REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4040/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja TOSA INU d.o.o. iz Ljubljane, Slovenija, Fajfarjeva ulica 0033, OIB: 07848287576, kojeg zastupa punomoćnik Ante Grbac, odvjetnik u Vodicama, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv točke 2. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-80/2022 od 27. lipnja 2022., 20. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje točka 2. izreke rješenja Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-80/2022 od 27. lipnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-80/2022 od 27. lipnja 2022. utvrđeno je da je tužba u ovom predmetu povučena (točka 1. izreke), te je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn (točka 2. izreke).

1.1. Plaćanje navedenog troška prvostupanjski je sud naložio pozivom na odredbu članka 158. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP).

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnijela tuženica, u bitnom navodeći da nije dala povoda za vođenje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena, kao i da je svoj prijedlog za ovrhu povukla nakon što je tužitelj (u tom predmetu ovršenik) podmirio ukupan iznos duga. Predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se tuženici naknadi trošak postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je tuženica dala tužitelju povod za vođenje parnice jer je u postupku i dokazano da je ukupan dug tužitelja prema tuženici bio samo 1.000,00 kn, a ovrha je poslana u iznosu od 44.520,33 kn, pa tužitelj nije imao drugog izbora već pokrenuti parnicu. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbi članka 365. stavka 2. i članka 381. ZPP-a u okviru dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

6. Tužitelj je pokrenuo parnicu radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena temeljem zaključka Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr-459/2020 od 1. prosinca 2020., i to zbog navoda da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave (članak 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog zakona, „Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.; dalje: OZ).

7. Iz isprava u spisu proizlazi da je, rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 459/2020 od 3. rujna 2020. određena ovrha na nekretnini ovršenika (ovdje tužitelja), radi naplate dugovanja u iznosu od 44.520,33 kn sa zateznim kamatama od 17. siječnja 2019. do isplate, kao i troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn te da je rješenjem Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Ovr-450/2020 provedena zabilježba ovrhe kod Općinskog suda u Šibeniku, zemljišnoknjižni odjel pod brojem Z-10680/2020.

8. U svojoj žalbi protiv rješenja o ovrsi ovršenik (ovdje tužitelj) navodi da je dugovanje prema ovrhovoditeljici (ovdje tuženici) platio još 4. listopada 2019., u ukupnom iznosu od 44.903,23 kn, a koju uplatu tuženica nije osporila.

9. Štoviše, tuženica je, kao ovrhovoditeljica, u ovršnom postupku prvo podneskom od 12. siječnja 2021. istaknula da je na dan 29. prosinca 2020. preostali dug iznosio 1.672,74 kn, da bi podneskom od 25. siječnja 2021. u ovršnom postupku priznala da je tužitelj podmirio dugovanje po poreznom rješenju, no da nije platio trošak ovrhe u iznosu od 1.000,00 kn te navela da će prijedlog za ovrhu povući nakon što tužitelj dostavi takav dokaz.

10. Tuženica je, podneskom od 2. lipnja 2022., obavijestila parnični sud da je povukla prijedlog za ovrhu jer je tužitelj uplatio i troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.000,00 kn, nakon čega je tužitelj, podneskom od 22. lipnja 2022., povukao tužbu uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

11. Iz ovih nespornih odnosno neosporenih navoda te isprava u spisu proizlazi da je tužitelj, kao dužnik, imao dug prema tuženici kao vjerovnici, u iznosu od 44.520,33 kn s dospijećem na dan 17. siječnja 2019., te da je tuženici kao vjerovnici, na ime tog duga dana 4. listopada 2019. platio iznos od 44.903,23 kn, dakle za 382,97 kn više od glavnice duga.

12. Imajući u vidu stopu zatezne kamate za ostale odnose koja se primjenjivala na porezne obveze u tom razdoblju (6,54% godišnje do 30. lipnja 2019., te 6,30% od 1. srpnja 2019. do 4. listopada 2019.), proizlazi da je obračun preostalog duga u iznosu od 1.672,74 kn, prema podnesku ovrhovoditeljice (ovdje tuženice) od 12. siječnja 2021., bio približno točan, što ovisi o danu kada je uplata izvršena 4. listopada 2019. doista pristigla na račun tuženice.

13. No, upravo iz tih isprava proizlazi da je tuženik, kao ovršenik, s pravom prigovarao donesenom rješenju o ovrsi u postotku od približno 96,24%, što znači da je prijedlog za ovrhu bio osnovan samo u neznatnom dijelu, a to je bitno utjecalo i na troškove ovršnog postupka (najviše 25 bodova po radnji, a ne 100, kako je to zatraženo u prijedlogu).

14. Slijedom navedenog, prema mišljenju ovog suda, činjenica da je tuženica kao ovrhovoditeljica, povukla ovršni prijedlog i o tome obavijestila parnični sud 3. lipnja 2022. doista ima značenje udovoljenja tužbenom zahtjevu, neovisno o tome što je do povlačenja ovršnog prijedloga došlo nakon što joj je tužitelj, kao ovršenik, platio daljih 1.000,00 kn na ime troškova ovršnog postupka.

15. Naime, ta uplata predstavlja stvarno neznatni dio ovršnog zahtjeva, koji je u trenutku podnošenja bio neosnovan u postotku preko 96%, pa tuženica, primjenom načela krivnje kao temeljnog načela za naknadu troškova parničnog postupka, treba tužitelju naknaditi prouzročeni trošak.

16. Iz navedenog razloga ovaj sud ukazuje da je tuženica, zahtjevom da se ovrha odredi radi naplate cjelokupnog iznosa po ovršnoj ispravi, makar je isti u tom trenutku bio neplaćen tek u neznatnom dijelu, dala povoda tužitelju za pokretanje parničnog postupka kojim traži utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, pa je stoga dužna i snositi nastale troškove.

17. Stoga je na temelju odredbe članka 380. točke 2. u vezi s člankom 381.

ZPP-a riješeno kao u izreci.

Zagreb, 20. prosinca 2024.

Sudac

Mladen Šimundić