Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-1004/2019-46
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 15. studenoga 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, te objave presude 20. prosinca 2024.
r i j e š i o j e
I/ Odbija se tuženikov prigovor u tužbi naznačene vrijednosti predmeta spora.
II/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena radi isplate iznosa od 1.339,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
i p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju NF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 4.341,04 EUR (četiri tisuće tristo četrdeset jedan euro i četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama, i to:
– na iznos od 31,04 EUR od 1. studenoga 2007. do isplate,
– na iznos od 30,47 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate,
– na iznos od 31,34 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate,
– na iznos od 31,31 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,
– na iznos od 59,86 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos od 59,44 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,
– na iznos od 58,16 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos od 58,08 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos od 57,42 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos od 57,23 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos od 57,13 EUR od 1. rujna 2008. do isplate,
– na iznos od 59,23 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,
– na iznos od 60,48 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,
– na iznos od 58,51 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos od 63,50 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos od 63,60 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos od 61,66 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos od 62,07 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos od 61,89 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos od 61,17 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos od 61,01 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos od 81,79 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos od 82,61 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos od 81,43 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,
– na iznos od 81,99 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,
– na iznos od 81,74 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos od 83,60 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos od 84,49 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos od 84,10 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos od 85,12 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos od 87,11 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos od 87,86 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos od 88,84 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos od 89,51 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos od 94,51 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos od 91,34 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos od 91,87 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,
– na iznos od 56,27 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos od 56,32 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos od 55,51 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,
– na iznos od 56,55 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos od 55,71 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos od 56,83 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos od 59,15 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos od 62,23 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos od 51,45 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos od 47,27 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos od 45,79 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos od 45,76 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,
– na iznos od 45,83 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos od 46,88 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos od 47,10 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos od 46,61 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos od 46,43 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,
– na iznos od 46,49 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos od 46,70 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos od 46,15 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos od 45,91 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos od 44,76 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos od 45,51 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,
– na iznos od 45,77 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,
– na iznos od 45,38 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos od 44,49 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos od 44,67 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,
– na iznos od 44,53 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos od 45,09 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,
– na iznos od 43,78 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos od 43,23 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos od 43,34 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos od 43,17 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos od 43,45 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,
– na iznos od 43,57 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,
– na iznos od 43,56 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate,
– na iznos od 43,87 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate i
– na iznos od 43,42 EUR od 1. siječnja 2014. godine do isplate,
i to:
- po stopi od 15% godišnje od 1. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007.,
- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,
- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.
- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju NF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.734,78 EUR (dvije tisuće sedamsto trideset četiri eura i sedamdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj NF podnio je 13. listopada 2015. tužbu radi isplate protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., u kojoj navodi da je 11. svibnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206576117 na iznos kunske protuvrijednosti od 88.723,29 CHF, s rokom otplate od 240 mjeseci. Člankom 2. u citiranom ugovoru ugovorena je redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud RH odbio je reviziju tuženika protiv navedenih presuda trgovačkih sudova. Tužitelj navodi da je tuženik povrijedio odredbu čl. 3. Zakona o obveznim odnosima o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužitelju obračunavao i naplatio više kamatne stope od ugovorene, pa temeljem čl. 1111. ZOO podnosi ovu tužbu kojom traži isplatu ukupnog iznosa od 6.127,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine preplaćene iznose.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine odnosno izračuna navodne preplate, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Naime, tuženik ističe kako je Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) predviđena obveza tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u CHF ili kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (u nastavku "kredit u CHF") konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (u nastavku "kredit u EUR"). Tako je u izvršenju ove obveze kreditor dužan prvenstveno, sukladno čl. 19.e st. 1. ZID ZPK/15, u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u skladu s čl. 19.c ZID ZPK/15 te prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a korisnik kredita ima rok od 30 dana da prihvati predloženu konverziju. Sam izračun konverzije propisan je u čl. 19.c ZID ZPK/15, a podrazumijeva preračunavanje početno odobrene glavnice kredita u CHF u kredit u EUR na dan isplate kredita po tečaju promjenjivom na datum isplate kredita; primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja; zamjenu početnog otplatnog plana kredita u CHF sa kreditnim planom kredita primjenjivog kredita u EUR; pretvaranje kunskih iznosa uplaćenih po kreditu u CHF (izuzev naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova) u EUR na datum uplate te iz navedenih iznosa namirenje anuiteta kredita u EUR po novom otplatnom planu. Iz navedenoga vidljivo je, kako ističe tuženik, da se konverzijom postiže promjena valute kredita iz CHF u EUR, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja aneksa ugovoru te i ubuduće na način da se, umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF, primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju pretplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Na taj način postiže se proklamirani cilj konverzije iz čl. 19.b ZID ZPK/15 kojim je određeno da se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj navodi da su stranke sukladno naprijed navedenom 7. siječnja 2016. sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR, dok je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu razlike kamate koje su naplaćene povrh početne kamate, no prihvaćanjem konverzije tužitelj je odustao od traženja povrata razlike u kamati, te je bez zakonske prisile pristao na konverziju. Tužitelj je, naime, slobodno mogao ostati u predmetnom ugovornom odnosu kredita vezanog uz valutu CHF te zahtijevati da mu banka isplati sve kamate povrh početne kamate, no tužitelj je od navedenog odustao i odlučio prihvatiti novi odnos s bankom temeljen na drugoj valuti uz primjenu kamate koja se obračunavala na kredite u toj valuti uz uračunavanje svih uplata po predmetnom kreditu, uključujući i ovdje utuženih iznosa, za namirenje obroka odnosno anuiteta kredita u EUR po novom otplatnom planu. Time je tužitelj izgubio svaki pravni interes za vođenje ove parnice i pravnu osnovu za zahtijevanje bilo kakve isplate. Pri tome tuženik dodaje i kako ispunjenjem obveze ponude konverzije i sklapanja aneksa ugovoru na način propisan odredbama ZID ZPK/15 banka nije isplatila tužitelju razliku između početne kamate i naknadno promijenjene kamate odnosno nije udovoljila zahtjevu iz predmetne parnice. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.
3.1. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu na pripremnom ročištu 20. svibnja 2016. tužitelj navodi kako je točno da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu temeljem kojeg je došlo do konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no tužitelj smatra da unatoč navedenoj činjenici i nadalje ima pravni interes za vođenje ove parnice iz razloga što zakon kod propisivanja elemenata izračuna kod konverzije ne predviđa da je banka dužna vratiti preplaćenu kamatu, a niti prilikom konverzije banka to čini, dakle konverzijom dolazi samo do promjene valute sukladno zakonu, ali nije isplaćena preplaćena kamata. Tužitelj ističe da je kod konverzije došlo do promjene kamatne stope na temelju odredbe ugovora na koju tužitelj nije mogao utjecati te se zbog toga radi o nepoštenoj odredbi ugovora. Tužitelj također dodaje da je i kod konverzije samo u manjem dijelu sadržana kamata, a u većem dijelu glavnica budući da je došlo do promjene valute, a što je moguće utvrditi financijskim vještačenjem.
3.2. Na istom ročištu, vezano uz naprijed iznijete navode tužitelja, tuženik ponovno ističe da tužitelj nakon sklapanja aneksa ugovora i provedene konverzije više nema pravni interes za vođenje ove parnice, a niti pravnu osnovu za potraživanu tražbinu. Pri tome tuženik dodaje da su sve uplate koje je tužitelj izvršio u otplati kredita uračunate prilikom konverzije, a radi se i o ovdje utuženoj tražbini odnosno uplatama. Tuženik također dodaje da su neosnovani navodi tužitelja da je kod konverzije došlo samo do promjene valute, a to budući da iz odredbe čl. 19.c Zakona proizlazi da je došlo i do korekcije kamatne stope. Tuženik također smatra kako je tužitelj mogao ostati u kreditnom odnosu u CHF te tada eventualno potraživati eventualno preplaćenu kamatu, no u konkretnoj situaciji kada je izvršena konverzija, tužitelj za to više nema pravni interes, a posebno ukazuje na činjenicu da je tužitelj zaprimio izračun konverzije te je na temelju istog i potpisao aneks ugovora o kreditu i prihvatio konverziju, te na isto nije imao primjedbe.
4. Presudom broj P-809/205-9 od 4. srpnja 2016. ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši, u bitnome, da su osnovani navodi tuženika, no ta je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1112/2016-2 od 20. svibnja 2019. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, kod čega drugostupanjski sud navodi da činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora o kreditu te da ništetna odredba o promjeni kamatne stope na temelju odluke banke nije izgubila to svojstvo sklapanjem navedenog dodatka ugovora o kreditu jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane u skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te upućuje prvostupanjski sud na potrebu provođenja financijskog vještačenja.
