REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1337/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 13. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju, DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 7.033,23 EUR, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,14 EUR od 31. svibnja 2006. do isplate,

- na iznos od 30.73 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 33,02 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 38,72 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 41,17 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 33,48 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 34,70 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,70 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,16 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,07 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 22,99 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 22,44 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 17,74 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 24,19 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 30,85 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 39,33 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 40,71 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 57,56 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 51,14 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6.454,39 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 30. prosinca 2007, od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.966,78 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.033,22 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničkog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja, kao nedopuštena, u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 2. Ugovora o stambenom kreditu broj 9011081750 sklopljenog 15.03.2006. između korisnika kredita EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika te solemniziranog 20.03.2006. kod javnog bilježnika Katice Valić iz Zagreba, Trg N.Š. Zrinskog 17, pod brojem OU-263/2006, a koji glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja."

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za isplatu iznosa od 14.266,77 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su pravnik prednik tužitelja EV, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu br. 9011080750 od 15. ožujka 2026. kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 132.799,75 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, dok se pravni prednik tužitelja obvezao navedeni iznos vratiti s pripadajućom kamatom u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ističe da je odredbom čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 252 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Navodi da je 5. lipnja 2023. pravni prednik tužitelja s tužiteljem sklopio ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) kojim je tražbine po osnovi ništetnih odredbi navedenog ugovora prenio na tužitelja. Ističe da je pravni prednik tužitelja obavijestio tuženika o izvršenom prijenosu. Nadalje, navodi da je čl. 7. st. 2. ugovora nepošten i ništetan jer korisniku kredita nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Objašnjava da je neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno na štetu korisnika kredita te je značajna. Ističe da je specifičnost švicarskog franka to što je bio tzv. "valuta utočišta", što znači da je bio siguran za ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Time je rizik preuzeo samo korisnik kredita. Ističe da tuženik, kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak. Poziva se na utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Poziva se na primjenu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Nadalje, poziva se na presude suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. Ukazuje na primjenu čl. 323. ZOO-a. S obzirom na to da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak, tužitelj smatra da je mjerodavan isključivo početno ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta, odnosno tečaj za CHF koji je bio važeći na dan korištenja kredita. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o stambenom kreditu te da naloži tuženiku da mu naknadi iznos od 21.300,00 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Navodi da ugovor o ustupu tražbine ne sadrži osnov i visinu tražbine. Ugovor o kreditu je u cijelosti konzumiran i otplaćen zbog čega u konkretnom predmetu ne dolazi do primjene presude iz kolektivne zaštite potrošača. Presude iz kolektivnog spora pruža apstraktnu zaštitu "prosječnog potrošača" zbog čega tek u ovoj parnici treba utvrditi odlučne činjenice. Sporne odredbe ugovora nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale, korisniku kredita je predočen i rizik, tuženik je putem svojih djelatnika bio u izravnom kontaktu s korisnicima kredita te je davao općenite informacije o kreditnim uvjetima i upozoravao korisnika kredita s rizikom eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Navodi da je korisnik kredita prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. HNB je upoznavala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te je priopćenjima ukazivala na mogućnost promjene tečaja valute CHF. Tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu te je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora. Prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane situacije bio je nepredvidiv za svakoga, pa tako i za tuženika. Ugovaranje valutne klauzule izričito je dopušteno čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odluku Ustavnog suda br. U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. te presudu Vrhovnog suda RH br. Rev- 1990/2019. Ističe prigovor zastare. Osporava visinu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 9. listopada 2023. poziva na čl. 80. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao i na odluke Europskog suda br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Navodi da je presuda iz kolektivnog spora direktno primjenjiva na postupak u ovoj pravnoj stvari, a što je potvrdio i Ustavni sud u presudu br. U-III-2233/19. Poziva se na čl. 53. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Osporava istaknuti prigovor zastare.

4. Tuženik u podnesku od 20. listopada 2023. se poziva na odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. te na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Ističe da se zatezne kamate ne mogu dosuditi za razdoblje prije dospijeća tražbine, odnosno pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora.

5. U podnesku od 31. listopada 2023. tužitelj se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2022. te navodi da u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kamate počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Objašnjava da tuženik miješa pojmove zastare i dospijeća.

6. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i EV od 15. ožujka 2006. (listovi 7. – 12. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 5. lipnja 2023. (listovi 13. – 18. spisa), obavijest o cesiji i zahtjev za dostavu dokumentacije (listovi 19. i 20. spisa), izjavu svjedoka EV (listovi 33. – 35. spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (listovi 51. – 59. spisa), Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 (listovi 60. i 61. spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (listovi 89. – 95. spisa), plan otplate (list 96. i 97. spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja od 23. rujna 2023. (listovi 113. – 118. spisa) te usmeno iznošenje navedenog nalaza i mišljenja na ročištu 13. prosinca 2024. (listovi 136. i 137. spisa).

7. Raspravnim rješenjem od 13. prosinca 2024. (list 137. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene, dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. ZPP-a ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan dok tužba u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka dijela odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF je nedopuštena.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka dijela odredbe čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita i pravnog prednika tužitelja EV i tuženika od 15. ožujka 2006., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 21.300,00 EUR, odnosno kasnije 7.033,23 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita EV preplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz navedenog ugovora o kreditu br. 9011081750 od 15. ožujka 2006.

10. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita EV i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 9011081750 od 15. ožujka 2006. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.799,75 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

11. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja EV prenosiva ili je strogo osobne naravi. Sporno je je li ugovor o cesiji valjan. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja EV i tužitelja od 5. lipnja 2023. (listovi 13. -17. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita EV, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 9011081750 od 15. ožujka 2006. Neosnovano upire tužitelj da ugovor o ustupu tražbine ne sadrži osnov i visinu tražbine pritom opisno opisujući na ništetnost navedenog ugovora o ustupu. Naime, ugovor o ustupu od 5. lipnja 2023. sadrži podatke o točnom broju kredita i datumu kredita kada je korisnik kredit digao kod tuženika te sadrži navod da ustupitelj primatelju prenosi novčane tražbine na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Time je novčana tražbina koja se prenosi ugovorom o ustupu između pravnog prednika tužitelja i tužitelja od 5. lipnja 2023. odrediva, te se može izračunati, a suprotno svim paušalnim i nedokazanim upiranjima tuženika. Stoga je stav ovog suda da je ugovor o ustupu od 5. lipnja 2023. valjan te da nije ništetan, sve primjenom odredbe iz čl. 269. st. 1. u vezi s odredbama čl. 270. i 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO).

13. Također, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja EV strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja EV, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača (EV) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 9011081750 od 15. ožujka 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

20. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

21. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d. (ovdje tuženik), Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu:

"Drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredna banka Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene Privredna banka Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

23. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., među ostalim, je odlučeno:

"Utvrđuje se da su prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (u ovom predmetu tuženik) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik OTP banka Hrvatska d.d. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik Societe generale-Splitska banka d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik EV. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili EV i tuženik.

30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 15. ožujka 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja EV, odnosno da je tuženik EV dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

32. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu zbog čega je valjalo riješiti kao u točki I. izreke rješenja. Naime, prvi dio svog tužbenog zahtjeva tužitelj postavlja na utvrđenje da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna (list 4. odnosno list 127. spisa). Međutim, kako je već pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., već utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu u kojima je ugovoreno da je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to se u konkretnom slučaju radi već o pravomoćno presuđenoj stvari (čl. 333. st. 2. ZPP-a).

33. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

35. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

36. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

37. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

38. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja EV navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li EV bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

39. U slučaju da sud utvrdi da EV valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

40. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da su pravnom predniku tužitelja nuđeni drugi proizvodi, odnosno i drugi krediti tj. krediti u drugim valutama. U prilog svojih navoda tuženik dostavlja Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika iz listopada 2004. (listovi 51. – 59. spisa – dalje u tekstu: Opće uvjete). Uvidom u navedene Opće uvjete proizlazi da se njima uređuju osnove obveznih poslovnih odnosa između banke i građana (čl. 1. st. 1. Općih uvjeta). Navedenim Općim uvjetima uređuje se depozitno poslovanje (razrađeno kroz čl. 2. Općih uvjeta) te kreditno poslovanje (razrađeno u čl. 3.). Uvidom u odredbe čl. 3. st. 1. Općih uvjeta vidljivo je da je u njima naznačeno da su informacije o uvjetima i potrebnoj dokumentaciji za odobrenje kredita dostupne tražiteljima kredita u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke (čl. 3. st. 1. t. 1. Općih uvjeta). Nakon odobrenja kreditnog zahtjeva, banke i klijent zaključuju ugovor o kreditu. Krediti se ugovaraju uz valutnu klauzulu ili u kunama, ovisno o vrsti kredita, a sukladno odluci banke o odobravanja kredita građanima (čl. 3. st. 1. t. 7. Općih uvjeta). Ovakva odredba Općih uvjeta je uopćena, odnosi se na sve kredite, u njoj nije razrađeno što znači pojam valutne klauzule, posebice nisu ni na koji način objašnjeni i razrađeni rizici dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF (kao u konkretnom slučaju), niti objašnjenja kredita tečaja valute CHF kroz vrijeme, a sve kako bi klijent, odnosno korisnik kredita dobio potpune, jasne i razumljive informacije o samoj valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, tuženik dostavlja i objavu Hrvatske narodne banke od 25. kolovoza 2006. naziva "Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 (listovi 60. i 61. spisa). Međutim, tuženik uz Opće uvjete i objavu HNB ne dostavlja dokaze da je navedene isprave uručio korisniku kredita EV prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu odnosno prije samog sklapanja ugovora o kreditu. Dapače, tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s korisnikom kredita i u konačnici sudjelovao pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Uz sve navedeno, iz Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika nije ništa jasnije i razumljivije u odnosu na spornu odredbu ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Dapače, objava HNB-a koju dostavlja tuženik datira s 25. kolovozom 2006. dok je sam ugovor o kreditu iz ovog predmeta sklopljen 15. ožujka 2006., dakle, prije objave HNB-a zbog čega nije jasno na koji način bi nešto što je objavljeno nakon što je pravni posao već sklopljen razjasnilo i objasnilo korisniku kredita spornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno rizik dizanja kredita s takvom valutnom klauzulom i/ili kretanje tečaja CHF u određenom vremenskom razdoblju.

41. Radi utvrđenja odlučnih činjenica je li sporna odredba ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita, kao i je li korisnik kredita s djelatnikom tuženika pregovarao oko pojedine odredbe, sud je saslušao svjedoka EV, na glavnoj raspravi 20. lipnja 2024. (listovi 101. i 102. spisa), koji je naveo da je digao kredit kod tuženika jer je to bila njegova matična banka te da je kod tuženika vidio prospekt o povoljnijim stambenim kreditima za mlade. Zanimalo ga je što obuhvaća pojam kredit za mlade te mu je djelatnica tuženika objasnila da se odnosi na kredite za osobe do 35 godina. Istakao je da je postavio pitanje zašto je taj kredit tako povoljan, odnosno po kamatnoj stopi povoljniji u odnosu na druge kredite, a djelatnica tuženika mu je objasnila da HNB želi provesti politiku kojom bi se smanjila izloženost zemlje samo prema jednoj valuti, odnosno valuti EUR. Taj upit postavio je djelatnici banke jer je postojala očita razlika između kamatnih stopa za kredite u CHF, koje su bile 4,2 %, te kamatnih stopa za kredite u EUR, koje su bile 5,5 %. Djelatnica tuženika rekla mu je da je za njega povoljniji kredit u CHF te mu ništa dodatno nije pojasnila. Tuženik mu nije usmeno, ni pisano nudio kredite u drugim valutama. Pojasnio je da je njegovo mišljenje da je tuženik želio motivirati klijente da dižu kredite u CHF zbog politike HNB- a. Nitko mu nije objasnio rizike dizanja takvog kredita. Pročitao je ugovor. Danas je upoznat s rizikom ali to nije bio u vrijeme dizanja kredita. Nitko ga nije kontaktirao vezano uz konverziju kredita. Prije ovog kredita nije dizao nijedan drugi kredit u CHF.

42. Sud je prihvatio iskaz svjedoka EV kao istinit jer je iskazivao životno i logično te sukladno ispravama u spisu, kao i utvrđenjima iz kolektivnog spora zaštite potrošača, dok istovremeno tuženik tijekom postupka, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao suprotno, zbog čega je sud o odlučnim činjenicama odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

43. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita EV, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

44. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dok je svjedok EV u svom iskazu naveo da mu tuženik nije nudio kredite u drugim valutama ili kredite s valutnim klauzulama u drugim valutama, već mu je upravo objasnio da je kredit, kakav je i u konačnici podigao, s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji stambeni kredit za njega. Dapače, svjedok EV naveo je da je kamata za stambene kredite u CHF u vrijeme dizanja kredita bila 4,2 % dok je kamata za dizanje kredita s valutnom klauzulom u EUR bila 5,5 %, a što je drastična razlika u odnosu na kamatne stope od 1,3 %, što je posebice od utjecaja za stambeni kredit podignut u ovako velikom iznosu od 132.799,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita.

45. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

46. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja EV i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

47. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

48. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

49. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

50. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

51. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 23. rujna 2024. (listovi 113. – 118. spisa) vidljivo je da je vještakinja izračunala ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate kredita, u iznosu od 7.033,23 EUR. Vještakinja je ujedno izračuna ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita od 426,86 EUR (posebice list 118. spisa).

52. Na nalaz i mišljenje od 23. rujna 2024. tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi, kao u podnesku od 2. listopada 2024. (listovi 126. – 128. spisa) te je u navedenom podnesku uredio tužbeni zahtjev u skladu s pisano izrađenim nalazom i mišljenjem na način da je predložio da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe iz čl. 7. st. 2. ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF te da naloži tuženiku da mu naknadi iznos od 7.033,23 EUR sa zateznim kamatama.

53. Tuženik je prigovore na nalaz i mišljenje iznio u podnesku od 4. listopada 2024. (listovi 129. – 131. spisa). Razmatranjem navedenog podneska proizlazi da su prigovori koje je tuženik iznio u stvari pravne prirode te da nemaju utjecaj i veze na pisano izrađeni nalaz i mišljenje.

54. Međutim, sud je odlučio pozvati stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog nalaza i mišljenja te je vještakinja na ročištu 13. prosinca 2024. u cijelosti ostala kod pisano izrađenog nalaza i mišljenja od 23. rujna 2024. (listovi 136. i 137. spisa).

55. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke u odnosu na stručnost i matematički izračun nalaza i mišljenja nisu imale prigovore i primjedbi te na glavnoj raspravi, održanoj radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, vještakinji nisu postavljali nikakva pitanja, to je sud prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti.

56. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 23. rujna 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 7.033,23 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos, kao što je posebice navedeno na listovima 116. i 117. spisa (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

57. Sud nije uzeo u obzir iznos i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalazu i mišljenju proizlazi da je iznos od 426,86 EUR – posebice list 118. spisa). Navedeno stoga jer tuženik nije za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja.

58. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

59. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

60. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

61. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

62. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

63. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

64. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

65. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

66. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

67. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

68. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

69. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

70. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

71. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

72. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

73. Zbog prigovora tuženika u odnosu na previsoko naznačenu vrijednost predmeta spora, sud je donio raspravno rješenje na ročištu 23. travnja 2024. (listovi 98. i 99. spisa), sve primjenom odredbe iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP). Stoga je sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 21.300,00 EUR jer je taj novčani iznos tužitelj upravo potraživao u t. II. petita tužbe (list 4. spisa) dok je jednak iznos naveden, od strane tužitelja, i kao vrijednost predmeta spora (list 1. spisa).

74. Valja navesti da tužitelj podnosi tužbu na utvrđenje ništetnosti te bez pravnog učinka (t. I. petita - list 1. spisa) i zahtjev za isplatu iznosa od 21.300,00 EUR (t. 2. petita – listovi 4. i 5. spisa). Po pisano izrađenom nalazu i mišljenju od 23. rujna 2024., koji je tužitelj uredno zaprimio 30. rujna 2024. (potvrda o otpravku između listova 122. i 123. spisa), tužitelj u podnesku od 2. listopada 2024. (listovi 126. – 128. spisa) postavlja tužbeni zahtjev na način da ostaje kod prvog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje dok drugi dio tužbenog zahtjeva na isplatu postavlja na način da predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 7.033,23 EUR. S obzirom na to da je u tužbi tužitelj potraživao isplatu iznosa od 21.300,00 EUR, a da je kasnije potraživao isplatu iznosa od 7.033,23 EUR, radi se o djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na razliku iznosa od 14.266,77 EUR, sve primjenom odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a. S obzirom na to da je u konkretnom predmetu došlo do padanja tužbenog zahtjeva, to je sud o troškovima parničnog postupka odlučivao uzevši u obzir konačnu vrijednost predmeta spora od 7.033,23 EUR. U odnosu na končano postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 7.033,23 EUR tužitelj je uspio u cijelosti, zbog čega mu je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo priznati troškove za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, sastav podnesaka od 26. rujna 2023., 9. listopada 2023., 31. listopada 2023. i 2. listopada 2024., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, sastav prigovora od 20. rujna 2023. u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 10.4. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 23. travnja 2024., 20. lipnja 2024. i 13. prosinca 2024., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife. Tužitelju pripada i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife. Ujedno, tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, sudske pristojbe u traženom iznosu od 200,00 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 116,78 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.976,78 EUR (t. II. izreke presude).

75. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.033,22 EUR. Naime, tužitelj za pojedinu radnju potražuje trošak u vrijednosti od 250 bodova, odnosno 500,00 EUR dok mu je sud sudio za pojedinu radnju trošak u vrijednosti do 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, sve primjenom prethodno navedenih tarifnih brojeva. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 22 . travnja 2024. i 22. listopada 2024. jer nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

76. S obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena za iznos od 14.266,77 EUR, to je o troškovima parničnog postupka u odnosu na navedeni iznos odlučeno na temelju odredbe iz čl. 158. st. 1. ZPP-a te je zbog toga u odnosu na navedeni iznos trošak dosuđen tuženiku. Stoga je tuženiku valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, sastava podneska od 20. listopada 2023. u iznosu od 500,00 ERU na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te troškove zastupanja na ročištima 23. travnja 2024. i 20. lipnja 2024., za svako iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife. Stoga je tuženiku valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 EUR, zbog čega je odlučeno kao u t. IV. izreke presude. Nadalje, valjalo je odbiti dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR jer su troškovi sastava podnesaka od 4. listopada 2024. i 17. listopada 2024. kao i zastupanje na ročištu 13. prosinca 2024. nastali nakon djelomičnog povlačenja tužbe. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. V. izreke presude.

77. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu zbog čega je valjalo riješiti kao u t. I. izreke rješenja. Naime, prvi dio svog tužbenog zahtjeva tužitelj postavlja na utvrđenje da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, a kako je već pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na u tom predmetu drugotuženika Privrednu banku Zagreb d.d. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., već utvrđeno da su nepoštene i ništetne, to se u konkretnom slučaju radi već o pravomoćno presuđenoj stvari (čl. 333. st. 2. u vezi s čl. 502.c ZPP-a). Čak i da se ne uzme da se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari, valja zaključiti da tužitelj u tom dijelu tužbe na utvrđenje ništetnosti nema pravnog interes jer su ništetnim utvrđene navedene odredbe već u kolektivnom sporu (čl. 187. ZPP-a) pa je i u takvom slučaju, u navedenom dijelu tužbu valjalo odbaciti, kao nedopuštenu, zbog čega je riješeno kao u t. I. izreke rješenja.

78. Također, s obzirom na to da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 14.266,77 EUR, a da se tuženik takvom povlačenju nije protivio, to je na temelju odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a riješeno kao u t. II. izreke rješenja.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun.

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana