REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1342/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja ĐZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Dariji Božinović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz OD Vukina & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 27. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu i z. punomoćnika tuženika – IZ, odvjetničkog vježbenika u OD Vukina & partneri iz Zagreba, 20. prosinca 2024., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj: 47675/08 od 17. studenog 2008., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita.“ i „sva plaćanja izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja.“
II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 11. OTPLATA KREDITA / d) 1. tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate/ 1. – koji glasi Ugovora o kreditu broj: 47675/08 od + 17. studenog 2008. +, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: „…mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“
III Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 5. Dodatka Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47675/08 od 28. kolovoza 2009.„ ovjeren kod javnog bilježnika Marine Davelić iz Zagreba, dana 3. rujna 2009., broj ovjere OV-5963/2009. 11. OTPLATA KREDITA / d) 1. tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate/ 1. – koji glasi: „…mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“
IV Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, u roku od petnaest dana, isplatiti tužitelju ĐZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 11.703,92 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja na iznos od:
-25,43 eura teče od 7. veljače 2009. do isplate;
-20,84 eura teče od 13. veljače 2009. do isplate;
-18,36 eura teče od 11. travnja 2009. do isplate;
-16,13 eura teče od 15. travnja 2009. do isplate;
-12,22 eura teče od 22. svibnja 2009. do isplate;
-9,36 eura teče od 16. lipnja 2009. do isplate;
-10,63 eura teče od 31. srpnja 2009. do isplate;
-988,41 eura teče od 31. srpnja 2009. do isplate;
-4,63 eura teče od 11. kolovoza 2009. do isplate;
-4,78 eura teče od 11. rujna 2009. do isplate;
-1,92 eura teče od 13. listopada 2009. do isplate;
-4,52 eura teče od 5. prosinca 2009. do isplate;
-3,00 eura teče od 11. prosinca 2009. do isplate;
-8,90 eura teče od 15. siječnja 2010. do isplate;
-12,25 eura teče od 23. veljače 2010. do isplate;
-12,04 eura teče od 12. ožujka 2010. do isplate;
-16,63 eura teče od 20. travnja 2010. do isplate;
-19,75 eura teče od 29. svibnja 2010. do isplate;
-34,92 eura teče od 3. srpnja 2010. do isplate;
-34,00 eura teče od 13. srpnja 2010. do isplate;
-22,89 eura teče od 12. kolovoza 2010. do isplate;
-46,85 eura teče od 11. rujna 2010. do isplate;
-38,75 eura teče od 14. listopada 2010. do isplate;
-38,89 eura teče od 19. studenog 2010. do isplate;
-50,13 eura teče od 16. prosinca 2010. do isplate;
-56,76 eura teče od 14. siječnja 2011. do isplate;
-49,40 eura teče od 22. veljače 2011. do isplate;
-48,62 eura teče od 12. ožujka 2011. do isplate;
-46,25 eura teče od 19. travnja 2011. do isplate;
-55,99 eura teče od 21. svibnja 2011. do isplate;
-81,83 eura teče od 28. srpnja 2011. do isplate;
-81,83 eura teče od 28. srpnja 2011. do isplate;
-109,90 eura teče od 13. kolovoza 2011. do isplate;
-70,43 eura teče od 13. rujna 2011. do isplate;
-64,04 eura teče od 11. listopada 2011. do isplate;
-65,62 eura teče od 11. studenog 2011. do isplate;
-9.517,02 eura teče od 1. prosinca 2011. do isplate;
i to od 1. siječnja 2008. prema odredbi članka 29 stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.287,05 €.
VI O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 8,75 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.12.2008. do isplate po stopi koja se od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
VII Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, nadoknaditi tužitelju ĐZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.265,45 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
VIII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sa Societe Generale-Splitska banka d.d. zaključio 17. studenog 2008. Ugovor o kreditu broj: 47675/08 te 28. kolovoza 2009. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i Dodatak Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47675/08 (u daljnjem tekstu: Dodatak ugovoru o kreditu). Pritom su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,80 % godišnje, promjenjivu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Splitska banka d.d. je temeljem Ugovora o pripajanju od 13. lipnja 2018. i aneksa Ugovora o pripajanju od 10. listopada 2018. pripojena tuženiku – OTP BANKA d.d., pa je stoga tuženik kao pravni slijednik pasivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu.
1.1. Odredbom članka 2. i članka 11. Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj korištenjem prodajnog tečaja tuženika, koji vrijedi na dan plaćanja. Mjesečni anuiteti iznose 801,58 CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 300 mjeseci te je vraćanje kredita ugovoreno u 300 mjesečnih anuiteta, i to 299 anuiteta u iznosu od 801,58 CHF i jedan anuitet u iznosu od 804,45 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj korištenjem prodajnog tečaja tuženika, koji vrijedi na dan plaćanja. Promjenama u visini kamatne stope kao i promjenama u tečaju valute CHF došlo je i do promjena u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Kako se zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF povećao i mjesečni iznos anuiteta, to je tužitelj, na ime smanjenja glavnice uplatio tuženiku iznos od 81.478,97 CHF, i 28. kolovoza 2009. zaključio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47675/08. Tužitelj ističe da je tuženik, nakon zaključenja Ugovora, jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu, tako da je ista od 12. siječnja 2009. iznosila 5,70 %. Tuženik je kamatnu stopu jednostranom odlukom povećao i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu pa je ista iznosila 6,20 %.
1.2. Ističe se da se o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku - CHF, nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njihov sadržaj, budući da su navedene odredbe sastavljene unaprijed kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Kako na temelju sklopljenog predmetnog ugovora, tako ni na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku. Tuženik nije obavijestio tužitelja o predvidivom rastu CHF-a, iako iz ocjene Izvršnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) od 4. lipnja 2007. proizlazi da je tada slabi tečaj CHF-a tek privremenog karaktera, a da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu zbog čega je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici. Osim toga, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome, tuženik je prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja njegova rasta iako je ubrzo nakon početne otplate anuitet porastao. Znači, tužitelj, suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Također, ugovaranje valutne klauzule ne zadovoljava test proporcionalnosti jer se tuženik nije zadužio u CHF kako bi tužitelju isplatio kredit, a niti je tužitelju ikad isplatio bilo koji iznos CHF-a. Zbog toga nije bila opravdana primjena valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. U tom smislu ističe se da su cilj i svrha valutne klauzule prema Zakonu o obveznim odnosima uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valutne obveze. Taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj pa je time grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, odredbom članka 21. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a) propisano je da kad obveza ima za činidbu iznos novca, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi osim kad zakon određuje što drugo. Odredbom članka 22. stavak 1. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaju valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Tako da jedino legitiman cilj pri miješanju države u prava stranaka ne bi doveo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva. Visoke stope inflacije nije bilo 2007. kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu pa dakle nije logično da postoji legitiman cilj postojanja valutne klauzule, osobito obzirom ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju predstavlja miješanje suprotno legitimnom cilju u prava tužiteljia obzirom je istome iznos po Ugovoru isplaćen u kunama, a ne u CHF, što proizlazi iz materijalne dokumentacije koja je priložena uz tužbu. Valutna klauzula, a kako je navedena u predmetnom ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete kao i primjena valutne klauzule na kamate što je sve protivno zakonu. Sve navedeno ukazuje da su sklapanjem Ugovora o kreditu tužitelju povrijeđena prava budući ni na koji način nije bio zaštićen od promjene tečaja i promjene kamatne stope koja je ovisila isključivo o volji tuženika, dok je isti bio zaštićen valutnom klauzulom, promjenjivom kamatnom stopom i založnim pravom na nekretnini.
1.3. Odredbom članka 3. ZOO-a propisano je načelo ravnopravnosti stranaka koje predstavlja i ishodište svakog obveznopravnog odnosa. Drugim riječima, ukoliko se jedna od ugovornih stranaka ne ponaša sukladno tom načelu, odnosno ukoliko bi jedna ugovorna strana bila stavljena u neravnopravan položaj, takvog odnosa ne bi ni bilo. Nedvojbeno je da su sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj i tuženik neravnopravni, sve zbog ugovaranja valutne klauzule te promjene kamatnih stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, a da na takve promjene tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Osim toga, isključivo je na tužitelja prebačen cjelokupni rizik promjene tečaja švicarskog franka kroz vrijeme otplate što čini i glavnicu kao takvu neizvjesnom. Neravnopravnost položaja ugovornih strana očituje se i u tome što se donošenjem takvih odluka od strane tuženika uvelike mijenja mjesečni iznos anuiteta koje je tužitelj po Ugovoru o kreditu imao podmiriti kao i konačni iznos kredita koje bi tužitelj imao isplatiti tuženiku. Takvo ponašanje tuženika nije savjesno niti pošteno, a što ga čini i protivnim u odnosu na odredbu članka 4. ZOO-a, posebno iz razloga što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1.4. Nadalje, Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka predstavlja tipski ugovor. Tipski ugovor predstavlja skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Dakle, takav ugovor je samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom. Adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. U konkretnom slučaju, tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o valutnoj klauzuli i kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati. Također, tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik sklapa s različitim fizičkim i pravnim osobama u velikom broju na razini jedne godine. No, prema članku 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
1.5. Kao što je tužitelj već ranije istaknuo u tužbi, prilikom sklapanja ugovora o kreditu između stranaka, stranke nisu vodile nikakve pregovore. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu koji je obuhvaćao sporne odredbe o valutnoj klauzuli te bez tih odredbi tuženik nije pristajao na sklapanje ugovora, odnosno nije pristajao na prijedloge i sugestije tužitelja. Osim toga, tužitelju prilikom realizacije kredita nikada nije objašnjeno od strane djelatnika tuženika pod kojim uvjetima i iz kojih razloga bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka, a što je u konačnici utjecalo na iznos mjesečnog anuiteta tužitelja. Također, iz sadržaja samog Ugovora o kreditu nije uočljivo koji bi to uopće bio razlog uslijed kojeg bi moglo doći do promjene tečaja švicarskog franka, iako su razlozi trebali biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju. Tužitelj nije ekonomski stručnjak kako bi mogao ili morao predvidjeti kretanje CHF-a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Sve dosad navedeno ukazuje na nepoštenost navedenih ugovornih odredaba te su upravo navedene odredbe stipulirane u Ugovor o kreditu na štetu tužitelja kao potrošača.
1.6. Osim citiranih odredbi relevantnih zakona, ovakvo postupanje tuženika predstavlja i zavaravajuću poslovnu praksu tuženika koja predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Zavaravajuća se poslovna praksa u konkretnome očituje u tome da tužitelju nisu dane informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu može biti izložen niti su mu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Trebalo bi biti nesporno da obavijest o tome na temelju čega i pod kojim se uvjetima može mijenjati tečaj švicarskog franka predstavlja bitnu informaciju, odnosno informaciju temeljem koje tužitelj može procijeniti da li želi ući u ugovorni odnos s tuženikom ili ne. