REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3398/20-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicama Margiti Kiš Kapetanović i Sanji Porobija, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. lipnja 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Marija Hrupeca, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika Silvija Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 20. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 16.541,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,27 EUR od dana 12.10.2005. do isplate,

- 0,13 EUR od dana 23.11.2005. do isplate,

- 1,37 EUR od dana 10.12.2005. do isplate,

- 1,06 EUR od dana 10.1.2006. do isplate,

- 14,92 EUR od dana 26.1.2009. do isplate,

- 14,92 EUR od dana 26.1.2009. do isplate,

- 13,17 EUR od dana 1.2.2009. do isplate,

- 14,73 EUR od dana 1.3.2009. do isplate,

- 11,03 EUR od dana 1.4.2009. do isplate,

- 10,49 EUR od dana 1.5.2009. do isplate,

- 4,69 EUR od dana 1.6.2009. do isplate,

- 4,13 EUR od dana 15.7.2009. do isplate,

- 0,97 EUR od dana 15.8.2009. do isplate,

- 0,52 EUR od dana 15.10.2009. do isplate,

- 0,52 EUR od dana 15.10.2009. do isplate,

- 5,40 EUR od dana 27.11.2009. do isplate,

- 2,95 EUR od dana 15.12.2019. do isplate,

- 15,80 EUR od dana 15.2.2010. do isplate,

- 15,80 EUR od dana 15.2.2010. do isplate,

- 14,71 EUR od dana 15.3.2010. do isplate,

- 28,85 EUR od dana 15.5.2010. do isplate,

- 28,85 EUR od dana 15.5.2010. do isplate,

- 30,81 EUR od dana 15.6.2010. do isplate,

- 41,56 EUR od dana 15.7.2010. do isplate,

- 41,20 EUR od dana 15.8.2010. do isplate,

- 63,49 EUR od dana 15.9.2010. do isplate,

- 50,51 EUR od dana 15.10.2010. do isplate,

- 53,51 EUR od dana 15.11.2010. do isplate,

- 67,61 EUR od dana 15.12.2010. do isplate,

- 68,87 EUR od dana 15.1.2011. do isplate,

- 63,85 EUR od dana 15.2.2011. do isplate,

- 66,89 EUR od dana 15.3.2011. do isplate,

- 67,05 EUR od dana 15.4.2011. do isplate,

- 76,31 EUR od dana 15.5.2011. do isplate,

- 96,01 EUR od dana 15.6.2011. do isplate,

- 118,42 EUR od dana 15.7.2011. do isplate,

- 142,88 EUR od dana 15.8.2011. do isplate,

- 104,26 EUR od dana 15.9.2011. do isplate,

- 91,26 EUR od dana 15.10.2011. do isplate,

- 92,13 EUR od dana 15.11.2011. do isplate,

- 93,92 EUR od dana 15.12.2011. do isplate,

- 105,14 EUR od dana 15.1.2012. do isplate,

- 108,51 EUR od dana 15.2.2012. do isplate,

- 104,83 EUR od dana 15.3.2012. do isplate,

- 104,28 EUR od dana 15.4.2012. do isplate,

- 106,14 EUR od dana 15.5.2012. do isplate,

- 109,38 EUR od dana 15.6.2012. do isplate,

- 105,34 EUR od dana 16.7.2012. do isplate,

- 104,23 EUR od dana 15.8.2012. do isplate,

- 94,32 EUR od dana 15.9.2012. do isplate,

- 104,44 EUR od dana 19.10.2012. do isplate,

- 106,52 EUR od dana 20.11.2012. do isplate,

- 105,30 EUR od dana 20.12.2012. do isplate,

- 96,49 EUR od dana 17.1.2013. do isplate,

- 99,03 EUR od dana 20.2.2013. do isplate,

- 98,81 EUR od dana 15.3.2013. do isplate,

- 106,69 EUR od dana 15.4.2013. do isplate,

- 95,09 EUR od dana 15.5.2013. do isplate,

- 93,20 EUR od dana 15.6.2013. do isplate,

- 94,33 EUR od dana 15.7.2013. do isplate,

- 93,14 EUR od dana 15.8.2013. do isplate,

- 97,38 EUR od dana 15.9.2013. do isplate,

- 100,13 EUR od dana 15.10.2013. do isplate,

- 101,47 EUR od dana 15.11.2013. do isplate,

- 105,20 EUR od dana 20.12.2013. do isplate,

- 101,42 EUR od dana 15.1.2014. do isplate,

- 102,04 EUR od dana 15.2.2014. do isplate,

- 103,69 EUR od dana 20.3.2014. do isplate,

- 100,68 EUR od dana 25.4.2014. do isplate,

- 98,87 EUR od dana 15.5.2014. do isplate,

- 99,63 EUR od dana 15.6.2014. do isplate,

- 102,16 EUR od dana 15.7.2014. do isplate,

- 104,18 EUR od dana 18.8.2014. do isplate,

- 105,38 EUR od dana 26.9.2014. do isplate,

- 106,86 EUR od dana 15.10.2014. do isplate,

- 109,96 EUR od dana 15.11.2014. do isplate,

- 110,55 EUR od dana 15.12.2014. do isplate,

- 111,00 EUR od dana 15.1.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.2.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.3.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.4.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 20.5.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.6.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.7.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.8.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.9.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.10.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.11.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.12.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.1.2016. do isplate,

- 145,77 EUR od dana 15.3.2016. do isplate,

- 145,77 EUR od dana 15.3.2016. do isplate,

- 143,44 EUR od dana 15.4.2016. do isplate,

- 139,40 EUR od dana 15.5.2016. do isplate,

- 149,21 EUR od dana 15.6.2016. do isplate,

- 143,67 EUR od dana 15.7.2016. do isplate,

- 104,23 EUR od dana 15.8.2012. do isplate,

- 94,32 EUR od dana 15.9.2012. do isplate,

- 104,44 EUR od dana 19.10.2012. do isplate,

- 106,52 EUR od dana 20.11.2012. do isplate,

- 105,30 EUR od dana 20.12.2012. do isplate,

- 96,49 EUR od dana 17.1.2013. do isplate,

- 99,03 EUR od dana 20.2.2013. do isplate,

- 98,81 EUR od dana 15.3.2013. do isplate,

- 106,69 EUR od dana 15.4.2013. do isplate,

- 95,09 EUR od dana 15.5.2013. do isplate,

- 93,20 EUR od dana 15.6.2013. do isplate,

- 94,33 EUR od dana 15.7.2013. do isplate,

- 93,14 EUR od dana 15.8.2013. do isplate,

- 97,38 EUR od dana 15.9.2013. do isplate,

- 100,13 EUR od dana 15.10.2013. do isplate,

- 101,47 EUR od dana 15.11.2013. do isplate,

- 105,20 EUR od dana 20.12.2013. do isplate,

- 101,42 EUR od dana 15.1.2014. do isplate,

- 102,04 EUR od dana 15.2.2014. do isplate,

- 103,69 EUR od dana 20.3.2014. do isplate,

- 100,68 EUR od dana 25.4.2014. do isplate,

- 98,87 EUR od dana 15.5.2014. do isplate,

- 99,63 EUR od dana 15.6.2014. do isplate,

- 102,16 EUR od dana 15.7.2014. do isplate,

- 104,18 EUR od dana 18.8.2014. do isplate,

- 105,38 EUR od dana 26.9.2014. do isplate,

- 106,86 EUR od dana 15.10.2014. do isplate,

- 109,96 EUR od dana 15.11.2014. do isplate,

- 110,55 EUR od dana 15.12.2014. do isplate,

- 111,00 EUR od dana 15.1.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.2.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.3.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.4.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 20.5.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.6.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.7.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.8.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.9.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.10.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.11.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.12.2015. do isplate,

- 110,77 EUR od dana 15.1.2016. do isplate,

- 145,77 EUR od dana 15.3.2016. do isplate,

- 145,77 EUR od dana 15.3.2016. do isplate,

- 143,44 EUR od dana 15.4.2016. do isplate,

- 139,40 EUR od dana 15.5.2016. do isplate,

- 149,21 EUR od dana 15.6.2016. do isplate,

- 143,67 EUR od dana 15.7.2016. do isplate,

- 144,63 EUR od dana 15.8.2016. do isplate,

- 141,04 EUR od dana 15.9.2016. do isplate,

- 148,28 EUR od dana 26.10.2016. do isplate,

- 153,61 EUR od dana 28.11.2016. do isplate,

- 155,69 EUR od dana 21.12.2016. do isplate,

- 154,83 EUR od dana 15.1.2017. do isplate,

- 151,59 EUR od dana 15.2.2017. do isplate,

- 147,42 EUR od dana 15.3.2017. do isplate,

- 150,23 EUR od dana 15.4.2017. do isplate,

- 137,27 EUR od dana 15.5.2017. do isplate,

- 139,84 EUR od dana 15.6.2017. do isplate,

- 131,09 EUR od dana 15.7.2017. do isplate,

- 116,56 EUR od dana 15.8.2017. do isplate,

- 117,50 EUR od dana 15.9.2017. do isplate,

- 119,17 EUR od dana 15.10.2017. do isplate,

- 116,43 EUR od dana 15.11.2017. do isplate,

- 115,64 EUR od dana 15.12.2017. do isplate,

- 106,69 EUR od dana 15.1.2018. do isplate,

- 115,24 EUR od dana 15.2.2018. do isplate,

- 108,63 EUR od dana 15.3.2018. do isplate,

- 101,43 EUR od dana 15.4.2018. do isplate,

- 95,53 EUR od dana 15.5.2018. do isplate,

- 107,61 EUR od dana 15.6.2018. do isplate,

- 106,62 EUR od dana 15.7.2018. do isplate,

- 122,38 EUR od dana 15.8.2018. do isplate,

- 124,17 EUR od dana 15.9.2018. do isplate,

- 115,24 EUR od dana 15.10.2018. do isplate,

- 119,62 EUR od dana 15.11.2018. do isplate

- 122,90 EUR od dana 15.12.2018. do isplate,

- 124,56 EUR od dana 15.1.2019. do isplate,

- 119,18 EUR od dana 15.2.2019. do isplate,

- 120,34 EUR od dana 15.3.2019. do isplate,

- 122,65 EUR od dana 15.4.2019. do isplate te,

- 4.740,09 EUR od dana 16.4.2019. do isplate,

time da zatezna kamata do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 4.798,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2024. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i daljnjem tijeku postupka navodi da je s tuženikom dana 8.8.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 3205070738/05 prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s ugovorenim rokom otplate od 17 godina. Nadalje navodi da je u čl. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja anuiteta.

2. Tužitelj smatra da su prethodno navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne ugovorne odredbe što obrazlaže pozivanjem na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine (donesenu u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, te ističe da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno, između ostalog, i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3. Slijedom navedenog, tužitelj navodi kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, povišenjem tečaja švicarskog franka, na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove pa stoga konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 25.03.2024. godine traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa od 124.634,24 kn / 16.541,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate te potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik se protivi osnovu i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare smatrajući da tužba podnesena u kolektivnom sporu na koji se poziva tužitelj nije prekinula zastaru u ovom pojedinačnom parničnom postupku. Nadalje, ističe kako je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena te legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valutna klauzula valjano ugovorena, tuženik smatra da ista ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Naime, kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva pa ne može ni valjanu ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Također, tuženik ističe kako je tečaj CHF prema kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan tako da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije znao niti mogao/morao znati za rast tečaja CHF kao i da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, korisnika kredita (ovdje tužitelja) informirao o poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF ističući kako je tuženik za to imao točno određene smjernice kojim su se bankari, koji rade na odobrenju kredita, bili dužni pridržavati te se u dokaz tih navoda poziva na “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“. Osporava svojstvo potrošačkog ugovora predmetnom ugovoru o kreditu jer smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je stan koji je kupljen sredstvima kredita korišten isključivo u privatne svrhe. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer iz prometa po kreditu za pojedine anuitete nije vidljivo tko ih je platio. Osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata smatrajući da zatezna kamata ne može teći prije dana podnošenja tužbe odnosno prije postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva. U podnesku od 06.06.2024. godine tuženik navodi kako se protivi preinaci tužbe postavljanjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio u podnescima od 07.03.2022. i 25.03.2024. godine, a ukoliko sud dozvoli preinaku ističe prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

5. Čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) određeno je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok je čl. 191. st. 3. ZPP-a određeno da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

6. Vezano uz prigovor tuženika da se protivi preinaci tužbe postavljanjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio u podnescima od 07.03.2022. i 25.03.2024. godine, sud je utvrdio da je podneskom od 07.3.2022. godine tužitelj povisio tužbeni zahtjev za 16.151,70 kn potražujući isplatu iznosa od 124.634,24 kn, u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 108.482,54 kn.

7. Tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio u podnesku od 07.03.2022. godine, smatra ovaj sud, predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), međutim, čl. 190. st. 2. ZPP-a određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8. Obzirom da se u ovom postupku, između ostalog, radi o isplati stečenog bez osnove, a tuženik se protivio visini tužbenog zahtjeva te zatraženom tijeku zatezne kamate, to je bilo potrebno provesti financijsko vještačenje po financijskom vještaku kao stručnoj i nepristranoj osobi jer sud nema dovoljno stručnih znanja bez provođenja financijskog vještačenja utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, kao niti utvrditi tijek zateznih kamata. Kako je financijsko vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, to ovaj sud smatra da je tužitelj u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a imao pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je tek na temelju provedenog financijskog vještačenja, mogao sa sigurnošću postaviti svoj tužbeni zahtjev. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu, onda je i tužitelju potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi sa sigurnošću mogao precizirati tužbeni zahtjev, kako u pogledu cjelokupne glavnice, tako i u pogledu tijeka zatezne kamate na svaki pojedini utuženi iznos, osobito imajući u vidu da se tuženik protivio visini tužbenog zahtjeva, kao i zatraženom tijeku kamata. Prethodno obrazloženi stav ovog suda u skladu je i sa zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.godine, posl.br. Su- IV-162/2021 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja. Stoga ovaj sud smatra da je dopuštanje preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 07.03.2022. godine svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a.

9. Nadalje, sud ističe kako smatra da tužitelj nije ponovno preinačio tužbu konačnim tužbenim zahtjevom iz podneska od 25.03.2024. godine jer tim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu identičnog iznosa koji potražuje i tužbenim zahtjevom iz podneska od 07.3.2022. godine, osim što je tužitelj, sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), konačni tužbeni zahtjev postavio i u valuti EUR, tražeći isplatu iznosa od 16.541,81 EUR (što odgovara iznosu od 124.634,24 kn) te je ovaj sud, vodeći računa da je prema spomenutom Zakonu EUR sada službena valuta u Republici Hrvatskoj, ovom presudom odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 25.03.2024. godine.

10. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 3205070738/05 od 8.8.2005. godine, promet po kreditu sa specifikacijom uplata, otplatni plan, e-povijesne izvadatke iz sudskog registra za trgovačka društva Pridus d.o.o., Cooperative 24 j.d.o.o. (sada pod nazivom Cooperative Sports d.o.o.) i Automobili Princip d.o.o., saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire KS iz Darfin d.o.o. te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

11. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

12. Među strankama je nesporno da je dana 8.8.2005. godine između stranaka sklopljen ugovor o kreditu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. 13. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, ima li tužitelj status potrošača odnosno je li predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Nadalje, sporna je visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara te je sporan tijek zakonske zatezne kamate.

14. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

16. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF.

17. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka.

18. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III- 1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

20. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja dok nije kao svjedoka saslušao osobnog bankara koji je u ime i za račun banke sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te u fazi samog zaključenja predmetnog ugovora jer tuženik koji je predložio saslušanje osobnog bankara nije naveo određenog osobnog bankara kojeg predlaže saslušati tj. nije naveo njegovo ime i prezime niti adresu do zaključenja prethodnog postupka niti do zaključenja glavne rasprave.

21. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 10.11.2021. godine iskazao kako je predmetni ugovor o namjenskom kreditu zaključio sa tuženikom radi kupnje stana na adresi [adresa] u [adresa]. U tom stanu je živio od 2005. godine kad ga je sredstvima kredita kupio, pa sve do 2019. godine kad je taj stan prodao. Predmetni stan nije nikada iznajmljivao. Nadalje tužitelj je iskazao kako u navedenom stanu nije obavljao poslovnu djelatnost, osim što su na adresi tog stana bila registrirana sjedišta 3 tvrtke u kojima je on bio vlasnik i direktor, a to su tvrtke Pridus d.o.o., Cooperative 24 j.d.o.o. i Automobili Princip d.o.o. Objasnio je da se tvrtka Automobili Princip d.o.o. bavi prodajom automobila, da je to tvrtka koja ima prodajni auto salon na adresi [adresa] u [adresa] te da se sva poslovna djelatnost vezana uz tu firmu obavlja u tom auto salonu, a ne na adresama sjedišta te tvrtke. Tvrtka Pridus d.o.o., također, je imala poslovni ured na adresi [adresa] u [adresa]; to je tvrtka koja se bavi građevinom, niskogradnjom, visokogradnjom i svime što je vezano uz građevinu. Ta tvrtka ima u vlasništvu i određenu mehanizaciju koja je smještena u ograđenom otvorenom prostoru - livadi u [adresa] koji prostor je tužitelj iznajmio, a nalazi se na adresi [adresa]. Tvrtka Cooperative 24 j.d.o.o. se bavila uslugom posredovanja u zapošljavanju i poslovni prostor te tvrtke je bio u iznajmljenom prostoru na adresi [adresa] u [adresa]. Tvrtka Automobili Princip d.o.o. osnovana je 2003. godine te je prvo imala sjedište na adresi na kojoj je on živio prije nego što je kupio ovaj stan na adresi [adresa]. To je bila adresi [adresa]. Kad je kupio predmetni stan i u njega se preselio, prebacio je i mjesto sjedišta tvrtke na taj stan, a kad ga je prodao i kupio novi stan na adresi [adresa] ponovno je promijenio sjedište tvrtke na kojoj sada živi. Tvrtka Pridus d.o.o. je osnovana krajem 2006. godine i imala je sjedište na adresi [adresa] u [adresa] dok god je on živio u tom stanu, a sada ima sjedište na adresi [adresa] jer je to adresa njegovog novog stana gdje i živi. Tvrtka Cooperative 24 j.d.o.o. je osnovana kad je Hrvatska ušla u EU. Ta tvrtka sada ima naziv Cooperative Sports d.o.o., a sjedište je bilo na adresi adresi [adresa] u [adresa] dok god je on živio u tom stanu, a nakon njegovog preseljenja ima sjedište na adresi [adresa] u [adresa]. Na upit pun. tuženika zašto je na web stranici tvrtke Pridus d.o.o. (a u koju web stranicu je pun. tuženika izvršio uvid putem mobitela na raspravi održanoj 10.11.2021. godine, obzirom na iskaz tužitelja o drugim poslovnim adresama te tvrtke) kao adresa tvrtke navedena adresa sjedišta [adresa], tužitelj je iskazao da je navedena ta adresa jer je to adresa sjedišta tvrtke, nekako se na web stranici tvrtka mora legitimirati, a to je upravo adresa sjedišta, time da je istaknuo da svakako nije mogao obavljati poslovnu djelatnost u stanu na adresi [adresa], obzirom da je u tom stanu živio sa suprugom i dvoje djece, a na web stranici tvrtke Pridus d.o.o. nije stavljao poslovnu adresu u Škorpikovoj jer to nije smatrao potrebnim. Nadalje, tužitelj je iskazao da je sam otplaćivao predmetni kredit te da mu nitko nije pomagao u otplati kredita.

22. U svom dopunskom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 17.6.2024. godine tužitelj je iskazao kako se više ne sjeća da li je Zagrebačka banka, u trenutku kada je sklapao predmetni ugovor o kreditu, bila njegova matična banka ili ne. Bio je u više banaka, ali se odlučio dignuti kredit u Zagrebačkoj banci jer su mu tamo ponudili najpovoljniji kredit koji je bio vezan uz CHF. U Zagrebačkoj banci su mu, također, nudili kredit koji je bio vezan uz EUR, kao i kunski kredit, ali mu je bankarica rekla da je kredit koji je vezan uz valutu CHF najpovoljniji kredit jer je najniža kamatna stopa te radi toga jer je CHF stabilna valuta. Nadalje je iskazao kako je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu znao da valutna klauzula znači da je kredit vezan uz određenu valutu, konkretno uz valutu CHF. Također, mu je bilo tada poznato da se tečaj CHF može mijenjati na više i na niže, ali ga nitko u banci nije upozorio da bi predmetni kredit bio rizičan kredit, niti su mu objasnili koji sve razlozi, kriteriji i parametri mogu dovesti do promjene tečaja CHF. O tome uopće nije bilo govora u banci. Banka je pripremila ugovor o kreditu koji je on, nakon što ga je pročitao, potpisao. Iskazao je, nadalje, kako nije pravnik, a kao laiku mu je bilo bitno da je uspio dobiti kredit za stan i bilo mu je bitno da mu odgovara rata kredita. U predmetnom ugovoru nije ništa pokušavao promijeniti jer je pravni laik, a također, nema niti ekonomskog obrazovanja da bi mogao utjecati na ugovor. Vjerovao je banci kad su rekli da je predmetni kredit za njega najpovoljniji kredit. Također, niti javni bilježnik ga nije upozorio na rizičnost kredita vezanog uz valutu CHF niti mu je objašnjavao koji bi razlozi mogli dovesti do promjene tečaja CHF, nego ga je samo upozorio da ukoliko ne bude uredno plaćao rate kredita da banka može ovršiti nekretninu koja je dana u zalog ili ovršiti njegova primanja. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sam nije istraživao kakvo je bilo kretanje tečaja CHF, a u banci su mu rekli da je CHF stabilna valuta. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pitao bankara kakvo se kretanje tečaja CHF može očekivati u budućnosti jer nije to smatrao potrebnim obzirom da su ga u banci uvjerili da CHF sigurna valuta. Da su mu u banci objasnili koji razlozi, kriteriji i parametri mogu dovesti do promjene tečaja CHF, vjerojatno predmetni ugovor o kreditu ne bi zaključio. Također, tužitelj je iskazao da je otplatni plan za predmetni ugovor koji je vezan uz valutu CHF dobio tek nakon što je zaključio ugovor o kreditu s bankom, dok mu banka, iako su mu govorili da može dići i kredit koji je vezan uz EUR, nije, prije nego što je zaključio predmetni ugovor, predočila otplatni plan za kredit koji bi bio vezan uz valutu EUR. Nadalje je iskazao kako je tijekom otplate kredita došlo do povećanja kreditne rate. Više se ne sjeća da li je dobivao ikakve pisane obavijesti od banke zašto dolazi do povećanja rate kredita te nije išao u banku pitati zašto mu se rata kredita povećala jer su svi mediji "brujali" da je došlo do povišenja tečaja CHF i da zato rastu rate kredita korisnicima kredita koji su dignuli kredit u CHF.

23. Sud je prihvatio iskaz tužitelja dan na ročištima za glavnu raspravu održanim 10.11.2021. i 17.06.2024. godine kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično. Također, istinitost pojedinih dijelova iskaza tužitelja potvrđena je dokumentacijom koja prileži spisu.

24. Dalje, sud ističe kako je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (8.8.2005. godine) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) koji je u čl. 3. st. 1. točka 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom otplate kredita, dana 7.8.2007. godine stupio je na snagu ZZP/07 koji u čl. 3. st. 1. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru djelatnosti slobodnog zanimanja. ZZP/14 je stupio na snagu 08.04.2014. godine, dakle također, tijekom otplate kredita, te on u čl. 5. st.1. točka 15. definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

25. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je utvrdio da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba. Namjena predmetnog kredita bila je kupnja stana u [adresa] na adresi [adresa] što proizlazi iz iskaza tužitelja te čl. 6. i 13. predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj u stanu koji je kupio sredstvima predmetnog kredita živio sa svojom obitelji sve od 2005. godine, kad je taj stan kupio, do prodaje istog 2019. godine te da stan nikada nije iznajmljivao. Da je u periodu od 2005. do 2019. godine tužitelj živio u stanu na adresi [adresa] proizlazi i iz elektroničkog zapisa o prebivalištu (list 179 spisa) iz kojeg proizlazi da je prebivalište tužitelja na navedenoj adresi bilo od 9.9.2005. do 29.04.2019. godine. Iz navedenog proizlazi da je stan koji je kupio predmetnim kreditom tužitelj koristio za zadovoljenje svoje osobne potrebe stanovanja te stanovanja svoje obitelji.

26. Nadalje, tužitelj je iskazao kako su u stanu u [adresa] na adresi [adresa] (koji je kupljen predmetnim kreditom) bila registrirana sjedišta 3 tvrtke u kojima je on bio vlasnik i direktor, a to su tvrtke Pridus d.o.o., Cooperative 24 j.d.o.o. i Automobili Princip d.o.o., a što potvrđuju i podaci iz e-povijesnih izvadaka iz sudskog registra za ta trgovačka društva. Međutim, na temelju uvida u e-povijesne izvatke iz sudskog registra za trgovačka društva Pridus d.o.o., Cooperative 24 j.d.o.o. (sada pod nazivom Cooperative Sports d.o.o.) i Automobili Princip d.o.o., ovaj sud je utvrdio da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tj. 8.8.2025. godine postojalo samo trgovačko društvo Automobili Princip d.o.o., koje je osnovano 17.10.2001.godine i koje je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu imalo sjedište na adresi [adresa], a sjedište tog društva je promijenjeno na adresu predmetnog stana [adresa] tek od 29.5.2007.godine, dok je trgovačko društvo Pridus d.o.o. osnovano 27.06.2006. godine, a trgovačko društvo Cooperative 24 j.d.o.o. 04.06.2014. godine, Dakle, trgovačka društva Pridus d.o.o. i Cooperative 24 j.d.o.o. osnovana su nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sa sjedištem na adresi predmetnog stana [adresa].

27. Prethodno navedeni podaci, smatra ovaj sud, ukazuju da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju nije bila namjera u predmetnom stanu obavljati poslovnu djelatnost. Kasnije, u vrijeme kada je i tužitelj imao prebivalište u predmetnom stanu na adresi [adresa] i kada su sva navedena trgovačka društva imala sjedište na toj adresi, ovaj sud, također, smatra da je tužitelj kao vlasnik i direktor navedenih trgovačkih društava adresu sjedišta tih trgovačkih društava prijavio na adresi na kojoj je imao prebivalište kako bi olakšao primanje pošiljki za ta trgovačka društva te je stav ovog suda da se u tom stanu nije obavljala cjelokupna poslovna djelatnost tih trgovačkih društava, kako to tvrdi i tužitelj u svom iskazu, već ovaj sud smatra da se u predmetnom stanu obavljao samo minimalni dio poslovanja tj. administrativne radnje primanja poštanskih pošiljki naslovljenih na spomenuta trgovačka društva.

28. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da se tvrtka Automobili Princip d.o.o. bavi prodajom automobila, da je to tvrtka koja ima prodajni auto salon na adresi [adresa] u [adresa] te da se sva poslovna djelatnost vezana uz tu firmu obavlja u tom auto salonu, a ne na adresi sjedišta te tvrtke. Tvrtka Pridus d.o.o. je, također prema iskazu tužitelja, imala poslovni ured na adresi [adresa] u [adresa]. To je tvrtka koja se bavi građevinom, niskogradnjom, visokogradnjom i svime što je vezano uz građevinu, a u vlasništvu ima i određenu mehanizaciju koja je smještena u ograđenom otvorenom prostoru - livadi u [adresa], na adresi [adresa], koji prostor je tužitelj iznajmio. Tvrtka Cooperative 24 j.d.o.o. se, prema iskazu tužitelja, bavila uslugom posredovanja u zapošljavanju i poslovni prostor te tvrtke je bio u iznajmljenom prostoru na adresi [adresa] u [adresa]. Iskaz tužitelja u pogledu poslovne djelatnosti kojom se bave spomenuta trgovačka društva u skladu je s registriranim predmetom poslovanja tih trgovačkih društava, kako to proizlazi iz e-povijesnih izvadaka iz sudskog registra za ta trgovačka društva.

29. Slijedom navedenog, životno je logično da u predmetnom stanu na adresi [adresa] (koji je prema čl. 13 predmetnog Ugovora o kreditu površine 53,08 m2), a na kojoj adresi je bilo registrirano sjedište sva tri prethodno navedena trgovačka društva, nisu bili izloženi automobili za prodaju koje prodaje trgovačko društvo Automobili Princip d.o.o. već da su ti automobili bili izloženi u prodajnom auto salonu na adresi [adresa] u [adresa], kako to tvrdi tužitelj u svom iskazu, te je isto tako životno logično da se građevinska djelatnost (niskogradnja i visokogradnja) tvrtke Pridus d.o.o. nije obavljala u predmetnom stanu, kao i da građevinska mehanizacija koja je u vlasništvu te tvrtke, nije mogla biti smještena u predmetnom stanu jer je opće poznato da su građevinski strojevi velikih dimenzija te isti ne mogu biti smješteni u stanu, slijedom čega sud vjeruje iskazu tužitelju da je građevinska mehanizacija tvrtke Pridus d.o.o. bila smještena u ograđenom otvorenom prostoru - livadi u [adresa], na adresi [adresa], koji prostor je tužitelj iznajmio. Uz to, kada se uzme u obzir činjenica da je tužitelj sa svojom obitelji živio u predmetnom stanu na adresi [adresa], sud prihvaća iskaz tužitelja da se niti djelatnost tvrtke Cooperative 24 j.d.o.o. koja se bavi uslugom posredovanja u zapošljavanju nije odvijala u predmetnom stanu već u iznajmljenom prostoru na adresi [adresa] u [adresa].

30. Slijedom prethodno navedenog ovaj sud smatra da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. točka 1 ZZP/03, čl. 3. st. 1. ZZP/07 i čl. 5. točka 15 ZZP/14 te Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima jer je poslovna odnosno profesionalna svrha predmetnog ugovora o kreditu toliko ograničena da ne prevladava u cjelokupnom kontekstu ugovora odnosno pretežita namjena za koju je iskorišten kredit nije obavljanje poslovne djelatnosti već kupnja stana koji je tužitelj pretežito koristio za stanovanje tj. za svoje osobne odnosno obiteljske potrebe. (tako i Sud EU u presudi od 08.06.2023. u predmetu C-570/21). Shodno svemu navedenom ovaj sud smatra neosnovanim navode tuženika da tužitelj nema status potrošača te da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački ugovor.

31. Ističe se kako kod ocjene ima li tužitelj status potrošača ili ne, sud nije cijenio činjenicu da je tužitelj direktor trgovačkog društva Hesting d.o.o., a kojeg društva je jedan od osnivača i tužiteljeva tvrtka Pridus d.o.o. obzirom da je to društvo osnovano 05.03.2021. godine, dakle nakon što je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit te stoga što sjedište navedenog društva nikada nije bilo na adresi stana koji je kupljen predmetnim kreditom, tj. na adresi [adresa], a što je ovaj sud utvrdio uvidom u e-povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo Hesting d.o.o. .

32. Nadalje, na temelju iskaza tužitelja koji je ovaj sud prihvatio kao istinit i vjerodostojan ovaj sud je utvrdio da konkretnom slučaju tuženik u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog, predmetnog Ugovora o kreditu, niti u fazi samog sklapanja ugovora o kreditu, tužitelja, kao korisniku kredita, nije upozorio na parametre i kriterije koji mogu dovesti do promjene tečaja švicarskog franka, nije mu dao nikakve obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno nije mu dao obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na određivanje njegove (tužiteljeve) novčane obveze po predmetnom ugovoru o kreditu, niti ga je upozorio da bi predmetni ugovor o kreditu bio rizičan kredit, a takvo postupanje tuženika, kao trgovca, odnosno kao jače ugovorne strane, u odnosu na tužitelja kao potrošača, odnosno slabiju ugovornu stranu, ovaj sud smatra postupanjem koje je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz čl.12. Zakona o obveznim odnosima. Naime, stav je ovog suda da je banka (tuženik) kao financijska institucija čiji zaposlenici raspolažu specifičnim ekonomskim i financijskim znanjima, bila dužna informirati tužitelja o kriterijima, parametrima i razlozima koji utječu na promjenu tečaja švicarskog franka te kako to utječe na određivanje ukupne kreditne novčane obveze tužitelja, a što je u predugovornoj fazi i pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, čijem iskazu je sud poklonio vjeru, a tuženik nije dokazao suprotno, pri čemu sud ističe kako je tužitelj potrošač bez ekonomske naobrazbe, obzirom da iz osobnih podataka koje je tužitelj dao prilikom svog iskaza u ovom parničnom postupku, proizlazi da je tužitelj po zanimanju prometno transportni tehničar.

33. Također, sud ističe kako nije sporno da se tečaj CHF može mijenjati, kao i da iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bilo poznato da valutna klauzula znači da je kredit vezan uz određenu valutu, konkretno uz valutu CHF te da mu je bilo poznato da se tečaj CHF može mijenjati na više ili na niže, ali uzimajući u obzir činjenicu da od strane tuženika niti od javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, tužitelj nije bio upozoren na nikakve rizike vezane uz tečaj CHF, niti mu je objašnjeno koji kriteriji i parametri utječu na promjenu tečaja CHF i kako to može utjecati na određivanje njegove (tužiteljeve) kreditne novčane obveze, to ovaj sud smatra da tužitelj nije mogao procijeniti potencijalne, znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF mogla imati za njegove financijske obveze po predmetnom ugovoru o kreditu jer ga kao potrošača tj. slabiju ugovornu stranu banka nije upozorila na takve posljedice ugovaranja valutne klauzule, a što je u suprotnosti s čl. 18. st. 2. ZOO-a, ako se ima u vidu da je banka (tuženik) financijska institucija u čiju poslovnu djelatnost spada i zaključivanje ugovora o kreditu.

34. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu gdje se tuženik poziva na “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ (u dokaz svojih navoda da je prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tuženik tužitelja informirao o poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF prema točno određenim smjernicama kojih su se bankari, koji rade na odobrenju kredita, bili dužni pridržavati) ovaj sud ističe kako na listu 88 spisa prileži dokumentacija tuženika sa naslovom „Odabir valute“ u kojoj je navedeno na što treba paziti kod prodajnog razgovora s klijentom pri odabiru valute, ali nije vidljivo iz koje godine je ta dokumentacija tj. je li iz razdoblja zaključenja predmetnog ugovora o kreditu ili iz nekog kasnijeg razdoblja. Osim toga, čak ako se i radi o dokumentaciji iz razdoblja zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, stav je ovog suda da tuženik nije dokazao da je tužitelju od strane tuženikovih službenika predočeno sve što je u toj dokumentaciji navedeno vezano uz odabir valute kredita. Naime tuženik nije dostavio ime i prezime niti adresu osobnog bankara kojeg je predlagao saslušati, a iz iskaza tužitelja, kako je već prethodno navedeno, utvrđeno je da bankovna službenica ni na koji način nije upozorila tužitelja da bi kredit koji je vezan uz valutu CHF bio rizičan kredit, nije mu objasnila koji parametri, odnosno kriteriji mogu utjecati na promjenu tečaja švicarskog franka odnosno nije ga informirala o rizicima fluktuacije tečaja CHF niti kako to utječe na određivanje njegove (tužiteljeve) ukupne kreditne novčane obveze, već mu je službenica banke (tuženika) preporučila kredit koji je vezan uz CHF kao tada najpovoljniji kredit u odnosu na kredit koji je vezan uz EUR i kunski kredit, bez da mu je predočen usporedni otplatni plan za kredit koji bi bio vezan uz valutu EUR. Pri tome sud ističe kako je životno logično da tužitelj kao potrošač nije prilikom zaključenja ugovora o kreditu pitao bankara kakvo se kretanje tečaja CHF može očekivati u budućnosti jer nije to smatrao potrebnim obzirom da su mu u banci rekli da je CHF sigurna valuta, a životno je logično da je vjerovao banci (tuženiku) kao renomiranoj financijskoj instituciji koja mu je kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz CHF preporučila kao tada najpovoljniji kredit.

35. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da su sporne ugovorne odredbe čl. 1. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF odnosno otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takve nisu tužitelju bile lako razumljive te da nepoštenost tih ugovornih odredbi dovodi do ništavosti istih u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, sud ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „…u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. godine), a što je u predugovornoj fazi i kod zaključenja predmetnog ugovora o kreditu izostalo, kako je prethodno obrazloženo.

36. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula H i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

37. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. 38. Utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve sukladno odredbi čl. 210. ZOO-a.

39. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sve rate kredita plaćao on osobno te da mu nitko nije pomagao u otplati kredita. Isto tako iz prometa po predmetnom kreditu ne proizlazi da bi neke druge osobe, osim tužitelja, plaćale rate kredita. Nadalje, uvidom u promet po predmetnom kreditu sud je utvrdio da je u rubrici „naziv platitelja“ navedeno ime i prezime tužitelja uz svaku uplatu kojom je rata kredita podmirena trajnim nalogom sa računa tužitelja dok uz uplate koje su izvršene u poslovnici nije navedeno tko je platitelj, što zasigurno nije greška tužitelja već sud smatra da je je dužnost tuženika bila evidentirati tužitelja kao platitelja i dok je rate kredita podmirivao u poslovnici. Iz svega prethodno navedenog, proizlazi da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari tražiti ono što je tuženik stekao bez osnove tj. na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu zaključenim između parničnih stranaka 08.08.2005. godine.

40. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na tuženika u pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dana 14.6.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. godine). Dakle, na temelju čl. 392. st. 3. ZOO-a, zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10.7.2020. godine, to proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 41. Vezano za zastaru preinačenog (povišenog) dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 16.151,70 kn/ 2.143,70 EUR iz podneska tužitelja od 07.3.2022. godine valja navesti da je i taj prigovor tuženika neosnovan obzirom da je i preinačeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 07.3.2022. postavljen prije isteka zastarnog roka koji je istekao 14.6.2023. godine.

42. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem te je u pisanom nalazu i mišljenju od 23.2.2022. godine financijski vještak utvrdio da zbog povišenja (rasta) tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 88.920,00 kn, kao i da razlika u iznosu prijevremene otplate kredita primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 35.714,24 kn, tako da ukupna preplata zbog rasta tečaja CHF iznosi 124.634,24 kn. Pojedini više plaćeni anuiteti u utuženom razdoblju iskazani su u tabeli koja se nalazi na stranici 10- 11 pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a preplata kod prijevremene otplate vidljiva je iz tabele na stranici 12 pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koje tabele su sastavni dio nalaza i mišljenja. Također, u svom pisanom nalazu i mišljenju vještak je izračunao i tzv. negativne razlike, dakle i razdoblja nižeg tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, te utvrdio da tzv. negativne razlike ukupno iznose -3.968,87 kn, a što je vidljivo a pojedini manje plaćeni anuiteti iskazani su u tabeli na stranici 12 pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

43. Na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka tužitelj i tuženik nisu imali prigovora, time da tuženik smatra da nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi pa smatra da se u slučaju utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule, kada je posljedica naprosto njezino neprimjenjivanje, razlika plaćenog ima izračunati kao sveukupna razlika tečaja uključujući kako pozitivne, tako i negativne razlike tečaja.

44. Ovaj sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je isti izrađen savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke te sukladno zadatku suda te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: otplatni plan, promet po predmetnom kreditu te predmetni ugovor o kreditu.

45. Sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između povećanog tečaja švicarskog franka i tečaja koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Tu posebice sud ističe i to da i u okolnostima da švicarski franak nije čitavo vrijeme rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojim je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskom ugovoru koji je sastavila banka, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute CHF nego ništetne ugovorne odredbe koje su se primjenjivale za cijelo vrijeme otplate kredita.

46. Sud, također, ističe kako tuženik u tijeku ovog postupka ističe materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali nije postavio protutužbeni zahtjev niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja pa je stoga stav ovoga suda da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu ne mogu uzeti u obzir tzv. negativne razlike tj. razdoblja u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pri tome sud ističe kako je čl.104. st. 1. ZOO- a određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužitelj radi toga što je u određenom razdoblju tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, nije ništa primio bez osnove već je samo plaćao anuitete u nižem iznosu nego je utvrđeno početnim otplatnim planom. Da li je tuženik radi plaćanja nižih anuiteta zbog nižeg tečaja, eventualno izgubio na dobiti, nije relevantno u ovom parničnom postupku, iz razloga što tuženik takve činjenice u tijeku ovog postupka nije isticao niti predlagao dokaze za isto. Radi navedenog, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike koje je financijski vještak, također, izračunao u svom nalazu i mišljenju, iako iste prihvaća kao računski točne.

47. Ovaj sud ističe kako je stav ovog suda u pogledu ne uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, istovjetan stavu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci Rev-549/2023-4 od 18.12.2023. godine, u kojoj je izričito navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.". Identičan stav zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske i u odlukama broj Rev-1105/2023-3 od 5.3.2024. godine i Revd-4340/2023-2 od 7.2.2024. godine.

48. Dakle, na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF iznosi ukupno 124.634,24 kn odnosno 16.542,81 EUR (prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - NN 57/22 i 88/22), te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedeni iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelju na temelju čl.210. ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa od 16.542,81 EUR, koji iznos sud dosuđuje tužitelju u točki I izreke.

49. Na svaki pojedini utuženi iznos, tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta na temelju čl . 214. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten (nesavjestan) od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim (nesavjesnim) stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koje odredbe je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivao od tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.

50. Dakle, tužitelju na temelju čl. 277. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 214. ZOO-a, u točki I izreke sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini dosuđeni mjesečni iznosi i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini utuženi iznos utvrđeni u točki I izreke, na temelju provedenog financijskog vještačenja koje je ovaj sud u cijelosti prihvatio, time da su svi iznosi iz kuna u EUR preračunati prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

51. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

52. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

53. Vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe do 06.03.2022. godine je 14.398,11 EUR (ranije 108.482,54 kn), a od 2.4.2021. godine pa nadalje vrijednost predmeta spora je 16.542,81 EUR (ranije124.634,24 kn).

54. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 250 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 3 podneska od 11.01.2021., 12.06.2021. i 7.03.2022. svaki podnesak po 250 bodova po Tbr 8. toč. 1., sastava podneska od 25.03.2024. godine 25 bodova po Tbr. 8. toč. 4. te zastupanja na 3 ročišta – 29.06.2021., 10.11.2021. i 17.06.2024. godine – svako ročište po 250 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 1775 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 3.550,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 887,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 4.437,50 EUR.

55. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20.07.2021., obzirom da ovaj sud smatra da je navode iz tog podneska tužitelj mogao iznijeti već u podnesku od 12.06.2021., a sastav kojeg mu je priznat u trošak. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da sastav podneska od 20.07.2021. godine nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155 st. 1 ZPP-a.

56. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 95,22 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a (ranije 717,42 kn, time da dokaz o uplati prileži na listu 35 spisa) dok tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu obzirom da je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu na temelju čl. 11. st. 1. točka 20 ZSP-a.

57. Slijedom navedenog, kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku što s neophodnim troškom financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 4.798,17 EUR, kao u točki II izreke ove presude.

58. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 4.798,17 EUR, tekuću od 20. prosinca 2024. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju, do isplate.

59. Tuženiku, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, ne pripada pravo na parnični trošak. 60. Sud zaključno ističe da je sve novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzacijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 20. prosinca 2024. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi pisano Županijskom sudu putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika