Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3509/2024-44

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. rujna 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. listopada 2024.

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o kreditu broj: 168-50-3839856 te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF nakon 13. prosinca 2007. godine.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 2.696,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 39,67 EUR sa kamatom od 31.1.2008. godine

− iznos od 40,06 EUR sa kamatom od 29.2.2008. godine

− iznos od 40,73 EUR sa kamatom od 31.3.2008. godine

− iznos od 39,72 EUR sa kamatom od 30.4.2008. godine

− iznos od 39,33 EUR sa kamatom od 31.5.2008. godine

− iznos od 39,82 EUR sa kamatom od 30.6.2008. godine

− iznos od 39,10 EUR sa kamatom od 31.7.2008. godine

− iznos od 39,13 EUR sa kamatom od 31.8.2008. godine

− iznos od 39,56 EUR sa kamatom od 30.9.2008. godine

− iznos od 42,78 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 40,62 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine

− iznos od 43,37 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine − iznos od 43,79 EUR sa kamatom od 31.1.2009. godine

− iznos od 43,98 EUR sa kamatom od 28.2.2009. godine

− iznos od 43,19 EUR sa kamatom od 24.4.2009. godine

− iznos od 42,66 EUR sa kamatom od 17.7.2009. godine

− iznos od 46,51 EUR sa kamatom od 10.6.2010. godine

− iznos od 48,84 EUR sa kamatom od 24.9.2010. godine

− iznos od 35,78 EUR sa kamatom od 24.9.2010. godine

− iznos od 35,01 EUR sa kamatom od 27.10.2010. godine

− iznos od 36,52 EUR sa kamatom od 8.12.2010. godine

− iznos od 37,00 EUR sa kamatom od 20.1.2011. godine

− iznos od 37,00 EUR sa kamatom od 29.3.2011. godine

− iznos od 37,73 EUR sa kamatom od 16.5.2011. godine

− iznos od 40,23 EUR sa kamatom od 8.9.2011. godine

− iznos od 39,41 EUR sa kamatom od 25.11.2011. godine

− iznos od 39,92 EUR sa kamatom od 30.12.2011. godine

− iznos od 40,49 EUR sa kamatom od 9.2.2012. godine

− iznos od 40,30 EUR sa kamatom od 28.8.2012. godine

− iznos od 32,34 EUR sa kamatom od 25.9.2012. godine

− iznos od 32,99 EUR sa kamatom od 30.10.2012. godine

− iznos od 33,20 EUR sa kamatom od 27.11.2012. godine

− iznos od 33,01 EUR sa kamatom od 21.12.2012. godine

− iznos od 33,03 EUR sa kamatom od 28.12.2012. godine

− iznos od 32,35 EUR sa kamatom od 28.1.2013. godine

− iznos od 32,77 EUR sa kamatom od 29.4.2013. godine

− iznos od 32,20 EUR sa kamatom od 28.5.2013. godine

− iznos od 32,33 EUR sa kamatom od 26.6.2013. godine

− iznos od 32,07 EUR sa kamatom od 26.7.2013. godine

− iznos od 32,86 EUR sa kamatom od 30.9.2013. godine

− iznos od 33,24 EUR sa kamatom od 28.3.2014. godine

− iznos od 32,89 EUR sa kamatom od 9.6.2014. godine

− iznos od 33,48 EUR sa kamatom od 1.9.2014. godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 7.935,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

iznos od 0,44 EUR sa kamatom od 31.3.2008. godine

iznos od 17,94 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

iznos od 22,93 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

iznos od 26,52 EUR sa kamatom od 31.1.2009. godine

iznos od 28,15 EUR sa kamatom od 28.2.2009. godine

iznos od 21,43 EUR sa kamatom od 24.4.2009. godine

iznos od 16,89 EUR sa kamatom od 17.7.2009. godine

iznos od 49,75 EUR sa kamatom od 10.6.2010. godine

iznos od 69,64 EUR sa kamatom od 24.9.2010. godine

iznos od 60,63 EUR sa kamatom od 27.10.2010. godine

iznos od 78,17 EUR sa kamatom od 8.12.2010. godine

iznos od 83,80 EUR sa kamatom od 20.1.2011. godine

iznos od 83,83 EUR sa kamatom od 29.3.2011. godine

iznos od 92,34 EUR sa kamatom od 16.5.2011. godine

iznos od 121,34 EUR sa kamatom od 8.9.2011. godine

iznos od 111,81 EUR sa kamatom od 25.11.2011. godine

iznos od 117,76 EUR sa kamatom od 30.12.2011. godine iznos od 117,76 EUR sa kamatom od 30.12.2011. godine

