REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-10662/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Zagreba protiv tuženika Porsche lesing d.o.o., OIB: 90275854576 iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Plertikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika RD, odvjetničke vježbenice, dana 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o je:

I./ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 19784, sklopljenog dana 14. lipnja 2006. između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. kao davatelja kredita i tužitelja DD kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF-2005-01 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti 312,49 CHF obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., za CHF vrijedećem na dan plaćanja;

II./ Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 2.441,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 5,72 eur od 17.11.08. do isplate,

- na iznos od 1,94 eur od 16.12.08. do isplate,

- na iznos od 12,53 eur od 16.1.09. do isplate,

- na iznos od 15,28 eur od 16.2.09. do isplate,

- na iznos od 16,53 eur od 16.3.09. do isplate,

- na iznos od 13,40 eur od 16.4.09. do isplate,

- na iznos od 11,80 eur od 16.5.09. do isplate,

- na iznos od 8,99 eur od 16.6.09. do isplate,

- na iznos od 6,79 eur od 16.7.09. do isplate,

- na iznos od 6,77 eur od 19.8.09. do isplate,

- na iznos od 8,92 eur od 16.9.09. do isplate,

- na iznos od 0,22 eur od 17.10.09. do isplate,

- na iznos od 7,74 eur od 17.10.09. do isplate,

- na iznos od 7,66 eur od 18.11.09. do isplate,

- na iznos od 4,28 eur od 16.12.09. do isplate,

- na iznos od 11,98 eur od 31.1.10. do isplate,

- na iznos od 14,13 eur od 19.2.10. do isplate,

- na iznos od 14,31 eur od 16.3.10. do isplate,

- na iznos od 21,08 eur od 20.4.10. do isplate,

- na iznos od 18,11 eur od 16.5.10. do isplate,

- na iznos od 20,98 eur od 17.6.10. do isplate,

- na iznos od 31,86 eur od 2.8.10. do isplate,

- na iznos od 28,07 eur od 16.8.10. do isplate,

- na iznos od 40,35 eur od 16.9.10. do isplate,

- na iznos od 34,94 eur od 16.10.10. do isplate,

- na iznos od 30,53 eur od 16.11.10. do isplate,

- na iznos od 43,53 eur od 16.12.10. do isplate,

- na iznos od 55,80 eur od 16.1.11. do isplate,

- na iznos od 47,21 eur od 16.2.11. do isplate,

- na iznos od 50,51 eur od 16.3.11. do isplate,

- na iznos od 42,40 eur od 16.4.11. do isplate,

- na iznos od 47,12 eur od 16.5.11. do isplate,

- na iznos od 64,51 eur od 16.6.11. do isplate,

- na iznos od 58,97 eur od 16.7.11. do isplate,

- na iznos od 84,63 eur od 16.8.11. do isplate,

- na iznos od 97,33 eur od 16.9.11. do isplate,

- na iznos od 64,16 eur od 16.10.11. do isplate,

- na iznos od 66,91 eur od 16.11.11. do isplate,

- na iznos od 65,58 eur od 16.12.11. do isplate,

- na iznos od 68,96 eur od 16.1.12. do isplate,

- na iznos od 72,84 eur od 16.2.12. do isplate,

- na iznos od 71,79 eur od 17.3.12. do isplate,

- na iznos od 70,03 eur od 16.4.12. do isplate,

- na iznos od 70,75 eur od 16.5.12. do isplate,

- na iznos od 72,59 eur od 16.6.12. do isplate,

- na iznos od 71,14 eur od 16.7.12. do isplate,

- na iznos od 71,83 eur od 16.8.12. do isplate,

- na iznos od 69,65 eur od 16.9.12. do isplate,

- na iznos od 67,66 eur od 16.10.12. do isplate,

- na iznos od 70,45 eur od 23.11.12. do isplate,

- na iznos od 68,90 eur od 17.12.12. do isplate,

- na iznos od 70,96 eur od 15.1.13. do isplate,

- na iznos od 66,27 eur od 18.2.13. do isplate,

- na iznos od 68,29 eur od 16.3.13. do isplate,

- na iznos od 69,70 eur od 16.4.13. do isplate,

- na iznos od 68,34 eur od 16.5.13. do isplate,

- na iznos od 67,80 eur od 16.6.13. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka 2.488,81 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi kako je sa s tuženikom u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita dana 14. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 19784 ( dalje u tekstu: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 21.982,73 CHF (točka II. Ugovora), u svrhu financiranja kupnje osobnog automobila. Sastavni dio Ugovora su bili Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica CHF-2005-02 (dalje u tekstu: Uvjeti ugovora). Točkom III. Ugovora određen je mjesečni obrok kredita u iznosu od 312,49 CHF. Točkom 5.1. Uvjeta ugovora određeno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. U trenutku isplate kredita (5.7.2006.) prodajni tečaj za devize Raiffeisenbank Austria d.d. švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu bio 4,673058, no isti je vrlo brzo porastao te je tužitelj zbog rasta tečaja većinu rata kredita plaćao (znatno) više u odnosu na početno stanje, sve do konačne otplate u lipnju 2013.. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je profesionalno društvo za poslove kreditiranja, uključujući i potrošačke kredite, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tužitelj je sa osnova rasta tečaja CHF u odnosu na HRK kredit preplatio za iznos od ukupno 3.116,46 eur/23.481,00 kn, uvećano za zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa do dana plaćanja. Tužitelj ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje u tekstu: ZZP/03) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužitelju nametnute jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Dodatno, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive ni lako uočljive. Naime, te odredbe su se nalazile u Ugovornim uvjetima i to u samo jednoj točki tih Ugovornih uvjeta, dok u glavnom ugovoru o tome uopće nije bilo podataka. Stoga navedene ugovorne odredbe odnosno odredbe Ugovornih uvjeta tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, radi čega se na te ugovorne odredbe temeljem čl. 84. ZZP/03 može primijeniti test nepoštenosti. Dakle, tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnog ugovora nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za njega kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO/05 i čl. 87. ZZP/03. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (toč. II. tužbenog zahtjeva). Prema konačnom zahtjevu iz podneska od 25.09.2024. tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa iz točke I izreke presude od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate uz prethodno utvrđenje ništavim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2013. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Opreza radi, tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako su odredbe predmetnog Ugovora sklopljene isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik ugovora o kreditu u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ID u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točki II. petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. U odnosu na povrede Zakona o obveznim odnosima Naime, tužitelj samo paušalno navodi povrede Zakona o obveznim odnosima, a pritom niti jednom nije naveo kakvim je to postupanjem učinjena povreda bilo kojeg članka istog. Tužitelj samo paušalno ističe kako se oko valutne klauzule nije pregovaralo te kako je tuženik zatajio informacije tužitelju, bez da mu je ponuđena mogućnost pregovaranja. Štoviše, iz tužiteljevih tvrdnji bi se praktički moglo zaključiti da ga je tuženik prisilio na potpisivanje predmetnog ugovora i da nije imao drugog izbora. Tuženik je učestalo održavao konzultacije sa svim svojim predstavnicima, koji su svim zainteresiranim klijentima nudili i valutu u EUR-u i valutu u CHF-u, s time da niti odabir pojedine valute, a koji je u cijelosti ovisio o volji i želji tužitelja, nije ovisio ni o kakvim posebnim pogodnostima, već su u svim valutama pogodnosti bile jednake. Nadalje, prilikom davanja ponude, prodajni predstavnici tuženika su obavezno napravili paralelnu kalkulaciju ugovora o kreditu u EUR i ugovora o kreditu u CHF te je dali korisniku ugovora o kreditu kako bi isti mogao odlučiti koju opciju smatra povoljnijom za sebe. Štoviše, prodajni predstavnici su sve zainteresirane stranke obavijestili kako u slučaju bilo kakvih nejasnoća i/ili mogućih upita mogu uvijek kontaktirati i organizirati sastanak s posebno određenom osobom od strane tuženika koja bi im dodatno pojasnila i razjasnila moguće nedoumice. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni ugovor o kreditu tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP- a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama tužitelja, meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 19784 (list 7- 10 spisa), plan otplate kredita (list 11-13 spisa), Izjavu HD (list 27-29 spisa), stručni članak (list 30-34 spisa),

4. Nadalje proveden je kao i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mariu Tkalecu (list 48-60 spisa), pisanom dopunom vještva (list 74-82 spisa), te saslušanjem tužitelja (list 70-71 spisa).

5. Među strankama je nesporno da je tužiteljica dana 14.06.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 19784 temeljem kojeg joj je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio kao korisniku kredita za kupnju vozila iznos kunske protuvrijednosti od 21.982,73 CHF prema prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. Zagreb važećim da dan plaćanja za kupnju vozila uz godišnju kamatnu stopu od 5,30%, efektivnu kamatnu stopu od 6,38%, 84 mjesečna obroka od po 312,49 CHF, a sve sukladno odredbama Uvjeta Ugovora koji su sastavni dio Ugovora o kreditu.

6. Točkom 5.1. Uvjeta ugovoreno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize RBA d.d. Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja, a toč. 8.7 Uvjeta Ugovora o kreditu ugovoreno je kako u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka tuženiku pripada pravo obračuna i naknade štete temeljem izgubljene dobiti koju bi tuženik stekao da nije došlo do prijevremene prestanka ugovora, u visini od 2% od u trenutku prestanka ugovora još nedospjelog iznosa glavnice.

7. U ovom postupku tužiteljica tvrdi kako je ništetna odredba točke II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.982,73 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja te odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u iznosu od 312,49 CHF, plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od 17.11.2008. do 16.06.2013. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

10. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

12. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO- a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

13. Odredbom članka 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

15. Trgovački sud u Zagrebu je po tužbi tužitelja Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 4. srpnja 2013. donio presudu broj P-1401/2012 kojom je u odnosu na osam tuženih banaka utvrđeno da su u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, u tom kolektivnom sporu tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da su u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014. od 9.4.2015.

17. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

18. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su banke potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019.

19. Nedvojbeno je da ovdje tuženik nije bio stranka navedenog kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, slijedom čega presude donesene u tom kolektivnom sporu nemaju direktni obvezujući učinak u ovom postupku, a u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP/14), no pravna shvaćanja zauzeta u presudama donesenima u tom kolektivnom sporu primjenjiva su i na prava i interese ovdje tužiteljice kao potrošača, a budući su navedena pravna shvaćanja utemeljena na ranije navedenoj Direktivi Vijeća 93/13 EEZ, te odredbama ZZP/03 i ZZP/07.

20. Valja istaknuti da ZZP/14 između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), a člankom 146. ZZP/14 određeno je da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama tog ZZP/14.

21. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

22. U predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi.

23. Točno je kako to ističe tuženik, da isti u formalno pravnom smislu nije banka, no nedvojbeno je da je tuženik pravna osoba registrirana u [adresa], čiji je osnivač inozemna banka, te da je tuženik registriran za obavljanje djelatnosti kreditiranja, uključujući potrošačke kredite. 13. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane kuće koji stranka može ili potpisati ili ne. S obzirom na navedeno jasno je da se o navedenim odredbama, a koje su sadržane u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

24. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kojeg sud prihvaća kao logičnom i životnom u kojem navodi kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika na Jankomiru u Zagrebu, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 21.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatila predmetni kredit. U auto kući joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, shvatila je odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke no nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila 1.000,00 kn, a kasnije 1.600,00 kn. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio niti parametre promjene kamatne stope, kao niti rizike valutne klauzule. Nije zaprimala obavijesti o promjeni kamatne stope. Vozilo je koristila isključivo u privatne svrhe. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke. Nitko joj nije garantirao da se tečaj neće mijenjati, ali mi je rečeno da je to sigurna valuta.

25. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe tužiteljici nisu bile razumljive niti jasne niti je o istima mogla pregovarati s tuženikom to su iste u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništave. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporne ugovorne odredbe su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

26. Nedvojbeno da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Iz provedenih je dokaza razvidno da prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici nije dao nikakve obavijesti o značenju ugovaranja valutne klauzule, obzirom da tužitelj čak nije ni bio u neposrednom kontaktu sa tuženikom kao davateljem kredita, te tužitelj nije ni imao prilike tražiti bilo kakva pojašnjenja ili obavijesti o smislu i sadržaju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a niti u mogućnosti izabrati ugovaranje valutne klauzule u nekoj drugoj valuti. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga osnovano tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti u tužbenom zahtjevu naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF.

27. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su po tužitelju naznačene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja tj. razdoblja otplate kredita, nastala šteta, u vidu umanjenja imovine, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

28. Kako je ranije izneseno, pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim ZZP/14, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

29. U presudi DDG i DDGT protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

30. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo pojedine, po tužitelju označene odredbe, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Naime, obzirom da je čl. 102. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale, pa je slijedom svega navedenog valjao odlučiti kapo u izreci ove presude pod točkom I.

31. Obzirom da je dio ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno takvih ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

32. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj ugovorenoj valutnoj klauzuli.

33. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo te da tužiteljica nije potrošač i da je tužitelj dužan dokazati suprotno valja navesti da je teret dokaza da tužitelj nije potrošač na tuženiku, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., što tuženik nije dokazao. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj predmetno vozilo isključivo koristio u privatne, a ne poslovne svrhe. Stoga je tuženikov prigovor otklonjen kao neosnovan.

34. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je tužba podnesena 03.12.2023., pa kako zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) to valja uzeti u obzir trenutak pravomoćnosti predmetne presude, s obzirom na čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je istom odlučeno o pitanju ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba i stoga zastarni rok nije protekao. Stoga je sud ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim.

35. Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Maria Tkaleca utvrđeno je da ukupna obveza na ime otplate obroka utvrđenih bez valutne klauzule, odnosno po tečaju na dan isplate kredita iznosi 125.740,04 kn. Na ime obroka ukupno je plaćeno 145.670,52 kn. Radi valutne klauzule na ime obroka ukupno je više plaćeno 19.930,48 kn, odnosno protuvrijednost 2.645,23 EUR (specificirano na stranici 3-4 nalaza). Samo pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime obroka i obroka konvertiranih u kune po tečaju na dan isplate kredita iznose ukupno 20.542,79 kn, odnosno protuvrijednost od 2.726,50 EUR (specificirano na stranici 4-6 nalaza).

36. U pisanoj dopuni vještva vještak navodi kako nakon izrade osnovnog nalaza i mišljenja, tuženik je dostavio dodatnu dokumentaciju koja mijenja osnovni nalaz i mišljenje od 21.05.2024. godine. Naime, osnovni nalaz i mišljenje izrađeni su prema navodu tužiteljice o datumu isplate kredita koju tuženik nije osporavao. Tuženik je nakon izrade osnovnog nalaza u podnesku od 05.07.2024. godine i mišljenja dostavio sliku iz računovodstvenog programa iz koje proizlazi da je kredit isplaćen 19.06.2024. godine kada je tečaj bio 1 CHF = 4,707894 kn. Prema tome, u osnovnom nalazu i mišljenju potrebno je koristiti ugovoreni tečaj na dan 19.06.2024. godine, a koji je 1 CHF = 4,707894 kn. Nadalje, prilikom izrade osnovnog nalaza i mišljenja koristio sam dokumentaciju koja je bila u spisu, Ugovor o kreditu, Plan otplate uz ugovor o kreditu i Financijsku karticu kredita, a iz koje dokumentacije nije razvidno da je tuženik tužiteljici zaračunao interkalarnu kamatu. Tuženik nakon izrade nalaz i mišljena u podnesku od 05.07.2024. godine dostavlja sliku iz računovodstvenog programa iz koje je razvidno da je u prvoj mjesečnoj rati zaračunao i interkalarnu kamatu iako ista iz Financijske kartice nije zasebno iskazana. Na temelju podataka iz nalaza, mišljenja je kako ukupna obveza na ime otplate obroka utvrđenih bez valutne klauzule, odnosno po tečaju na dan isplate kredita iznosi 128.571,66 kn. Na ime obroka ukupno je plaćeno 145.670,52 kn. Radi valutne klauzule na ime obroka ukupno je više plaćeno 17.098,86 kn, odnosno protuvrijednost 2.269,41 EUR (specificirano na stranici 3-4 nalaza). Samo pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime obroka i obroka konvertiranih u kune po tečaju na dan isplate kredita iznose ukupno 18.395,84 kn, odnosno protuvrijednost od 2.441,55 EUR (specificirano na stranici 4-6 nalaza). Radi navedenog, u osnovnom nalazu i mišljenju potrebno je uzeti u obzir u prvoj rati i zaračunatu interkalarnu kamatu. Uzimajući podatke iz osnovnog nalaza i mišljenja o obvezama utvrđenim u CHF i podatke o obavljenim plaćanjima na ime tih obveza, u prilogu nalazu (stranica 1-4), daje se Tablica 1. Izračun mjesečnih obroka uz primjenu tečaja na dan isplate kredita, te razlika između plaćenih iznosa na ime obroka i obroka utvrđenih bez valutne klauzule u CHF. Nadalje, mjesečna razlika navedena u stupcu 8. utvrđena je na način da se od rasknjiženog (plaćenog) iznosa na ime obroka (pod 7.) umanji obrok utvrđen po promjenjivoj kamatnoj stopi (pod 3.) konvertiran u kune po tečaju na dan isplate kredita (pod 4.), a koji je izračunat u stupcu pod 5.

37. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

38. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga, a niti su na isto stranke imale prigovora.

39. Sud nije dao u zadatak vještaku izračun u odnosu na iznose koje je tužiteljica manje plaćala sa iznosima koje je tužiteljica više plaćala po osnovi valutne klauzule, jer u ovom konkretnom slučaju se radi o iznosu kojeg je tužiteljica uplatila kao višak u tijeku otplate kredita pa se nikako ne može izvršiti eventualni prijeboj na način da se potraživanje tuženika prebije sa potraživanjem tužiteljice, a sve to u korist tuženika. Naime, tuženik prema tužiteljici nema tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna već novac tužiteljice i njegovu preplatu smatra svojima i njezin novac želi staviti u prijeboj sa njegovim vlastitim potraživanjem, a tražbina tuženika prema tužiteljici ne postoji.

40. Nadalje sud je tužiteljici po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužiteljica stvarno preplatila u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužiteljica nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekla plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je po tom osnovu sud tužiteljici i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

41. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se zahtijeva da joj tuženik na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 2.441,55 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 17.11.2008. do konačne otplate, tj. 16.06.2013., te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II., izreke presude.

42. Glede smanjenje tužbenog zahtjeva koji je tužiteljica izvršilau podnesku od 25.09.2024. potrebno je navesti kako smanjenje sukladno čl. 191 st. 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbe, iz čega proizlazi da za smanjenje tužbenog zahtjeva ne treba pristanak tuženika, pa se stoga tuženik tom smanjenju ne može protiviti. Slijedom navedenog, niti se tuženik može protiviti smanjenju tužbenog zahtjeva niti isti s tog osnova, može potraživati parnični trošak od tužitelja u smislu čl. 158. ZPP-a, već ima pravo na trošak sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

43. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.),a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22).

44. Tuženik je u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak, i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podneska od 20.12.20023., 24.01.2024., 03.06.2024., 03.09.2024., 25.09.2024., 04.10.2024. 200,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 08.03.2024., 18.09.2024., 200,00 EUR, za svako ročište, ukupno 1.800,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 450,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 38,81 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 200,00 EUR, time da joj nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude jer na isti nije pristupila. a niti je isti nužan trošak ovog postupka.

45. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i uspjeh stranaka u sporu prema zahtjevu iz podneska od 25.09.2024. od 3.116,46 EUR.

46. Tužiteljici je stoga trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.488,81 EUR dok je tuženik zbog navedenog odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV. 47. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 20. prosinca 2024. do isplate.

U Zagrebu, dana 20. prosinca 2024.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po pun

2. Tuženiku po pun