Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1768/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Danieli Jurić odvj. u Splitu a ona po zamjeniku Toniju Kurtović, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu u Splitu Anić & Anić, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 13. studenog 2024. u prisutnosti pun. tužitelja odvj. Tonija Kurtovića i zamj. pun. tuženika Maria Jukića odvj. u OD Anić & Anić, na ročištu za objavu presude održanom 20. prosinca 2024. god.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iznos od 2.805,22 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., zatezne kamate od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na iznos od:

- 0,71 eura teku od 10. ožujka 2006.;

- 2,59 eura teku od 10. travnja 2006.;

- 3,42 eura teku od 10. svibnja 2006.;

- 3,09 eura teku od 12. lipnja 2006.;

- 1,67 eura teku od 10. srpnja 2006.;

- 1,11 eura teku od 10. kolovoza 2006.;

- 2,34 eura teku od 11. rujna 2006.;

- 3,42 eura teku od 10. listopada 2006.;

- 0,97 eura teku od 11. prosinca 2006.;

- 1,80 eura teku od 10. ožujka 2008.;

- 0,44 eura teku od 10. listopada 2008.;

- 6,24 eura teku od 10. studenoga 2008.;

- 4,09 eura teku od 10. prosinca 2008.;

- 16,41 eura teku od 12. siječnja 2009.;

- 21,11 eura teku od 10. veljače 2009.;

- 17,71 eura teku od 10. ožujka 2009.;

- 16,25 eura teku od 10. travnja 2009.;

- 14,85 eura teku od 11. svibnja 2009.;

- 11,63 eura teku od 10. lipnja 2009.;

- 15,98 eura teku od 10. srpnja 2009.;

- 11,91 eura teku od 10. kolovoza 2009.;

- 13,76 eura teku od 10. rujna 2009.;

- 10,59 eura teku od 12. listopada 2009.;

- 13,41 eura teku od 10. studenoga 2009.;

- 11,79 eura teku od 10. prosinca 2009.;

- 22,47 eura teku od 11. siječnja 2010.;

- 21,39 eura teku od 10 .veljače 2010.;

- 26,92 eura teku od 10. ožujka 2010.;

- 26,92 eura teku od 13. travnja 2010.;

- 32,67 eura teku od 13. svibnja 2010.;

- 33,88 eura teku od 10. lipnja 2010.;

- 45,87 eura teku od 12. srpnja 2010.;

- 39,80 eura teku od 10. kolovoza 2010.;

- 56,56 eura teku od 10. rujna 2010.;

- 50,33 eura teku od 11. listopada 2010.;

- 51,37 eura teku od 10. studenoga 2010.;

- 75,08 eura teku od 10. prosinca 2010.;

- 66,41 eura teku od 10. siječnja 2011.;

- 67,52 eura teku od 10. veljače 2011.;

- 58,85 eura teku od 10. ožujka 2011.;

- 62,26 eura teku od 11. travnja 2011.;

- 72,47 eura teku od 10. svibnja 2011.;

- 82,80 eura teku od 10. lipnja 2011.;

- 100,82 eura teku od 11. srpnja 2011.;

- 139,60 eura teku od 10. kolovoza 2011.;

- 92,05 eura teku od 12. rujna 2011.;

- 83,08 eura teku od 10. listopada 2011.;

- 84,62 eura teku od 10. studenoga 2011.;

- 87,86 eura teku od 12. prosinca 2011.;

- 94,20 eura teku od 10. siječnja 2012.;

- 95,38 eura teku od 10. veljače 2012.;

- 95,08 eura teku od 12. ožujka 2012.;

- 95,44 eura teku od 10. travnja 2012.;

- 93,26 eura teku od 10. svibnja 2012.;

- 96,00 eura teku od 11. lipnja 2012.;

- 91,50 eura teku od 10. srpnja 2012.;

- 91,62 eura teku od 10. kolovoza 2012.;

- 87,89 eura teku od 10. rujna 2012.;

- 90,69 eura teku od 10. listopada 2012.;

- 94,02 eura teku od 12. studenoga 2012.;

- 91,25 eura teku od 10. prosinca 2012.;

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju cjelokupan parnični trošak u iznosu od 2.012,28 Eura, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na predmetni iznos teku od donošenja odluke o troškovima sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tuženik tužitelju temeljem Ugovora o kreditu broj: 13216/06 od 07. veljače 2006. stavio na raspolaganje novčani iznos od 25.191,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao vratiti isti iznos zajedno sa ugovorenom kamatom. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača tj. tužitelja, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Stoga da su i u predmetnom ugovoru ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a temeljem kojih je tuženik neosnovano stekao iznos od 21.170,34 kn odnosno 2.809,79 Eura.

Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 03. svibnja 2024. god. sukladno izrađenom financijskom vještvu.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega navodi da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 12.12.2012., te ističe prigovor zastare potraživanja, osporava osnovi i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je valutna klauzula u CHF pravno je valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Smatra da se na konkretan slučaj ne mogu se primjeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2006.g, kao ni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva .

2.1. U pogledu tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 03. svibnja 2024. smatra da je trebalo od ukupnog iznosa preplate odbiti tzv. negativnu razliku dakle ono što je zbog razlike tečaja tužitelj manje platio i koji je iznos vještak utvrdio na 123,98 Eura. Kad tužitelj svojim podneskom od 10.04.2024. postavlja tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa koji predstavlja samo tzv. pozitivne razlike, dok tzv. negativne razlike ne uzima u obzir, on tužbeni zahtjev nije uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a osim toga ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj premašuje predmet ovog postupka kako je on determiniran tužbom – stjecanje bez osnove (čl. 1111. ZOO-a). Smatra da predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu (početnim parametrima) i iznosa kojeg je stvarno platio po primijenjenom otplatnom planu (stvarno primijenjenim parametrima), samo ono što ej tužitelj eventualno neosnovano stekao, a da ne može preplata primjenom pravila o stjecanju bez osnove biti veća od iznosa kojeg je tužitelj eventualno neosnovano stekao, te da tuženik glede tzv. negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, jer tuženik nije dužan vratiti više nego što je neosnovano stekao.

3. U dokaznom postupku pregledana je cjelokupna pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje. Drugih prijedloga, posebno za saslušanjem tužitelja i svjedoka stranke nisu imale.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovor o kreditu, broj 13216/06 od 07. veljače 2006 i to o valutnoj kaluzuli te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe Dakle, predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

6. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

6.1. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

6.3. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 06.05.2021. to nije nastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

6.4. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23

- dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

6.5. Iako tužitelj nije postavo poseban dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, isto je prethodno pitanje u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa iz te osnove, a na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti.

7. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

10. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a time i obvezno pravno ovlaštenje na realizaciju tog prava putem suda, što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ)

12. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, na pšto sud pazi po službenoj dužnosti i o tome kao o prethodnom pitanju u odnosu na isplatu vodi računa.

12. Naime iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da se radilo o tipskom ugovoru, o ugovoru na obrascu unaprijed sastavljenom od strane banke, na kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, dakle potrošač, te se radilo o nenamjenskom ugovoru, a nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti

. Također način otplate kredita naveden u čl. 10.b.1. su anuiteti koje će poslodavac korisnika kredita izravno plaćati kreditoru, a zapljenom primanja korisnika kredita iz čega proizlazi da je tužitelj bio u radnom odnosu kao fizička osoba, pa da Ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhe koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužitelj jest potrošač, da je Ugovor standardiziran, unaprijed pripremljen, da tuženik s tužiteljem kao potrošačem nije pregovarao, niti da je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora u dijelu vezivanja glavnice za iznose u CHF i da je postupanje tuženika, koji je bio svjestan rizika, bilo netransparentno i protivno načelu savjesnosti i poštenja

12.1. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

12.2. Pun. tužitelja istina nije predložio saslušanje tužitelja kao parnične stranke, ali ni tuženik nije niti predlagao neke druge dokaze kojima bi dokazao da se sa tužiteljem pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i da je tužitelj u cijelosti bio informiran u pogledu značaja i posljedica ugovaranja tzv. valutne klauzule, kao ni dokaze da je i kako tužitelja upoznavao sa promjenama tečaja i na koji način je i kako do istih dolazilo, a osim općenitog osporavanja da bi tužitelj nastupao kao potrošač nije u tom pravcu ponudio nikakve dokaze. Iz samog ugovora svakako ne proizlazi sumnja da bi tuženik bio potrošač, a kako je već sve obrazloženo pod točkom 12. obrazloženja.

13. Radi utvrđenja iznosa preplaćenih po naprijed navedenim osnovana, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskom vjštaku za računovodstvo i financije CI

15. Vještvo je izrađeno stručno i detaljno, a konkretnih prigovora na vještvo stranke nisu imale. Naprotiv, tuženik je iskazao da je vještak postupajući u skladu sa pravilima struke i svojim stručnim znanjem pravilno utvrdio razliku anuiteta u iznosu od 2.681,24 EUR, koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onog što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF u odnosu na HRK, a te negativne razlike iznose po vještaku 123,98 EURa.

16. Tuženik smatra da tužitelj u svom podnesku od 03.05.2024. nije uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka jer potražuje 2.805,22 EURa, što da obuhvaća i negativne razlike, a da predmet povrata može biti jedino ono što je tuženik stvarno eventualno neosnovano stekao, dakle umanjeno za tzv. negativnu razliku, odnosno iznos od 2.681,24 Eura. Pri tome smatra da tuženik glede tzv. negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao.

16.1. Pogrešno je po ocjeni ovog suda pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

16.2. Imajući u vidu pravni stav izražen u odluci VSRH od 8. ožujka 2023. pod poslovnim bojem Rev- 1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, primjenom odredaba članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer tuženik nije ni primio iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu, što tužitelj i ne potražuje od tuženika u ovom postupku. Naime, za navedenu razdoblje vještak je u svom nalazu i mišljenju, a prema kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, prikazao iznose anuitete prema tečaju CHF u odnosu na kunu, a koji je bio niži od početnog i za koje razdoblje tužitelj ne potražuje isplatu od tuženika.

17. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju o vezivanju obveze korisnika kredita za kunsku protuvrijednost CHFprema tečaju tuženika na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita posebno) nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, a što znači u vrijeme sklapanja Ugovora. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a time i obvezno pravno ovlaštenje na realizaciju tog prava putem suda, što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

18. Stoga je za navesti i da tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i popisu troška tužitelja.

19.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku -odvjetniku i to: za sastav tužbe 100 bodova, sastav obrazloženih podneska od 22.01.2024., 03.05.2024. i 05.06.2024. po 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 05.02.2024. i 13.11.2024. po 100 bodova, ukupno 600 bodova, što pomnoženo sa 2,00 Eura daje 1.200,00 Eura, uvećano za 25% na ime PDV- a daje 1.500,00 Eura, uvećano za trošak vještačenja od 350,00 eura, te plaćenu pristojbu tužbe u iznosu od 37,28 Eura, što ukupno iznosi 1.887,28 Eura. Također je tužitelju priznat trošak pristupa na ročište za objavu odluke u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 Eura, uvećano za 25% nma ime PDV,a u iznosu 25 Eura, pa ukupno priznati trošak iznosi 2.012,28 Eura, pa je odlučeno kao u točki II izreke.

9.2. Tužitelju nije priznat trošak popisanog podneska od 16.02.2024., obzirom da u spisu ne postoji podnesak od tog datuma, kao ni trošak pristojbe presude jer je tužitelj nije dužan platiti temeljem odredbe čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023) kojim je izmijenjen čl. 11. st.1.t.5. Zakona o sudskim pristojbama.

U Splitu, 20. prosinca 2024. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika.