Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-651/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase iza [obrt] stečaju, Jalkovec, Braće Radić 20, OIB: 19956029992, zastupanog po punomoćniku Marku Hreljcu, odvjetniku iz Varaždina, protiv 1. tuženika OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 2. tuženice ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Lei Kalda, odvjetnici iz Zagreba, nakon zaključene glavne javne rasprave 28. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, te objave presude 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina broj Ovrv-318/09 od 26. kolovoza 2009. godine u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku OR da tužitelju [obrt] [adresa], isplati iznos od 23.083,10 EUR/173.919,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2009. do isplate, te troškove ovršnog postupka u iznosu od 757,66 EUR/5.708,62 kn, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija.

II/ Nalaže se tužitelju Stečajnoj masi iza Tomislav – gradnja d.o.o. u stečaju Jalkovec, Braće Radić 20, OIB: 19956029992, da prvotuženiku OR i drugotuženici ĆR naknadi troškove postupka u iznosu od 5.500,00 EUR (pet tisuća petsto eura) te da 1. tuženiku OR naknadi i daljnje parnične troškove u iznosu od 3.125,00 EUR (tri tisuće sto dvadeset pet eura), sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj [obrt] [adresa] podnio je kao ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu protiv ovršenika, sada prvotuženika OR i drugotuženice ĆR, na temelju vjerodostojne isprave – računa broj R1 02/2009 od 26. ožujka 2009. godine, kojim potražuje isplatu iznosa od 173.919,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2009. do isplate, kao i troškove ovršnog postupka, na temelju kojeg je javni bilježnik Bojana Štimac iz Varaždina donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-318/09 od 26. kolovoza 2009.

2. Protiv navedenog rješenja ovršenici su pravovremeno podnijeli prigovor pa je rješenjem ovog suda broj Ovrv-1046/09 od 26. siječnja 2010. isto stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženici osporavaju da bi ikada išta naručili odnosno primili od tužitelja, kao i da bi s njime imali ikakav ugovorni ili izvanugovorni poslovni odnos. Navode da račun na kojem ovrhovoditelj tužitelj temelji prijedlog za ovrhu nije vjerodostojna isprava, već se radi o krivotvorini što je razvidno iz samog pismena koje ovrhovoditelj označava kao račun 02/2009 i to kao da je izdan 26. ožujka 2009., a u njemu je napomena da je dio računa plaćen 31. prosinca 2008. što je također netočno jer tuženici tužitelju nisu ništa platili iz jednostavnog razloga što od njega nikada nisu ništa naručili niti im je tužitelj išta radio.

4. U podnesku od 1. lipnja 2010. tužitelj navodi da je njegov predstavnik PR kao ovlaštena osoba u proljeće 2008. s tuženicima kao investitorima sklopio usmeni ugovor o izvođenju građevinskih radova na stambenom objektu u [adresa] koji se nalazi na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Prije početka građevinskih radova tužitelj je tuženicima sačinio i ponudu u kojoj su bili opisom navedeni građevinski radovi s obrazloženjem tih radova i rokom naplate. Tužitelj je građevinske radove izvodio u razdoblju od 11. kolovoza 2008. do 29. listopada 2008. prema projektu Tender d.o.o. Čakovec. Ukupna cijena izvedenih građevinskih radova iznosila je 183.919,64 kn, time da je drugotuženica na ime tražbine tužitelja dana 31. prosinca 2008. uz pismenu potvrdu platila tužitelju 10.000,00 kn. Budući da tuženici nakon toga nisu iskazali spremnost i namjeru da podmire preostali dio tražbine, tužitelj je pokrenuo ovršni postupak.

5.1. U podnesku od 21. ožujka 2012. tuženici, osim već istaknutih prigovora, ističu kako drugotuženica nema nikakvih vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini. Ukazuju na to da je u vrijeme za koje tužitelj tvrdi da je izvodio građevinske radove jedina osoba ovlaštena za zastupanje tužitelja bio samo FR što je razvidno iz sudskog registra za tužitelja, nadalje na činjenicu da tužitelj u vrijeme 2008. i 2009. nije imao licencu – dozvolu Ministarstva građenja za izvođenje građevinskih radova visokogradnje u skladu s Pravilnikom o građenju odnosno da nije imao uvjete za pristupanje izvođenju građevinskih radova i potrebitu dokumentaciju sukladno članku 254. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, a što je pretpostavka za izdavanje računa. Naime, tuženici pojašnjavaju da zbog problematike u vezi međašne linije sa susjednom parcelom u to vrijeme nisu mogli ishoditi lokacijsku, a kamoli građevinsku dozvolu za rekonstrukciju starog objekta budući da se kod pripreme dokumentacije ispostavilo da zapadni ugao objekta starog cca 250 godina prelazi za cca 1,5 m u susjednu parcelu koja nije bila u vlasništvu tuženika, pa zato nije zaključivan nikakav ugovor s bilo kojom ovlaštenom građevinskom tvrtkom.

5.2. U podnesku od 13. prosinca 2021. tuženici ustraju na prigovoru promašene aktivne i pasivne legitimacije. Iako prvotuženik OR ne spori da je za njega određene građevinske radove izvodio PR koji u trgovačkom društvu [obrt] nije bio ni osnivač ni direktor, već je to bio njegov sin FR koji sa cijelim poslom i ovim postupkom nema nikakvu poveznicu, a što ne spori niti sam tužitelj te tuženici smatraju kako trgovačko društvo nije, niti je moglo izvoditi ikakve građevinske radove za tuženike. Ističu da u konkretnom slučaju nije uopće mogao nastati obveznopravni odnos sklapanjem ugovora o građenju iz članka 620. stavak 1. i stavak 2. Zakona o obveznim odnosima budući da je zakonom propisana pisana forma tog ugovora, a prema članku 293. ZOO ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak. U odnosu na izjavu temeljem koje je navodno PR kao zaposlenik društva [obrt] bio ovlašten sklapati poslove u ime društva, a koju izjavu tuženici smatraju fabriciranom za potrebe ovog postupka, tuženici upućuju na odredbe Zakona o trgovačkim društvima koje određuju osobe ovlaštene za zastupanje trgovačkog društva prema kojima društvo s ograničenom odgovornošću zastupa direktor društva, a nikako bilo koji zaposlenik, te bi takav pravni posao, čak i da je nastao, bio ništav, na što sud pazi po službenoj dužnosti. Osim i ranije isticanih okolnosti da predmetno trgovačko društvo nije imalo dozvolu nadležnog Ministarstva za izvođenje građevinskih radova visokogradnje, pa sukladno zakonskim odredbama (članak 254. Zakona o prostornom uređenju i gradnji te članak 32. Zakona o arhitektonskim i inženjerskim poslovima i djelatnostima u prostornom uređenju i gradnji) nije imalo uvjete za pristupanje izvođenju građevinskih radova i potrebitu dokumentaciju, a što je pretpostavka za zaključenje ugovora i izdavanje računa, tuženici ističu i da tužitelj nije vodio građevinski dnevnik niti bilo kakvu drugu dokumentaciju propisanu spomenutim zakonom, a što smatraju da također upućuje na činjenicu kako predmetno trgovačko društvo niti nije izvodilo radove na nekretnini prvotuženika, zbog čega nije niti moglo izdati račun za usluge. Nadalje tuženici ističu da je PR u nekoliko navrata primio novac od tuženika u gotovini te niti on sam ne spori primitak tog iznosa od 10.000,00 kn koji je od drugotuženice navodno primio na ime utuženih radova, a suočen s iskazom svjedoka ŽR priznao je i primitak daljnjeg iznosa od 20.000,00 kn, no tada je promijenio priču te je počeo tvrditi da je iznos od 20.000,00 kn primljen valjda za radove koje je osobno izvodio „na crno“ na drugom objektu, a da se utuženi iznos odnosi na radove na starom objektu. Nelogičnim tuženici smatraju iskaze svjedoka – radnika koji su bili zaposlenici trgovačkog društva [obrt] koji su opisivali rad na dva objekta pod vodstvom PR, a za što su navodno bili plaćeni od strane [obrt] Tuženici ponovo ističu kako nikada niti jedan od njih nije imao nikakvih saznanja o postojanju spomenutog trgovačkog društva, već su sve dogovarali sa PR kojemu su pak plaćali u gotovini te nije jasno kako su uopće mogli znati da su navodno stupili u neki obveznopravni odnos s tužiteljem i da mu nešto navodno duguju. U istom podnesku tuženici tvrde da isprave koje je tužitelj dostavio u ovom postupku njima nikada nisu prezentirane prije ovog postupka. Pri tome u odnosu na ponudu 74/2008 ističu da ne sadrži nikakve cijene pa stoga, čak i da je prezentirana nekom od tuženika, nije niti mogla biti prihvaćena niti bi njezinim prihvaćanjem mogao nastati kakav obveznopravni odnos ili ugovor budući da nedostaju svi bitni sastojci tog eventualnog ugovora. Tuženici primjećuju da u toj ponudi kao izvođač nije navedeno trgovačko društvo [obrt], već [obrt] vl. FR te primjećuju da je PR iskazivao kako je za tuženike počeo raditi već u proljeće 2008., a ponuda nosi datum 5. kolovoza 2008., pa tako nije mogla biti temeljem nastanka obveznopravnog odnosa. Isto tako, obračun tih radova od 25. studenoga 2008. nije izdalo trgovačko društvo [obrt], već eventualno obrt FR koji je u to vrijeme imao registriran obrt [obrt], u kojem je obrtu PR djelovao kao stručna osoba – zidar s položenim majstorskim ispitom, a što proizlazi iz naznake na obračunu: [obrt] vl. FR, što je oznaka obrta, a ne trgovačkog društva koji u svojoj tvrtci (u nazivu) ima i oznaku oblika trgovačkog društva odnosno d.o.o. i nema vlasnike. Navedeni obrt FR brisan je 17. ožujka 2009. u čemu tuženici vide razlog pojavljivanja trgovačkog društva [obrt] koje je izdalo utuženi račun 9 dana nakon brisanja obrta, a gotovo 5 mjeseci od završetka radova i 4 mjeseca od obračuna. Osim toga, ni ponuda ni obračun ne nose potpis direktora niti pečat trgovačkog društva. Izdani račun je u formi i sadržaju izuzetno problematičan i poriče mu se svojstvo vjerodostojne isprave jer ne sadrži nikakvu specifikaciju količina i vrsta radova, količinu utrošenih radnih dana i sati, broj radnika, upotrijebljene materijale i njihove količine, a navedeno ne sadrži niti naknadno sačinjeni Obračun od 25. studenoga 2008. Iz bankovnih podataka dostavljenih u spis proizlazi kako iznos od 10.000,00 kn koji je PR primio 31. prosinca 2008. nikada nije položen na poslovni račun trgovačkog društva [obrt] pa sasvim sigurno nije niti proveden u knjigovodstvu tužitelja. Iz iste dokumentacije vidljivo je i kako [obrt] radnicima gotovo uopće nije isplaćivalo plaće i doprinose, pa je tako u razdoblju u kojem su navodno u svojstvu zaposlenika Tomislav gradnje d.o.o. radili kod tuženika ER isplaćene 4 plaće, NR 2 plaće, a PR niti jedna plaća, kao ni direktoru FR (GR koja prema podacima HZMO-a o nikada nije bila zaposlena kod tužitelja isplaćene su 4 plaće). U tom smislu tužitelj ističe kako je svjedok NR lažno iskazao kako je u svojstvu zaposlenika tužitelja radio kod tuženika 6-7 mjeseci, a zaposlen je kod tužitelja tek 15. rujna 2008. pa je nejasno u kojem je svojstvu radio do tada 4-5 mjeseci ako su radovi dovršeni početkom 11. mjeseca. S druge strane se postavlja i pitanje kako su to ti radnici istovremeno radili i „u fušu“ za PR na drugom objektu na istom gradilištu, a za što je u cijelosti plaćen gotovinom i kako su za to plaćeni. Na temelju svega navedenog tuženici smatraju da je trgovačko društvo [obrt] poslovalo izuzetno neuredno i nezakonito, iz prometa po računu vidljivo je da se s računa dizala gotovina u iznosima gotovo cjelokupnih skromnih ostvarenih prihoda ili su se isti isplaćivali u gotovini na ime materijalnih troškova te je jasno kako je to trgovačko društvo u konačnici završilo u stečaju, a od 2009. u trajnoj blokadi. Stoga izdavanje predmetnog računa tuženici smatraju pokušajem da se pribavi novac od tuženika, a ne sačinjavanjem vjerodostojne isprave za stvarno pružene usluge. Slijedom svega navedenog smatraju kako je nedvojbeno da tuženici nisu ni u kakvoj obvezi plaćanja prema tužitelju od kojeg nisu ništa naručili, s kojim nisu ništa ugovorili te s kojim nisu ni u kakvom pravnom ili drugom odnosu.

6. U podnesku od 21. siječnja 2022. tužitelj ističe da je PR u vrijeme izvođenja predmetnih građevinskih radova bio zaposlenik tužitelja kod kojega je obavljao poslove voditelja gradnje, a imao je i ovlaštenje izdano od odgovorne osobe tužitelja da u ime i za račun tužitelja obavlja poslove: pronalaženja poslova, dogovaranja i zaključivanja poslova te obračun izvedenih radova, kako to proizlazi i iz izjave tužitelja od 1. prosinca 2007. Predmetne radove izvodili su zaposlenici tužitelja ER, NR i PR, koja je činjenica potvrđena i podacima HZMO. Tužitelj ističe da je u kaznenom postupku kod Općinskog suda u Križevcima pod brojem K-127/2011 koji je vođen po kaznenoj prijavi prvotuženika također dokazano da je predmetne građevinske radove na nekretnini tuženika izvodio upravo tužitelj kao trgovačko društvo. Iako među strankama nije sklopljen pisani ugovor o građenju, sklopljen je usmeni ugovor o djelu iz članka 590. Zakona o obveznim odnosima za čiju se valjanost ne traži pisani oblik, kojim se ugovorom tužitelj obvezao za tuženike izvesti određene građevinske radove, a tuženici su se obvezali platiti mu te izvedene radove. Tužitelj ističe da je u vrijeme izvođenja radova bio registriran za djelatnost građenja, projektiranja i nadzora nad gradnjom, kako to proizlazi i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra. Ističe da nije vodio građevinski dnevnik iz razloga što tuženici kao investitori nisu angažirali nadzornog inženjera koji bi kao ovlaštena osoba ovjeravao upise u građevinski dnevnik. Uplata iznosa od 10.000,00 kn koju je PR primio 31. prosinca 2008., a za što je imao ovlaštenje odgovorne osobe tužitelja, evidentirana je na računu broj 02/2009 od 26. ožujka 2009. izdanom od strane tužitelja. Iznos od 20.000,00 kn koji spominju tuženici nema veze s predmetom postupka, a netočan je i navod tuženika da tuženicima ponuda broj 78/2008 te obračun od 25. studenoga 2008. nikada nisu prezentirani prije predmetnog postupka, dok u predmetnom obračunu omaškom nije navedena oznaka „d.o.o.“, ali je netočno da bi navedeno bio dokaz o sastavljanju obračuna od strane obrta u vlasništvu FR. Naime iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi naziv obrta „ [obrt] vl. FR“ koji je bio registriran na adresi [adresa], dok je trgovačko društva naziva [obrt] bilo registrirano u [adresa], na adresi [adresa], pa je jasno da predmetni obračun nije sastavljen od strane obrta, već upravo od tužitelja. Na računu broj 02/2009 od 31. ožujka 2009. na temelju kojega je i pokrenut ovaj postupak, jasno su naznačeni podaci tužitelja: njegov žiro-račun i matični broj, isti je ovjeren pečatom tužitelja te je potpisan od strane ovlaštene osobe tužitelja. Nadalje tužitelj ističe da način njegovog poslovanja ne utječe na činjenicu da je tužitelj na nekretnini tuženika izveo određene građevinske radove koje mu tuženici nisu platili, a niti bi eventualno neuredno ili nezakonito poslovanje tužitelja predstavljalo osnovu temeljem koje bi se tuženici mogli osloboditi svoje obveze na isplatu radova koji su očito i nesporno od strane tužitelja izvršeni na nekretnini tuženika.

7. Ovaj je sud presudom broj P-8/2021-56 od 27. listopada 2022. u cijelosti ukinuo platni nalog te odbio tužbeni zahtjev, a po žalbi tužitelja Županijski sud u Splitu svojom je odlukom broj Gž-709/2023-3 od 18. svibnja 2023. ovu presudu djelomično potvrdio u odnosu na 2. tuženicu ĆR prihvativši osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije 2. tuženice, dok je u odnosu na 1. tuženika OR žalbu prihvatio te presudu ukinuo i vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

8. U nastavku postupka tuženik OR ostaje kod svojih navoda da do samog primitka računa prednika tužitelja nije znao ni da to trgovačko društvo postoji ni da njegovi djelatnici išta rade na njegovom objektu, dakle ostao je kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te u bitnom ponovo iznosi navode o tome kako je došlo do ugovaranja predmetnog posla upravo sa PR koji mu je sam ponudio odraditi odvjetničke usluge građenjem tj. izvođenjem ovdje predmetnih radova. Tako navodi da je sa PR dogovoreno da pojača postojeće temelje i postojeću betonsku ploču i izradi dodatne temelje i ploču cca 4x4 metara i to u svibnju 2008. Tuženik je sam osigurao oplatu i sav potreban materijal te je PR rekao da je to gotovo u par dana te mu je na njegovo traženje tuženik dao cca 2.000,00 do 3.000,00 kn jer je rekao da nema za gorivo i gablece za radnike. Taj posao bio je gotov za cca 10 dana te se pustilo stvrdnjavati beton do sredine šestog mjeseca. Nakon toga dogovoreno je da će PR izraditi oplatu i ugraditi armature za vertikalne betonske stupove u kutovima objekta kao i gornje horizontalne betonske grede po vanjskim gabaritima. Kad je to izvršeno, tuženik je opet PR dao za gablece i gorivo cca 3.000,00 kn, a kad je završena betonska konstrukcija za kakvih 7 dana, dogovoreno je da je tim radovima otplatio do tada izvršene odvjetničke usluge. Do sredine srpnja beton se stvrdnjavao te je tada dogovoreno da će PR za 20.000,00 kn sazidati novi mali objekt i to od opeke vanjske zidove, dva unutarnja zida i cca 80 cm nadozidati iznad betonske grede i potkrovne zidove. Dogovoreno je da će mu, kad to napravi, ŽR dati dogovorenih 20.000,00 kn jer je tuženik bio odsutan. Međutim, kad se tuženik vratio 16. kolovoza 2008. vidio je da PR nije ispoštovao dogovor i nije iznad betonskih greda ništa sazidao, a ŽR dao mu je novac te mu je tada na telefonski upit tuženika PR rekao da nema skelu koja je potrebna za taj dio posla te neka je tuženik nabavi jer on bez toga više neće raditi, a da je ionako previše odradio za novac koji je primio od ŽR. U potrazi za skelom tuženik je upoznao SR koji je došao na gradilište te mu ukazao na niz pogrešaka kod gradnje: betonska ploča imala je na mjestima od 3 do 7 cm odstupanja od ravnine, betonske stepenice bile su previsoke i bilo ih je premalo, zidovi su imali odstupanja koja su zahtijevala 30% više žbukanja od standarda. Stoga tuženik predlaže građevinsko vještačenje odrediti i na okolnost visine štete koju mu je počinio PR nekvalitetno obavljenim radovima. Ponovo ukazuje da dokumentacija koju je predočio tužitelj (ponuda i troškovnik) ne sadrži količine i iznose radova koji su obavljeni najkasnije 15. kolovoza 2008., kao i na okolnost nedostatnosti financijskih sredstava cijele obitelj PR o kojoj govore podaci o poreznom dugu, a koji upućuju na točnost tuženikovih navoda da je tijekom izvođenja ovih radova financirao prijevoz i prehranu djelatnika koje je angažirao PR, a da je iznosom od 20.000,00 kn ispunio svaku obvezu prema PR, iako on nije izvršeno što je dogovoreno, a ono što je izvršio imalo je nedostatke koje je SR otklanjao. Na ročištu 13. lipnja 2024. tuženik navodi kako je iz podataka Porezne uprave vidljivo da nitko od članova obitelji PR nije imao financijskih sredstava da bi bez plaćanja od strane tuženika financirao bilo kakve radove, a isto se odnosi i na trgovačko društvo Tomislav Gradnja d.o.o. što proizlazi iz dostavljenih podataka o prometima i stanju po računima tog trgovačkog društva.