5.1. U daljnjem nastavku postupka u podnesku od 9. rujna 2019. tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi.
5.2. Nadalje, u istom podnesku tuženik ističe prigovor zastare za sve iznose dospjele 5 godina prije podnošenja tužbe odnosno prije 15. listopada 2010.
5.3. Tuženik se protivi korištenju izračuna tužiteljevog vještaka u ovom postupku. Dostavlja mišljenje (izvještaj) KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. studenoga 2015. dokazujući da je konverzija izvršena sukladno načinu izračuna koji je propisan u čl. 19.c ZID ZPK/15, te se protivi tužiteljevom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja budući da se spor vodi u vezi s pravnim pitanjima. Detaljno izlaže na koji je način izvršena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 na temelju očitovanja volje tužitelja, nakon što je od banke dobio zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke, dok je sam način izračuna konverzije zakonom izričito propisan. Ukazuje da je zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 u javnosti prezentirano kao "trajno eliminiranje neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalnu hrvatsku valutu i CHF" te da je tuženik kao banka bio u zakonskoj obvezi sklopiti taj pravni posao, a istim je tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svom slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR. Ovim pravnim poslom stranke su, isključivo po izboru tužitelja, budući da je tuženik bio dužan primijeniti te zakonske odredbe, riješile svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom i to u pogledu oba bitna sastojka: u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane stvorile novu pravnu osnovu (različitu od osnovnog ugovora o kreditu u CHF) kojom su se sporazumjele pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Dakle, sklapanjem dodatka stranke su sukladno ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijem ugovoru o kreditu, što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove. Tužitelj kod toga posebno naglašava da je do konverzije došlo slobodnim izborom tužitelja, koji, ako je smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije bio dužan prihvatiti konverziju (za razliku od banke), tako da tužitelju nisu ni zakonodavac ni sud konverziju nisu nametnuli.
5.4. Osim toga, tuženik ukazuje da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Naime, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno razdoblje, te prihvatom konverzije potrošač više nije bio u poziciji da ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa.
5.5. Tuženik prigovara i postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da bi restitucijski zahtjev prema odredbi članka 111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima trebao glasiti na vraćanje upravo onog iznosa koji je tužitelj platio bez pravne osnove ili osnove koja je naknadno otpala, a tužitelj je tuženiku plaćao u kunskim iznosima.
6. U podnesku od 17. rujna 2019. tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer se radi o iznosu koji tužitelj potražuje tužbom kao glavni zahtjev. Protivi se i prigovoru zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH iz odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Ne osporava da je prihvatio konverziju temeljem ZID ZPK/15 te da je tuženik temeljem zakona propisane obveze pripremio izračun i dodatak ugovoru o kreditu te novi otplatni plan u valuti EUR. Međutim, navodi da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije nastao novi ugovorni odnos te da stranke temeljem odredbi ZID ZPK/15 nisu mogle ugovoriti odnosno osnovnom ugovoru o kreditu dodati druge odredbe osim onih koje se tiču promjene valute, tim zakonom nije osnažena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su ugovorne strane novim ugovornim odredbama o kamati s jasnim parametrima promjene ugovorile da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu više nije ništetna. Ističe da je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da tužitelju nije vratio iznos zatražen tužbom. Navodi da je točno kako je tužitelj plaćao mjesečne anuitete u kunama, ali su dužni iznosi bili u CHF.
7.1. U podnesku od 18. listopada 2022. tuženik se dodatno osvrće na presudu Suda EU broj C-567/20 ukazujući kako je isti u navedenoj presudi ocijenio da se Direktiva 93/13 nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republika Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU zakon (ZID ZPK/15) čiji je cilj "nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem" odnosno "uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka" ne podliježe odredbama te Direktive u smislu čl. 1. st. 2. Direktive. Stoga je potrebno posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu tuženik posebno ukazuje na primjenu pravnih stajališta Vrhovnog suda RH i to iz rješenja broj N1/2019 od 4. ožujka 2020. u kojem je oglednom sporu Vrhovni sud izrazio stav da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik ističe kako tužitelj neosnovano smatra da, nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, može od banke naplatiti i razliku iznosa kao da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, odnosno da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove iako je zakonom propisan izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja na koji banka nikako nije mogla utjecati. Sklapanje Dodatka ugovora o kreditu obnovom (novacijom) retroaktivno je prestao postojati izvorni ugovor o kreditu kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni Dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanim odredbama. U ovom podnesku, kao i u kasnijim podnescima, tužitelj dodatno ukazuje na sudsku praksu koja govori u prilog njegovih navoda.
7.2. U podnesku od 1. rujna 2023. tuženik ukazuje i na to da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo u potrošačke svrhe, a zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati te je na tužitelju teret tog dokaza u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Na ovaj prigovor tuženika tužitelj u podnesku od 4. rujna 2023. navodi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis te se poziva na odredbe čl. 3. st. 1. toč.d i čl. 2. st. 1. toč. 15. navedenog zakona.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, proveo je financijsko vještačenje te pročitao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje financijske struke Vlaste Santo-Olđa iz [adresa] od 11. svibnja 2023. kao i dopunu nalaza i mišljenja od 7. rujna 2023. te je usmeno saslušao vještakinju na glavnoj raspravi 15. studenoga 2024. Saslušanje tužitelja nije provedeno budući da je od tog dokaznog prijedloga tijekom postupka tužitelj odustao.
9. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.
10.1. Tuženikov prigovor u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora sud je odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 22. listopada 2019. budući da je tužitelj kao vrijednost predmeta spora označio kunski iznos koji odgovara protuvrijednosti novčanog iznosa u valuti CHF koji je u tužbenom zahtjevu naznačen kao glavni zahtjev, zbog čega je odlučeno kao u točki I/ izreke rješenja.
10.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 31. listopada 2023. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 4.341,04 EUR / 32.707,57 kn. Budući da je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukao tužbu, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije usprotivio u roku od 15 dana od kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužitelja, pa se sukladno čl. 193. st. 2. ZPP smatra da je pristao na to povlačenje, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II/ izreke rješenja.
11. Predmet spora je tužiteljevo potraživanje preplaćenih ugovorenih kamata koje isti temelji na ništetnosti odredbe čl. 2. ugovora o kreditu o ugovorenoj redovnoj kamati promjenjivoj sukladno odluci tuženika, koja je ništetnost utvrđena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
12. Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke 11. svibnja 2006. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206576117 kojim je banka kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 88.723,29 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora) te se tužitelj obvezao tuženiku platiti u anuitetima navedeni iznos i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,50 % godišnje (čl. 2. Ugovora) i to s rokom otplate kredita od 240 mjeseci (čl. 3. Ugovora), sve kako je to i utvrđeno uvidom u navedeni ugovor.
13. Nesporna je i činjenica da su stranke 7. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15 odnosno izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tako je uvidom u navedeni Dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno da je sukladno čl. 1. ovog Dodatka kreditor sklopio ovaj dodatak ugovoru temeljem ZID ZPK/15 u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK/15 u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa. U čl. 2. st. 3. i st. 4. Dodatka ugovoru o kreditu korisnik kredita potvrdio je da mu je kao preduvjet za sklapanje ovog Dodatka ugovora, između ostaloga, dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno izvod otvorenih stavaka po kreditu te je potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je dostavio kreditor, kao i da je suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije. U čl. 4. stranke su utvrdile neotplaćeni iznos glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. godine (58.257,69 CHF) te u kunskoj protuvrijednosti (406.682,95 HRK) kao i preostali rok otplate kredita (129 mjeseci). U čl. 5. nadalje su utvrdile preplatu na dan 30. rujna 2015. godine (14.838,06 HRK), a u čl. 6. postigle su sporazum o preplati tj. o korištenju preplate za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR. U čl. 8. Dodatka ugovoru utvrdile su iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine u EUR (39.096,51 EUR) koju je korisnik kredita dužan platiti kreditoru zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka kojim je ugovorena redovna kamatna stopa sastavljena od fiksnog dijela (3,48 postotnih poena) i varijabilnog dijela ugovorenog kao šestomjesečnu nacionalnu referentnu kamatnu stopu jedan za EURO, koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 2,36 postotnih poena, pa tako visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 5,84 % godišnje. U čl. 9. Dodatka ugovoru ugovoreni su iznosi anuiteta (403,90 EUR odnosno sukladno otplatnom planu).
14. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.
15. Sporno je, u bitnome, ima li tužitelj pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.
16.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora od 11. svibnja 2006., dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
16.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17.1. Nadalje, valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
17.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
17.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
17.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
17.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
18.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te je i odredbom čl. 502.c ZPP (koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.
