REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1295/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. studenog 2024. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika JV, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu 045-50-3205286 sklopljenog 23. prosinca 2005. između tuženika kao kreditora i AV kao korisnika kredita, u dijelu čl. 7. koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 924,46 EUR s zateznim kamatama na iznos od:

- 15,05 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 0,46 EUR od 28. studenog 2008. do isplate,

- 16,38 EUR od 30. prosinca 2008. do isplate,

- 32,31 EUR od 30. siječnja 2009. do isplate,

- 27,00 EUR od 27. veljače 2009. do isplate,

- 21,69 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 25,67 EUR od 29. travnja 2009. do isplate,

- 17,71 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 17,71 EUR od 29. lipnja 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 3. kolovoza 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. studenog 2009. do isplate,

- 33,64 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 4. siječnja 2010. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- 33,64 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

- 33,64 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 33,64 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- 24,74 EUR od 27. srpnja 2010. do isplate,

- 53,54 EUR od 30. srpnja 2010. do isplate,

- 73,45 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 66,82 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 80,09 EUR od 2. studenog 2010. do isplate,

- 93,36 EUR od 29. studenog 2010. do isplate,

- 61,02 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.022,35 EUR, s zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.202,65 EUR s zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 2. listopada 2024., povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu, s iznosa od 614,66 EUR na iznos od 924,46 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je 23. listopada 2005. između tuženika kao kreditora i AV kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu 045-50-3205286, kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.750,40 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Obveza povrata kredita da je određena prema kretanju valute HRK u odnosu na valutu švicarski franak (CHF) i to prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan otplate (čl. 7. Ugovora o kreditu). Tužitelj navodi da je je navedena valutna klauzula ništetna. Pojašnjava da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta ''utočišta'', a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Nadalje, 3. rujna 2019. da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu nepoštenih i ništetnih valutnih klauzula.

2. Ugovorom o cesiji da je korisnik kredita ustupio tužitelju tražbinu koju je imao prema tuženiku po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, tražbinu na povrat svega onoga što je plaćeno primjenom ništetne valutne klauzule (razlika između onoga što je plaćeno i onoga što bi bilo plaćeno da da se je cijelo vrijeme primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule). Tužitelj tvrdi da se radi o iznosu od 614,66 EUR/4.631,26 kn, ali da konačni iznos preplate predlaže utvrditi financijskim vještačenjem.

3. Stoga tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ”Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita'' (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 614,66 EUR/4.631,26 kn s zateznim kamatama od 23. prosinca 2005. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora (stavak II.).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati predmetnu isplatu od tuženika, jer da niti je korisnik kredita AV imao prema tuženiku tražbinu koja bi se mogla prenijeti na tužitelja, a sve i da jest, da bi se radilo o tražbini koja AV pripada kao potrošaču, što da tužitelj nedvojbeno nije, tako da je ustup potrošačke tražbine protivan samoj naravi te tražbine, u smislu odredbe čl. 80. ZOO-a pa da tužitelj nikakvu tražbinu protiv tuženika nije mogao steći.

5. Pored toga, tuženik tvrdi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača mogu primijeniti samo u postupcima koje je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem trgovca, u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a.

6. Nadalje, ističe da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, neovisno o tome je li baš svakom pojedinom članu grupacije koja traži zaštitu povrijeđeno ili ugroženo to pravo ili interes, a da je na ovdje tužitelju teret dokaza da je i u konkretnom slučaju postojala takva povreda. Osim toga, tvrdi da se presude iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača odnose na povredu potrošačkih prava prilikom sklapanja ugovora o stambenom kreditu, dok je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu sklopljen radi financiranja kupnje vozila.

7. Dakle, da tužitelj u svakom pojedinom slučaju mora dokazati da je osporavana valutna klauzula bila nepoštena, a time i ništetna, što znači da prema odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP-a/07, tužitelj mora najprije dokazati da predmetna valutna klauzula korisniku kredita nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. Ako to ne uspije dokazati, da se uopće ne može ocjenjivati njena poštenost, a ako uspije dokazati izostanak jednog od navedena tri obilježja, da se tada provodi test poštenosti, primjenom kojeg da je potrebno utvrditi je li se o predmetnoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a ako nije, uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Na jednaki način da predmetnu materiju reguliraju i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP-a/03.

8. Tuženik ističe da je valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu AV bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se je o istoj pojedinačno pregovaralo te da ista nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na PV kao potrošača.

9. Ističe da je u postupku kolektivne zaštite Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) zaključio da je odredba o valuti ugovaranja u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Međutim, da je VTS svoj zaključak temeljio isključivo na informacijama koje su banke dale potrošačima u predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, prije zasnivanja konkretnog ugovornog odnosa između potrošača i banke, a nije isključio mogućnost da su pojedini potrošači od banaka dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

10. Tako tuženik tvrdi da su AV tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF te da mu je bilo jasno koje su ekonomske posljedice ugovaranja tog tečaja, konkretno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, uz napomenu da u trenutku kada je sklapan Ugovor o kreditu na tržištu nisu bile vidljive okolnosti koje bi upućivale da će vrijednost valute švicarski franak u donos na vrijednost valute hrvatska kuna u budućnosti toliko značajno porasti, tako da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu tuženik dao AV sve one informacije kojima je i sam raspolagao.

11. Sve i da sud zaključi da u konkretnom slučaju valutna klauzula nije bila razumljiva AV, tuženik ističe da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a/07 (potrošač je imao utjecaja na sadržaj te odredbe), budući da je korisnik kredita mogao birati želi li sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR ili sklopiti ugovor bez valutne klauzule (kunski kredit).

12. Naposljetku, sve i da sud zaključi da se o predmetnoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se ne radi o jednostranoj klauzuli koja služi zaštiti interesa tuženika, niti tuženik temeljem te odredbe ostvaruje ekstra profit, budući da je i sam zadužen u toj valuti, već o klauzuli koja uzima u obzir interese obiju ugovornih strana u podjednakoj mjeri, imajući u vidu da je svaki korisnik kredita imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te da je onaj korisnik kredita koji je ugovorilo valutnu klauzulu u CHF dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu obveze. Ističe da je ono što je korisnika kredita dovelo u nepovoljan položaj, ali ne prema tuženiku, već općenito, bio izuzetno nagli i visok rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, koji nitko nije mogao predvidjeti, ali da se ta vrsta ''neravnoteže'' ne sanira kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz pravila o izmjeni ugovora zbog izmijenjenih okolnosti. Budući da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) izrijekom isključeni od konverzije svi ugovori o kreditu koji su do stupanja na snagu tog zakona bili otplaćeni, a da je konverzija propisana s ciljem otklanjanja neravnoteže koja je postojala između potrošača i banaka, to da proizlazi da je i sam zakonodavac zaključio kako u već otplaćenim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije postojala znatna neravnoteža na štetu potrošača.

13. Kako je predmetni Ugovor o kreditu već bio otplaćen, to da nije postojala znatna neravnoteža na štetu AV, a da su povrede na koje tužitelj ukazuje zabrane manjeg značaja zbog kojih se, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, ništetnost ne može isticati.

14. Naposljetku, tuženik ističe da osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe da se on ne može, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, smatrati nepoštenim stjecateljem te ističe prigovor zastare.

15. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj navodi da je ustup tražbine potrošača dopušten, što da je potvrdio i Sud Europske unije u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. te C-519/19 od 18. studenog 2020., u kojima da je izrijekom navedeno da je dopušten prijenos novčanih tražbina potrošača nastalih zbog povreda potrošačkih prava uz isticanje da područje primjene ne ovisi o identitetu stranaka u sporu nego o svojstvu stranaka iz ugovora o kreditu, a da je ustupom tražbine došlo samo do promjene osobe vjerovnika, a ne i do promjene identiteta tražbine. Pored toga, tužitelj tvrdi da Ugovor o ustupu tražbine sadrži sve podatke potrebne za određivanje tražbine koja se ustupa, dakle, da je ista odrediva. Nadalje, tužitelj tvrdi da su korisnici kredita, doduše, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika koji se očituje u mogućnosti promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja, ali da korisnik kredita nije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio svjestan specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje, jer je isti prešućen od strane tuženika. Tvrdi da je notorno da korisniku kredita značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, jer o tom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Ističe da je sud u ovoj parnici vezan pravnim stajalištima zauzetim u parnici vođenoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti valutnih klauzula u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u utvrđenom razdoblju. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018., zauzeo stajalište da je pokretanjem predmetnog kolektivnog spora došlo do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve za isplatu, a osim toga da je taj isti sud na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište da zastara restitucijskih zahtjeva niti ne počinje teći prije nego li se pravomoćnom presudom ne utvrdi ništetnost određenog ugovora. Stoga da je prigovor zastare neosnovan. S obzirom da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, budući da je sam sastavio Ugovor o kreditu s ništetnom valutnom klauzulom, to da je dužan tužitelju platiti zatezne kamate od dana stjecanja pojedinog iznosa preplate.

16. Tuženik je ostao kod iznijetih navoda te osporavao ispravnost pravnih stajališta tužitelja.

17. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o kreditu sklopljen 23. prosinca 2005. između tuženika kao kreditora i AV kao korisnika kredita (list 14.

– 18. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), obavijest tužitelja o ustupu tražbine (list 6. – 7. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija sklopljen 5. lipnja 2023. između AV kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja tražbine (list 8. - 12. spisa), promotivni uvjeti tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih vozila (list 36. - 38. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedoka AV (list 71. – 72. spisa), pročitana je dokumentacija temeljem koje je provedeno financijsko vještačenje (list 90. – 99. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Živković vještačenja d.o.o. (list 79. – 87. spisa – pisani nalaz i mišljenje i list 177. – 118. spisa – usmeni iskaz vještaka).

18. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

19. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je obveza vraćanja kredita vezana kretanje tečaja valute HRK u odnosu na tečaj Valute CHF te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem te navodno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnika kredita, AV, tužitelju.

20. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, da li je eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

21. Nije sporno da je pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. Nije sporno da je presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno, između ostalog, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1 siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak I. izreke).

23. Nije sporno da je, u konačnici, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, donio presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom I. izreke kojim je utvrđeno da četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.

24. Naposljetku, nije sporno da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku I. izreke.

25. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

26. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

27. Tako je i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona.

28. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).

29. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30. Radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.

31. Iako tužitelj nije potrošač, isti je s potrošačem AV sklopio Ugovor o ustupu tražbine što ju je AV kao korisnik kredita/potrošač stekao prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.

32. Naime, Ugovorom o kreditu kojeg je AV kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, AV odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.750,40 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju novog vozila marke Ford (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu), koji kredit se je trebao otplatiti u anuitetima s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje (čl. 2. st. 1. i 7. Ugovora o kreditu).

33. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23. prosinca 2005.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

34. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je AV sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje vozila koje bi mu trebalo služiti obavljanju njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog AV, slijedom čega se zaključuje da je AV Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

35. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23. prosinca 2005., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.

36. Stoga se zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.

37. Točno je da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena (tek) apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva AV, jer mu je prethodno tuženik dao sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo. 38. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

40. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

41. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

42. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

43. Stoga, kao što je to već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je upitno je li u konkretnom slučaju za AV bila razumljiva, u smislu je li on bio od strane tuženika potpuno informiran o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF (prema informacijama s kojima je tuženik tada mogao raspolagati) te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

44. Ako se utvrdi da AV valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena i, posljedično, ništava.

45. Stoga je na prijedlog tuženika izveden dokaz saslušanjem AV kao svjedoka (napominje se da u ovom postupku nije predloženo saslušanje zaposlenika banke – tuženika koji je u konkretnom slučaju pregovarao s VV u pogledu sklapanja Ugovora o kreditu).

46. Tijekom svog iskaza AV je potvrdio da je on sklopio Ugovor o kreditu koji se nalazi na listu 14-18 spisa, a sve kako bi financirao kupnju vozila koji mu je bio potreban za privatne svrhe, radi odlaska na posao, a na tuženika da ga je uputila autokuća u kojoj je kupovao vozilo, s obzirom da su oni poslovno surađivali s tuženikom. Nakon što je došao u RBA i rekao da su ga poslali iz autokuće, djelatnici banke da su mu ponudili dvije mogućnosti kreditiranja, jedna je bila uz ugovaranje valutne klauzule u EUR, kod koje su ugovorene kamate iznosile 7,45%, a druga je bila uz ugovaranje valutne klauzule u CHF kod koje su ugovorne kamate iznosile 5,5%. Nitko od djelatnika banke da mu nije objašnjavao zašto su za te dvije opcije kredita ugovorne kamate toliko različite, niti ga je itko upozorio da sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF nosi određene rizike, a niti da je on tada mogao zamisliti da će doći to takve fluktuacije tečaja CHF. S obzirom da je ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF za njega bio povoljniji, da se je odlučio za tu opciju, s time da se nije mogao više sjetiti koliko mu je iznosio anuitet na početku ugovorenog razdoblja, a koliko u vrijeme kada je tečaj CHF porastao, ali da je prema vlastitoj procjeni u konačnici platio oko 2.000,00 EUR više, nego što bi platio da se cijelo vrijeme primjenjivao početni otplatni plan, što podrazumijeva kako primjenu početnog tečaja CHF, tako i primjenu početno ugovorenih kamata od 5,5% uz napomenu da je banka tijekom ugovorenog razdoblja 3 puta povećavala ugovorene kamate, tako da su iste u konačnici bile više od ugovornih kamata koje su se primjenjivale na kredite u EUR. Predmetni kredit da je sam otplaćivao iz svojih novaca.

47. Uzevši u obzir iskaz navedenog svjedoka, iz kojeg proizlazi da isti prije sklapanja Ugovora o kreditu nije od strane zaposlenika tuženika dobio ikakve informacije o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, očito je da svjedoku nitko nije pojasnio razliku između korištenja kredita s valutnom klauzulom u EUR od kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nitko mu nije pojasnio zašto su redovne kamate na kredite s valutnom klauzulom u EUR znatno više od kamata na kredite s valutnom klauzulom u CHF, a što je bilo presudno za donošenje svjedokove odluke odabiru kredita s valutnom klauzulom u CHF. Osim toga, očito je da svjedoku nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je isti imao saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj hrvatske kune u odnosu na valutu Euro, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak.

48. Stoga, budući da svjedok nije dobio odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.

49. Valja napomenuti da je bez pravnog uporišta stav tuženika da sama činjenica da je AV imao mogućnost sklapanja ugovora o kreditu za financiranje kupnje vozila s različitim valutnim klauzulama (u EUR i u CHF) znači da se je o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

50. Naime, nesporno je da je visina kamatne stope redovnih (ugovornih) kamata ovisila prvenstveno o valuti kreditne obveze, dakle, ako bi se ugovorila valutna klauzula u EUR ili bi valuta obveze glasila u HRK, tada bi stopa redovnih kamata bila značajno viša od one koja se je primjenjivala na ugovore s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu potrošaču AV nitko od strane tuženika nije objasnio zašto je kamatna stopa ugovornih kamata na kredite u CHF toliko niža nego kod kredita u EUR. 51. Stoga AV nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojom se određuje valuta kreditne obveze, dakle, ista nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, što je, uz ostvarenje gore navedenih pretpostavki, dovelo do njene ništetnosti.

52. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koji sadržajno predstavlja valutnu klauzulu u CHF.

53. Valja napomenuti da tužitelj ima pravni interes u ovoj parnici utvrđivati ništetnost konkretne valutne klauzule, iz razloga što je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena isključivo apstraktna pravna zaštita, dakle, u kolektivnom potrošačkom sporu su općenito utvrđene ništetnima valutne klauzule u ugovorima o potrošačkim kreditima koje je tuženik sklapao u određenom razdoblju, pod pretpostavkom da su ispunjene određene pretpostavke, a tuženiku je u svakoj pojedinačnoj parnici bilo dopušteno dokazivati da te pretpostavke u odnosu na konkretni ugovor nisu bile ispunjene. Tako je u ovoj parnici utvrđivano da li je valutna klauzula konkretnog Ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita AV (što je ovisilo o informacijama koje je taj konkretni korisnik dobio od tuženika) i tek je po utvrđenju da ista nije bila razumljiva mogao biti donesen zaključak o ništetnosti konkretne ugovorne odredbe te o posljedičnom postojanju odnosa stjecanja bez pravne osnove. Dakle, deklaratorni tužbeni zahtjev ima u ovoj parnicu svrhu deklaratornog preambula, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a.

54. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač (korisnik kredita) AV imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO- a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

55. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

56. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

57. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je AV ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

58. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

59. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

60. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

61. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

62. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

63. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

64. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od AV u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne valutne klauzule u švicarskim francima.

65. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

66. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim anuitetima, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali posljednjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet je dospio u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. travnja 2006. (čl. 7. Ugovora o kreditu), a iz otplatnog plana tuženika proizlazi da je kredit isplaćen korisniku kredita 28. prosinca 2005., da je prvi anuitet dospio 31. siječnja 2006., a posljednji 31. prosinca 2010.

67. Iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.

68. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

69. S obzirom da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to proizlazi da zastara nije nastupila (nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na restitucijske zahtjeve).

70. Dakle, u konkretnom predmetu primijenjeno je, po pitanju zastare, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., a ne ranije pravno shvaćanje koje je zauzeto u revizijskoj presudi VSRH-a, Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe u kolektivnom potrošačkom sporu i počinje ponovno teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.

71. Radi utvrđenja koji iznos je AV platio tuženiku Ugovora o kreditu za kupnju vozila 045-50-3205286 od 23. prosinca 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima, ugovorenu odredbom čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, koji iznos bi mu trebao platiti da nije ugovorena valutna klauzula, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka temeljem Ugovora o kreditu isplatila korisniku kredita u kunama te koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, izražena u HRK i EUR te na koje datume je ta preplata izvršena, sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o.

72. U nalazu i mišljenju financijski vještak navodi da je korisnik AV po Ugovoru o kreditu za kupnju vozila 045-50-3205286 po osnovi anuiteta ukupno platio 165.314,73 kn/21.941,04 EUR (tablica 2, stupac 8), a kada bi se anuiteti obračunali po početnom tečaju tj. tečaju po kojem je banka isplatila kredit 28. prosinca 2005. (1 CHF = 4,745225 kn) tada da bi platio 161.794,14 kn/21.473,77 EUR (tabela 1, stupac 7). Anuitetna preplata po osnovi valutne klauzule u mjesecima kada je primijenjeni tečaj na dan otplate anuiteta bio veći od onog početnog (tzv. pozitivne tečajne razlike) da iznosi 6.965,37 HRK/924,46 EUR (tablica 1, stupac 11), dok negativne tečajne razlike (kada je tečaj na dan plaćanja anuiteta bio manji od početnog) ukupno iznose 3.444,78 HRK/457,20 EUR. Stoga da neto anuitetna preplata po osnovi tečaja, kada se od pozitivnih oduzmu negativne tečajne razlike, iznosi 3.520,59 HRK/467,26 EUR (tabela 1, stupac 12). U posebnoj tablici vještakinja je pregled mjesečnih neto anuitetnih preplata u HRK i EUR.

73. Niti jedna od stranaka nije imala prigovora na matematički izračun sadržan u nalazu i mišljenju Vještačenja Živković d.o.o.

74. Tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 924,46 EUR (pozitivne tečajne razlike) s zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.

75. Valja napomenuti da je financijski vještak utvrdio pojedinačne iznose preplate (pozitivne tečajne razlike) u kunama (Tabela 1, stupac 9), a tužitelj je te pojedinačne iznose preplate (i to ne sve, već samo veće pojedinačne iznose) konvertirao u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, što je sud utvrdio provjerom svakog pojedinačnog iznosa preplate.

76. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, jer su isti jasni i logični te, stoga objektivno provjerljivi te izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke.

77. Tuženik je prigovorio preinaci tužbe, povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu s iznosa od 614,66 EUR na iznos od 924,46 EUR, a ukoliko bi sud istu dopustio, istaknuo je prigovor zastare u odnosu na povećani tužbeni zahtjev. 78. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu, budući da je preinaka posljedica točnog izračuna preplate po osnovi ništetne valutne klauzule od strane financijskog vještaka, a tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati koliko iznosi njegova novčana tražbina po toj osnovi, dakle, bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pri čemu se opisana preinaka tužbe ukazuje svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među predmetnim parničnim strankama, u smislu odredbe čl. 190. st. 1., 2. i 3. ZPP-a.

79. Uostalom, prema odredbi čl. 191. st. 2. ZPP-a ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a tužitelj u ovom postupku preinačenom tužbom zahtijeva iz iste činjenične (i pravne) osnove veću novčanu svotu, za čiju je opravdanost saznao tek nakon podnošenja tužbe, tijekom glavne rasprave, nakon provedenog financijskog vještačenja.

80. Upravo iz razloga što se radi činjenično o istom tužbenom zahtjevu, a do povećanja novčane svote je došlo zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, zastara tražbine povrata onog što je plaćeno po osnovi ništetne valutne klauzule prekinuta je već podnošenjem tužbe, 12. lipnja 2023., i to kako u odnosu na novčani iznos koji je naveden u izvornoj tužbi, tako i u odnosu na novčani iznos koji je naveden u preinačenoj tužbi, slijedom čega, protivno navodima tuženika, zastara nije nastupila (počela je teći 14. lipnja 2018. pa do 12. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok) (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. – pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5, točka 2.).

81. S obzirom da su svi prigovori tuženika otklonjeni te da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tuženik po osnovi ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu primio 924,46 EUR, koji iznos ne bi primio da se je za cijelo vrijeme otplate primjenjivao početni tečaj za CHF (pri čemu tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine po osnovi ispunjenja ugovora u visini utvrđenih negativnih tečajnih razlika, niti je u tom pogledu podnio kompenzabilnu protutužbu), to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule sadržane u dijelu odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu i naložiti tuženiku isplatu navedenog iznosa s zateznim kamatama na iznos od:

- 15,05 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 0,46 EUR od 28. studenog 2008. do isplate,

- 16,38 EUR od 30. prosinca 2008. do isplate,

- 32,31 EUR od 30. siječnja 2009. do isplate,

- 27,00 EUR od 27. veljače 2009. do isplate,

- 21,69 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 25,67 EUR od 29. travnja 2009. do isplate,

- 17,71 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 17,71 EUR od 29. lipnja 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 3. kolovoza 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. rujna 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. studenog 2009. do isplate,

- 33,64 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 20,36 EUR od 4. siječnja 2010. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 20,36 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- 33,64 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

- 33,64 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- 33,64 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- 24,74 EUR od 27. srpnja 2010. do isplate,

- 53,54 EUR od 30. srpnja 2010. do isplate,

- 73,45 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 66,82 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 80,09 EUR od 2. studenog 2010. do isplate,

- 93,36 EUR od 29. studenog 2010. do isplate,

- 61,02 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate.

82. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, kao što to tužitelj i potražuje u podnesku od 2. listopada 2024. kojim je konačno specificirao tužbeni zahtjev. 83. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

84. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 8.626,98 EUR (ukupno za tužbeni zahtjev za utvrđenje i za tužbeni zahtjev za isplatu) i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 42 OT-a), za ročište od 11. ožujka 2024. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 42 OT-a), za ročište od 16. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr, 9/1 i Tbr. 42 OT-a), za podnesak od 2. listopada 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 42 OT-a), za ročište od 21. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 42 OT-a), za plaćeni predujam za financijsko vještačenje 350,00 EUR, za naknadu troška vještakinje Ljerke Živković za pristup na ročište u iznosu od 33,18 EUR, za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 131,45 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 132,72 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 2.022,35 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), koje se obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

85. Tužitelju ne pripada naknada troškova za podneske od 28. veljače 2024. i 18. listopada 2024., jer isti po svom sadržaju (ponavlja se sve ono što je već ranije iznijeto tijekom postupka, u podnescima i na ročištima za koja je tužitelju priznat trošak) nisu bili potrebni za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

86. Osim toga, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.

87. Stoga je preko iznosa od 2.022,35 EUR do zahtijevanog iznosa od 3.225,00 EUR, za iznos od 1.202,65 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan. 88. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici