Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-467/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijanke Salopek, predsjednice vijeća, Ivana Stipčića suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Košir Skračić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AS, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić u Čakovcu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-45/2021-34 od 31. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane te djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-45/2021-34 od 31. ožujka 2022. se:

a) potvrđuje pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke za iznos od 1.382,92 eura (10.419,58 kn),

b) preinačuje pod točkom II. izreke za iznos od 165,90 eura (1.250,00 kn) i za to sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 165,90 eura.

II. Odbijaju se zahtjev tuženice i zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda, odlučeno je:

»I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana isplati iznos od 18.079,47 kuna (osamnaesttisućasedamdesetidevet kuna i četrdesetisedam lipa ), uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

– 27,41 kn od 1.10.2009. do isplate

– 54,69 kn od 1.11.2009. do isplate

– 72,86 kn od 1.12.2009. do isplate

– 90,08 kn od 1.1.2010. do isplate

– 108,20 kn od 1.2.2010. do isplate

– 108,72 kn od 6.3.2010. do isplate

– 133,96 kn od 1.4.2010. do isplate

– 131,55 kn od 4.5.2010. do isplate

– 156,29 kn od 5.6.2010. do isplate

– 221,07 kn od 6.7.2010. do isplate

– 208,20 kn od 1.8.2010. do isplate

– 281,99 kn od 1.9.2010. do isplate

– 243,07 kn od 1.10.2010. do isplate

– 251,30 kn od 16.11.2010. do isplate

– 293,63 kn od 7.12.2010. do isplate

– 376,74 kn od 10.1.2011. do isplate

– 307,75 kn od 4.2.2011. do isplate

– 323,81 kn od 1.3.2011. do isplate

– 285,41 kn od 6.4.2011. do isplate

– 323,26 kn od 6.5.2011. do isplate

– 416,23 kn od 6.6.2011. do isplate

– 391,42 kn od 5.7.2011. do isplate

– 569,24 kn od 4.8.2011. do isplate

– 445,64 kn od 7.9.2011. do isplate

– 416,56 kn od 6.10.2011. do isplate

– 421,23 kn od 1.11.2011. do isplate

– 414,56 kn od 1.12.2011. do isplate

– 436,71 kn od 1.1.2012. do isplate

– 461,10 kn od 1.2.2012. do isplate

– 461,83 kn od 1.3.2012. do isplate

– 446,50 kn od 1.4.2012. do isplate

– 452,73 kn od 1.5.2012. do isplate

– 461,87 kn od 1.6.2012. do isplate

– 452,01 kn od 1.7.2012. do isplate

– 452,86 kn od 1.8.2012. do isplate

– 443,77 kn od 1.9.2012. do isplate

– 426,94 kn od 1.10.2012. do isplate

– 447,45 kn od 1.11.2012. do isplate

– 453,24 kn od 15.12.2012. do isplate

– 453,82 kn od 1.1.2013. do isplate

– 424,46 kn od 1.2.2013. do isplate

– 443,57 kn od 1.3.2013. do isplate

– 450,05 kn od 1.4.2013. do isplate

– 438,25 kn od 1.5.2013. do isplate

– 410,14 kn od 1.6.2013. do isplate

– 398,01 kn od 1.7.2013. do isplate

– 409,04 kn od 1.8.2013. do isplate

– 421,02 kn od 1.9.2013. do isplate

– 445,66 kn od 1.10.2013. do isplate

– 431,61 kn od 1.11.2013. do isplate

– 438,94 kn od 1.12.2013. do isplate

– 443,06 kn od 1.1.2014. do isplate po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 1. listopada 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 11.669,58 kuna (jedanaesttisućašestošezdesetidevet kuna i pedeseiosam lipa ), u roku od 15 dana.«

2. Protiv navedene presude pravovremeno je podnijela žalbu tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu preinači sukladno žalbenim navodima, a zahtijeva i nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda, predlaže je odbiti i potvrditi pobijanu presudu uz nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe (sastav odgovora na žalbu i sudsku pristojbu na žalbu).

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na počinjenje kojih drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je materijalno pravo pogrešno primijenio odlučujući o glavnoj stvari.

6. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženica u žalbi. Presuda ima jasne, neproturječne i dostatne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama, a izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, koji nisu protivni izvedenim dokazima.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu ocjenom izvedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8. i 220. ZPP na što prema sadržaju žalbe neosnovano ukazuje tuženica, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve pravno odlučne činjenice.

8. Predmet zahtjeva je isplata razlike u tečaju valute CHF na temelju otplaćenog ugovora o kreditu jer se radilo o ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima.

9. Između stranaka nije sporno: da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice Međimurska banka d.d., kao kreditor sklopili 21. prosinca 2006. (prvostupanjski sud očitom pogreškom u pisanju datuma sklapanja ugovora navodi 12. veljače 2021., a što može u svako doba ispraviti) ugovor o namjenskom deviznom kreditu za kupnju vozila broj 59001003199, (novi broj 9016851975) sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilu, na iznos kredita od 18.160,00 CHF, po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj, s kamatnom stopom 5,10% godišnje, promjenjivom, rokom otplate 84 mjeseca i mjesečnim anuitetom od 257,53 CHF uplatom sredstava u korist računa; da je kredit bio namjenski za kupnju vozila kod auto kuće ... [adresa], za kupnju vozila Astra II Classic i da je kredit otplaćen.

10. Ocjenjujući osnovanom osnovu tužbenog zahtjeva (ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima), prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev.

11. Na žalbene navode tuženice valja navesti da je prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) u članku 138.a, dok je i odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu) propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. navedenog članka Zakona određuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

13. Nadalje, u predmetnom postupku kao pojedinačnom, nije niti bilo potrebno provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zbog kojih tužitelj zahtjeva isplatu, a što je pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Navedeno stoga što sukladno odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno odredbi članka 502.b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, a člankom 502.c ZPP, propisan je učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom je odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja, u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavka 1. ZPP te nije niti bilo potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi to bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača. Konačno i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da su banke stranke spora, pa i tuženica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tuženica suprotno tome u ovom postupku nije dokazala. Ujedno valja i navesti da su u konkretnom slučaju odredbe ugovora o kreditu na ništetnosti kojih tužitelj temelji zahtjev sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora utvrđene ništetnim.

15. Žalbeni navodi tuženice da se na njenog prednika - Međimursku banku d.d. ne odnose utvrđenja iz presuda na učinke kojih se prvostupanjski sud poziva u pobijanoj presudi u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženice na ništetnosti kojih tužitelj temelji zahtjev za isplatom, jer navedena banka nije bila stranka, odnosno tuženik u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom u kojem su te presude donesene, nisu osnovani, kao što to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. To iz razloga što je Međimurska banka d.d. u vrijeme vođenja navedenog postupka bila pripojena tuženici (što nije sporno) pa nije niti mogla biti stranka u postupku, već tuženica kao njen pravni slijednik, a koja banka (tuženica) je i bila jedna od tuženih u kolektivnom sporu. Nadalje, iako je navedenim presudama obuhvaćeno razdoblje u kojem je Međimurska banka d.d. (pravni prednik tuženice) postojala kao pravni subjekt, dok u vrijeme vođenja postupka predmetnog kolektivnog spora, tuženica je u postupku po kolektivnoj tužbi (u kojem je nedvojbeno bila stranka) mogla isticati da ugovori koje je zaključila Međimurska banka d.d. nisu ništetni, ali to prema sadržaju navedenih presuda u postupku po kolektivnoj tužbi nije učinila, pa se i iz tog razloga učinak pravomoćnosti navedenih presuda proteže na tuženicu i za konkretni slučaj, neovisno je li ugovor zaključila tuženica ili Međimurska banka d.d.

16. Neosnovan je žalbeni navod da bi prvostupanjski sud propustio utvrditi da li je tužitelj potrošač (prosječni potrošač) u smislu primjene mjerodavnog prava. U odnosu na navedeno je za odgovoriti da nije sporno da je ugovor o kreditu sklopljen za kupnju motornog vozila i da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a što proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora pročitanog kao dokaz tijekom prvostupanjskog postupka. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj vozilo kupio radi djelovanja na tržištu u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a ne u svrhu svojih privatnih potrošačkih potreba. Tuženica nije dokazala da tužitelj, iako je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio poslovno sposobna osoba i taj ugovor potpisao, ne bi bio potrošač, a teret dokaza toga je na tuženici. Radi navedenog imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja neosnovan je žalbeni navod da tužitelj ne bi imao status potrošača („prosječnog potrošača“). Tuženica kao trgovac nije dokazala da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće obaviješten o naravi glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da je upozoren na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, odnosno da se o predmetnim ugovornim odredbama (koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima) u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

17. Pored navedenog, predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerila ponašanja procjenjuju se ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Predmetnim načinom ugovaranja prednik tuženice, odnosno tuženica je maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacila na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice iz kojih bi proizlazilo da nije postupala na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi na kojima tužitelj temelji zahtjev za isplatom.

19. Zbog naprijed navedenih razloga nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članka 502.c ZPP.

20. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženica primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.

22. Budući da je tuženica (pravni prednik) sastavila predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga ona predložila prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tuženica je nepošten stjecatelj, kakvim ju je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Tuženica neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba članka 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženice visina zahtjeva tužitelja je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem, a zadatak vještačenja je pravilno određen obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Pri tome na žalbene navode tuženice valja i navesti kako su izneseni žalbeni navodi kojima prigovara metodi izračuna visine zahtjeva neosnovani jer su protivni Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). Posljedice svrhe zaštite prema toj Direktivi te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije (dalje: Sud) su da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Doseg zaštite potrošača je neobvezujući učinak nepoštene odredbe. Tako u predmetu C-421/14 Banco Primus Sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene.

25. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženice pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu u svezi ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. to nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a tužba je u ovom postupku podnesena 12. veljače 2021., radi čega tuženičin prigovor zastare nije osnovan.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP jer je tužitelj uspio u parnici, a tuženica nije.

27. Međutim, prvostupanjski sud je pri donošenju odluke o troškovima postupka dosuđenih tužitelju djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio i nadoknadu troškova postupka za sastav podneska od 23. travnja 2021. u sveukupnom iznosu od 165,90 eura (1.250,00 kn) jer se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice između stranaka, naime taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice jer u njemu tužitelj samo ponavlja već ranije u postupku iznesene navode (članak 155. stavak 1. ZPP) radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja za nadoknadom tog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

28. U odnosu na ostale dosuđene troškove tužitelju pobijana odluka je pravilna i zakonita kako po osnovi tako i po visini te su u tome dijelu tužitelju dosuđeni troškovi koji su mu stvarno nastali i koji su bili potrebni za vođenje parnice pa tako i u odnosu na plaćene sudske pristojbe, sastav podnesaka od 17. kolovoza 2021., 2. studenoga 2021., 13. prosinca 2021. i 10. siječnja 2022. te za zastupanje na ročištu za objavu, a suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

29. Radi iznijetog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom I./a izreke ove presude, a na temelju članka 373. točke 3. ZPP kao pod točkom I./b izreke ove presude.

29. Zahtjev tuženice za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe odbijen je kao neosnovan jer je sa žalbom uspjela u razmjerno neznatnom dijelu i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, a koji uspjeh sa žalbom ne opravdava da joj se dosudi nadoknada tog troška niti djelomično, a zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe je odbijen kao neosnovan jer odgovor na žalbu nije radnja koja je bila potrebna za vođenje ove parnice, niti je tužitelj platio zahtijevanu pristojbu na žalbu (koju on uopće nije podnio, nego tuženica), a niti postoji njegova obveza takvu pristojbu platiti (točka II. izreke presude ovog suda, članak 166. stavci 1. i 2 . ZPP i članak 155. stavak 1. ZPP).

U Sisku 20. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Marijanka Salopek