REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-995/2023-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Lešnjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, koju zastupa Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 12. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i bez nazočnosti punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 20. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovor o kreditu broj 9011741809, koji su dana 31. srpnja 2006. godine sklopili tužiteljica EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik, Privredna Banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarske franke (CHF).
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.631,62 EUR (tritisućešestotridesetjedaneurošezde- setdvacenta), zajedno sa zateznim kamatama na sljedeće iznose kako slijedi:
− na iznos od 2,41 EUR tekuće od 30.09.2006 . g., pa do isplate,
− na iznos od 1,28 EUR tekuće od 31.10.2006 . g., pa do isplate,
− na iznos od 1,14 EUR tekuće od 30.11.2006 . g., pa do isplate,
− na iznos od 1,50 EUR tekuće od 31.03.2008 . g., pa do isplate,
− na iznos od 17,29 EUR tekuće od 31.10.2008 . g., pa do isplate,
− na iznos od 0,90 EUR tekuće od 30.11.2008 . g., pa do isplate,
− na iznos od 18,39 EUR tekuće od 31.12.2008 . g., pa do isplate,
− na iznos od 21,07 EUR tekuće od 31.01.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 22,24 EUR tekuće od 28.02.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 18,56 EUR tekuće od 31.03.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 19,14 EUR tekuće od 30.04.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 14,34 EUR tekuće od 31.05.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 10,24 EUR tekuće od 30.06.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 11,16 EUR tekuće od 31.07.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 13,52 EUR tekuće od 31.08.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 13,26 EUR tekuće od 30.09.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 11,00 EUR tekuće od 31.10.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 15,22 EUR tekuće od 30.11.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 18,29 EUR tekuće od 31.12.2009 . g., pa do isplate, − na iznos od 23,24 EUR tekuće od 31.01.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 21,95 EUR tekuće od 28.02.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 28,34 EUR tekuće od 31.03.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 26,94 EUR tekuće od 30.04.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 29,86 EUR tekuće od 31.05.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 49,19 EUR tekuće od 30.06.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 45,06 EUR tekuće od 31.07.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 56,20 EUR tekuće od 31.08.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 52,62 EUR tekuće od 30.09.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 45,03 EUR tekuće od 31.10.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 59,70 EUR tekuće od 30.11.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 77,97 EUR tekuće od 31.12.2010 . g., pa do isplate, − na iznos od 65,38 EUR tekuće od 31.01.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 69,95 EUR tekuće od 28.02.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 63,81 EUR tekuće od 31.03.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 64,73 EUR tekuće od 30.04.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 89,15 EUR tekuće od 31.05.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 90,79 EUR tekuće od 30.06.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 111,86 EUR tekuće od 31.07.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 101,65 EUR tekuće od 31.08.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 90,38 EUR tekuće od 30.09.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 88,98 EUR tekuće od 31.10.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 87,98 EUR tekuće od 30.11.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 92,93 EUR tekuće od 31.12.2011 . g., pa do isplate, − na iznos od 98,14 EUR tekuće od 31.01.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 98,53 EUR tekuće od 29.02.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 95,04 EUR tekuće od 31.03.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 96,76 EUR tekuće od 30.04.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 98,40 EUR tekuće od 31.05.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 95,81 EUR tekuće od 30.06.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 96,68 EUR tekuće od 31.07.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 88,29 EUR tekuće od 10.09.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 90,18 EUR tekuće od 02.10.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 95,01 EUR tekuće od 03.11.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 97,58 EUR tekuće od 30.11.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 96,83 EUR tekuće od 31.12.2012 . g., pa do isplate, − na iznos od 88,45 EUR tekuće od 31.01.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 95,59 EUR tekuće od 28.02.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 95,93 EUR tekuće od 31.03.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 92,93 EUR tekuće od 30.04.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 84,93 EUR tekuće od 31.05.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 84,72 EUR tekuće od 30.06.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 87,23 EUR tekuće od 07.08.2013 . g., pa do isplate, − na iznos od 89,95 EUR tekuće od 03.09.2013 . g., pa do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR (dvijetisućeeura), zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi, koju je podnijela Sudu 13. lipnja 2023., tvrdi da su ona, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su 31. srpnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj: 9011741809, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubelić iz Siska, pod brojem OU-1063/2006, a u svrhu adaptacije obiteljske kuće. Tužiteljica da je u cijelosti podmirila predmetni kredit 2013. Ugovorom o kreditu od 31. srpnja 2006. tuženik da je, kao kreditor, stavio tužiteljici, kao korisniku kredita na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 32.000,00 CHF, po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, izraženih u švicarskim francima (CHF), u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/2017 od 14.6. 2018. da je pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv, između ostalih ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom da je potvrđena u dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovore odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama važećih Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku da je propisano da „fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema tome, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica, nadalje, tvrdi da je plaćala veći iznos mjesečno od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Na navedeni način tužiteljica da je tuženiku preplatila određeni iznos. S obzirom da je tuženiku navedeni iznos isplaćen temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kako je to ranije navedeno, tužiteljica od tuženika potražuje povrat ukupnog navedenog preplaćenog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svaki preplaćeni mjesečni iznos, od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa tuženiku, pa do isplate.
1.2. Obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbi utuženog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te traži isplatu onog dijela novčane tražbine koji je tužitelj preplatio zbog ništetnosti valutne klauzule, sve prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 11. listopada 2024.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto da proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17. Sukladno navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva da se ni na koji način ne mogu koristiti u ovom postupku, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 10.1.2011. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2011., da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti što znači da je ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda EU iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano: Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU da je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi Naslovni sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe da je e ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto takvo stajalište da je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009, kao i VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91.U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru da je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.157,42 CHF. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu da je određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe da su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF da su jasno koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj da je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Nadalje, VTSRH da je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. da propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tuženik se protivi dostavljenom izračunu i predloženom dokazu provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ako bi sud prihvatio takav dokazni prijedlog tužitelja, tada tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj da ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Eventualna preplata da bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti da iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite da je utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao . Osim toga, predmetni ugovor o kreditu da je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj da je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Tuženik ističe i da je nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Ostale banke i tuženik da nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice.
3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 9011741809, zaključenog između stranaka 31. srpnja 2006., te solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Čubelić iz Siska, pod brojem OU-1063/2006, u knjigovodstvenu karticu tuženika po predmetnom kreditu, u početni otplatni plan navedenog kredita, saslušao je svjedokinju ŽA i tužiteljicu kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl.oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
4. U ovom postupku između stranaka je nesporno :
- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su 31. srpnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj: 9011741809, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz Siska, pod brojem OU-1063/2006, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 32.000,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je pored iznosa glavnice tužiteljica bila u obvezi platiti i redovnu kamatu koja se tijekom otplate kredita mijenjala u skladu s važećim Odlukama tuženika.
5. Sporno je:
- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne
- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog povišenja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj u trenutku isplate
- visina tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu
- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja.
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanja.
- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača.
6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula E i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 TA i SA od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.) određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.
8. Na okolnost načina pregovaranja u fazi sklapanja predmetnih Ugovora, sud je, po prijedlogu stranaka, proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice Iz njezinog iskaza proizlazi da je po zanimanju diplomirana učiteljica razredne nastave. Nikada nije imala nikakav obrt i ne bavi se nikakvim dodatnim djelatnostima, nije vlasnik nikakvog trgovačkog društva. Predmetni ugovor o kreditu sklopila je 2006. godine u PBZ banci
– u poslovnici u [adresa] i kredit je bio namijenjen i iskorišten za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa], na istoj adresi gdje i danas živi. Kada se zaposlila na neodređeno radno vrijeme trebala je adaptirati kuću u kojoj je živjela s obitelji i otišla je u PBZ koja je u to vrijeme bila njezina jedina banka, informirati se kakav kredit za adaptaciju kuće može dobiti. Ponuđen joj je od bankarice jedino kredit u CHF kao najpovoljniji, jer da je CHF sigurna valuta, te je ona toj ponudi vjerovala jer je to bila njezina banka. Nije znala niti mogla znati, svakako niti je očekivala da bi rata otplate kredita mogla toliko narasti. Ništa joj nije posebno objašnjeno niti upozoreno na valutu sklapanja ugovora u CHF, na eventualne rizike i posljedice promjene tečaja CHF, već joj je bilo rečeno da je to siguran kredit. Prilikom razgovora i potpisivanja ugovora o kreditu predočen joj je gotovi standardizirani obrazac ugovora koji je potpisala. Ona nikada ne bi sklopila ugovor u CHF da je znala da postoje takvi rizici promjene tečaja CHF odnosno da bi rata otplate kredita toliko mogla narasti. Kako je rata otplate kredita rasla, ona je za otplatu kredita dala trajni nalog u banci. Kredit je otplaćen 2013. godine, kada se i razboljela, a u to vrijeme su joj morali pomagati i roditelji i tadašnji suprug.
9. Tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao tužiteljicu o svim bitnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu predložio dokaz saslušanjem svjedokinje. Iz njezinog iskaza proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2006. bila osobni bankar kod tuženika, no, ne sjeća se tužiteljice i njezinog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2006. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu banka je imala u ponudi kredite u CHF, u Eurima i jedno vrijeme i u kunama, da li točno u periodu 2006., nije sigurna. Odluka koji će ugovor sklopiti bila je na klijentu, u to vrijeme sklapanje ugovora u CHF bilo je dosta povoljnije po samoj kamati u odnosu na ugovore u Eurima. Klijente je najviše zanimalo da li oni uopće mogu dobiti kredit, to je bilo prvo pitanje, da li su kreditno sposobni za kredit i koji je kredit najjeftiniji. Na pitanje da li je postojala uputa banke da se predlažu i prvenstveno prezentiraju i ugovaraju CHF krediti, odgovorila je da to nije istina, te je ona, kao osobni bankar prilikom sklapanja ugovora o kreditu odgovarala klijentima na pitanja o kreditu ako klijentima nije bilo jasno što znače poneke odredbe ugovora.
10. Po mišljenu ovog suda, iskaz naprijed navedene svjedokinje nije bitan za odluku u ovom sporu jer navedena svjedokinja nema neposrednih saznanja o postupanju prilikom ugovaranja kredita u ovom konkretnom slučaju. Iz njezinog iskaza ne proizlazi da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljicom doista i postupio na način da je informirao tužiteljicu o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, niti da se o pojedinim odredbama o kreditu s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo.
11. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da su sporni ugovori korisnicima kredita bili ponuđeni na standardnom, unaprijed formuliranom obrascu, na čije odredbe klijenti više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama tih ugovora s klijentima nije pregovaralo, nije im je bilo objašnjeno po kojim parametrima i kriterijima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, već im je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF i s promjenjivom kamatnom stopom predočen kao najpovoljniji. Nadalje, iz iskaza tužitelja nesumnjivo proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila izgradnja kuće za vlastite potrebe, te kako niti jedan u odnosu na tu činjenicu nije u suprotnosti s iskazom tužitelja, to je i tom dijelu iskaz tužitelja sud ocijenio istinitim i objektivnim.
12. Na ovaj način sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku je teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
13. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.
14. Slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir da tuženi u ovom sporu nije uspio dokazati suprotno činjenično stanje, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
15. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 36/2005), važeću u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16. Prigovor zastare kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
17. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
18. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 15. ožujka 2024. proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF s osnove valutne klauzule između rate prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na rate prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 28.491,68 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 3.781,51 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos.
19. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenju vještaka, dok se tuženik u istome očitovao u podnesku od 6. rujna 2024., predloživši da se vještak dodatno očituje je li iz obračuna isključio utjecaj promjene kamatne stope u iznosima tečajne razlike, te je istaknuo da je prilikom izračuna visine potraživanja u odnosu na valutu potrebno isključiti utjecaj promjene kamatne stope kako ne bi došlo do dvostrukog obračunavanja.
20. Iz dodatnog nalaza i mišljenja vještaka od 19.9.2024. u odnosu na gornje pitanje tuženika vještak je odgovorio da iz obračuna nije isključio utjecaj promjene kamatne stope u iznosima tečajne razlike. U odnosu na zahtjev tuženika kako je prilikom izračuna visine potraživanja u odnosu na valutu potrebno isključiti utjecaj promjene kamatne stope kako ne bi došlo do dvostrukog obračunavanja, vještak se očituje da su kamatna stopa i tečaj CHF/kn zasebne varijable koje, svaka za sebe, mogu utjecati na iznos anuiteta koji plaća korisnik kredita (npr. promijeni se ili kamatna stopa ili tečaj), ali i kumulativno (promijeni se i kamatna stopa i tečaj). Ili drugačije rečeno, usporedba anuiteta po tečaju CHF/kn na dan isplate kredita u odnosu na anuitet koji je tužiteljica stvarno plaćala po mjesecima nije „dvostruki obračun“ već obračun koji odražava kumulativnu promjenu dvije varijable, i kamatne stope i tečaja. Sukladno zahtjevu, vještak je u nastavku dostavio izračun bez efekta promjene kamatne stope.
20.1. Prema nalazu vještaka, ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 27.362,50 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 3.631,62 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Vještak je, ujedno, tabelarni prikazao sve datume dospijeća, plaćanja, te visinu anuiteta i razlike anuiteta nastale zbog promjene tečaja u odnosu na dan isplate kredita.
21. Tužitelj nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 19. rujna 2024., te je, u skladu s istim, u podnesku od 11. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev, dok se tuženik u odnosu na istog očitovao u podnesku od 11. studenog 2024., navodeći u istome da je vještak jasno odgovorio na pitanje tuženika da nije isključio utjecaj promjene kamatne stope iz prvotnog izračuna, te je isti izračun bez utjecaja promjene kamatne stope niži u značajnijem iznosu. Nadalje je naveo kako je svako utuženje u odnosu na kamatu u zastari, te da je svako potraživanje pa i razlike tečaja u odnosu na kamatnu stopu i njezinu promjenu u zastari. Slijedom navedenog, tvrdo da izračun bez isključenja utjecaja promjene kamatne stope svakako je djelomično u zastari i valja ga odbiti, što je predložio i učiniti. U odnosu na prikazanu razliku obveze ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tuženik ističe da vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Takav izračun vještaka u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi u nalazu i mišljenju da nije pravilan, već da je vještak trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike u tečaju, te je u skladu s navedenim, u citiranom podnesku, podnio prigovor radi prebijanja.
22. S obzirom da je vještak u svojem dodatnom nalazu i mišljenju od 19. rujna 2024. prikazao izračun razlika anuiteta do kojih je došlo uslijed povišenja tečaja CHF spram kuna bez efekta promjene kamatne stope, te s obzirom da je tužitelj upravo prema tako izračunatoj razlici precizirao tužbeni zahtjev u podnesku od 11.10.2024., to su prigovori tuženika koji se odnose na zastaru potraživanja do kojih je došlo zbog promjene kamatne stope bespredmetni, a što se tiče prigovora zastare u odnosu na potraživanje koje je nastalo zbog povišenja tečaja, a koje je i predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice, u odnosu na taj prigovor sud se već u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke očitovao te iznio razloge zbog kojih smatra da zastara tog potraživanja nije nastupila.
22.1. Što se tiče prigovora tuženika da je vještak prilikom izračuna preplate trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike u tečaju, valja navesti da je tuženik procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a postavio tek u citiranom podnesku od 11. studenog 2024., a takav prigovor može se postaviti do zaključenja prethodnog postupka, pa, u konkretnom slučaju, ne postoje postupovne pretpostavke za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora u CHF (tako i Presuda Vrhovnog suda RH broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), tako da sud prilkom donošenja odluke u ovom sporu , prigovor prigovor radi prebijanja tuženika, podnijetog u podnesku od 11. studenog 2024., nije uzeo u obzir.
23. Prema tome, sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, dopunjenog 19. rujna 2024. ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio, a kao što je naprijed navedeno, tužitelj je u skladu s istim, u podnesku od 11.10.2024., konačno precizirao tužbeni zahtjev.
24. U odnosu na izjavu tuženika u podnesku od 11.11.2024. da se protivi preinaci tužbe učinjenu u podnesku tužitelja od 11.10.2024., valja navesti da tužitelj u tom podnesku nije preinačio tužbu jer je tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbi umanjio, pa je takvo protivljenje tuženika bespredmetno.
25. Prema tome, tuženik je u obvezi vratiti tužiteljici iznos od ukupno 3.631,62 EUR, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, tj. od uplate svakog pojedinog više plaćenog anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) navedenoj u izreci presude.
26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II. 27. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.631,62 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 8.1.2024., 29.3.2024., 30.5.2024. i 11.10.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife. iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 20.2.2024., 10.9.2024. i 12.11.2024., te za zastupanje na ročištu od 11.4.2024. u predmetu Pom-20/2024 Općinskog suda u Sisku, po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.800,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 2.000,00 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
28. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. U Pregradi, 20. prosinca 2024.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
