Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3238/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja EM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu u Splitu Anić & E, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 13. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja sa punomoćnikom i zamj. pun. tuženika Mariom Jukićem odvj. u OD Anić & Anić, na ročištu za objavu presude održanom 20. prosinca 2024. god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 19589/06 od 11. travnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja, članak 10.a).1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10.d).1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća, članak 10.d).2. u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko Korisnik kredita zakasni sa uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate će primijeniti prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 9. Ugovora o kreditu broj 19589/06 od 11. travnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i HVB SPLITSKA BANKA d.d.,, Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamata promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 3.780,05 eura sa zateznom kamatom koja teče:

6,64 eura o d 18.7.2006.

6,64 eura o d 18.7.2006.

6,64 eura o d 18.7.2006.

7,33 eura o d 6.9.2006.

8,92 eura o d 11.9.2006.

10,24 eura o d 10.10.2006.

5,79 eura o d 10.11.2006.

3,57 eura o d 21.12.2006.

3,81 eura o d 10.1.2007.

2,93 eura o d 12.2.2007.

2,08 eura o d 12.3.2007.

8,19 eura o d 20.3.2008.

8,19 eura o d 20.3.2008.

8,19 eura o d 20.3.2008.

5,71 eura o d 15.4.2008.

11,26 eura o d 17.10.2008.

23,41 eura o d 24.12.2008.

32,31 eura o d 9.2.2009.

39,84 eura o d 10.3.2009.

39,84 eura o d 10.3.2009.

39,84 eura o d 10.3.2009.

27,25 eura o d 10.4.2009.

20,96 eura o d 27.5.2009.

24,26 eura o d 15.7.2009.

17,74 eura o d 30.10.2009.

17,74 eura o d 30.10.2009.

17,74 eura o d 30.10.2009.

22,11 eura o d 30.11.2009.

22,11 eura o d 30.11.2009.

21,07 eura o d 10.12.2009.

32,07 eura o d 2.2.2010.

35,45 eura o d 10.2.2010.

34,28 eura o d 10.3.2010.

39,34 eura o d 5.5.2010.

45,68 eura o d 10.5.2010.

51,67 eura od 10.6.2010.

63,16 eura od 12.7.2010.

54,99 eura od 12.8.2010.

65,60 eura od 30.9.2010.

65,49 eura od 11.10.2010.

68,39 eura od 10.11.2010.

80,81 eura od 10.12.2010.

86,33 eura od 19.1.2011.

89,06 eura od 1.3.2011.

82,32 eura od 18.4.2011.

110,50 eura od 30.5.2011.

109,14 eura od 24.6.2011.

105,57 eura od 4.7.2011.

2.087,85 od 5.7.2011.

eura

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 761,84 Eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 EURA sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke 11. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj Ugovor o kreditu broj: 47059/06, za koji tužitelj ističe da je ništetan u pogledu odredbi koje se odnose na ugovaranje promjenljive kamatne stope i valutne klauzule s time da traži isplatu određenih novčanih iznosa iz osnove preplaćenog po odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, dok ne potražuje preplaćeno po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za koju već u tužbi utvrđuje da je nastupila zastara. Ističe da sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništetne jer tužitelju nisu bile jasne i razumljive, a kao takve su bile dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo. Poziva se na utvrđenja iz sudskog postupka kolektivne zaštite interesa potrošača.

Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 10. travnja 2024. god. sukladno izrađenom financijskom vještvu.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega navodi da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen 05.07.2011., te ističe prigovor zastare potraživanja, osporava osnovi i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Također i valutna klauzula u CHF pravno je valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a.

2.1. U pogledu tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 10.04.2024. navodi da se protivi povlačenju tužbe u dijelu kojim je tužitelj tim podneskom povukao tužbeni zahtjev za iznos od 761,84 EUR. Dalje navodi da je Vještak postupajući u skladu s pravilima struke i sa svojim stručnim znanjem, u nalazu i mišljenju pravilno utvrdio razliku anuiteta u iznosu od 3.720,62 EUR, koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog onog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onoga što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF u odnosu na HRK na dan isplate (korištenja) kredita, a koje tzv. negativne razlike iznose po vještaku utvrđenih 59,43 EUR. Kad tužitelj svojim podneskom od 10.04.2024. postavlja tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa koji predstavlja samo tzv. pozitivne razlike, dok tzv. negativne razlike ne uzima u obzir, on tužbeni zahtjev nije uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, a osim toga ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj premašuje predmet ovog postupka kako je on determiniran tužbom – stjecanje bez osnove (čl. 1111. ZOO-a). Smatra da predmet povrata može biti samo ono što je tuženik eventualno neosnovano stekao, a to jedino može biti iznos koji predstavlja razliku između iznosa kojeg je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu (početnim parametrima) i iznosa kojeg je stvarno platio po primijenjenom otplatnom planu (stvarno primijenjenim parametrima), a koji iznos je vještak utvrdio u iznosu od 3.720,62 EUR, a ne po tužitelju utuženih 3.780,05 EUR, te da tuženik glede tzv. negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova.

3. U dokaznom postupku pregledana je cjelokupna pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje. Punomoćnici su se suglasili da se odustane od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja koji je kao pomorac na brodu i teško dostupan sudu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan, osim u dijelu kako je navedeno u točki IV izreke presude.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovor o kreditu, broj 47059/06 i to o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

6. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

6.1. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

6.3. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 14.06.2023. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

6.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 14.06.2023., dakle, nakon proteka roka od 5 godina od dana pravomoćnosti navedene Presude, pa je u odnosu na potraživanja iz osnove promjenljive kamatne stope nastupila zastara, no tužitelj niti ne potražuje isplatu iz tog osnova, već samo utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu.

6.5. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23

- dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

6.6. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev u točki II kao takav dopušten.

7. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

10. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

12. Naime iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da se radilo o tipskom ugovoru, o ugovoru na obrascu unaprijed sastavljenom od strane banke, na kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, dakle potrošač, te se radilo o nenamjenskom ugovoru, a nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti

.

12.1. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

12.2. Pun. tužitelja je na ročištu od 13.11.2024. odustao od prijedloga za saslušanje tužitelja koji je pomorac i učestalo izbiva iz Republike Hrvatske zbog čega je njegov pristup sudu otežan, a pun. tuženika se s tim suglasio. Međutim, tuženik nije niti predlagao neke druge dokaze kojima bi dokazao da se sa tužiteljem pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i da je tužitelj u cijelosti bio informiran u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope.

13. Radi utvrđenja iznosa preplaćenih po naprijed navedenim osnovana, provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskom vještaku za računovodstvo i financije Ines Lozić.

15. Vještvo je izrađeno stručno i detaljno, a konkretnih prigovora na vještvo stranke nisu imale. Naprotiv, tuženik je iskazao da je vještak postupajući u skladu sa pravilima struke i svojim stručnim znanjem pravilno utvrdio razliku anuiteta u iznosu od 3.720,62 EUR, koja razlika uključuje i tzv. negativne razlike, odnosno visinu i datume svakog anuiteta kada je tužitelj plaćao manje od onog što bi bio dužan platiti po početnom tečaju CHF u odnosu na HRK, a te negativne razlike iznose po vještaku 59,43 EURa.

16. Tuženik smatra da tužitelj u svom podnesku od 10.04.2024. nije uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka jer potražuje 3.780,05 EURa, što da obuhvaća i negativne razlike, a da predmet povrata može biti jedino ono što je tuženik stvarno eventualno neosnovano stekao, dakle umanjeno za tzv. negativnu razliku, odnosno iznos od 3.720,62. Pri tome smatra da tuženik glede tzv. negativnih razlika nije dužan postaviti nikakav zahtjev u smislu podnošenja protutužbe, isticanje prigovora prijeboja ili prigovora radi prebijanja, ili bilo što slično, jer se ovdje radi o pravilnom tumačenju i primjeni instituta stjecanja bez osnova, u skladu s kojim tuženik nije dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao.

16.1. Pogrešno je po ocjeni ovog suda pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

16.2. Imajući u vidu pravni stav izražen u odluci VSRH od 8. ožujka 2023. pod poslovnim bojem Rev- 1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, primjenom odredaba članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer tuženik nije ni primio iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu, što tužitelj i ne potražuje od tuženika u ovom postupku. Naime, za navedenu razdoblje vještak je u svom nalazu i mišljenju, a prema kojem tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, prikazao iznose anuitete prema tečaju CHF u odnosu na kunu, a koji je bio niži od početnog i za koje razdoblje tužitelj ne potražuje isplatu od tuženika.

17. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 10.04.2024. kojim je sukladno vještvu preciziran tužbeni zahtjev isti je u odnosu na početni tužbeni zahtjev smanjen za 761,84 EURa, a tuženik se protivio povlačenju tužbe za taj iznos.

17.1. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP. Stoga je, a imajući u vidu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u dijelu povučene tužbe odbiti tužbeni zahtjev.

17.2. Međutim za odluku o parničnom trošku važno je reći da za odluku o zahtjevu za razmjernu naknadu troškova uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva ( djelomično povlačenje tužbe) mjerodavno je pravilo o posebnim slučajevima dužnosti naknade troškova po načelu culpae (članak 158. ZPP-a), kojim je između ostalog propisano da je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik, ako tužitelj povuče tužbu zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP- a / članak 117. stavak 3. ZID ZPP-a/), a kako to predviđa i važeća sudska praksa (presuda Županijskog suda u Zagrebu, Gž-758/2023 od 28. ožujka 2023. god.).

17.3. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka.

18. Na kraju, za navesti je i da tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i popisu troška tužitelja.

19.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku -odvjetniku i to: za sastav tužbe 100 bodova, sastav podneska od 09.08.2023., 09.01.2024., 10.04.2024. i 02.05.2024. po 100 bodova, u za sastav podnesaka od 13.02.2024. i 05.11.2024. po 25 bodova, za zastupanje na ročištu od 05.02.2024. i 13.11.2024. po 100 bodova i za ročište za objavu presude 50 bodova, ukupno 800 bodova, što pomnoženo sa 2,00 EURa daje 1.600,00 EURa, uvećano za 25% na ime PDVa u iznosu od 400,00 Eura, te troškove vještva u iznosu od 350,00 Eura i trošak privatnog vještva prije podnošenja tužbe a radi postavljanja tužbenog zahtjeva u iznosu od 150,00 EURa prema priloženom računu, daje 2.500,00 EURA, pa je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 20. prosinca 2024. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika.