ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika, uvažavajući naslijeđenu imovinu iza prednika tuženika koja se nalazi u Republici Hrvatskoj.

 

8. Nadalje, prvostupanjski sud je našao neosnovanim po tuženicima istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, uz utvrđenje da iz Izvatka iz registra trgovačkih društava Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi da je prednik tuženika Ugovor o potrošačkom zajmu sklopio sa društvom D. C. A. d.d. Z., koje je u međuvremenu promijenilo tvrtku i pravni oblik te posluje kao društvo sadašnjeg tužitelja – E. C. C. d.o.o. Z..

 

9 . Iz dokumentacije u spisu sud je dalje utvrdio da je prednik tuženika prilikom sklapanja Ugovora o potrošačkom zajmu dostavio tužitelju na uvid osobnu iskaznicu, te da je do svoje smrti ispunjavao obveze prema tužitelju koje proizlaze iz predmetnog ugovora, slijedom čega je našao neosnovanim prigovore tuženika vezano za ispunjenje obveze i potpis njihovog prednika na predmetnom ugovoru.

 

10. Prigovor zastare prvostupanjski sud je također ocijenio neosnovanim cijeneći da je tužba koja je podnesene 4. srpnja 2013., podnesena unutar zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO).

 

11. Uvažavajući podatke o naslijeđenoj imovini tuženika iza njihova pok. prednika, prvostupanjski sud je kao neosnovan odbio prigovor vezan za opseg odgovornosti za dugove ostavitelja iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19. - dalje ZN), prema kojem nasljednik odgovara za dugove ostavitelja do visine vrijednosti naslijeđene imovine, koju je takva imovina imala u trenutku ostaviteljeve smrti a ako je više nasljednika njihova je odgovornost solidarna do visine vrijednosti njihova nasljednog dijela. Sud smatra da je na tuženicima bio teret dokazivanja osnovanosti ovoga prigovora, te da su oni trebali predložiti dokaze iz kojih bi sud mogao utvrditi koja je vrijednost čitave ostavinske mase - vrijednost nekretnina i pokretnina koje su naslijedili, kako bi potom, uzimajući u obzir eventualne dugove ostavitelja, utvrdio je li i u kojoj mjeri ovaj prigovor osnovan. Kako to tuženici nisu učinili, već su priložili samo nepotpun dokaz o tome da je I-tuženik svojim sinovima A. i M. B. darovao naslijeđene nekretnine na ime nedokazanog duga ostavitelja od 17.000,00 eur (ugovor o zajmu nije priložen), sud prvog stupnja je i ovaj prigovor odbio.

 

12. Konačno, sud smatra da bez uporišta tuženici osporavaju okolnost da je njihovom predniku i njima Ugovor o potrošačkom zajmu otkazan. Pritom ima u vidu činjenicu da je prednik tuženika umro 8. srpnja 2010. radi čega mu Izjava o raskidu od 15. listopada 2010. svakako nije uručena. Međutim, s obzirom da su ugovorne strane u članku 9. Ugovora o potrošačkom zajmu ugovorile da raskid ugovora nastupa u slučaju da zajmoprimcu prestane članstvo u D. C., koje članstvo je predniku tuženika smrću i prestalo, prvostupanjski sud utvrđuje da je u tom trenutku došlo i do raskida Ugovora o potrošačkom zajmu te da je cjelokupna obveza tada dospjela na naplatu.

 

 

13. Stoga, sud prvog stupnja obvezuje tuženike kao pravne slijednike pok. zajmoprimca solidarno tužitelju vratiti preostali iznos zajma čija je visina utvrđena provedenim financijskim vještačenjem. Zakonska zatezna kamata na iznos preostale glavnice  57.659,93 kn1 / 7.652,79 eur dosuđena je, kako je i zatražena, s početkom tijeka od 8. listopada 2010. - dan nakon sačinjavanja Analitike člana od 7. listopada 2010. kada je izvršen po tužitelju konačni obračun dugovanja. 

 

14. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

15. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tuženika s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je materijalno prava pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan, u svemu osim u pogledu dospjelosti tražbine a time i početku tijeka zatezne kamate.

 

17. Tuženici u žalbi osporavaju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da je Ugovor o potrošačkom zajmu uopće raskinut uz tvrdnje da dopisom od    15. listopada 2010. tužitelj nije na pravno valjan i ugovoren način (članak 9. Ugovora o potrošačkom zajmu) predniku tuženika ili njima samima izjavio raskid Ugovora o potrošačkom zajmu, pa da time niti tražbina iz Ugovora o potrošačkom zajmu nije dospjela. U tom pravcu ukazuju kako je Izjava o raskidu poslana predniku tuženika koji tada nije bio živ a osim toga tom Izjavom o raskidu izjavljen je raskid Okvirnog ugovora o izdavanju D. kartice, dakle drugog ugovora a ne Ugovora o potrošačkom zajmu u pogledu kojeg da tužitelj nije dokazao da bi taj ugovor na ugovoreni način otkazao predniku tuženika ili samim tuženicima. 

 

              18. U svezi s navedenim žalbenim navodima treba reći da su ovome sudu prihvatljive tvrdnje da u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da bi predniku tuženika ili tuženicima kao njegovim nasljednicima poslao izjavu o raskidu Ugovora o potrošačkom zajmu na ugovoreni način (pisanim putem, preporučenom pošiljkom) jer se Izjava tužitelja o raskidu od 15. listopada 2010. odnosi na raskid drugog ugovora odnosno Okvirnog ugovora o izdavanju i korištenju D. kartice a za ostale kreditne obveze je rečeno da će se naknadno rješavati. Tužitelj nije dokazao da bi naknado sa nasljednicima zajmoprimca, prije podnošenja tužbe, rješavao ili ih pozivao na otplatu dugovanja po Ugovoru o potrošačkom zajmu. Nadalje, predniku tuženika članstvo u D. C. prestalo je njegovom smrću, što je mogao biti samo jedan od ugovorenih razloga za raskid Ugovora o potrošačkom zajmu koji je morao biti izjavljen na ugovoreni način, koji u ovom slučaju nije ispoštivan.

 

18.1. Međutim, prema stajalištu ovoga suda, navedene činjenice nisu od odlučnog značaja za utvrđenje prestanka obveze tuženika već utječe na pitanje trenutka dospjelosti obveze za koju je nesporno utvrđeno da nije podmirena. Naime, činjenica urednog zaprimanja izjave o raskidu Ugovora o potrošačkom zajmu nije odlučna za ostvarenje prava tužitelja na vraćanje kredita po tom ugovoru, već je na tuženicima da bi uspjeli u tom sporu bila obveza dokazati da je njihova obveza prestala a tuženici u ovome slučaju to nisu dokazali (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-x 1023/2017 od 29. siječnja 2020.).    

 

18.2. Takav zaključak podudaran je stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-113/2023 od 15. veljače 2023. i u odgovoru na postavljeno revizijsko pitanje :

„U situaciji kada je tijekom parničnog postupka istekao rok trajanja ugovora o potrošačkom kreditu odnosno kada je dospio cjelokupni iznos ugovora o potrošačkom kreditu a koji iznos nesporno nije vraćen kreditoru, korisnik se ne može osloboditi vraćanja iznosa kredita po ugovoru o potrošačkom kreditu u postupku u kojem je utvrđeno da izjava o otkazu nije uručena na ugovoreni način.“

 

18.3. U ovom slučaju rok za ispunjenje Ugovora o potrošačkom zajmu istekao je u siječnju 2013. kada bi dospjela posljednja rata zajma odnosno kada bi najkasnije  cijeli zajam dospio na naplatu. Tužba u ovome predmetu je podnesena kasnije            4. srpnja 2013. i tada je tužitelj prvi put pozvao tuženike kao nasljednike pok. zajmoprimca na podmirenje obveze. Stoga su tuženici sukladno članku 183. stavak 2. ZOO-a došli u zakašnjenje idući dan od dana podnošenja tužbe odnosno 5. srpnja 2013., od kada tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate na iznos glavnice  nevraćenog zajma od 57.659,93 kn1 / 7.652,79 eur. Radi navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjska je presuda djelomično preinačena te je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos za razdoblje od 8. listopada 2010. do 4. srpnja 2013.

 

                19. Daljnjim žalbenim navodima tuženici se pozivaju na zaštitu prava potrošača predviđenu odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. - dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o potrošačkom zajmu. U tom pravcu tvrde da se u smislu članka 37. ZZP-a radi o potrošačkom ugovoru o financijskim uslugama sklopljenom na daljinu, radi čega da u primjenu dolazi članak 65. stavak 2. ZZP-a prema kojem davatelj financijske usluge nije ovlašten zahtijevati ispunjenje potrošačeve obveze iz ugovora prije isteka roka za jednostrani raskid ugovora, predviđenog člankom 63. ZZP-a. Tvrde da s obzirom na izostanak jednostranog otkaza ili raskida ugovora u ovome slučaju, tužitelj nije ovlašten tražiti ispunjenje obveze.

 

              20.  Vezano za iznesene žalbene navode kao prvo treba reći kako činjenične navode da bi se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru sklopljenom na daljinu, tuženici po prvi puta iznose tek u žalbi, pa bi se radilo o novim činjenicama i nedopuštenim žalbenim navodima s obzirom na određenje iz članka 352. stavak 1. ZPP-a. Bez obzira na prednje a vezano za pravilnu primjenu materijalnog prava koje se odnosi na zaštitu potrošačkih prava, potrebno je reći da se u ovome slučaju svakako radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen između tužitelja – trgovca kao davatelja financijske usluge s jedne strane i prednika tuženika kao potrošača i fizičke osobe s druge strane.

 

20.1. Međutim, prema sadržaju Ugovora o potrošačkom zajmu ne bi se radilo o potrošačkom ugovoru zaključenom na daljinu za čije sklapanje je sukladno članku 37. stavak 1. ZZP-a potrebno postojanje osnovne pretpostavke a to je da je sklopljen bez istodobne fizičke nazočnosti trgovca i potrošača na jedan od načina predviđen stavkom 2. iste zakonske odredbe, što tuženici ničime nisu potkrijepili niti dokazali. Stoga su neosnovane sve žalbene tvrdnje tuženika koje se odnose na zaštitu potrošačkih prava vezanih za takve ugovore jer odredbe materijalnog prava na koje se tuženici pozivaju po prvi puta u žalbi, nisu primjenjive u ovom slučaju.

     

21. Protivno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženici, na kojima je bio teret dokazivanja osnovanosti prigovora nedostatka naslijeđene imovne radi podmirenja dugova ostavitelja, nisu predložili odgovarajuće  dokaze iz kojih bi se mogla utvrditi vrijednost čitave ostavinske mase – vrijednost nekretnina i pokretnina koje su naslijedili, da bi se potom, uzimajući u obzir eventualne dugove ostavitelja, utvrdilo je li i u kojoj mjeri ovaj prigovor osnovan.

 

              22. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.), na što ne utječe niti preinačenje prvostupanjske presude, jer se radi o uspjehu tuženika sa sporednim traženjem - tijekom zateznih kamata za kraće vremensko razdoblje. 

 

22.1. Ovo je ujedno i razlog što tuženicima nije dosuđen trošak sastava žalbe jer su sa istom uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu (članak 154. stavak 5. ZPP-a i članak 166. stavak 1. i 2. ZPP-a).

 

23. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 3. siječnja 2024.

 

 

    Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.