18.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
18.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen 11. svibnja 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nedvojbeno potrošačkog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa čija promjena ovisi o jednostranoj odluci banke, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Pri tome se napominje kako je tuženik tijekom postupka prigovorio da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača i da su sredstva kredita iskorištena isključivo za potrošačke svrhe, no isto je istaknuo tek u podnesku od 1. rujna 2023., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, zbog čega se ovakvi navodi sukladno čl. 299. st. 3. ZPP ne mogu uzeti u obzir. Uostalom, čak i da se takvi navodi uzmu u obzir, u samom ugovoru naznačeno je da se isti sklapa između banke i fizičke osobe (tužitelja) kao korisnika kredita s namjenom kredita za kupnju stana (čl. 6. Ugovora) te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, a teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, a ne na tužitelju kako to pogrešno smatra tuženik. 19. Slijedom navedenog, a sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora kojima je sud vezan i u ovoj parnici, ugovorna odredba o kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna je iz razloga što tuženik kao specijalizirana financijska institucija prosječnog potrošača (pa tako i tužitelja) nije informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno metodi njihova izračuna koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu u CHF koji je standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti su stranke o tome pregovarale odnosno nije ni postojala mogućnost da tužitelj kao potrošač utječe na sporne odredbe. Tako sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene ni metoda izračuna kamatne stope, niti je tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
20. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetno. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe čl. 2. ovdje predmetnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu istovremeno po dvije osnove, a koju bi isplatu imao pravo eventualno potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 11. svibnja 2006. o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a vezano uz sudsku praksu na koju se poziva tuženik u prilog svojih navoda valja samo kratko reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jedna od zadaća Vrhovnog suda RH, propisana u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).
21. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača na čija se utvrđenja poziva tužitelj (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate). Budući da je predmetna tužba podnesena 13. listopada 2015., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
22.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Vlasti Santo-Olđa koja je u svom nalazu i mišljenju od 19. lipnja 2023. utvrdila preplatu s osnova promjene kamatnih stopa, sukladno prijedlogu tužitelja, u razdoblju od korištenja kredita do 1. siječnja 2014. (kada je zakonom propisana visina kamatne stope) u iznosu od 32.707,57 kn / 4.341,04 EUR računajući po tečaju na dan plaćanja (koji tečaj sud smatra relevantnim budući da tužitelj ne traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a ne tečaj na dan isplate kredita koji izračun vještakinja također daje u svom nalazu). Osim toga, vještakinja navodi da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. rujna 2015. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi kuna 14.838,06 kn. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita, iznosi 39.096,51 EUR. Izračun konverzije nije izrađen na način da je moguće razdvojiti utvrđenu konverziju na način da je vidljiv iznos koji se odnosi na dio preplate zbog promjene kamatne stope, a koji je iznos zbog promjene tečaja. Naime, izračun konverzije izrađen je na način da su obveze po otplatnom planu za kredite u valuti EUR pomnožene s tečajem za EUR na dan 30. rujna 2015. godine (1 EUR=7,632078 kuna) te su odbijene od uplata koje su izvršene u kunama uz primjenu istog tečaja za EUR. Vještakinja također navodi da je tužitelj u postupku izračuna konverzije bio zadužen za obveze po uvjetima za kredite u valuti EUR za koje je prosječna kamatna stopa bila 6,36%, a uplate je vršio uz uvjete kredita u valuti CHF za koje je prosječna kamatna stopa bila 5,02%, pa nije moglo doći do preplate u konverziji po osnovi kamatne stope.
22.2. Podneskom od 1. rujna 2023. tuženik je prigovorio izračunu vještakinje kao matematički pravno neispravnom te prigovara iz razloga što vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju u konverziji u iznosu od 14.838,06 kn te ne umanjuje izračun za taj iznos. S druge strane, u podnesku od 4. rujna 2023. tužitelj je prigovorio tome da se uvažava preplata uračunata konverzijom kredita sukladno Dodatku ugovoru o kreditu.
22.3. Slijedom navedenog, vještakinja je u dopuni nalaza od 7. rujna 2023. ponovo istaknula kako je analizom utjecaja promjena kamatnih stopa i promjena tečaja na iznos preplate utvrđen u postupku konverzije zaključeno da je tužitelj u postupku izračuna konverzije bio zadužen za obveze po uvjetima za kredite u valuti EUR za koje je prosječna kamatna stopa bila 6,36%, a uplate je vršio uz uvjete kredita u valuti CHF za koje je prosječna kamatna stopa bila 5,02%, pa nije moglo doći do preplate u konverziji po osnovi kamatne stope.
22.4. Nakon dodatnog očitovanja vještakinje niti jedna od stranaka nije isticala daljnje prigovore, a tužitelj je podneskom od 31. listopada 2023. tužbeni zahtjev specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, smatrajući i da dio nalaza u kojem se vještak očituje na utjecaj konverzije na potraživanje tužitelja nije osnovan. Nakon usmenog saslušanja vještakinje koja je ostala kod pisanog nalaza i mišljenja, tuženik pak ustraje na prigovoru da vještakinja nije uzela u obzir preplatu priznatu u konverziji. Vezano uz navedene prigovore, koji su pravne naravi, sud ukazuje na dio obrazloženja pod točkom 20. iz kojeg proizlazi da tužitelj ima pravo tražiti isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, zbog čega je upravo ovu činjenicu i valjalo utvrditi vještačenjem, dakle valjalo je utvrditi je li iznosom preplate utvrđene u konverziji potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke (tako navodi i Vrhovni suda u ranije spomenutoj odluci broj Rev-1096/2022). Međutim, kako je to utvrdila vještakinja, iznos utvrđene preplate u konverziji ne odnosi se na preplatu po osnovi kamatne stope, što je valjano i logički obrazložila, zbog čega sud smatra da je na taj način otklonila prigovore stranaka. Stoga nalaz i mišljenje vještakinje sud u cijelosti prihvaća kao nalaz i mišljenje dano od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazložen, u skladu sa zadatkom suda.
23. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate preplate anuiteta po Ugovoru o kreditu od 11. svibnja 2006. zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju preplatu tužitelj nije obeštećen u postupku konverzije, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim te odlučio kao u točki I/ izreke presude.
24. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO te njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.
25.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, pa budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Napominje se i da su troškovi odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljene u "Narodnim novinama" broj 138/2023 (dalje: Tarifa), a to sukladno tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
25.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u tbr. 54. Tarife, tužitelju priznao troškove:
- sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife,
- obrazloženih podnesaka i to podneska od 16. rujna 2019. kojim se očitovao na podneske tuženika te podneska od 4. rujna 2023. kojim se očitovao nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka, u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR za svaki, sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife,
- sastava podneska od 24. prosinca 2020. (prijedlog za prekid postupka), podneska od 26. travnja 2023. (prijedlog za zadatak vještaku) i podneska od 31. listopada 2023. (sređenje tužbenog zahtjeva), svakoga u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife,
- sastava žalbe na presudu u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 10. toč. 1. Tarife,
- zastupanja na ročištima od 20. svibnja 2016., 22. listopada 2019. i 15. studenoga 2024. u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, dok je za zastupanje na pripremnom ročištu 12. rujna 2019. tužitelju odmjerena naknada u visini od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 2. Tarife budući da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima (ročište je odgođeno zbog očitovanja tužitelja na podnesak tuženika),
- PDV na sve gore priznate troškove (koji ukupno iznose 1.700,00 EUR) i to u visini od ukupno 425,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife.
25.3. Nadalje, priznat je i trošak predujma za vještačenje provedenog tijekom ovog postupka u iznosu od 300,00 EUR, dok nije priznat trošak izračuna dostavljenog uz tužbu budući da za isti tužitelj nije dostavio račun odnosno dokaz o visini tog troška. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 103,26 EUR (778,00 kn) kao i trošak sudske pristojbe na žalbu i to u iznosu od 206,52 EUR (1.556,00 kn), dok nije priznat trošak daljnje sudske pristojbe u iznosu od 13,27 EUR (100,00 kn) koji se odnosi na sudsku pristojbu na rješenje od 17. kolovoza 2016. kojim je tužitelj pozvan na plaćanje pristojbe za žalbu, a koji trošak ove dodatne pristojbe ne bi nastao da je tužitelj podmirio sudsku pristojbu na žalbu prilikom njezinog podnošenja, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice. Nije priznat niti zatraženi trošak pristojbe na presudu budući da u spisu (a što je utvrđeno i provjerom u računovodstvu suda) nije evidentirano da je tužitelj podmirio ovu pristojbu, niti je tužitelj tijekom postupka u spis dostavio dokaz o uplati ove pristojbe.
25.4. Na taj način tužitelju su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 2.734,78 EUR koje mu je dužan naknaditi tuženik sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno čl. 151. st. 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate.
U Varaždinu 20. prosinca 2024.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelj po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina
2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba
