Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1894/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnica iz Garešnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj P-740/2024-9 od 30. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana i žalba tužitelja odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, poslovni broj P-740/2024-9 od 30. listopada 2024.:

a) potvrđuje u točki I. izreke u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev,

b) preinačava u odluci o trošku postupka pod točkom II. izreke, tako da se rješava:

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.015,24 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja godine, počev od 30. listopada 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se za iznos od 357,66 EUR-a zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.

III. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju KJ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.627,14 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje kamate se obračunavaju od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to: obračunatom na iznos od 0,29 € od 17. svibnja 2006., na iznos od 13,16 € od 10.listopada 2008., na iznos od 17,75 € od 16.prosinca 2008., na iznos od 21,06 € od 17.siječnja 2009., na iznos od 22,56 € od 17.veljače 2009., na iznos od 18,80 € od 17.ožujka 2009., na iznos od 19,61 € od 17.travnja 2009., na iznos od 13,17 € od 15.svibnja 2009., na iznos od 8,44 € od 17.lipnja 2009., na iznos od 9,70 € od 17.srpnja 2009., na iznos od 12,19 € od 18.kolovoza 2009., na iznos od 11,98 € od 17.rujna 2009., na iznos od 9,45 € od 17.listopada 2009., na iznos od 14,19 € od 19.studenog 2009., na iznos od 17,99 € od 18.prosinca 2009., na iznos od 23,38 € od 19.siječnja 2010., na iznos od 22,15 € od 18.veljače 2010., na iznos od 29,48 € od 18.ožujka 2010., na iznos od 28,09 € od 20.travnja 2010., na iznos od 30,80 € od 20.svibnja 2010., na iznos od 54,25 € od 22.lipnja 2010., na iznos od 49,42 € od 27.srpnja 2010., na iznos od 64,18 € od 21.kolovoza 2010., na iznos od 59,08 € od 27.listopada 2010., na iznos od 50,88 € od 23.studenog 2010., na iznos od 68,18 € od 21.prosinca 2010., na iznos od 90,18 € od 21.siječnja 2011., na iznos od 74,60 € od 22.veljače 2011., na iznos od 80,07 € od 22.ožujka 2011., na iznos od 73,12 € od 21.travnja 2011., na iznos od 74,36 € od 21.travnja 2011., na iznos od 103,86 € od 21.lipnja 2011., na iznos od 106,74 € od 20.srpnja 2011., na iznos od 131,38 € od 20.srpnja 2011., na iznos od 118,72 € od 21.rujna 2011., na iznos od 104,86 € od 28.listopada 2011., na iznos od 102,58 € od 30.studenog 2011., na iznos od 101,52 € od 20.prosinca 2011., na iznos od 108,08 € od 21.siječnja 2012., na iznos od 113,80 € od 01.ožujka 2012., na iznos od 114,57 € od 30.ožujka 2012., na iznos od 110,61 € od 01.svibnja 2012., na iznos od 113,28 € od 22.svibnja 2012., na iznos od 115,11 € od 03.srpnja 2012., na iznos od 112,03 € od 31.srpnja 2012., na iznos od 112,84 € od 30.kolovoza 2012., na iznos od 110,54 € od 29.rujna 2012., na iznos od 105,56 € od 25.listopada 2012., na iznos od 110,87 € od 28.studenog 2012., na iznos od 113,41 € od 25.prosinca 2012., na iznos od 111,63 € od 30.siječnja 2013., na iznos od 101,61 € od 26.veljače 2013., na iznos od 110,12 € od 28.ožujka 2013., na iznos od 110,86 € od 01.travnja 2013., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju KJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.372,90 eur, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počev od 30. listopada 2024. do isplate, u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelj da tuženiku naknadi trošak postupka, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Navedenu presudu u odluci o trošku postupka iz točke II. izreke, pravovremenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači odluku o trošku postupka. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

5. Žalba tužitelja, kao i žalba tuženika djelomično je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak (u daljnjem tekstu: CHF) i to Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 24. ožujka 2006.

9. Također sud prvog stupnja nije povrijedio odredbu čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija) jer je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, poštovao je načelo kontradiktornosti postupka, pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, pravo na obrazloženu sudsku odluku i dr., a okolnost što tuženik nije dokazao određene svoje navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava.

10. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 2. ZPP-a, time što je tužitelj preinačio tužbu u fazi glavne rasprave nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje. Naime, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. donesen je zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ Stoga, prihvaćanjem preinake tužbe sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio odredbu čl. 190. ZPP-a o preinaci tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. To što sud prvog stupnja prema odredbi čl. 190. ZPP-a posebnim rješenjem nije odlučio o preinaci nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2 toč. 12. ZPP-a.

11. Nadalje, presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, a žalbom tuženik niti ne ukazuje što to točno pobijana presuda ne sadrži, a morala bi sadržavati prema navedenoj zakonskoj odredbi. Osim toga, presuda suda prvog stupnja nije arbitrarna, jer ne postoje propusti i nedostaci koje u žalbi navodi tuženik.

12. Teret dokaza da je tužitelj kao korisnik kredita bio valjano informiran o svim aspektima valutne klauzule prije sklapanja Ugovora o kreditu, na način razumljiv prosječnom potrošaču, a da bi prosječni potrošač, a što je i tužitelj u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a). Jednakost oružja kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje (čl. 6. Konvencije) podrazumijeva da stranka predloži relevantne dokaze kojima dokazuje svoje navode ili opovrgava navode suprotne strane.

13. Saslušanjem javnog bilježnika nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije i pri sklapanja ugovora o kreditu jer javni bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike fluktuacije tečaja CHF. Naime u predmetnom Ugovoru o kreditu nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je imao takve ovlasti.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je ništetna odredba o vezivanju otplate kredita uz valutu švicarski franak prema tečaju na dan plaćanja (valutna klauzula) sadržana u Ugovoru o kreditu, primjenom utvrđenja iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS RH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

14.1. U presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio je da se odbija kao neosnovana i revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su navedene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP/07).

15. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nije upoznao s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovoru u kojem je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovca (banke), da je banka u vrijeme sklapanja ugovora trebala voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. S pravom je sud prvog stupnja naložio tuženiku da isplati iznos od 3.627,14 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče na svakomjesečno preplaćeni iznos (čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, 48/08, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

16.1. Naime, provedenim vještačenjem utvrđeno je da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita postoji razlika u ukupnom iznosu od 3.627,14 EUR-a, a koju je vještak iskazao u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

17. Budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužitelja na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na svoje poštenje, jer su odredbe Ugovora o kreditu o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak utvrđene ništetnim. Te su odredbe Ugovora o kreditu ništetne od početka, pa se suprotno pravnom stajalištu tuženika, on ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos dosuđen tužitelju na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno otklonio primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega, iako je Ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora. Naime, predmetni Ugovor je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc).

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

19.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. Glede valutne klauzule zastara je počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj tužbu podnio 6. veljače 2020. zastara nije nastupila.

20. Sud prvog stupnja je primjenom odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a odlučio o parničnom trošku.

21. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o trošku postupka trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a, a ne odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (nije uspio sa 1,82%), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

21.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije priznao trošak odsustva punomoćnika iz ureda radi putovanja na relaciji Garešnica- Pakrac-Garešnica jer trošak zastupanja po punomoćniku čije je sjedište izvan područja Stalne službe u Pakracu može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu Stalne službe u Pakracu.

21.2. Osnovano tuženik u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a kada je prema odredbi Tbr. 8. st. 1., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), tužitelju odmjerio trošak za podnesak od 15. rujna 2020. u iznosu od 250,00 EUR-a. To iz razloga jer su se navodi iz tog podneska zaprimljenog 17. rujna 2020. mogli iznijeti na ročištu održanom 24. rujna 2020. Osnovano tuženik u žalbi osporava trošak za podnesak od 21. prosinca 2020. zaprimljen na spis 23. prosinca 2020., a dostavljen tuženiku 13. siječnja 2021. (kako to proizlazi iz e-spisa), odmjeren prema Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, jer se po ocjeni ovoga suda ne radi o obrazloženom podnesku. Prema Tbr. 8. st. 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife/23 za taj podnesak tužitelju pripada trošak od 62,50 EUR-a (25 boda x 2 EUR- a + PDV od 25% u iznosu od 12,50 EUR-a).

21.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak za ročište za objavu presude je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prema navedenom, tužitelju ne pripada ukupno 437,50 EUR-a troška.

21.4. Odredbom čl. 52. st. 3. Tarife/23 koja se primjenjuje od 25. studenoga 2023., propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U vrijeme donošenja pobijane presude kada je sud prvog stupnja odlučivao o trošku postupka na snazi je bila odredba Tbr. 54. Tarife/23 prema kojoj je vrijednost boda iznosila 2,00 EUR-a. Stoga tuženik neosnovano osporava vrijednost boda od 2,00 EUR-a prema kojoj je sud prvog stupnja odmjerio trošak postupka.

21.5. Kada se od 2.452,74 EUR-a troška koji pripada tužitelju prema uspjehu u sporu (čl. 154. st. 5. ZPP-a) odbije trošak koji mu ne pripada u iznosu od 437,50 EUR-a, dobije se iznos od 2.015,24 EUR-a parničnog troška koji pripada tužitelju. Stoga je odluku o trošku postupka valjalo preinačiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. Slijedom iznijetog, na temelju odredbi čl. 381. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

23. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom i to u odnosu na sporednu tražbinu (dio troška postupka) pa mu prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

24. Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom i to u dijelu koji se odnosi na određivanje uspjeha u sporu (1,82%) za odmjeravanje troška postupka pa mu prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu, kako je navedeno u točki III. izreke ove presude.

Osijek, 20. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić