Poslovni broj P.15/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A N A T E M E LJ U I Z O S T A N K A

I

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja DB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Branka Skansi Ratković i Oskar Benussi, odvjetnici u Dubrovniku, protiv prvotuženog EB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugotužene GB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Nada Ogresta, odvjetnica u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 5. studenog 2024.g. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Oskara Benussia, odsutnosti uredno pozvanog prvotuženika i prisutnosti punomoćnice drugotužene odvjetnice Nade Ogreste, 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik pod 1. EB isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iznos od 1.260,93 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se od dana 12.7.2023.g. pa do 29. prosinca  2023.g.  obračunava  po  stopi  određenoj  za  svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, do isplate.

II. Dužna je tuženica pod 2. GB isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iznos od 1.382,26 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja se od dana 15.9.2023.g. do 29. prosinca 2023.g. obračunava po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, do isplate.

III. Dužni su tuženici pod 1. i pod 2. solidarno naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 606,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 20. prosinca 2024.g. do isplate, po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu toč.I. i to za iznos zateznih kamata tekućih na glavnicu od 1.260,93 EUR od dana 12. kolovoza 2022 do dana 11. srpnja 2023.g., kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1 Tužiteljica u tužbi navodi da je presudom Općinskog suda u Dubrovniku posl.br.P.910/2014 od 6. lipnja 2018.g. utvrđeno da je tužiteljica vlasnica za ½ dijela stana koji se nalazi na I. katu čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 86,13 m2, a koji posebni dio je neodvojivo povezan sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], zemljište na kojem je izgrađena zgrada. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 20.806,04 kune. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž.Ob.1132/2018 od 27. kolovoza 2020.g. preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, a toč.II. te presude naloženo je tužiteljici da tuženicima naknadi troškove postupka u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 1.718,75 EUR u roku od 15 dana.

1.2 Na temelju tada pravomoćne i ovršne presude P.910/2014 kako je preinačena odlukom Županijskog suda, a temeljem zahtjeva tuženih za izravnu naplatu troškova postupka putem FINAe, tužiteljici su zaplijenjena novčana sredstva po štednom računu, te je u razdoblju od 1. ožujka 2021.g. do 12. kolovoza 2022.g. isplaćeno prvotuženiku iznos od ukupno 1.260,93 EUR, dok je drugotuženoj u periodu od 1. rujna 2022.g. do 16. rujna 2023.g. isplaćen iznos od ukupno 1.382,26 EUR (iznos glavnice i kamate).

1.3 Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev.920/2021 od 12. srpnja 2023.g. prihvaćena je revizija tužiteljice, te je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž.Ob.1132/2018 od 27. kolovoza 2020.g. na način da je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl.br.P.910/2014 od 6. lipnja 2018.

1.4 Stoga su tuženici bez osnova stekli novčana sredstva koja im ne pripadaju te su dužni isplatiti tužiteljici iznose koje su primili u postupku izravne naplate. Slijedom navedenog predlažu donijeti presudu kojom će tužbeni zahtjev biti prihvaćen.

2.1 Pozivom od dana 16. veljače 2024.g. tuženici su pozvani u roku od 30 dana od dana primitka tog poziva dati odgovor na tužbu, te su pozvani na pripremno ročište koje je zakazano za dan 22. travnja 2024.g. U pozivu su naznačena upozorenja sukladno čl. 299., 331.b. st.1., 219.st.1., 332.a. st.1. i 2., 284. st.2., 299.a., 291, 295 Zakona o parničnom ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje u tekstu: ZPP). Navedeni poziv sa tužbom i prilozima oboje tuženika zaprimili su dana 20. Veljače 2024.g. o čemu svjedoče dostavnice na stranici spisa 36.

2.2. Tužena GB je dana 04. travnja 2024.g. u spis dostavila odgovor na tužbu u kojem navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te predlaže navedeni zahtjev odbiti i tužiteljicu obvezati na naknadu parničnih troškova. Smatra da pošto tužiteljcia tužbom potražuje novčana sredstva koje su tuženici stekli temeljem pravomoćno završenog sudskog postupka te bi usvajanje takvog tužbenog zahtjeva predstavljalo kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno Protokola 1, odnosno povredu prava na mirno uživanje prava vlasništva u kojem se jasno navodi „svaka pravna ili fizička osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva.“ Poziva se na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava u kojoj je navedeno da sud smatra da postojanje duga potvrđeno obvezujućom i provedivom presudom pruža korisniku presude legitimno očekivanje da će se dug platiti i predstavlja jedno od „vlasništva“ korisnika u smislu navedenog protokola te ukidanje te presude predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, te da sud ponavlja prvi i najvažniji zahtjev Protokola 1, a to je da bilo koje miješanje od strane javne vlasti u mirno uživanje vlasništva treba biti zakonito te lišavanje vlasništva može biti opravdano samo ako je u javnom interesu i zadovoljava zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. S obzirom na navedeno predlaže postupiti kao uvodno.

2.3. Pozivom od dana 18. travnja 2024.g. pozvana je tužiteljica očitovati se o odgovoru na tužbu drugotužene, te se podneskom od dana 5. svibnja 2024.g. tužiteljica i očitovala na način da je predložila da se u odnosu na prvotuženog donese presuda zbog ogluhe jer isti nije dao odgovor na tužbu, dok navode iz odgovora na tužbu drugotužene ocjenjuje neosnovanima i smatra da nemaju nikakve veze sa predmetom ovog spora jer se ovdje radi o zahtjevu za isplatu odnosno vraćanje tužiteljici iznosa koji su neosnovano zaplijenjeni od njene plaće i kao takvi se trebaju vratiti, ne o vlasničkoj tužbi.

2.4. Pripremno ročište koje je bilo zakazano za dan 22. travnja 2024.g. odgođeno je rješenjem od dana 18. travnja 2024.g. te je određeno da će se novo ročište zakazati pisanim putem. Naredbom Ureda predsjednika suda 48Su-1/2024 od dana 13. svibnja 2024.g. predmet je raspoređen u rad novom rješavatelju ponovnom automatskom dodjelom predmeta koji su do tada bili raspoređeni u rad referadi 46.

2.5. Za dan 5. studenog 2024.g. zakazano je pripremno ročište u ovom predmetu, na koje su pristupili punomoćnik tužiteljice i punomoćnica drugotužene, dok prvotuženik nije pristupio na ročište iako je poziv za navedeno uredno zaprimio dana 22. srpnja 2024.g. (dostavnica prileži na stranci 74 spisa). Na navedenom ročištu punomoćnik tužiteljice ispravio je podatke koji su krivo navedeni u tužbi (OIB oboje tuženika i ime drugotužene), ponovio traženje da se u odnosu na prvotuženog donese presuda zbog ogluhe, te navode iz podneska od 5. svibnja 2024.g. Punomoćnica drugotužene ostala je pri navodima iz odgovora na tužbu te dodala da ima saznanja da je provtuženik bio na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi, tražeći da se navedena okolnost uzme u obzir. Na upit suda da li se radi o osobi koja je lišena poslovne sposobnosti punomoćnica drugotužene navodi da isti nije lišen poslovne sposobnosti te da ga je ona do sada zastupala u svim postupcima te da će pokušati pribaviti punomoć i za ovaj postupak. Dalje navodi da je tužba neosnovana jer tužiteljica raspolaže pravomoćnim i ovršnim presudama na temelju kojih može tražiti ovrhu te na taj način može realizirati svoje potraživanje, a ne kroz parnični postupak, te predlaže da se pribavi i pregleda spis P.910/2014. Punomoćnik tužiteljice naveo je da ne postoji nikakav dokaz da bi prvotuženiku bila oduzeta poslovna sposobnost pa su stoga navodi u vezi sa njegovim zdravljem irelevantni, a u odnosu na tvrdnje drugotužene u vezi da pokretanjem postupka izravne naplate navodi da je presudom VSRH preinačena odluka Županijskog suda te je stoga tužiteljci potrebna ovršna isprava kako bi naplatila svoje potraživanje. Na navedenom ročištu zaključen je prethodni postupak, te otvorena i nakon pregleda spisa predmeta zaključena glavna rasprava.

3. Sud je izveo dokaz pregledom spisa predmeta, podnesaka stranaka i priložene im dokumentacije: specifikacije izvršenja osnove za plaćanje FINAe po izravnoj naprati na temelju odluke P.910/14-41 (stranica 5-6 spisa), presudu ovog suda pod posl.br.P.910/2014 od 6. lipnja 2018.g. (stranica 7-21 spisa, presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž.Ob.1132/2018 od 27. kolovoza 2020.g. (stranica 22-26 spisa), presudu Vrhovnog suda RH Rev.920/2021 od 12. srpnja 2023.g. (stranica 27- 31 spisa), presudu Solomun protiv Hrvatske zahtjev br.679/11 od 2, travnja 2015.g. (stranica 44-61 spisa), ispis vijesti sa stranice Ureda zastupnika RH pred Europskim sudom za ljudska prava o presudu Solomun protiv Hrvatske (stranica 62 spisa). Nije se pribavljao radi izvršavanja uvida spis predmeta P.910/14 s obzirom da u ovom spisu postoje sve u predmetu donesene odluke, stoga se uvid u sam predmet ocjenio nepotrebnim jer se iz spisa predmeta ne utvrđuju nikakve za ovaj predmet relevantne činjenice koje se ne mogu utvrditi iz isprava koje su priložene.

4.1. Kako je ranije navedeno prvotuženik EB uredno je zaprimio tužbu sa prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu, te poziv za ročište zakazano za dan 22. travnja 2024.g. Isti je uredno zaprimio i poziv na ročište koje je održano dana 5. studenog 2024.g. Navode o lošem zdravstvenom stanju i hospitalizaciji, koji su općeniti i ničim potkrijepljeni, sud nije prihvatio u kontekstu davanja prvotuženiku daljnih mogućnosti da se očituje o tužbi i uključi u postupak, smatrajući da je istom do sada sukladno zakonu pružena mogućnost da sudjeluje u postupku. I sama punomoćnica drugotužene na upit suda da li je prvotuženik lišen poslovne sposobnosti navodi da nije, a nakon toga daje vlasnitim ranijim navodima proturječnu izjavu jer kaže da će pokušati dobiti punomoć za zastupanje istog, čime ga ocjenjuje sposobnim za takvo raspolaganje svojim pravima odnosno prikazuje da bi za radnje koje idu u prilog tužiteljici bio nesposoban, a za radnje koje će imati suprotan efekt sposoban. I sama navodi da ga je zastupala u ranijim postupcima, no sada joj očito nije izdana punomoć i prvotuženik se nije očitovao na tužbu niti pristupio na ročište, pa se sada spominju njegovi zdravstveni problemi, bez dokaza, što sud ocjenjuje pokušajem da se produlji postupak i za tuženu stranu priskrbi više procesnih prava nego im pripada.

4.2 Sud isto tako ne smatra da u ovom slučaju, kada je prvotuženik iako uredno pozvan nije došao na pripremno ročište do njegova zaključenja, niti podneskom osporio tužbeni zahtjev, treba donijeti presudu zbog ogluhe (kako predlaže tužiteljica) već smatra da su ispunjeni uvjeti da se temeljem čl. 332 ZPP-a donese presuda zbog izostanka u odnosu na prvotuženog EB. To je stoga što, kako je ranije navedeno, prvotuženik nije dao odgovor na tužbu, nije podneskom osporio tužbeni zahtjev, osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili činjenicama koje su općepoznate te ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su prvotuženika spriječili opravdani razlozi da dođe na ročište.

4.3. Slijedom izloženog odlučeno je kao u toč.I. ove presude.

5.1. Tužbeni zahtjev osnovan je u odnosu na drugotuženu GB.

5.2. Članak 1111.st..1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da kad dio imovine nekre osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stejcatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st.2.). Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (st.3.).

5.3. U konkretnom slučaju donošenjem odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev.920/2021 od 12. srpnja 2023.g. otpala je osnova temeljem koje je sa računa tužiteljice skinut ukupni iznos od 2.643,19 EUR (glavnica, kamate i troškovi). Time su oboje tuženika dužni tužiteljici vratiti iznose koji su ustegnuti s njenog računa temeljem odluke ŽS Zagreb posl.br.Gž.Ob.1132/2018 od 27. kolovoza 2020.g.

5.4. Argument drugotužene da bi postojanje duga potvrđeno obvezujućom i provedivom sudskom presudom pružalo njoj kao korisniku presude legitimno očekivanje da će se dug platiti i da takav dug predstavlja jedno od vlasništava korisnika, te bi ukidanje te presude predstavljalo miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva, da miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva mora biti zakonito i može biti opravdano samo ako je u javnom interesu i da mora zadovoljavati zahtjev proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca, te da je ovdje primjenjiv stav po kojem se ne može smatrati da je javni interes koji nadjačava temeljno načelo pravne sigurnosti i podnositeljeva prava opravdao ponovno razmatranje spora i posljedično lišavanje stranke njega vlasništva, sud smatra neutemeljenim. Ovdje prvo zato jer se ne radi o istovjetnoj, čak ni pretežito sličnoj pravnoj situaciji. U odluci Europskog suda na koju se drugotužena poziva naglasak je stavljen na korištenje prava na izjavljivanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao sredstva koje je na raspolaganju samo državi, ne i drugim strankama u postupku, te pravne sigurnosti u slučaju kada država ima mogućnost diskrecijske ocjene propitivanja utvrđenja iz pravnomoćnih sudskih odluka te da nije bilo nedoslijednosti odluka nižih sudova koje bi opravdavale preispitivanje pravomoćne i ovršne sudske odluke i njenu preinaku na štetu druge strane. U ovom postupku stranke su fizičke osobe, nema pitanja javnog interesa niti narušenja načela pravne sigurnosti. Štoviše, sud smatra da je jedno od temeljnih postulata pravne sigurnosti onaj da osoba od koje je nešto uzeto a da to nije smjelo biti ima mogućnost i mehanizam da to vrati. Legitimna očekivanja drugotužene nisu povrijeđena, a time ni njeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer je drugotužena, koja je u cijelom postupku bila zastupana po odvjetnici kao punomoćnici, trebala biti svjesna toga da je protiv pravomoćne presude dopuštena revizija i trebala je imati saznanja da Vrhovni sud ima ovlaštenje preinačiti drugostupanjsku odluku.

5.5. Prigovor drugotužene o pogrešnom pravnom putu kojim tužiteljica traži zaštitu svojih interesa odnosno stav da tužiteljica ima pravomoćne i ovršne sudske odluke i svoja prava treba ostvarivati u ovršnom postupku, ne u parnici, sud također nalazi neutemeljenim. Tužiteljica u ovršnom postupku novčanu tražbinu namiruje u postupku izravne naplate pred FINAom, iznimno u sudkom postupku određivanja ovrhe radi naplate novčane tražbine, ali za pokretanje i jednog i drugog postupka tužiteljica treba ovršnu ispravu – sudsku odluku koja će glasiti na isplatu i koja je podobna za provedbu izravne naplate jer ovršni postupak ne pruža mogućnost dokazivanja i utvrđivanja činjenica.

6.Tuženici postaju nepošteni stjecatelji od trenutka primitka odluke kojim je prihvaćen izvaredni pravni lijek i dužni su vratiti primljeno na temelju osnove koja je otpala s kamatama od trenutka kada je svaki od tuženika postao nepošten (čl. 1117.st.2. ZOO-a). Tužiteljica je tužbenim zahtjevom tražila kamate računajući od dana kada je naplata na FINAi izvršena, što je u slučaju manje nego joj po navedenoj odredbi pripada, ali sud se kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, te joj dosudio zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29 ZOO-a za zatraženo razdoblje. U odnosu na prvotuženika tijek zateznih kamata je označen od dana 12. kolovoza 2022.g. (kada je izvršena zapljena sa računa), no kako je ranije obrazloženo da prvotuženik postaje nepošteni stjecatelj tek donošenjem revizijske odluke, tijek zateznih kamata trebalo je odrediti od toga dana, a odbiti za razdoblje koje mu je prethodilo (računajući do dana navedenog u tužbi). Stoga je odlučeno kao u toč.IV. izreke.

7.1. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

7.2. Kao potreban trošak tužiteljice za vođenje parnice, sukladno članku 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), sukladno vrijednosti predmeta spora, sud je utvrdio trošak sastava tužbe (Tbr. 8. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 5. studenog 2024. (Tbr. 9. t. 1. Tarife)u iznosu od 100 bodova, ukupno 200 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife, iznosi 400,00 EUR, uvećano za PDV od 25 %, što ukupno iznosi 500,00 EUR. Tužiteljici su priznati i troškovi pristojbi prema odluci suda, i to iznos kojeg je tužiteljica tražila naknadu – 53 EUR za tužbu i isto toliko za presudu, gdje se sud kretao u okviru postavljenog zahtjeva stranke. Dakle, sveukupno priznati trošak iznosi 606,00 EUR-a te je naloženo tužiteljima naknaditi isti u roku od 15 dana (točka II. izreke).

U Dubrovniku 20. prosinca 2024.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o priznanju, dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (članak 353. stavak 3. ZPP-a). Kada presudu na temelju priznanja pobija zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice te predložiti nove dokaze koji se tiču tih mana u volji (članak 353. stavak 4. ZPP-a).

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužiteljice, uz rješenje o pristojbi za presudu

2. prvotuženik

3. punomoćnica drugotužene