Posl.br. P-196/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja FG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. prosinca 2024.godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ČG, odvjetničke vježbenice kod Marine Maslek Novevske, odvjetnice u Dubrovniku i zamjenice punomoćnika tuženika Slavice Butigan Boras, odvjetnice u Dubrovniku, dana 20. prosinca 2024.godine

presudio je

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, Broj Ugovora: 818-50-3269948, potvrđen po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku pod posl. br. OU-163/06-1 dana 17. veljače 2006.g. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.342,41 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

DATUM IZNOS U EUR

30.6.2010 38,04

31.7.2010 51,54

31.8.2010 67,44

30.9.2010 61,95

31.10.2010 53,11

3.12.2010 71,75

31.12.2010 95,46

31.1.2011 78,67

2.3.2011 84,56

31.3.2011 77,07

30.4.2011 78,42

8.6.2011 110,21

5.7.2011 113,3

2.8.2011 139,56

7.9.2011 125,95

5.10.2011 111,05

31.10.2011 108,85

30.11.2011 107,71

31.12.2011 114,78

31.1.2012 120,94

29.2.2012 121,77

31.3.2012 117,5

3.5.2012 120,38

31.5.2012 122,35

30.6.2012 119,04

31.7.2012 119,91

31.8.2012 117,42

30.9.2012 112,06

31.10.2012 117,78

30.11.2012 120,52

31.12.2012 118,6

31.1.2013 107,81

28.2.2013 116,91

sve od dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 357,59 eura.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzrokovani trošak parničnog postupka od 1.400,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje, teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 09. ožujka 2023. navodi da su parnične stranke sklopile dana 14. veljače 2006.g. Ugovor o kreditu, Broj Ugovora: 818-50- 3269948, potvrđen po javnom bilježniku Luciji Carić u Dubrovniku pod posl. br. OU-163/06-1 dana 17. veljače 2006.g. (dalje: Ugovor). Ugovoreni iznos kredita bio je 38.000,00 CHF (švicarskih franaka). Iako je sudu zasigurno poznato, ukazuje se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno se ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.g. odbija reviziju tuženika kao neosnovanu. 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III- 4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacuje ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018.g. čime se potvrđuje da je ispravno postupio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kada je presudom od 14. lipnja 2018. godine odbio žalbe kao neosnovane i još jednom potvrdio osporenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik (kao i tuženik u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) ugovaranjem, u utuženom razdoblju, nepoštenih (ništetnih) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Dakle, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore okreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu nametnuta od strane tuženika o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Upravo se odredbama članka 1., 7. i dr. Ugovora o kreditu način otplate anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka. S obzirom na navedeno, tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe, a predlaže u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni odnos te potom provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenja nakon kojeg tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev u skladu s istim.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14. veljače 2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 818-50-4748048 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 38.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.Smatra da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe.Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 03. prosinca 2024. godine uredio tužbeni zahtjev prema Nalazu i mišljenju vještaka, te konačno toč. I zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, točkom II. potražuje 3.342,41 eura sa zateznim kamatama.

4. Predmetno usklađenje tužbenog zahtjeva sadrži i djelomično smanjenje za iznos od 357,59 eura, te se tuženik na ročištu od 13. prosinca 2024. godine usprotivio predmetnom povlačenju, pa je sud i o tom dijelu tužbenog zahtjeva meritorno odlučivao.

5. Tijekom postupka pročitane su i pregledane isprave:

-ugovor o kreditu broj 818-50-3269948 solemniziran pred javnim bilježnikom Lucijom Carić iz Dubrovnika, OU-163/06-1 od 14. veljače 2006. (l.s.6-11)

-otplati plan od 20. veljače 2006. (l.s.16-22)

-prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 28. veljače 2006. do 30. siječnja 2023. (l.s.23-28)

-zahtjev za kredit od 07. veljače 2006. (l.s. 40)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 14. studenog 2024. (l.s.51-63)

6. Tijekom postupka je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Stefani Gardašanić koja je izradila pisani Nalaz i mišljenje od 30. srpnja 2024. godine, koja je iznijela i usmeni Nalaz i mišljenje na ročištu od 03. prosinca 2024. godine, na kojem je saslušan i tužitelj FG.

7. Sud je odlučivao ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu ZPP).

8. Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik 14.veljače 2006. godine sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-3269948, a kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutna klauzula u CHF), da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

9. Među strankama je sporna primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na ovaj odnos, nepoštenje odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule, te isplata s te osnove kao i zastara te tražbine.

10. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženik za CHF u odnosu na kunu, uz kamatnu stopu od 5,50 %.Kredit je odobren u iznosu od 38.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti kao kredit za kupnju novih vozila VW (Dealeri P.Z. Auta)

11. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

12. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

14. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, kao i iskaza tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, navedeno jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

15. Prethodno navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji jasno i uvjerljivo iskazuje da je svrha predmetnog kredita bila kupnja osobnog automobila Wollfsvagen Passat, te ga je na banku tuženika uputila Auto kuća kod koje je kupovao vozilo. Koliko se sjeća da je njemu u banci bio ponuđen samo kredit sa valutnom klauzulom u švicarskim francima koja mu je ponuda izgledala u redu s obzirom na visinu mjesečne rate koju je trebao vraćat,i a i zbog brzine realizacije samog kredita. Djelatnici u banci ga nisu ništa posebno upozoravali niti pojašnjavali odredbe ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu, niti pojašnjavali moguće ekonomske rizike vezane za eventualnu promjenu tečaja u CHF, jer da jesu vjerojatno bi odustao od podizanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF a možda i od suradnje sa tom bankom.Vozilo je kupio za osobne potrebe, a kredit je otplaćen u cijelosti. Mjesečna rata kredita u početku je iznosila oko 2.500,00 kuna a kasnije narasla do 4.000,00 kuna. On se nije posebno raspitivao u banci zašto dolazi do povećanja ovih mjesečnih rata nego ih je otplaćivao kako su dolazile. Iskazuje da je ugovor pročitao letimično, nije tražio mijenjanje pojedinih odredbi ugovora, te je vjerovao ponudi banke da je poštena prema njemu, a nikako nije očekivao da bi mjesečna rata s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu mogla toliko narasti (l.s.71-72).

16. Stalna sudska vještakinja financijske struke Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata u iznosu od 3.699,32 eura, prikazala tzv. negative tečajne razlike, 356,91 eura, kao i neto preplatu tečaja kao razliku pozitivnih i negativnih tečajnih razlika od 3.342,41 eura i sve prikazala u posebnim tablicama.

17. Tužitelj nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 03.prosinca 2024. naveo da je tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka te da točkom II. tužbenog zahtjeva utužuje tzv. neto pretplatu tečaja tj. oduzeo je negativne tečajne razlike pa konačno potražuje 3.342,41 euro sa pripadajućim zateznim kamatama.

18. Tuženik nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka.

19. Naime, jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, što je vještakinja i napravila. Sud nalazi da je Nalaz i mišljenje potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, pa je i prihvaćen u cijelosti.

20. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekao imovinu koja predstavlja razliku ukupnih uplata u odnosu na uplate koje bi odgovarale uplatama uz primjenu početno ugovorenog tečaja CHF-a, a ti iznosi odgovaraju razlikama ukupnih uplata po kreditu.

21. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, ZOO-a) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Imajući u vidu direktan učinak iz presude kolektivnog spora "Potrošač" sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna budući je protivna odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) kao i odredbama čl. 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) budući se o istima kao bitnim sastojcima ugovora nije pregovaralo, a k tome iste su odredbe i nerazumljive za prosječnog potrošača, čime je tuženik kao banka postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja ugovorila nerazmjernu korist na štetu potrošača. Kako se radi o odredbi koja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka to je tuženica bila nepoštenom stjecateljicom na štetu potrošača, pa je u smislu čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, a u smislu čl.87. st.7. ZZP-a i ništetna, pa je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke.

23. Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama pa je temeljem čl.1111. ZOO-a dužna isplatiti iznos od 3.342,41 eura kako to proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka.

24. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste (toč. II izreke).

25. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama ZZP-a kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117. ZZP-a. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela.

26. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule pravomoćno utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. ožujka 2023. godine nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.

27. S obzirom da se tuženik protivio povlačenju tužbe za iznos od 357,59 eura kako je tužitelj uredio nakon izrade Nalaza i mišljenja,valjalo je temeljem čl.325 ZPP-a taj dio tužbenog zahtjeva odbiti. (toč. III izreke).

28. Tužitelj u ovom postupku uspio u cijelosti sa osnovom, dok sa visinom nije uspio samo u neznatnom dijelu od 357,59 eura, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi su pa je sud odlučio da mu je osnovan cjelokupni trošak sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a i to trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora, određeno postavljenom zahtjevu i vrijednosti 1 boda od 2,00 eura i to za:za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.138/23, dalje: OT), za zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 17. listopada 2024. i 13. prosinca 2024., za svako po 100 bodova (tbr. 9. toč. 1.OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 03. prosinca 2024. e 100 bodova (tbr. 8. toč.1. OT-a), ukupno 800,00 eura, uvećano za 25 % PDV-a ukupno 1.000,00 eura. Taj iznos je uvećan za trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 1.400,00 eura (toč. IV izreke).

29. Tužitelj ostvaruje zatezne kamate na troškove postupka temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a u vezi s čl. 29. st.2. ZOO-a (toč. IV izreke).

Dubrovnik, dana 20. prosinca 2024. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika

- tuženiku putem punomoćnika

* Fiksni iznos konverzije 1 euro =7,53450 kuna.