Poslovni broj P-529/2021-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OU, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., čiji OIB glasi 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, O, H i HU iz [adresa], radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 21. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 20. prosinca 2024. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu koji je 15. srpnja 2005. godine, pod brojem 628-50-2949688, sklopljen između tužitelja OU, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, potvrđenog 18. srpnja 2005. godine po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću pod brojem OU-1869/2005, na temelju koje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi:

"(...) promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (...)",

pa stoga, kao takva, ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj JU od 31. listopada 2007. godine do 31. srpnja 2012. godine nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d .

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DU isplati iznos od 41,30 eura (slovima: četrdeset jedan euro i trideset centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. rujna 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 9,04 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 8,06 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 4,82 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 4,35 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 3,94 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 3,51 euro od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 3,03 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 2,51 euro od 01. travnja 2012. godine do isplate te

- na iznos od 2,04 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništavima odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu koji je 15. srpnja 2005. godine, pod brojem 628-50-2949688, sklopljen između tužitelja OU, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, potvrđenog 18. srpnja 2005. godine po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću pod brojem OU-1869/2005, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarskog franka.

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DU isplati iznos od 2.675,06 eura (slovima: dvije tisuće šesto sedamdeset pet eura i šest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 01. rujna 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,25%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 5,82 eura od 01. rujna 2005. godine do isplate

- na iznos od 6,53 eura od 01. listopada 2005. godine do isplate

- na iznos od 6,57 eura od 01. studenog 2005. godine do isplate

- na iznos od 7,21 euro od 01. prosinca 2005. godine do isplate

- na iznos od 4,56 eura od 01. siječnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,94 eura od 01. veljače 2006. godine do isplate

- na iznos od 0,06 eura od 01. ožujka 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,66 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,20 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 10,95 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 14,27 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,92 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,85 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,01 euro od 01. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,66 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 1,42 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,13 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 4,40 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 2,57 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 7,36 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,30 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 16,73 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 16,10 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 23,33 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,57 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 25,60 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 47,73 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 43,86 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 58,07 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 53,96 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 46,97 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 63,63 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 84,73 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 70,90 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 76,66 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 70,84 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 72,68 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 101,04 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 104,48 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 128,96 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 117,72 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 105,33 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 105,73 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 105,18 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 111,94 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 117,91 euro od 01. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 119,13 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 115,82 eura od 1. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 118,89 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate te

- na iznos od 392,09 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DU naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.804,82 eura (slovima: tisuću osamsto četiri eura i osamdeset dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 20. prosinca 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,25% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 1.805,27 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja OU za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.875,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba u uvodno opisanoj pravnoj stvari djelomično povučena, i to u dijelu u kojemu je tužitelj JU potraživao isplatu po osnovi ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, za iznos od 697,46 eura, s pripadajućim kamatama.

II. Nalaže se tužitelju DU da tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. po osnovi djelomičnog povlačenja tužbe, opisanog u t. I. ovog rješenja, naknadi troškove u iznosu od 843,75 eura (slovima: osamsto četrdeset tri eura i sedamdeset pet centa), u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 1.125,00 eura, zahtjev tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. po osnovi djelomičnog povlačenja tužbe, opisanog u t. I. ovog rješenja, odbija se.

IV. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužitelj JU dostavio sudu 09. srpnja 2024. godine, u dijelu u kojemu je tužitelj JU potraživao isplatu po osnovi ništavih odredaba o valutnoj klauzuli, tužba preinačena.

V. Utvrđuje se da je do preinake iz t. IV. ovog rješenja došlo nakon što je na pripremnom ročištu, koje je održano 14. travnja 2023. godine, zaključen prethodni postupak, s tim da je tužitelj JU tužbu preinačio do zaključenja glavne rasprave jer je, bez svoje krivnje, nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa je takva preinaka tužbe moguća.

VI. Dopušta se preinaka tužbe, opisana u t. IV. i V. ovog rješenja.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 01. travnja 2021. godine, navodi se da je 15. srpnja 2005. godine tužitelj JU (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 34.261,76 CHF. Tvrdi se da su odredbe Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne i da, posljedično, tužitelju pripada pravo da od tuženice zahtijeva povrat svih onih iznosa koje joj je platio na temelju ništetnih odredaba citiranog pravnog posla. Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrdi ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i isplata iznosa od 5.566,16 HRK (738,76 eura) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplata iznosa od 19.422,69 HRK (2.577,83 eura) po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama i s troškovima postupka.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavljen 09. srpnja 2024. godine (s listova 580. do 582. sudskog spisa), tužbeni zahtjev je smanjen u dijelu koji se ticao isplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te je, umjesto prvotno zatraženog iznosa od 738,76 eura, po istoj osnovi zatražena isplata iznosa od 41,30 eura.

3. S druge strane, u sadržaju citiranog podneska tužba je preinačena u pogledu tražbine po osnovi valutne klauzule te je, umjesto prvotno utuženog iznosa od 2.577,83 eura, zahtijevana isplata iznosa od 2.675,06 eura.

4. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora zastare. Naglašeno je da se granice pravomoćnosti presuda koje su donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P- 1401/2012 protežu samo na stambene kredite koji su još u otplati. Ukazano je na to da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom bile jasne, uočljive i lako razumljive te da, stoga, nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

5. Nakon što je u podnesku od 09. srpnja 2024. godine tužbeni zahtjev smanjen u dijelu tražbine koja se ticala promjenjive kamatne stope, odnosno nakon što je u istom podnesku tužba preinačena u pogledu potraživanja po osnovi valutne klauzule, u podnesku koji je sudu dostavila 06. studenog 2024. godine tuženica je pristala na opisano smanjenje dijela tužbenog zahtjeva i po toj je osnovi zatražila troškove postupka, dok se preinaci dijela tužbe usprotivila i u odnosu na taj dio tražbine tužitelja ponovno istaknula prigovor zastare.

6. Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), tuženica imala pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 30. prosinca 2021. godine ona upustila u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

7. Imajući u vidu da je tuženica pristala na djelomično povlačenje tužbe, valjalo je odlučiti kao u t. I. izreke rješenja. Ponavlja se da takva odluka počiva na primjeni pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

8. Već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da je, pristajući na djelomično povlačenje tužbe, tuženica po toj osnovi zatražila naknadu troškova postupka na teret tužitelja.

9. U takvom je svom zahtjevu tuženica u pravu, jedino što je visinu troškova po osnovi povlačenja tužbe ona neispravno postavila.

10. Tužitelj je tužbu povukao za iznos od 697,46 eura pa, stoga, upravo taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora na temelju kojega sud treba odlučiti o troškovima koji pripadaju tuženici po osnovi povlačenja dijela tužbe.

11. Pri tome je potrebno ukazati na nekoliko okolnosti.

12. Prije svega, iako je do djelomičnog povlačenja tužbe došlo nakon što je u konkretnoj parnici proveden dokaz financijskim vještačenjem, nema mjesta zaključku da je takva procesna dispozicija aktivno legitimirane strane u sporu (tužitelja) uslijedila nakon što je tuženica udovoljila zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženici.

13. Zato u primjenu dolazi osnovno pravilo iz odredbe čl. 158. ZPP-a, ono sadržano u stavku 1. te procesne odredbe, prema kojemu je tužitelj koji povuče tužbu (…) dužan tuženiku naknaditi troškove postupka.

14. Utoliko je zahtjev tuženice, koja je po osnovi djelomičnog povlačenja tužbe zatražila troškove postupka, pravno utemeljen (po pitanju njegove osnove).

15. U odnosu na visinu zahtjeva tuženice za naknadu troškova postupka za pojasniti je da je 25. studenog 2023. godine na snagu stupila Tarifa o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23) prema kojoj za postupke u kojima je vrijednost predmeta spora do 1.327,00 eura, odvjetniku pripada nagrada od 75 bodova. To je, naime, decidirano propisano u Tbr. 7. t. 1. Tarife/23.

16. Pored toga, nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka po osnovi djelomičnog povlačenja tužbe odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 20. prosinca 2024. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

17. Konačno, po Tbr. 54. Tarife/23, vrijednost boda je 2,00 eura.

18. Kada se sve upravo objašnjeno dovede u međusobnu vezu, tada je osnovano spoznati da tuženici u odnosu na koju je tužba djelomično povučena za iznos od 697,46 eura, pripadaju sljedeći troškovi: za sastavljanje odgovora na tužbu nagrada od 150,00 eura po Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, za sastavljanje dva tzv. „ostala“ podneska, od 24. lipnja 2024. godine i od 06. studenog 2024. godine, nagrada u iznosima od po 37,50 eura po Tbr. 8. st. 4. Tarife/23, za sastavljanje jednog obrazloženog podneska od 18. srpnja 2024. godine nagrada u iznosu od 150,00 eura po Tbr. 8. st. 1. Tarife/23 te za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi, a koja su održana 14. travnja 2022. godine i 20. lipnja 2023. godine, nagrada u iznosima od po 150,00 eura po Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

19. Pritom je na naznačene radnje tuženici priznato i pravo na zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 168,75 eura, u skladu s Tbr. 46. Tarife/23.

20. Stoga je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka po osnovi djelomičnog povlačenja tužbe djelomično usvojen, a djelomično odbijen te je odlučeno kao u t. II. i III. izreke rješenja.

21. Što se, pak, tiče preinake tužbe (u dijelu tražbine po osnovi isplate koja svoje uporište ima u tvrdnji tužitelja da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli), nužno je pojasniti sljedeće.

22. Prije svega, za naglasiti je da u parničnom postupku nije svejedno obavlja li se preinaka tužbe prije zaključenja prethodnog postupka ili nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle tijekom glavne rasprave.

23. Budući da je u predmetnoj parnici prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu koje je održano 14. travnja 2023. godine, o čemu je prvostupanjski sud donio i odgovarajuće procesno rješenje (list 505. sudskog spisa), nakon tog momenta tužitelj je tužbu mogao preinačiti samo uz uvjete predviđene u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle samo ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

24. U situaciji u kojoj je tužitelj tužbu preinačio nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem, po pravnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja radi se upravo o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle o preinaci tužbe bez krivnje tužitelja.

25. Zato je preinaka tužbe do koje je došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, ali prije zaključenja glavne rasprave, moguća po odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a. O tome je odlučeno kao u t. V. izreke rješenja, s tim da je sud prethodno, kroz t. IV. dispozitiva rješenja, deklarirao da je u podnesku od 09. srpnja 2024. godine tužba preinačena, a takva odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a budući da je tijekom glavne rasprave tužitelj povećao postojeći tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu se on ticao isplate po osnovi valutne klauzule.

26. Tek uzgredno je potrebno navesti da je pri donošenju odluke iz t. V. izreke rješenja prvostupanjski sud slijedio zakonsku stilizaciju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP- a („može preinačiti“) pa je zato u tu točku izreke rješenja uvrstio nomotehnički izraz kojim se poslužio („Utvrđuje se da je /.../ preinaka tužbe moguća.“)

27. Kao što je već napisano, tuženica se preinaci tužbe protivila, ali je sud smatrao da je ona svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je preinaku dopustio, odlučivši kao u t. VI. dispozitiva rješenja. Takva odluka počiva na načelu iz odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a.

28. Dakle, sumarno, u podnesku od 09. srpnja 2024. godine tužba je djelomično povučena u odnosu na tražbinu po osnovi koja svoje uporište ima u isplati koja se tiče promjenjive kamatne stope, s tim da je na takvu procesnu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu tuženica pristala (čl. 193. st. 2. ZPP-a), dok je istovremeno tužba preinačena u dijelu isplate po osnovi valutne klauzule (čl. 191. st. 1. ZPP-a), takva je preinaka tužbe u tom stadiju postupka bila moguća (čl. 190. st. 2. ZPP-a), a sud je smatrao da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je preinaku dopustio (čl. 190. st. 3. ZPP-a).

29. Iako upravo elaborirano u pogledu djelomičnog povlačenja tužbe i preinake tužbe nije krucijalno za presuđivanje, bitno je naglasiti da se razlog zbog kojega se sud bavio tim pitanjima očituje prvenstveno u spoznaji o predmetu odlučivanja.

30. Da bi, naime, svim sudionicima ovog spora (ali i svima koje će tangirati odluka u tom sporu) bilo nedvojbeno jasno o kojem je tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja odlučivao u ovom postupku, taj je sud bio dužan razjasniti ovu okolnost. Zato je prvostupanjski sud postupio na takav način.

31. Naglašava se da je sud odlučivao o onom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj istaknuo u podnesku od 09. srpnja 2024. godine, donoseći, k tome, i odluke iz t. I., IV., V. i VI. izreke rješenja.

32. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

33. Također, provedeni su dokazi saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

34. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti u skladu s pravilima iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2., u svezi s čl. 292. st. 7. ZPP-a.

35. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sadržan u podnesku tužitelja od 09. srpnja 2024. godine.

36. Među strankama nije sporno da su 15. srpnja 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 34.261,76 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti u 84 mjesečna anuiteta. Također, nije sporno da je u čl. 2. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok je u čl. 1. i u čl. 7. istog Ugovora ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo kako do promjene kamatne stope, tako i do promjene tečaja za CHF.

37. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, ništave (ništetne)

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute i kamatnih stopa te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

38. o mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno-pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

39. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužitelja dosljedan je, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

40. Iz povijesnog dijela tužbe jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP). Radi se o propisu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu pa je primjena tog propisa u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

42. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).

43. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

44. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavosti” (a ne pojam “ništetnosti”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja za sadržaj tužbenog zahtjeva koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužitelj u tužbi i tuženica u odgovoru na tužbu).

45. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje.

46. U tom kontekstu treba naglasiti da je tužitelj u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama, a posebno Ugovorom o kreditu od 15. srpnja 2005. godine), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom).

47. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

48. Nakon što je utvrdio da je tužitelj potrošač, sud je razmotrio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

49. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

50. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, kojima su predviđene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je Ugovorom o kreditu od 15. srpnja 2005. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, kojima su regulirane valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ništave te da na temelju upravo te pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

51. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope i/ili do promjene tečaja za CHF, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati), odnosno o tečaju za CHF.

52. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 15. srpnja 2005. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužitelja porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine stipulirana na štetu njega, kao potrošača.

53. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, koji je obuhvaćao 7-godišnje razdoblje (jer je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine otplata kredita ugovorena kroz 84 mjeseci, dakle kroz 7 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

54. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

55. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

56. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 15. srpnja 2005. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, s lista 9. sudskog spisa), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

57. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su odredbe Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, a o visini tog zahtjeva sud će svoje pravno uvjerenje iznijeti nastavno).

58. U odnosu, pak, na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se u povijesnom dijelu konkretne tužbe pozvao i tužitelj te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

59. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

60. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici. Ovo tim više jer se tuženica tijekom čitavog spora zalagala za oprečnu okolnost.

61. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

62. Naznačena procesna odredba ne radi distinkciju na način da bi bilo moguće zaključiti ono za što se zalaže tuženica, a što se ogleda u izostanku mogućnosti tužitelja da se pozove na presude donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012 samo zato jer tužitelj nije ishodio stambeni kredit i samo zato jer je u međuvremenu kredit otplatio.

63. Kada neka stranka svoj zahtjev na činidbu (isplatu) temelji na tvrdnji da je neki pravni posao ništav, tada je njezino pozivanje na ovu okolnost neograničeno i nije limitirano niti vrstom kredita niti činjenicom da su obveze iz ugovora o kreditu ispunjene u potpunosti zbog proteka vremena.

64. Osim toga, niti iz samih odluka koje su donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koje je ovaj prvostupanjski sud pažljivo čitao više puta, ne bi proizlazilo da se utvrđenja iz tog kolektivnog spora ne bi ticala onih potrošača koji su sredstvima kredita kupili osobno vozilo i koji su kredite otplatili u cijelosti.

65. Pri tome sud nalazi da bi razlikovanjem pozicije potrošača koji su kreditnim sredstvima kupili osobna vozila i koji su kredit isplatili u odnosu na potrošače kojima su kreditna sredstava poslužila za kupnju nekretnine te koji i nadalje otplaćuju obveze iz kredita dovelo do povrede načela iz odredbe čl. 11. ZOO, dakle do povrede ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Ovome sudu to nikako nije intencija. Zato stajalište tuženice ne može prihvatiti.

66. Tužitelj se pozvao na odluke koje su donesene u parnici koja se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koje je sud citirao u prethodnom dijelu ovog obrazloženja pa je, stoga, sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno presudama donesenima u tom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

67. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud u ovoj parnici nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

68. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. ZZP- a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine, u dijelu u kojemu je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo. Iz stranačkog iskaza tužitelja (list 513. sudskog spisa), dapače, proizlazi skroz opozitna okolnost. Tužitelj je, naime, iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen u banci.

69. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

70. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine o valutnoj klauzuli nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost (ZZP koristi upravo pojam „ništavost“, što ovaj sud prvog stupnja nalazi posljedicom toga da je u pravni sustav Republike Hrvatske pojam „ništetnost“ uveden tek odredbama ZOO-a/05, a taj je, pak, propis na snagu stupio tek nakon ZZP-a pa je zato logično da ZZP nije niti mogao koristiti pojam „ništetnost“), tako su navedene odredbe ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

71. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

72. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio zbog posljedica ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

73. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

74. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama ništavosti.

75. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.

76. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

77. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

78. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

79. O ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 15. srpnja 2005. godine sklopljen između tužitelja i tuženice sud je odlučivao tek u predmetnom sporu, što znači da se pitanjem ništavosti odredaba navedenog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli bavio tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako, tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

80. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. II. i IV. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

81. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj od tuženice dobio otplatni plan (s listova 19. do 21. sudskog spisa), tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu kroz sadržaj konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska koji je sudu dostavio 09. srpnja 2024. godine.

82. Rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost takvog tužbenog zahtjeva.

83. Zato su o visini tužbenog zahtjeva donesene odluke iz t. II. i IV. izreke presude.

84. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

85. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. i IV. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a/05.

86. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a/05 od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

87. U sadržaj t. II. i IV. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

88. Tuženica je smatrala da je u rješenju o vještačenju predmet vještačenja pogrešno određen te da se time kredit pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, a držala je i da je potrebno uzeti u obzir i tzv. negativne razlike do kojih je došlo tijekom vremena otplate kredita, i to unatoč tome što tijekom postupka nije istaknula niti prigovor radi prebijanja u smislu pravila iz odredbe čl. 333. st. 3. ZPP-a niti protutužbeni zahtjev u skladu s mogućnošću iz odredbe čl. 189. ZPP-a.

89. Niti jedno od ta dva motrišta tuženice ovaj prvostupanjski sud ne može prihvatiti.

90. U odnosu na primjedbu da se svođenjem na početno ugovorenu kamatnu stopu kredit pretvara u kredit s fiksnom kamatnom stopom, treba navesti da je jedina odredba Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2005. godine koja je bila u duhu ZZP-a, o kojoj je tužitelju pružena mogućnost pregovaranja, koja mu je bila jasno i glasno poznata i koja je bila transparentno vidljiva u sadržaju tog Ugovora upravo ona o kamatnoj stopi od 5,50%. Za tu je kamatnu stopu, k tome, tužitelju izdan i odgovarajući otplatni plan te je na taj način on bio upoznat sa svojom obvezom prema tuženici.

91. Zato je sud predmet vještačenja odredio upravo na onaj način na koji je to učinio donoseći rješenje o vještačenju od 10. lipnja 2024. godine.

92. Sve ostalo dovelo bi iznova do povrede prava tužitelja kao potrošača, pa tako i ono za što se tuženica zalaže, a što se ogleda u dopuni odredbe o kamatnoj stopi kroz precizne parametre kakve, primjerice, predstavlja LIBOR (navod tuženice iz njezina podneska od 18. srpnja 2024. godine, s lista 584. sudskog spisa). Zato sud na način predložen po tuženici nije niti mogao odrediti vještaku predmet vještačenja.

93. U svezi zalaganja tuženice za uzimanje u obzir i tzv. negativne razlike, za pojasniti je da su odredbe ZZP ustanovljene sa svrhom zaštite potrošača (a ne u cilju zaštite banaka, pa tako niti same tuženice).

94. Tuženica je, kako je to u ovom sporu nepobitno utvrđeno (i stranačkim iskazom tužitelja) samostalno sastavila konkretan Ugovor o kreditu, u njega je unijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, promjenu kamatne stope vezala je uz svoje odluke, a promjenu valute uz svoj srednji tečaj pa bi sada, priznavanjem onoga za što se ona zalaže u ovoj parnici, sud donio po tužitelja nepravičnu presudu, a to onda nikako ne bi bilo u duhu europskog prava, na kojemu počiva i pravni sustav u Republici Hrvatskoj.

95. Da odluke sudova moraju biti pravične slijedi striktno iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97,6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

96. Pored toga, u procesno-pravnom smislu, a onako kako to nalazi ovaj prvostupanjski sud, da bi o nečemu mogao odlučivati, sud pred sobom mora imati odgovarajući zahtjev stranke; bilo one aktivno, bilo one pasivno legitimirane.

97. U prilici u kojoj pasivno legitimirana strana (tuženica u ovom slučaju) ne istakne niti prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev, sudu nedostaje osnova na kojoj može utemeljiti predmet vještačenja po pravilu iz odredbe čl. 259. st. 1. ZPP- a i, što je još važnije, uvažavanjem tvrdnje za koju se tuženica zalaže sud bi postupio protivno osnovnom načelu parničnog postupka iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a jer nema zahtjeva u čijim bi granicama mogao odlučivati. Potpuno je sigurno da sud to niti može niti smije učiniti na temelju pukog prigovora pasivno legitimirane strane u sporu. Osporavanje visine tužbenog zahtjeva ne znači da sud treba uvažiti prigovor tuženice da je tužitelj u jednom periodu plaćao anuitete po tečaju koji je bio manji od početno ugovorenog na način da bi za te iznose trebalo umanjiti tražbinu tužitelja, kako to predlaže tuženica (između ostalog kroz navode iz podneska od 18. srpnja 2024. godine). Ponavlja se da je to protivno i pravilima o zaštiti potrošača, i pravilima procesnog prava, i presudama koje su donesene u postupku u povodu kolektivne tužbe.

98. Zbog svega navedenog sud nije uvažio oprečno zalaganje tuženice, ono vezao uz uzimanje u obzir i tzv. negativnih razlika. Ovo neovisno o tome što je vještak u nalazu i mišljenju izračunao te negativne razlike.

99. Ipak, kada se pažljivo sagleda način na koji je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev u ovom sporu, tada je razvidno da za one mjesece za koje je uvidio da nije bilo porasta kamatne stope i/ili tečaja valute on nije niti tražio bilo kakvu isplatu pa to znači da sve ono što on nije obuhvatio tužbenim zahtjevom, u svojoj biti, predstavlja ono za što se zalaže tuženica. Izvan toga sud nema mogućnosti odlučivati jer ga u tome priječe spomenuta pravila, a posebno ono iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

100. Odluke o naknadi troškova postupka iz točke V. i VI. dispozitiva presude temelje se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

101. Tuženica je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, sadržan u podnesku koji je tužitelj dostavio sudu 09. srpnja 2024. godine, u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužitelju nadoknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni radi vođenja parnice. 102. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife/23, za sastavljanje dva obrazložena podneska, od 24. veljače 2023. godine i od 09. srpnja 2024. godine, u iznosima od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, te za zastupanje na tri ročišta, od 14. travnja 2023. godine, od 20. lipnja 2023. godine i od 21. studenog 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23. 103. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 300,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

104. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 39,82 eura, a priznat mu je i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 265,00 eura (a ne u zatraženom iznosu od 265,45 eura jer je to protivno rješenju o troškovima vještačenja koje je sud donio 02. srpnja 2024. godine pod poslovnim brojem P-1097/2021-20, s lista 578. sudskog spisa).

105. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; u daljnjem tekstu: OZ), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22. Stoga je glede tijeka kamata na iznos troškova postupka odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

106. Ponavlja se da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne presude, točnije 20. prosinca 2024. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

107. Iako je tužitelj tražio i troškove sudske pristojbe za presudu, potrebno je objasniti da je, prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi, zbog čega niti za tužitelja ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time mu ne pripada niti pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

108. Budući da je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 09. srpnja 2024. godine tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 1.875,00 eura, s pripadajućim kamatama, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. dispozitiva presude.

109. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 20. prosinca 2024. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

U Rijeci 20. prosinca 2024.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).