9. Očitujući se na ove navode tužitelj u svom podnesku od 22. listopada 2023. osporava navode tuženika da je PR ponudio tuženiku da mu odradi odvjetničku uslugu građenjem te ističe da tuženik nikada kao odvjetnik nije zastupao FR, dok je možda zastupao PR i GR, no to nema veze s ovim postupkom u kojem je tužitelj Stečajna masa iza trgovačkog društva [obrt] koje je obavljalo građevinske radove na objektu tuženika, a ne PR kao fizička osoba, pa stoga on niti nije mogao građevinskim radovima koje je vršilo trgovačko društvo u kojem je on bio samo zaposlenik, otplaćivati tuženiku navodne odvjetničke usluge koje je tuženik izvršio za njega i njegovu suprugu. Osim toga ukazuje da tuženik nije priložio nikakav dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koje su to točno odvjetničke usluge koje je obavljao za PR i GR i koja bi bila njihova cijena. Ukazuje i da zidanje pomoćnog objekta koji opisuje tuženik nema veze s predmetnim postupkom jer ti radovi nisu predmet ovog postupka. Bespredmetnim smatra i pozivanje tuženika na navodne nedostatke u izvršenim radovima jer su za to odavno prošli svi rokovi, a tuženik nikada nije istaknuo bilo kakve prigovore na kvalitetu radova, a s obzirom na činjenicu da tuženik već koristi predmetni objekt, više niti nema nikakva prava pozivati se na navodne nedostatke jer je to mogao učiniti najkasnije prilikom primopredaje radova, a što nije učinio. Ovim podneskom tužitelj sređuje tužbeni zahtjev na način da se naloži tuženiku OR da isplatu utuženi iznos od 173.919,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2009. do isplate, a koji zahtjev podneskom od 17. listopada 2024. izražava u valuti EUR potražujući iznos od 23.083,10 EUR. Na ročištu 13. lipnja 2024. tužitelj osporava navode tuženika o nedostatnosti financijskih sredstava članova obitelji GR kao fizičkih osoba s obzirom na to da je radove izvodilo trgovačko društvo.

10. U ponovljenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, uvid u spis Općinskog suda u Križevcima broj K-127/11, uvid u spise Općinskog suda u Novom Marofu broj Ovr-128/08, broj Ovr-230/07 i broj Z-2895/07, pročitao je zapisnike s iskazima svjedoka: ER, NR, ŽR, LR i PR, te zapisnik s očevida od 8. srpnja 2021., nalaz i mišljenje vještakinje Martine Cesar-Kelemen od 21. rujna 2021. te očitovanja vještakinje na prigovore tuženika od 29. travnja 2022. i od 17. rujna 2024. te je i usmeno saslušao vještakinju, ponovo je saslušao parnične stranke te svjedoka PR, a saslušani su i svjedoci SR, DR i ĐR. Na ročištu 13. lipnja 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se vještačenje provede i na okolnost visine štete uslijed nekvalitetno obavljenih radova, a njegov dokazni prijedlog iznesen na ročištu 28. studenoga 2024. za provođenje novog građevinskog vještačenja sud je odbio smatrajući isti nepotrebnim iz razloga koji će biti niže obrazloženi.

11. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sve sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je odlučio kao u izreci.

12. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja s osnova naknade po računu broj R1 02/2009 od 26. ožujka 2009. za izvršene građevinske radove na nekretnini 1. tuženika OR u [adresa]. Kako je naprijed obrazloženo, nakon što je drugostupanjski sud djelomično potvrdio raniju prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na 2. tuženicu ĆR, tužbeni zahtjev radi isplate cjelokupnog utuženog iznosa (prvobitno postavljenog solidarno u odnosu na oba tuženika) tužitelj usmjerava samo prema 1. tuženiku OR.

13. Tijekom postupka spornim se ukazala aktivna legitimacija tužitelja, kao i visina tužbenog zahtjeva s obzirom na to da tuženik osporava odnosno ukazuje da tužitelj nije dokazao vrstu i količinu radova koje je izvršio, kao i obveza tuženika na isplatu cijene radova s obzirom na njegove navode o izvršenom prijeboju s naknadom za odvjetničke usluge, djelomičnom plaćanju radova te o nedostacima u izvedenim radovima.

14. Sukladno čl. 377. st. 2. ZPP prvostupanjski sud dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Stoga je prilikom ponovnog provođenja dokaznog postupka i odlučivanja o tužbenom zahtjevu valjalo, sukladno uputi iz drugostupanjskog rješenja, nadopuniti činjenično stanje prema primjedbama i uputama iznesenim u tom rješenju. Tako drugostupanjski sud, nakon što u bitnome iznosi sadržaj obrazloženja prvostupanjskog suda o utvrđenju da je predmetni usmeni ugovor o djelu 1. tuženik sklopio sa PR osobno, te da je imenovani angažirao trgovačko društvo [obrt] radi izvođenja radova koje je on osobno kao izvođač ugovorio s 1. tuženikom i da u tom slučaju aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz čl. 602. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08; koje su odredbe bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZOO), navodi da je u navedenim okolnostima od odlučnog značenja utvrditi odgovaraju li izvedeni radovi na predmetnom objektu dostavljenom idejnom projektu i u kojoj mjeri se predmetna ponuda uklapa u isti, neovisno o tome što ista nije potpisana od strane tuženika kod čega citira čl. 261. st. 2. ZOO te navodi da je u konkretnom slučaju očito došlo do suglasnosti volja za sklapanje predmetnog usmenog ugovora konkludentnom radnjom – samim prihvaćanjem izvedenih radova koju je potrebno prosuđivati povezano s drugim okolnostima. Ukazuje i na čl. 294. ZOO te na činjenicu da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Križevcima broj K-127/11-17 od 26. siječnja 2012. zakonski zastupnik prednika tužitelja oslobođen od optužbe jer je u postupku utvrđeno kako je navedeno trgovačko društvo obavljalo radove na objektu. Također je dana uputa da je potrebno raspraviti prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje kao i tvrdnju 1. tuženika o izvršenom prijeboju s osnova pruženih odvjetničkih usluga.

15. Kako je već u ranijoj presudi obrazloženo, sud je nedvojbeno utvrdio da je doista trgovačko društvo Tomislav Gradnja d.o.o. putem svojih zaposlenika izvodilo građevinske radove na objektu 1. tuženika, no spornim se postavilo pitanje je li ovo društvo radove izvodilo iz razloga što je njihovo izvođenje ugovorilo kao izvođač radova s 1. tuženikom kao naručiteljem ili pak je za izvođenje tih radova angažirano kao podizvođač od strane PR koji je ugovorio radove s 1. tuženikom u svoje osobno ime kao izvođač radova. I nakon ponovnog provođenja dokaznog postupka koji je dopunjen ponovnim saslušanjem stranaka te svjedoka PR kao i daljnjih svjedoka SR, ĐR i DR te dopunskim vještačenjem u skladu s uputom drugostupanjskog suda te ponovnom ocjenom svih izvedenih dokaza, ovaj sud i nadalje smatra kako je 1. tuženik OR predmetni ugovor o izvođenju radova sklopio sa PR osobno, te da je upravo PR angažirao trgovačko društvo [obrt] kao podizvođača radi izvođenja radova koje je on osobno kao izvođač ugovorio s 1. tuženikom i da u tom slučaju aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz čl. 602. Zakona o obveznim odnosima. U tom smislu, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, ovaj sud upućuje na svoju ocjenu i analizu u ranijem tijeku izvedenih dokaza izloženu u presudi od 27. listopada 2022. Naime, dopunski iskazi stranaka s ročišta 13. lipnja 2024. odnosno svjedoka PR ne ukazuju na bilo kakve okolnosti koje bi promijenile utvrđenje ovoga suda u pogledu osoba koje su kao ugovorne strane sklopile predmetni pravni posao. Pri tome valja reći da ovaj sud u ovoj parnici ne smatra relevantnom činjenicu da je pravomoćnom kaznenom presudom zakonski zastupnik prednika tužitelja oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave – predmetnog računa broj 02/2009 (jer je u tom postupku utvrđeno da je navedeno trgovačko društvo obavljalo građevinske radove na tom objektu), naime kako je to gore navedeno, i ovaj je sud utvrdio ovu činjenicu kao nedvojbenu, no sporno je pitanje temeljem kojeg je ugovora trgovačko društvo [obrt] obavljalo te radove – da li temeljem ugovora sklopljenog u svojstvu izvođača radova neposredno s naručiteljem ili pak temeljem ugovora sklopljenog s izvođačem radova koji ga je angažirao kao podizvođača. Kod toga se ističe i da se navedeno ne može zaključiti iz samog računa koji je bio predmet ovog kaznenog postupka, a na kojem tužitelj temelji predmetnu tražbinu jer o tome sam račun ne sadrži nikakvu naznaku. U tom smislu kazneni sud niti nije posebno utvrđivao činjenice, a što i proizlazi iz obrazloženja kaznene presude kako je "eventualno neznanje oštećenika kao tužitelja dogovaraju li posao s fizičkom osobom ili osobom koja se dogovara u ime tvrtke između ostalog njihov propust". U pogledu dokumentacije na kojoj tužitelj temelji svoje navode o sklapanju ugovora od strane prednika tužitelja (ponuda 74/2008 i obračun izvedenih građevinskih radova od 25. studenoga 2008. te izjava od 1. prosinca 2007. o imenovanju PR kao osobe ovlaštene za zaključivanje poslova) ponovo se ističe da je tuženik osporio vjerodostojnost ove dokumentacije kao dokumentacije koja bi mu bila predočena prilikom ugovaranja radova, a za suprotno tužitelj nije ponudio nikakve valjane dokaze odnosno dokaze da je upravo temeljem te dokumentacije sklopljen predmetni ugovor, kako je to i obrazloženo u ranijoj presudi ovoga suda. Nadalje, iz dopunskog nalaza (očitovanja vještakinje) od 17. rujna 2024. proizlazi da iz priložene ponude 74/2008 nije moguće utvrditi u kojoj se mjeri ista uklapa u dostavljeni idejni projekt jer ponudom nisu pobrojani radovi koje je potrebno izvesti, kao što nisu navedene ni količine ni jedinične cijene za izvođenje radova na predmetnom objektu, pa niti iz ovog dokaza ne proizlazi da bi upravo temeljem ove ponude bio sklopljen ugovor o izvođenju predmetnih radova.

16.1. S obzirom na prednje utvrđenje ugovornih strana (PR kao izvođača radova i tuženika kao naručitelja) sud smatra neosnovanima navode tužitelja kako u ovom postupku nisu relevantni navodi tuženika o izvršenom prijeboju s osnova odvjetničkih usluga pruženih PR, a na relevantnost tvrdnji o prijeboju upućuje i drugostupanjski sud.

16.2. Uvidom u spis Općinskog suda u Novom Marofu broj Ovr-128/08 utvrđeno je da je u istom PR kao protivnik osiguranja zastupan po tuženiku kao punomoćniku (punomoć izdana 5. svibnja 2008. – stranica 12 spisa). Nadalje, uvidom u spis broj Z-2895/07 u kojem se kao protustranka pojavljuje FR utvrđeno je da se u istom nalazi punomoć izdana tuženiku na kojoj je kao izdavatelj punomoći naznačen FR (stranica 16 spisa). Također, uz podnesak od 27. rujna 2023. tuženik je, osim dokumentacije koja se odnosi na prednje navedene postupke, dostavio i dokumentaciju iz koje proizlazi da je kao punomoćnik poduzimao radnje za PR i GR kao porezne dužnike u postupcima pred Poreznom upravom.

16.3. Iako je svjedok PR tijekom cijelog postupka osporavao da bi ga tuženik zastupao kao odvjetnik, ovakav njegov iskaz sud ne smatra vjerodostojnim budući da upravo suprotno proizlazi iz ovdje navedenih sudskih predmeta i priložene dokumentacije, a PR u svom iskazu od 13. lipnja 2024. samo paušalno navodi da se ne sjeća odnosno da sumnja da je na punomoći u spisu broj Ovr-128/08 njegov potpis. Također, i FR na istom ročištu iskazuje kako se ne sjeća da bi ga tuženik zastupao kao odvjetnik te izričito osporava da bi se radilo o njegovom potpisu na punomoći u spisu broj Z-3079/08 (raniji broj: Z-2895/07), međutim činjenica je da je u gore navedenom postupku tuženik poduzimao određene radnje kao njegov punomoćnik.

16.4. Slijedom ovdje navedenog sud ocjenjuje osnovanima tvrdnje tuženika kako su ugovorne strane ugovorile prebijanje naknade za izvedene radove s naknadom za izvršene odvjetničke usluge jer upravo se navedeno čini i logičnim u situaciji kada su stranke koje je tuženik u istom vremenskom periodu zastupao očito prezadužene (što proizlazi iz dopisa Porezne uprave od 29. travnja 2024. o stanju poreznog duga PR, GR i FR u predmetnom razdoblju). Na to ukazuje i dio iskaza drugotuženice ĆR kako joj je poznato da se PR ponudio za obavljanje radova budući da je bio dužan za odvjetničke usluge njezinom suprugu te da je bio u velikim financijskim problemima, a koji iskaz sud smatra vjerodostojnim budući da je drugotuženica iskazivala samo o onim okolnostima koje su joj bile poznate, naime iz njezinog je iskaza vidljivo kako nije iskazivala o svim okolnostima koje idu u prilog tvrdnji njezinog supruga - prvotuženika, primjerice o novčanim iznosima za koje prvotuženik navodi da je predao PR na ime plaćanja predmetnih radova.

16.5. Kod toga, međutim, valja reći da tuženik doista, kako to navodi tuženik, u spis nije dostavio nikakav dokaz o visini svoje tražbine s osnova odvjetničkih usluga kako bi se utvrdilo u kojem je iznosu s istima prebijena naknada za izvršene radove. Tuženik u svom iskazu od 13. lipnja 2024. samo otprilike iznosi da je dogovoreno da se na njegovoj nekretnini odrade poslovi u vrijednosti od nekih 50 do 60.000,00 kn koliko je koštala njegova odvjetnička usluga uključujući i usluge vještaka kojeg je angažirao da prouči dokumentaciju i da stručne upute, a kojega je platio oko 10 do 12.000,00 kn. Navodi da je do iznosa od 50 do 60.000,00 kn kao naknade za svoje usluge došao procjenom sati rada koje je utrošio na ovim predmetima, a nije sačinio nikakav troškovnik odnosno obračun troškova jer je bilo dogovoreno da to napravi kad se obave radovi na nekretnini. Pri tome se naglašava da je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a odredbom čl. 221.a ZPP propisano je da će sud, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o njezinom postojanju zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Na temelju ovako paušalno iskazane visine odvjetničkih naknada, bez točnog navođenja na koje se to radnje i u kojoj visini za svaku od tih radnji odnosi, sud ne može sa sigurnošću utvrditi ovu činjenicu visine naknade za izvršene odvjetničke usluge odnosno utvrditi da se radi upravo o iznosu od 50.000,00 kn odnosno 60.000,00 kn o kojem iskazuje tuženik. Slijedom navedenog, a na temelju citiranih zakonskih odredaba, sud utvrđuje da tuženik nije dokazao visinu svoje tražbine koju je prebio s tražbinom naknade za izvršene radove.

17. Nadalje, iako tuženik ukazuje na okolnost da su radovi izvršeni s nedostacima koje opisuje u svom podnesku od 27. rujna 2023. te u svom iskazu, a o kojim nedostacima iskazuju i svjedoci SR, ĐR i DR navodeći i da su izvodili radove radi saniranja tih nedostataka, iz iskaza tuženika proizlazi da PR kao izvođača tih radova nije obavijestio o njihovim nedostacima niti tražio njihovo uklanjanje. Iako je na ročištu 7. srpnja 2022. tuženik iskazao da je dopisom od 9. prosinca 2008., nakon što mu je predočena ponuda i obračun, odgovorio da taj obračun ne prihvaća te da je bilo dosta nedostataka, navedeni dopis nije priložen u spis. Slijedom navedenog sud utvrđuje da tuženik kao naručitelj nije pravodobno obavijestio izvođača o nedostacima radova, zbog čega niti nema prava koja u tom slučaju pripadaju naručitelju, sve u smislu odredaba članaka 604. do 611. ZOO, pa tako ne može niti istaknuti svoj zahtjev za sniženje naknade odnosno naknadu štete prigovorom protiv izvođačeva zahtjeva za isplatu naknade sukladno članku 606. stavak 2. ZOO, te je tuženik i sam odustao od predloženog građevinskog vještačenja na tu okolnost prouzročene štete.

18. Što se tiče tuženikovih navoda o djelomičnom plaćanju izvršenih radova novčanim iznosima, nesporno je jedino da je tuženikova supruga PR predala iznos od 10.000,00 kn (za koji je tužitelj i umanjio svoju tražbinu), no valja reći da u pogledu daljnjih novčanih iznosa postoje razlike između iskaza tuženika od 7. srpnja 2002. i navoda njegova podneska od 27. rujna 2023. Naime, iako i u iskazu i u podnesku navodi manje iznose (2.000,00 kuna, 3.000,00 kn odnosno 5.000,00 kn) koje je dao za gorivo i prehranu za radnike te iznos od 20.000,00 kn, u iskazu tuženik navodi kako je PR dao i 33.000,00 kn koji iznos, međutim, ne navodi u podnesku 27. rujna 2023. Za ovdje navedene iznose, osim svojeg iskaza, tuženik ne daje nikakve druge dokaze, pri čemu ih tužitelj osporava, te i svjedok PR negira primitak bilo kakvih novčanih iznosa osim spomenutih 20.000,00 kn, a i za taj iznos navodi da se ne odnosi na ovdje utužene radove. Čak ni svjedok ŽR, za kojeg sam tuženik navodi da je predao ove iznose PR, u svom iskazu ne potvrđuje ove tuženikove navode, a niti se tuženikova supruga može izjasniti o iznosima koje je spominjao tuženik da su plaćeni PR, osim što iskazuje da joj je ostalo u sjećanju da su PR za predmetne radove platili oko 80.000,00 kn te da su mu platili i za radove sanacije malog objekta povrh spomenutih 80.000,00 kn. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP sud utvrđuje da tuženik nije uspio dokazati niti da je plaćanjem novčanih iznosa PR makar djelomično podmirio naknadu za izvedene radove (osim ranije navedenih 10.000,00 kn).

19.1. U pogledu tuženikovih prigovora koji se tiču vrste i količine izvedenih radova, valja reći da tužitelj ni u jednom od dokumenata koje je priložio u spis ove radove nije specificirao na način koji bi nedvojbeno ukazivao koje su to količine i cijene pojedinih vrsta radova izvršenih temeljem ovdje predmetnog ugovora. Kod toga se ukazuje na činjenicu da je u ponudi 74/2008, ukoliko bi se ista prihvatila kao relevantna dokumentacija za sklapanje ugovora, nije navedena točna cijena radova, već je navedeno da će se cijena radova obračunavati prema stvarno izvedenim količinama kao i njihova tržišna jedinična cijena, međutim, obračun izvedenih građevinskih radova od 25. studenoga 2008., koji je očito bio podloga za izdavanje računa broj R1-02/2009, nije sačinjen na taj način tj. ne prikazuje koje su to stvarno izvedene količine pojedinih radova te koja je njihova jedinična cijena. Upravo na ovu nedostatnost dokumentacije ukazuje tuženik kao i građevinska vještakinja zbog čega se njezin nalaz temelji na jedinoj dokumentaciji kojom je raspolagala – idejnom projektu Tender d.o.o. Čakovec pribavljenom od strane PR. Međutim, valja reći da tuženik u iskazu od 13. lipnja 2024. navodi da, iako je točno da je njegova supruga naručila idejno rješenje, isto se nije koristilo na gradilištu te je objekt građen bitno drugačije od navedenog idejnog rješenja kojim se u nalazu koristila vještakinja. Naime, tuženik obrazlaže da ovo idejno rješenje nikada nije predočio ili dao PR ili bilo kome na gradilištu niti su se po tome izvodili radovi, već je angažirao jednog inženjera iz Coninga koji je napravio statičko rješenje, a gradilo se u gabaritima ranije postojećeg starog objekta uz dodatak terase 3x8 m. I tuženikova supruga u svom iskazu navodi da su oni kasnije odustali od tog idejnog projekta odnosno da se djelomično po tome radilo, a djelomično ne. S druge strane PR iskazuje da su radovi rađeni upravo po navedenom projektu uz neke dodatke kao što je nadogradnja kotlovnice za koju se ne sjeća je li bila u samom projektu, a ako jest, onda je napravljena po projektu. Ovdje valja istaknuti da je i u ponudi 74/2008 na koju se poziva sam tužitelj navedeno da će gradnja objekta odstupati od predočenog objekta te da je investitor već kod prvog susreta dao do znanja da će doći do korekcije projekta i da će sve promjene i izmjene na objektu određivati sam investitor. Navedeni sadržaj dokumentacije koju je izradio sam prednik tužitelja ukazuje na točnost navoda tuženika, no pri tome se u ovom dokumentu ne navodi o kakvim se odstupanjima radi. Vještakinja, pak, u svom iskazu navodi da nije utvrđivala razliku idejnog projekta i stvarno izvedenog stanja jer joj je projekt dostavljen naknadno nakon očevida, pri čemu navodi i da, kao što je to i uobičajeno, u istom nisu navedene točne količine radova i točni materijali, nego je to idejno rješenje.

19.2. Nadalje, iako tužitelj i PR tvrde da su svi ugovoreni radovi u potpunosti izvedeni, suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka SR, HR i DR koje sud smatra vjerodostojnima budući da nisu osobno zainteresirani za ishod spora, a koji suglasno iskazuju da su do kraja zazidali jedan zid koji je ostao nedovršen kao i kotlovnicu te izvodili betonske serklaže.

19.3. Osim toga, iz usmenog saslušanja vještakinje od 28. studenoga 2024. proizlazi da je u stavkama njezinog nalaza obuhvaćen i rad i materijal te da to nije razdvajala jer na taj način nije bio postavljen zadatak, a niti je u spisu naišla na podatak da bi bio ugovoren samo rad bez materijala. Nakon ovog saslušanja vještakinje tuženik ukazuje da tužitelj, na kojem je teret dokaza, nikada tijekom postupka nije tvrdio da je dobavljao, plaćao i dovozio bilo kakav materijal niti o tome postoje bilo kakvi dokazi u spisu, a prema dostavljenim podacima poslovne banke tužitelja i Porezne uprave proizlazi da tužitelj niti s njime povezane fizičke osobe u predmetnom razdoblju nisu raspolagale niti minimalnim financijskim sredstvima za nabavu ove količine materijala. Iako je na istom ročištu tužitelj prigovorio da je tuženik tek na tom ročištu istaknuo navod kako je materijal za radove pribavio on, a ne tužitelj te smatra da takve navode iznesene nakon zaključenja prethodnog postupka sud ne bi trebao uzeti u obzir, treba reći da je ovaj postupak započeo 15. lipnja 2009., a da su odredbe o zaključenju prethodnog postupka te o dužnosti stranaka da sve činjenice i dokaze iznesu do tog trenutka (čl. 292. st. 7. i čl. 299. ZPP) u ZPP unesene u člancima 63. i 69. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP obavljenog u "Narodnim novinama" broj 25/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. (dalje: ZID ZPP/13), a prema prijelaznoj odredbi čl. 102. ZID ZPP/13 ove se odredbe ne primjenjuju na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ovoga zakona. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik u ovom postupku u fazi glavne rasprave prekludiran u iznošenju novih činjenica i dokaza. Na ove navode tuženika kojima ukazuje da je on financirao nabavu materijala (a o čemu navode iznosi i u podnesku od 27. rujna 2023. navodeći da je sam osigurao oplatu i sav potreban materijal) tužitelj se, međutim, nije očitovao ni na koji način osim što je, kako je rečeno, istaknuo neosnovani prigovor da se ti navodi ne bi trebali uzeti u obzir, a nije predložio niti provođenje bilo kakvih dodatnih dokaza na te okolnosti. S obzirom na to da je tijekom postupka predložen uvid u spis Općinskog suda u Križevcima broj K-127/11 od 10. studenoga 2011., uvidom u navedeni spis utvrđeno je da je u svom iskazu kao svjedok na raspravi **.**.2011. PR iskazivao o sačinjavanju ponuda, prilikom čega je iskazao da je dogovor s OR bila sama izgradnja s materijalom investitora tj. ovdje tuženika. Tako ovaj iskaz direktno potvrđuje navode tuženika kako je ugovoreno izvođenje radova za koji je materijal financirao tuženik. Iako je tuženik predlagao provođenje novog vještačenja, sud smatra da isto ne bi bilo svrsishodno ni ekonomično (uzimajući u obzir već do sada nastale troškove postupka) te da istim ne bi bile utvrđene relevantne činjenice koje se odnose na točne količine radova izvršenih po tužitelju i njihovu vrijednost jer vještakinja u svom iskazu i sama navodi da je troškovnik pod nazivom "Obračun izvedenih građevinskih radova" izrađen vrlo šturo, bez opisa stavaka, te je na pitanje da li bi mogla izvještačiti i razlučiti razliku u vrijednosti rada i materijala, po potrebi i na temelju očevida radi utvrđenja izvedenog stanja i ugrađenih količina, odgovorila da je to u ovom trenutku vrlo teško, pa čak i nemoguće s obzirom na to da se radi o stavkama koje u ovom trenutku više nisu mjerljive. Posebno se tu osvrće na betoniranje temelja na zemlji, hidroizolaciju ispod zidova, temelje i dimnjak za stupova, izradu, postavu i vezanje armature za betonske presjeke, dobavu, dopremu, montažu i demontažu skele, a koje su sve stavke koje su u ovom trenutku nemjerljive odnosno one su izvedene i trenutno ih je nemoguće izmjeriti. Valja reći da vještakinju Martinu Cesar- Kelemen sud smatra stručnom i nepristranom osobnom koja je valjano i logički obrazložila svoj nalaz i mišljenje te ga sud u cijelosti prihvaća. Pri tome se ponovo ukazuje na odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP o teretu dokaza, a koja se pravila jednako odnose na obje parnične stranke. Isto tako valja naglasiti i da iz tih odredaba jasno proizlazi da je sud dužan relevantne činjenice utvrditi sa sigurnošću, a u konkretnom slučaju očigledno nije moguće sa sigurnošću utvrditi relevantne činjenice koje se odnose na vrstu i količinu od strane prednika tužitelja izvedenih radova kako bi se utvrdila njihova vrijednost odnosno visina naknade koju tužitelj potražuje tužbom, i to kako zbog činjenice da idejni projekt temeljem kojeg je rađen nalaz nije projekt po kojem su (barem ne u cijelosti) izvedeni radovi, nadalje zbog činjenice da tužitelj niti nije u cijelosti izvršio sve ugovorene radove (o čemu iskazuju svjedoci koji su na gradilištu radili nakon tužitelja), tako i zbog činjenice da vještačenjem više nije moguće utvrditi stavke za koje vještakinja navodi da su u ovom trenutku nemjerljive. Stoga je sud primjenom pravila o teretu dokaza ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine.

20. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev te je sukladno čl. 451. st. 3. ZPP ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i u odnosu na 1. tuženika OR te je i u odnosu na njega tužbeni zahtjev odbio. 21.1. Što se tiče odluke o naknadi troškova postupka budući da je drugostupanjskom odlukom u cijelosti ukinuta i ranija odluka o troškovima postupka i to u odnosu na oba tuženika, valjalo je ponovo odlučiti o svim troškovima postupka.

21.2. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP tužitelj, koji je u cijelosti izgubio spor, dužan je tuženicima naknaditi parnične troškove.

21.3. Tuženicima su parnični troškovi odmjereni prema troškovniku predanom na ročištu 28. studenoga 2024., i to sukladno vrijednosti predmeta spora te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) koja se u ovom postupku primjenjuje sukladno tbr. 52. st. 3. ove Tarife kao i sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife.

21.4. Tako je tuženicima priznat trošak ročišta od 1. lipnja 2010. u zatraženoj visini od 62,5 bodova sukladno tbr. 9. toč. 5. Tarife budući da je to ročište odgođeno zbog pokušaja mirnog rješenja spora. Priznat je trošak pripremnog ročišta od 20. ožujka 2019. u visini od 250 bodova sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, a na temelju iste odredbe priznati su i troškovi ročišta za glavnu raspravu od 27. travnja 2021., 25. ožujka 2021. i 7. srpnja 2022., svako u visini od 250 bodova. Trošak ročišta od 27. siječnja 2021. priznat je u visini od 62,5 bodova sukladno tbr. 9. toč. 5. Tarife (ročište odgođeno zbog neuredne dostave poziva za punomoćnika tuženika), a troškovi ročišta od 23. veljače 2021. i 21. prosinca 2021. priznati su u visini od po 125 bodova sukladno tbr. 9. toč. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Priznat je i trošak očevida od 8. srpnja 2021. u visini od 250 bodova sukladno tbr. 9. toč. 7. Tarife. Priznat je trošak podneska od 21. ožujka 2012. u zatraženoj visini od 62,5 bodova temeljem tbr. 8. toč. 3. Tarife, zatim trošak podneska od 13. prosinca 2021. (kojim su se tuženici očitovali na nalaz vještakinje) u visini od 250 bodova temeljem tbr. 8. toč. 1. Tarife, te trošak podneska od 25. svibnja 2022. u zatraženoj visini od 62,5 bodova sukladno tbr. 8. toč. 3. Tarife. Time su priznati troškovi oba tuženika u fazi postupka u kojoj su sudjelovala oba tuženika i to u ukupnoj visini od 2000 bodova, na što je priznato i zatraženo uvećanje od 10% za zastupanje više osoba sukladno tbr. 40. toč. 1. Tarife što sveukupno iznosi 2200 bodova odnosno 4.400,00 EUR, na koji je trošak priznat i zatraženi PDV u iznosu od 1.100,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Na taj način tuženicima su priznati ukupni troškovi u iznosu od 5.500,00 EUR koje im je dužan naknaditi tužitelj.

21.5. Nadalje, 1. tuženiku OR priznati su i daljnji zatraženi troškovi koji se odnose na fazu postupka u kojoj je samo on obuhvaćen tužbenim zahtjevom i to troškovi podneska od 27. rujna 2023. (obrazloženi podnesak nakon dostave drugostupanjske odluke) te podneska od 4. listopada 2024. (obrazloženo očitovanje na dopunu nalaza), svakoga u visini od po 250 bodova sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, te troškovi zastupanja 1. tuženika na ročištima 28. rujna 2023., 13. lipnja 2024. i 28. studenoga 2024., za svako u visini od 250 bodova. Tako su 1. tuženiku priznati i daljnji troškovi u visini od 1250 bodova odnosno 2.500,00 EUR te zatraženi PDV u iznosu od 625,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife odnosno sveukupno 3.125,00 EUR koje mu je troškove također dužan naknaditi tužitelj.

U Varaždinu 20. prosinca 2024.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćniku Marku Hreljcu, odvjetniku iz Varaždina

2/ Tuženik po punomoćnici Lei Kalda, odvjetnici iz Zagreba