iznos od 124,35 EUR sa kamatom od 9.2.2012. godine

iznos od 122,24 EUR sa kamatom od 28.8.2012. godine

iznos od 113,32 EUR sa kamatom od 25.9.2012. godine

iznos od 122,61 EUR sa kamatom od 30.10.2012. godine

iznos od 125,51 EUR sa kamatom od 27.11.2012. godine

iznos od 122,87 EUR sa kamatom od 21.12.2012. godine

iznos od 123,06 EUR sa kamatom od 28.12.2012. godine

iznos od 113,46 EUR sa kamatom od 28.1.2013. godine

iznos od 119,35 EUR sa kamatom od 29.4.2013. godine

iznos od 111,28 EUR sa kamatom od 28.5.2013. godine

iznos od 113,19 EUR sa kamatom od 26.6.2013. godine

iznos od 109,40 EUR sa kamatom od 26.7.2013. godine

iznos od 120,74 EUR sa kamatom od 30.9.2013. godine

iznos od 126,14 EUR sa kamatom od 28.3.2014. godine

iznos od 121,17 EUR sa kamatom od 9.6.2014. godine

iznos od 129,46 EUR sa kamatom od 1.9.2014. godine

iznos od 125,99 EUR sa kamatom od 17.9.2014. godine

iznos od 126,73 EUR sa kamatom od 9.10.2014. godine

iznos od 132,19 EUR sa kamatom od 2.12.2014. godine

iznos od 131,37 EUR sa kamatom od 2.1.2015. godine

iznos od 132,92 EUR sa kamatom od 2.2.2015. godine

iznos od 132,92 EUR sa kamatom od 24.6.2015. godine

iznos od 132,92 EUR sa kamatom od 6.7.2015. godine

iznos od 132,92 EUR sa kamatom od 30.9.2015. godine

iznos od 132,92 EUR sa kamatom od 7.10.2015. godine

po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 31. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% polugodišnje za razdoblje od 01.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dan.

III Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici iznos 12.987.50 eura prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20.12.2024. donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

- Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 168-50-3839856 zaključen između tužiteljice i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 44.269,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate i to na:

iznos od 341,83 EUR sa kamatom od 31.1.2007. godine

iznos od 341,73 EUR sa kamatom od 28.2.2007. godine

iznos od 342,00 EUR sa kamatom od 31.3.2007. godine

iznos od 337,66 EUR sa kamatom od 30.4.2007. godine

iznos od 334,15 EUR sa kamatom od 31.5.2007. godine

iznos od 331,75 EUR sa kamatom od 30.6.2007. godine

iznos od 333,86 EUR sa kamatom od 31.7.2007. godine

iznos od 335,63 EUR sa kamatom od 31.8.2007. godine

iznos od 330,35 EUR sa kamatom od 30.9.2007. godine

iznos od 329,70 EUR sa kamatom od 31.10.2007. godine

iznos od 333,86 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

iznos od 332,13 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine

iznos od 338,16 EUR sa kamatom od 31.1. 2008. godine

iznos od 341,48 EUR sa kamatom od 29.2. 2008. godine

iznos od 347,17 EUR sa kamatom od 31.3. 2008. godine

iznos od 338,62 EUR sa kamatom od 30.4. 2008. godine

iznos od 335,24 EUR sa kamatom od 31.5. 2008. godine

iznos od 339,41 EUR sa kamatom od 30.6. 2008. godine

iznos od 333,29 EUR sa kamatom od 31.7. 2008. godine

iznos od 333,59 EUR sa kamatom od 31.8. 2008. godine

iznos od 337,22 EUR sa kamatom od 30.9. 2008. godine

iznos od 364,67 EUR sa kamatom od 31.10. 2008. godine

iznos od 346,28 EUR sa kamatom od 30.11. 2008. godine

iznos od 369,66 EUR sa kamatom od 31.12. 2008. godine

iznos od 373,25 EUR sa kamatom od 31.1. 2009. godine

iznos od 374,87 EUR sa kamatom od 28.2. 2009. godine

iznos od 368,16 EUR sa kamatom od 24.4. 2009 godine

iznos od 363,61 EUR sa kamatom od 17.7. 2009. godine

iznos od 396,48 EUR sa kamatom od 10.6. 2010. godine

iznos od 416,36 EUR sa kamatom od 24.9. 2010. godine

iznos od 407,36 EUR sa kamatom od 27.10. 2010. godine

iznos od 424,90 EUR sa kamatom od 8.12. 2010. godine

iznos od 430,53 EUR sa kamatom od 20.1. 2011. godine

iznos od 430,56 EUR sa kamatom od 29.3. 2011. godine

iznos od 439,07 EUR sa kamatom od 16.5. 2011. godine

iznos od 468,07 EUR sa kamatom od 8.9. 2011. godine

iznos od 458,54 EUR sa kamatom od 25.11. 2011. godine

iznos od 464,49 EUR sa kamatom od 30.12. 2011. godine

iznos od 471,08 EUR sa kamatom od 9.2. 2012. godine

iznos od 468,96 EUR sa kamatom od 28.8. 2012. godine

iznos od 460,05 EUR sa kamatom od 25.9. 2012. godine

iznos od 469,33 EUR sa kamatom od 30.10. 2012. godine

iznos od 472,23 EUR sa kamatom od 27.11. 2012. godine

iznos od 469,59 EUR sa kamatom od 21.12. 2012. godine

iznos od 469,78 EUR sa kamatom od 28.12. 2012. godine

iznos od 460,18 EUR sa kamatom od 28.1. 2013. godine

iznos od 466,08 EUR sa kamatom od 29.4. 2013. godine

iznos od 458,00 EUR sa kamatom od 28.5. 2013. godine

iznos od 459,92 EUR sa kamatom od 26.6. 2013. godine

iznos od 456,12 EUR sa kamatom od 26.7. 2013. godine

iznos od 467,46 EUR sa kamatom od 30.9. 2013. godine

iznos od 472,87 EUR sa kamatom od 28.3. 2014. godine

iznos od 467,90 EUR sa kamatom od 9.6. 2014. godine

iznos od 476,19 EUR sa kamatom od 1.9. 2014. godine

iznos od 469,28 EUR sa kamatom od 17.9. 2014. godine

iznos od 470,02 EUR sa kamatom od 9.10. 2014. godine

iznos od 475,48 EUR sa kamatom od 2.12. 2014. godine

iznos od 474,66 EUR sa kamatom od 2.1. 2015. godine

iznos od 476,21 EUR sa kamatom od 2.2. 2015. godine

iznos od 476,21 EUR sa kamatom od 24.6. 2015. godine

iznos od 476,21 EUR sa kamatom od 6.7. 2015. godine

iznos od 476,21 EUR sa kamatom od 30.9. 2015. godine

iznos od 476,21 EUR sa kamatom od 7.10. 2015. godine

po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 31. siječnja 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% polugodišnje za razdoblje od 01.kolovoza 2015. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 13. prosinca 2007.godine zaključila Ugovor o kreditu broj 168-50-3839856 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 87.570,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 3,95% (čl.2). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je, istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom tužiteljica se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009.godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zbog slijedećih razloga: -Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača.

-sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope.Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl.296 ZOO. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl.82 st.1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača kojije vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st. 1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavak 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promijenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu jem kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije mogla pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način. Što ga, opet, u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111 svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici dok, s druge strane, tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužiteljica, u toj slučaju, isplatila i pretplatila pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da joj nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja joj to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke. U svakom slučaju, tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koji je pretplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništenoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužiteljica mora napomenuti i da je nepoštena praksa je prema čl.108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica je, dakle, nažalost zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, ne može u ovom trenutku odrediti. Nakon dostave navedene dokumentacije od strane tuženika tužiteljica će precizirati tužbeni zahtjev. Tužeiteljica je specificirana tužbeni zahtjev podneskom od 21.l4.2023., predlaže da sud nakon provedbe postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Parnične stranke su odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Prema tome, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u identičnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tuženik nadalje prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta spora kao prenisko određenoj. Tuženik predlaže da se ista odredi na 403.387,70 kn, a koji je iznos tuženik isplatio tužitelju na ime ugovora, imajući u vidu da tužitelj tužbom prvenstveno traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Ističe se kako su postavljeni tužbeni zahtjevi procesno nedopušteni zbog čega tužbu treba odbaciti. Osnovni tužbeni zahtjev kao i toč. I. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva postavljeni je protivno odredbama čl. 187. ZPP-a. Osim toga, svi zahtjevi postavljeni su protivno odredbi čl. 186. ZPP-a. Iz toč. I. eventualno kumuliranog zahtjeva ne može se utvrditi koje točno odredbe ili dijelove odredbi ugovora tužitelj smatra ništetnima. Osim toga, tužitelj predlaže utvrditi nezakonitima odluke tuženika o promjenama kamatne stope a koji zahtjev uopće ne ide u sudsku nadležnost zbog čega tužbu u tom dijelu treba bez odgode odbaciti. Tužitelj se u odnosu na zahtjeve za isplatu poziva na institut stupnjevite tužbe iz čl. 186.b. st. 3. ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tužitelj niti ne navodi da je od tuženika zatražio dostavu kakve dokumentacije, a da mu je tuženik isto odbio dostaviti. Tužitelj u ovom postupku nastoji posredstvom suda ishoditi dokumentaciju koju nije niti pokušao ishoditi izvansudskim putem. Ove okolnosti ne opravdavaju primjenu stupnjevite tužbe. Obzirom da je tužba u cijelosti neodređena i da se po njoj ne može postupiti, tuženik predlaže tužbu bez odgode odbaciti i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka. Ako bi Naslovni sud smatrao da se po tužbi može postupiti, tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve. Tužitelj ugovor o kreditu smatra ništetnim jer su glavnica kredita i obveza vraćanja kredita vezani za valutu CHF i jer je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva odlukama tuženika. Osim što niti jedan od navodno spornih elemenata ugovora nije ništetan (o čemu se tuženik očituje u dijelu koji se odnosi na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev), sve i da su ništetni isti ne bi uzrokovali ništetnost cijelog ugovora. Tako VTSRH u presudi posl.br. P2-6632/17 navodi kako eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i da ugovor može opstati i bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora", Međutim, tužbeni zahtjev nije osnovan i iz sljedećih razloga. Dodatkom ugovoru broj Konv- 01/2016 izvršena je konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19.c. st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je s danom potpisa ugovora zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a što nije, nakon provođenja konverzije utvrđivanje ništetnosti istih nije moguće jer su sporne odredbe u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; konverzijom kredita tužitelju je neotplaćena glavnica smanjena za ukupno 13.584,21 EUR; konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81 st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Ako je smatrao da je ugovor o kreditu glede kojeg mu se nudi konverzija ništetan, tužitelj je mogao ne prihvatiti prijedlog konverzije te od suda zatražiti da ispita ništetnost takvog ugovora. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovorili bili konvertirani kao što je predmetni. U tom smislu tuženik ističe kako je ponuda konverzije za njega predstavljala zakonsku obvezu, dok je tužitelj imao mogućnost izabrati hoće li ili neće prihvatiti ponuđenu konverziju. Osim toga, cjelokupna konverzija od same obveze njezine ponude, preko načina izračuna, do roka za dostavu izračuna i roka za očitovanje na izračun, zaključenja dodatka ugovoru i same provedbe konverzije, u cijelosti je propisana zakonom. Postupanje tuženika protivno tim zakonskim odredbama povlačilo bi prekršajnu odgovornost, dok je postupanje tužitelja bilo u potpunosti dobrovoljno. Odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koje tužitelj smatra neosnovanima u cijelosti su izmijenjene Dodatkom o konverziji kredita i više ne postoje na način na koji ih navodi tužitelj. Štoviše, Dodatkom Konv izmijenjene su retroaktivno, kao da nikada nisu niti postojale. Tuženik, radi izbjegavanja ponavljanja, u tom smislu ukazuje na svoje prethodne navode sadržane u toč. 20. do 25. ovog odgovora na tužbu. Provedbom konverzije, a koja je za tuženika obvezna, a za tužitelja dobrovoljno, prestalo je pravo tužitelja na bilo kakve zahtjeve s osnove otplatnog plana u CHF. Slijedom svega navedenog, tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornih zahtjeva zbog čega iste treba odbaciti, a kondemnatorni zahtjev osim što je neodređen je i neosnovan u cijelosti jer je provedbom konverzije ugovor izmijenjen kao da je tužitelj od samog početka ugovornog odnosa zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Tužitelj, osim toga, uopće ne navodi razloge zbog kojih bi odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa smatrao ništetnima, nego se samo poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Tužitelj bi morao dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Slijedom navedenog, sporne se ugovorne odredbe ne mogu smatrati ništetnima niti tužitelj može tražiti bilo kakvu isplatu s osnove odredaba koje su retroaktivno izmijenjene voljom tužitelja. Opreza radi, tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj:168-50- 3839856 od 13. 12. 2007., prijedlog konverzije s priloženim otplatnim planovima, izjava o prihvatu izračuna konverzije, dodatak broj: Kunv-01/2016 od 1.12.2016., otplatni plan kredita, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpić iz Darfin d.o.o., zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Neosnovano je protivljenje tuženika stupnjevitoj tužbi tužiteljoce, a iz razloga što je tužitelj već u tužbi dostavio dokaz da se tuženiku obratio s zahtjevom za dostavu potrebne dokumentacije kako bi mogao postaviti tužbeni zahtjev, a na koji zahtjev za dostavu dokumentacije se tuženik oglušio i nije potrebnu dokumentaciju za postavljanje tužbenog zahtjeva dostavio, čime je osnovano tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu.

5. Među strankama je nesporno da je sklopljen Ugovor o kreditu broj:168-50- 3839856 od 13. 12. 2007 između stranaka kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 87.570,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita, a promjenjiva kamatna stopa je ugovorena 3,95% godišnje.

Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Nije sporno da je predmetni Ugovor konvertiran sukladno odredbi ZID ZPK/2015 dana 1.12.2016. Nesporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, nesporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe. Nesporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Nesporno je, je li tužiteljica provedenom konverzijom u cijelosti obeštećena s osnova preplate temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

6. U odnosu na nesporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

7. Presudom Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudom Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.

8. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

9. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

10. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

11.Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

12.Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

13.Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

14.Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

15.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

18.ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

19.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

20.Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

21.Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

22.Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

23. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

24.S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

25. Vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

26.Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

27.Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

28.Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

29.Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu.

30.Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

31.Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

32.Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

33.Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

34. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

35.Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

36.Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev- 2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37.Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2014. donošenjem presude VTS-a Pž-7129/13, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 15. veljače 2019.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu zastara će nastupiti 14.06.2023.g.

38.Pri tome nije zastario niti jedan pojedinačni iznos jer su zahtjevi za preplatu po anuitetima dakle i za kamatu i za valutu cjeloviti restitucijski zahtjevi i zastara je prekinuta dana 04.04.2012.,podnošenjem tužbe u predmetu "Potrošač", ali za cijeli restitucijski zahtjev što znači da nije nastupila zastara za 2006 godinu, jer je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisana posljedica ništetnosti pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a banka je primila preplatu i u 2006 godini.

39. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je navedeno da odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi suprotno i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. U odnosu ma tečaj valutne klauzule na tuženiku je teret dokazivanja, a prema odredbi čl. 221. a. ZPP-a jer tuženik treba dokazati da li je upozorio tužiteljicu o riziku tečaja valutne klauzule te joj objasnio tečaj valutne klauzule.

40.U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužiteljica sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 1.12.2016.g. izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog Ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodatka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužiteljica ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po Ugovoru o kreditu od 12.06.2006.g. neovisno o izvršenoj konverziji.

41.Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužiteljicu kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

42.Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

43.Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

44.Banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

45.Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

46.Cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

47.Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

48.Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužiteljica ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

49.Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužiteljica nigdje nije odrekla svojih potraživanja, niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekla tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

50.U čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

51.Tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom.

52.Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. 53.Provedenim izračunima vještak je utvrdio da je tužiteljica preplatila iznose kako u odnosu na kamatu iznos 2.696,20 Eura, tako i u odnosu na tečajnu razliku 7.935,71 euro, a sve to sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, pa do isplate.

54.Stranke nisu imale primjedbi na izračun, kako je u ovom predmetu izrađeno inicijalno vještačenje, u kojem je vještak i utvrdio da prilikom konverzije tužiteljici nisu podmirene sve do tada učinjene preplate po kamati i valuti i kako je razlika kamate i valute izračunata iz anuiteta, to je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i obrazloženo, na temelju valjanih izračuna, a prema odredbi čl.258 ZPP-a.

55.Sud temeljem vještačenja utvrdio visinu tražbine tužiteljice.

56.Nakon što je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjem vještaka, tuženik se protivio preinaci tužbe tvrdeći da ista nije dopuštena jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka.

57.Takav prigovor tuženika u cijelosti je neosnovan iz razloga što tužiteljica činjenično nije ništa promijenila u svojoj tužbi jer otpočetka traži preplatu temeljem kamate i temeljem valute. Osim toga nema niti zastare njegove tražbine za traženje preplate po kamati i po valuti s obzirom na sadržaj pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu. Osim toga pitanje dopuštenosti preinake tužbe je u cijelosti i riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022.g. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a. Osim toga valja imati na umu kako to posebno ukazuje Ustavni sud RH da se ova presuda donosi kada je na snazi ZPP iz 2019.g., pa se ima primijeniti aktualni Zakon o parničnom postupku gdje je jasno i nedvojbeno navedeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, jer se ovaj Zakon primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na dan kada je tužba u tom predmetu podnesena.

58.Isto tako valja istaknuti da je dana 26. studenog 2021.g. VSRH donio Zaključak pod brojem Su IV-162/21 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

59.Budući da je sud utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa ništetna, a u dijelu čl. 2. Ugovora o kreditu kao i valutna klauzula u dijelu čl. 7. Ugovora o kreditu, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. I 97. Zakona o zaštiti potrošača, a prema odredbi čl. 322., 323., i 324 ZOO-a, sud je tužiteljici na ime stjecanja bez osnove u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope iznos 2.696,20 eura, a u odnosu na ništetnost valutne klauzule iznos 7.935,71 euro (čl. 1111. ZOO-a) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose pa do isplate, a prema 1115., čl. 29. st. 2. ZPOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a.

60.Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom postupku sud je utvrdio9 da je stjecatelj nepošten jer nije dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je podredio načelo savjesnosti i poštenja.

61.Sud je odbio tužiteljicu sa alternativnim tužbenim zahtjevom u kojem se utvrđuje da je navedeni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan kao za iznos 44.269,89 eura jer u ovom slučaju bi bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu, a koje se tiču načina promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a to ne bi moglo kao posljedicu imati ništetnost cijelog ugovora, s obzirom da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope kao i tečaja CHF u odnosu na kune na dan isplate kredita stoga prema navedenom radi se o djelomičnoj ništetnosti određenih odredbi koja ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati i bez ništetne odredbe, a prema odredbi čl. 324. st.1. ZOO-a.

62. Sud nije saslušao tužiteljicu iz razloga jer je tužiteljica preboljela moždani udar te zbog toga nije sposobna dati svoj iskaz, a što je i razvidno iz dostavljene povijesti bolesti.

63.Sud je dosudio tužiteljici parnični trošak temeljem čl. 154. St. 1. ZPP-a ukupni iznos 12.987,50 eura, koji se sastoji od tužbe 500 bodova, podnesak 7.7.2020. – 500 bodova, kročiše 2.12.2020. – 500 bodova, podnesak 11.5.2022. – 50 bodova, podnesak 18.8.2022. – 50 bodova, podnesak 29.12.2022. – 50 bodova, ročište 18.1.2023. – 250 bodova, ročište 14.2.2023. – 250 bodova, podnesak 13.4.2023. - 500 bodova, podnesak 18.4.2023. – 50 bodova, ročište 19.4.2023. – 125 bodova, podnesak 21.4.2023. - 500 bodova, ročište 1.9.2023. – 500 bodova, ročište 6.9.2024. – 500 bodova, ročište 19.11.2024. – 500 bodova, sveukupno za rad odvjetnika prema OT 10.150,00 eura, PDV 2.537,50 eura, troškovi financijskog vještačenja 300,00 eura.

U Zagrebu, 20. prosinca 2024. godine

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte