Poslovni broj: P-2153/2019-28
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OOB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Petru Baniću odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću odvjetniku iz OD Kožul i Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 11. listopada 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranka, te javne objave od 20. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredbe sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306- 523/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog između tužitelja i tužene, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja glasi: „Promjenljivost kamatne stope. Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu od dana izračunavanja kredita promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 3.526,62 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća, pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 41,17 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 40,15 € od 1.5.2008 do isplate,
na iznos od 39,74 € od 3.6.2008 do isplate,
na iznos od 40,22 € od 1.7.2008 do isplate,
na iznos od 39,49 € od 1.8.2008 do isplate,
na iznos od 39,51 € od 2.9.2008 do isplate,
na iznos od 39,93 € od 2.10.2008 do isplate,
na iznos od 43,16 € od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 40,98 € od 3.12.2008 do isplate,
na iznos od 67,27 € od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 67,90 € od 3.2.2009 do isplate,
na iznos od 68,19 € od 3.3.2009 do isplate,
na iznos od 67,35 € od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 67,49 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 66,22 € od 2.6.2009 do isplate,
na iznos od 65,29 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 65,51 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 65,97 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 65,90 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 65,39 € od 3.11.2009 do isplate,
na iznos od 66,28 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 66,99 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 68,02 € od 2.2.2010 do isplate,
na iznos od 67,75 € od 2.3.2010 do isplate,
na iznos od 69,13 € od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 68,84 € od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 69,33 € od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 73,82 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 72,85 € od 3.8.2010 do isplate,
na iznos od 75,66 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 74,64 € od 1.10.2010 do isplate,
na iznos od 73,04 € od 3.11.2010 do isplate,
na iznos od 76,32 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 63,38 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 60,99 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 61,86 € od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 60,78 € od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 60,93 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 65,34 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 65,73 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 69,39 € od 2.8.2011 do isplate,
na iznos od 67,45 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 65,33 € od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 30,30 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 30,20 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 30,64 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 31,02 € od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 31,04 € od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 30,74 € od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 30,90 € od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 31,01 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 30,77 € od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 30,79 € od 1.8.2012 do isplate,
na iznos od 30,60 € od 1.9.2012 do isplate,
na iznos od 30,23 € od 2.10.2012 do isplate,
na iznos od 30,57 € od 1.11.2012 do isplate,
na iznos od 30,72 € od 1.12.2012 do isplate,
na iznos od 30,56 € od 1.1.2013 do isplate,
na iznos od 29,84 € od 1.2.2013 do isplate,
na iznos od 30,40 € od 1.3.2013 do isplate,
na iznos od 30,42 € od 3.4.2013 do isplate,
na iznos od 30,16 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 29,41 € od 1.6.2013 do isplate,
na iznos od 29,36 € od 2.7.2013 do isplate,
na iznos od 29,51 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 29,76 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 30,12 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 29,88 € od 1.11.2013 do isplate,
na iznos od 30,00 € od 1.12.2013 do isplate,
na iznos od 30,12 € od 1.1.2014 do isplate,
na iznos od 2,27 € od 1.2.2014 do isplate,
na iznos od 2,29 € od 1.3.2014 do isplate,
na iznos od 2,27 € od 1.4.2014 do isplate,
na iznos od 2,25 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 2,24 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 2,23 € od 1.7.2014 do isplate,
na iznos od 2,24 € od 1.8.2014 do isplate,
na iznos od 2,25 € od 2.9.2014 do isplate,
na iznos od 2,24 € od 1.10.2014 do isplate,
na iznos od 2,24 € od 1.11.2014 do isplate,
na iznos od 2,25 € od 2.12.2014 do isplate,
na iznos od 2,24 € od 1.1.2015 do isplate,
na iznos od 2,24 € od 1.2.2015 do isplate,
na iznos od 2,23 € od 1.3.2015 do isplate,
na iznos od 2,22 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 2,21 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 2,21 € od 2.6.2015 do isplate,
na iznos od 2,20 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 2,19 € od 1.8.2015 do isplate,
na iznos od 2,18 € od 1.9.2015 do isplate,
na iznos od 2,18 € od 1.10.2015 do isplate;
III. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 306-523/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i pripadajućeg Aneksa br.1. Ugovoru o kreditu broj 306-523/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenih između tužitelja i tužene, kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 6.846,41 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća, pa do isplate, kako slijedi:
na iznos od 4,57 € od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 9,61 € od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 13,31 € od 3.2.2009 do isplate,
na iznos od 14,97 € od 3.3.2009 do isplate,
na iznos od 10,38 € od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 11,26 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 4,23 € od 2.6.2009 do isplate,
na iznos od 0,43 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 3,16 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 2,92 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 0,16 € od 3.11.2009 do isplate,
na iznos od 5,34 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 9,49 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 15,40 € od 2.2.2010 do isplate,
na iznos od 14,04 € od 2.3.2010 do isplate,
na iznos od 22,06 € od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 20,54 € od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 23,50 € od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 49,16 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 43,89 € od 3.8.2010 do isplate,
na iznos od 60,03 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 54,46 € od 1.10.2010 do isplate,
na iznos od 45,49 € od 3.11.2010 do isplate,
na iznos od 64,42 € od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 89,45 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 72,22 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 78,86 € od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 71,17 € od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 72,58 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 105,16 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 108,35 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 135,58 € od 2.8.2011 do isplate,
na iznos od 121,61 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 106,31 € od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 106,98 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 105,78 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 113,25 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 119,77 € od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 120,65 € od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 116,15 € od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 119,20 € od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 121,28 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 117,79 € od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 118,72 € od 1.8.2012 do isplate,
na iznos od 116,10 € od 1.9.2012 do isplate,
na iznos od 110,51 € od 2.10.2012 do isplate,
na iznos od 116,57 € od 1.11.2012 do isplate,
na iznos od 119,48 € od 1.12.2012 do isplate,
na iznos od 117,37 € od 1.1.2013 do isplate,
na iznos od 105,96 € od 1.2.2013 do isplate,
na iznos od 115,66 € od 1.3.2013 do isplate,
na iznos od 116,52 € od 3.4.2013 do isplate,
na iznos od 112,73 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 100,91 € od 1.6.2013 do isplate,
na iznos od 100,62 € od 2.7.2013 do isplate,
na iznos od 103,53 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 108,19 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 114,64 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 111,33 € od 1.11.2013 do isplate,
na iznos od 113,69 € od 1.12.2013 do isplate,
na iznos od 116,37 € od 1.1.2014 do isplate,
na iznos od 105,18 € od 1.2.2014 do isplate,
na iznos od 108,31 € od 1.3.2014 do isplate,
na iznos od 107,29 € od 1.4.2014 do isplate,
na iznos od 103,83 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 102,72 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 103,22 € od 1.7.2014 do isplate,
na iznos od 107,15 € od 1.8.2014 do isplate,
na iznos od 110,46 € od 2.9.2014 do isplate,
na iznos od 109,78 € od 1.10.2014 do isplate,
na iznos od 112,64 € od 1.11.2014 do isplate,
na iznos od 114,59 € od 2.12.2014 do isplate,
na iznos od 113,44 € od 1.1.2015 do isplate,
na iznos od 113,76 € od 1.2.2015 do isplate,
na iznos od 113,76 € od 1.3.2015 do isplate,
na iznos od 113,77 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 113,77 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 113,77 € od 2.6.2015 do isplate,
na iznos od 113,77 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 113,78 € od 1.8.2015 do isplate,
na iznos od 113,78 € od 1.9.2015 do isplate,
na iznos od 113,78 € od 1.10.2015 do isplate.
V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 5.155,63 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj od dana 01.10.2015.g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
VI. Utvrđuje se ništetnom odredbe sadržane u čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 306- 523/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog između tužitelja i tužene, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“
VII. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 1.673,14 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28.07.2018.g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa do isplate.
VIII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 3.053,09 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
riješio je
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 2. listopada 2024.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je sa prednikom tuženika sklopio dana 21. svibnja 2024. ugovor o kreditu broj 306-523/2004 sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim ugovorom je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 75.000,00 EUR, obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Radilo se o stambenom kreditu , radi kupnje nekretnine. Nadalje navodi kako je s tuženikom 24.03.2005. zaključio Aneks broj 1 kojim je izvršena konverzija kredita iz EUR u CHF valutu u visini od 115.685,07 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj ističe kako je njegova isključiva pobuda za poduzimanje konverzije EUR kredita u kredit s CHF valutom bilo uvjerenje, a uslijed posvemašnje neinformiranosti u pogledu rizika koji prate CHF valutu, da konvertiranjem EUR kredita u CHF valutu svoje potraživanje vezuje uz valutu stabilnijeg tečaja te u to vrijeme povoljnije kamate stope. Naveo je da mu tuženik niti u jednom trenutku zaključenja spornog ugovora nije pružio potpunu, jasnu i razumljivu informaciju o svim bitnim uvjetima i parametrima koji utječu na ukupan trošak kredita, a naročito ne o rizicima uzimanja potrošačkog kredita s istodobnom primjenom CHF valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da bi on na temelju dobivenih obavijesti mogao uistinu razumjeti cjelokupnost ekonomskih posljedica koje bi za njege mogle proizaći iz takvog pravnog posla, već da je tuženik koristeći svoju jaču pregovaračku poziciju trgovaca, njemu kao potrošaču putem ponude za sklapanje standardiziranog unaprijed formuliranog tipskog ugovora o kreditu, o čijim odredbama mu nije bilo dopušteno pojedinačno pregovarati, protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe koje su dovele do izrazitog nesrazmjera međusobnih prava i obveza te povrede načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, sve na njegovu štetu. Naveo je da ga tuženik nije upozorio na specifične rizike vezane uz valutnu klauzulu CHF te da ga nije upozorio na činjenicu da je kod CHF valute riječ o tzv. „valuti utočišta“ u koju u vrijeme recesije bježi kapital, a što za posljedicu da ima nagli rast te valute u odnosu na domaću valutu. Naveo je da tuženik nije obrazložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu. Naveo je da u samom ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara, a niti su mu na bilo koji drugi način niti prije niti u trenutku sklapanja ugovora objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi njemu na temelju ugovorenih kriterija mogao procijeniti kretanje kamatne stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njegove obveze. Iz svega navedenog da je razvidno da je odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena nerazumljivo i netransparentno te je predmet njegove obveze neodređen i neodrediv odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odredbom banke ništetna. Naveo je da je u utuženom razdoblju tuženik više puta mijenjao visinu ugovorene kamate na temelju njenu nepoznatih kriterija. Tužitelj se poziva na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-14501/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6642/2017 od 13. lipnja 2018. te navode kako presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa za zaštitu potrošača sukladno čl. 118 ZZP i čl. 502 c ZPP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu to iste ne proizvode pravni učinak slijedom čega da mu je tuženik dužan vratiti cjelokupni novčani iznos koji mu je platio na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope (4,75 %) odnosno do početka primjene zakonom određene kamate od 3,23 %. Naveo je da obzirom da su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je glavnica vezana za valutnu klauzulu u CHF to da je tuženik u obvezi vratiti cjelokupnu tečajnu razliku odnosno novčani iznos koji je platio tuženiku primjenom srednjeg tečaja za CHF na dan plaćanja svakog pojedinog obroka, a preko one visine obroka primjenom srednjeg tečaja za CHF koji je važio na dan isplate kredita iz razloga što je upravo primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji da je novčani iznos doista i primio od tuženika. Nadalje navodi kako su 2. 2. 2016. stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj drži da provedenom konverzijom i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice nije obeštećen, na način da se vratio u onu činjeničku poziciju u kojoj bi se nalazi da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj navodi kako je tom prilikom pogrešno utvrđena visine glavnice zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te je primijenjen tečaj na dan konverzije a ne na dan sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj ističe kako je ništetna i odredaba čl. 8 toč.1 Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita koja se naplaćuje sukladno Odluci banke. O njoj da se nije pojedinačno pregovaralo, nametnuta je od strane banke, te je suprotna odredbi čl. 1024 i čl. 6 ZOO-a kojim je propisano načelo zabrane zlouporabe prava. Stoga traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6 ugovora o kreditu koji se odnosi promjenu kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke sadržaja pobliže opisanog u točki I izreke ove presude, odredbe ugovora i Aneksa broj 1 istog kojim k se otplata kredita veže uz valutu CHF pobliže opisano u točki III izreke presude te odredbe čl. 8 st. 2 osnovnog ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita a visina iste određena je odlukom banke o naknadama sve pobliže opisano u točki V izreke presude. Iznose preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu i aneksa br. 1 će precizirati nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju, naime prije podnošenja tužbe tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom dostave dokumentacije temeljem koje bi tužitelj mogao postaviti određene zahtjeve u pogledu preplate iznosa s osnova kamate stope, tečajne razlike, razlike u glavnici i naknade za prijevremenu otplatu kredita , no tuženik je zahtjev tužitelja odbio pa stoga postavlja stupnjevitu tužbu čl 186 b st 4 i 5 ZPP-a. Potražuje trošak postupka.
Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe da je na zahtjev tužitelja zaključen Aneks broj 1 kojim je kredit konvertiran iz valute EUR u valutu CHF te da se tužitelj informirao i o proučavanju stanja na tržištu i odlučio za niski tečaj CHF te nižu kamatnu stopu zbog čega da je očito očekivao financijsku prednost u odnosu na korisnike kredita u valutu EUR. Tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa mu tuženik osporava pravni interes za vođenje ovog postupka. Stranke su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK, NN 102/15). Navedeni Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, te da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Tuženik navodi da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. Navedeni Zakon naložio je bankama ponuditi potrošačima konvertiranje ništetnih odredbi u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Restitucija tužitelja kao potrošača da je učinjena prihvatom izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se tužitelj suglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po odnosi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem su iznosu uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom sklapanjem aneksa nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Aneksom je, pored dopuštene valutne klauzule u EUR, ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Tužitelj da nema pravni interes za vođenje ovog spora, jer da je svoje pravo ostvario kroz konverziju kredita, suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa. Također i kondemnatorni zahtjev da je time u potpunosti konzumiran. Predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, a na koju okolnost se predlaže financijsko vještačenje. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovore zastare. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu Presuda Visokog Trgovačkog suda pod posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te Presudu Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt-249/14, a na temelju čl. 138 a Zakona o Zaštiti potrošača i čl. 502 c ZPP-a. Navodi da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, međutim da se ne može, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, obrazloženo tvrditi da bi sve takve odredbe, u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene. Istakao je da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, pa da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Pored toga u konkretnom slučaju da tužitelj ne traži isplatu na osnovu naknade štete, već stjecanje bez osnove, pa da je pozivanje na navedene presude bespredmetno. Navodi kako je u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora postupao sukladno svim važećim propisima i to Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Predmetni ugovor da sadržava pretpostavke po kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a Zakonom o zaštiti potrošača da nije propisano da je kao banka trebao imati egzaktne parametre. Sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Stoga da ugovorena kamata predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st . 2 i čl. 272. ZOO-a. Istakao je da se o odredbi promjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo, a tužitelju da je prilikom solemnizacije ugovora i javni bilježnik potvrdio da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz te odredbe proizlaze, pa da predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Navodi da volja ugovornih strana nije bila fiksna kamatna stopa, već ugovaranje promjenjive kamate stope. Također tuženik navodi da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Pored toga da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjeno značenje ugovaranje valutne klauzule i ekonomske posljedice koje ista ima za njega, te mu je i javni bilježnik prilikom solmizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi. Sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Pored toga ista da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da ta odredba nije niti nepoštena, niti ništetna. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ista je ugovorena suglasnošću volja stranaka. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Tužitelj je bio upoznat s Odlukom o naknadama za usluge HYPO banke. Nadalje ističe kako je ugovor solemniziran te ima snagu javnobilježničkog akta. Istakao je i prigovor zastare utuženog potraživanja, te je predložio sudu odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz naknadu parničnog troška. Tuženik predlaže odbaciti tužbeni zahtjev podredno odbiti te potražuje naknadu parničnih troškova.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 2. listopada 2024. po provedenom financijskom vještačenju te s osnove preplate kamatne stope potražuje iznos od 3.526,62 EUR, osnove preplate tečaja iznos od 6.846,41 EUR, te na ime razlike glavnice 5.155,63 EUR, te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 1.673,14 EUR sve sa zakonskim zateznim kamatama.
Tuženik u podnesku od 4 listopada 2024. ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 2 listopada 2024. jer da je tužitelj tužbu postavio kao stupnjevitu a da za to nisu bili ispunjeni uvjeti, nadalje tužitelj da je tek u fazi glavne rasprave postavio određen tužbeni zahtjev što nije dopušteno te tužbu treba odbaciti.
Nisu točni navodi tuženika kako tužitelj nije imao razloga za postavljanje stupnjevite tužbe, naime iz dopisa tuženika od 09. travnja 2019. jasno proizlazi kako se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom dostave dokumentacije koja je tužitelju nužna za postavljanje određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te da je tuženik odbio dostaviti traženu dokumentaciju te stoga tužitelj nije mogao postaviti određen tužbeni zahtjev za isplatom stoga je temeljem odredbe čl. 186 b st. 3 ZPP-a ispravo postavio tužbeni zahtjev za isplatom kao stupnjevitu tužbu.
Nadalje u odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj ne može tek u fazi glavne rasprave postaviti određen tužbeni zahtjev, da se radi o preinaci tužbe te da je tužitelj mogao angažirati privatno stručnjaka koji može izračunati navodno potraživanje, valja navesti u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije uložio u spis dokumentaciju temeljem koje bi tužitelj mogao postaviti određen tužbeni zahtjev odnosno angažirati stručnjaka koji bi izračunao potraživanje tužitelja temeljem kojeg bi postavio određen tužbeni zahtjeva za isplatom za postavljanje istog. Postavljanje određenog tužbenog zahtjeva tek po provedenom financijskom vještačenju, u situaciji kada je vještak po nalogu suda pribavio svu potrebnu dokumentaciju koja mu je potrebna za provođenje dokaza financijskim vještačenjem, jedino što je tužitelju bilo moguće u situaciji kada mu tuženik nije na njegov zahtjev dostavio dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Stoga u konkretnom slučaju po stavu suda ne radi se o pravoj preinaci tužbenog zahtjeva, naime tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno određeno postaviti visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi:
U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušan je tužitelj i svjedok GM, proveden je dokaz financijskim vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., 21.05.2004. sklopljen Ugovor o kreditu br. 306-523/2005, predmet kojeg je iznos od 75.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Člankom 3 ugovorena je kamata od 6,50% godišnje, dok je čl. 6 ugovoreno se promjena kamate stope vrši sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Nadalje nije sporno da je između stranaka zaključen Aneks br 1 24.03.2005 kojim je izvršena konverzija EUR kredita u kredit s CHF valutom te da glavnica iznosi 115.685,07 CHF, čl. 4 aneksa ugovoreno je da se kamata zaračunava u visini od 4,75% da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 611,30 CHF. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 15. ožujka 2016. Aneks ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđen manjak od 4.756,72 EUR. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju stana. Nadalje tužitelj u svom iskazu navodi kako je kredit odobren kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja u kojem stanu i danas živi s obitelji. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač jer suprotno utvrđenju suda tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. U konačnici kod tužitelja niti nema preplate po konverziji pa da bi bilo govora o nekakvom obeštećenju.
Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Iz iskaza tužitelja i svjedoka GM neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, na sadržaj istog nije se moglo utjecati, tužitelju nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP- a).
Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke te da korisnik svojim potpisom izjavljuje da je suglasan s primjenom odluke o kamatnim stopama te sve njene kasnije izmjene i dopune iz čl 6. predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.
Tužitelj u iskazu navodi kako se najprije odlučio za kredit u EUR valuti, no naknado je isti konvertirao u CHF, jer je to tada bila povoljnija opcija i svi su smatrali da je CHF stabilna valuta. Valutna klauzula mu je bila poznata i očekivao je rast anuiteta minimalno. Kad je zaključio Aneks broj 1 nije mu rečeno da je CHF tzv. valuta utočišta i da HNB ne intervenira u tečaj kune naspram CHF-a.
Svjedok GM, navodi da je klijetima objašnjava da postoji tečajni rizik. O samoj valuti CHF nije ništa posebno pojašnjavao klijentu. Konkretno samog tužitelja se ne sjeća.
Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, iz iskaza svjedoka GM ne proizlazi da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Ne može se govoriti da je tužitelj odlukom o konverziji kreditu u EUR u kreditu u CHF koja konverzija je učinjena 2005 . dobro znao što to za njega ekonomki znači te da nema govora o neravnoteži ugovornog odnosa tužitelja i tuženika jer da je tužitelja tada za sebe izabrao kreditu u CHF očito očekujući da će ostvariti određenu financijsku prednost u odnosu na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Naime jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu, odnosno Aneksa broj 1 iz 2005. koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten, a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kako u točki III izreke ove odluke.
Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP- a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 2. listopada 2024. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.
Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića utvrđeno je da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja aneksa ugovora o kreditu 4,75%, odnosno zakonska zatezna kamata od 3,23% od 01.01.2014 do 30.09.2015., tužitelj je na ime kamata do konverzije više uplatio 3,526,62 EUR-točka 1. Manje plaćenih kamatama za period od 01.01.2014 do 30.09.2015 bilo je u visini od 735,28 EUR-točka 2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 6.846,41 € točka 3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatio 721,82 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 5.155,63 €-točka 5. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 3 i 5. Na ime troška prilikom prijevremen otplate kredita na dan 27.07.2018 naplaćen je iznos od 1.673,14 EUR.
Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik je istako prigovore pravne prirode. U odnosu na prijedlog tuženika da se koristi izračun primjenom kamatne stope u kunama valja navesti kako taj prijedlog nije osnovan kao niti prigovor o tome da se izračun vještaka temelji kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, naime kako se konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbe čl. 6. ugovora i to dijela kojim je ugovoren način na koji će dolaziti do promjene kamatne stope, dok je u preostalom dijelu ta ugovorna odredba valjana. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja kamatnih stopa, a kako je to vještačenjem pravilno utvrđeno. Posebice se ističe da je za razdoblje od 01.01.2014 do rujna 2015. kod obračuna preplate valjalo primijeniti kamatu od 3,23 % to je kamata koju je odredio zakonodavac temeljem ZID ZPK, ona nije utemeljena na jednostranoj odluci tuženika .
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 2. listopada 2024. prema nalazu i mišljenju vještaka te potražuje preplaćene iznose zbog primjene odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 3.526,62 € zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 6.846,41 € te u dijelu koji se odnosi na pogrešno obračunatu glavnicu u konverziji u visini 5.155,63 EUR te iznos od 1.673,14 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita sve sa zakonskim zateznim kamatama.
Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 3.526,62 €, zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 6.846,41 € sve pobliže opisano u točkama II i IV izreke ove odluke.
Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja prema čl. 1115 ZOO-a, a ne od dana podnošenja tužbe kako to tuženik tvrdi, stoga je odlučeno kao u točkama II i IV izreke ove odluke.
U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima.
U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 5.155,63 EUR valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razliku obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.
Tužitelj tužbom traži i utvrđenje ništetnim odredbu čl. 8 toč., 2 ugovora o kreditu kojom je ugovoreno: "Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u toč. 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“
Nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio navedeni kredit te je tuženik tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1.673,14 EUR dana 28. srpnja 2018. na dan prijevremene otplate kredita.
Nije sporni niti to da ugovaranje takve naknade nije zabranjeno tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača kao i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Tuženik tvrdi da kako navedena naknada predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova otplate kredita. Tuženik ističe kako prijevremenom otplatom kredita trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstva zaprimljena od tuženika u trenutku prijevremene otplate kredita.
Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".
U ovom konkretnom slučaju banka nije dokazala da je s tužiteljem kao potrošačem u pogledu čl.8 toč. 2 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovara , naime službenik banke koji je pregovarao s tužiteljem navodi kako je ugovor o kreditu tipizirani ugovor unaprijed pripremljen od stranke banke, a samog pregovaranja s tužiteljem se ne sjeća.
Tužitelj je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi, nadalje tuženik nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Ista dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poglavito se ističe da se ne može smatrati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita je naknada za uslugu koju da tuženik pruža kod prijevremene otplate kredita. Kako je navedena odredba nepoštena prema ZZP navodi tuženika o trpljenju štete kod prijevremene otplate kreditu nisu bitni za donošenje odluke o ovom tužbenom zahtjevu stoga dokazi predloženi po tuženiku glede saslušanja svjedoka NM i FM i provođenje vještačenja na okolnost trpljenja štete zbog prijevremene otplate kredita nisu provedeni
Stoga je navedena odredba sadržana u čl. 8 toč. 2 ugovora o kreditu ništetna primjenom odredbi čl. 87 st. 1 ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP/07 pa je odlučeno kao u točki VI. izreke presude.
Prigovor zastare nije osnovan. Glede prigovora zastare navedenog potraživanja valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe
Tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 ZOO-a ,a u vezi s odredbom čl. 323. st. 1 ZOO-a iznos naknade koja je naplaćen u visini od 1.673,14 , koja visina je utvrđena nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka financijske struke Tomislava Prpića, na koji nalaz parnične stranke nisu istakle primjedbe u smislu matematičkog izračuna, a koji nalaz ovaj sud prihvaća kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke.
Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonskom zateznom kamatom od dana nakon njene naplate 28. srpnja 2018. sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO pa do isplate pa je odlučeno kao u točki VII izreke presude.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podnesaka od 13.02.2024 i 01.10.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1) zastupanje na ročištu 16.01.2024. i 11.10.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1) , za pristup na pripremno ročište 18.01.2023. u visini od 125 bodova (Tbr 9 toč.2) vrijednost boda 2 EUR, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR, te troškove vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 3.053,09 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.
Slijedom toga odlučeno je kao u točki VIII. izreke presude
U Rijeci 20. prosinca 2024.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
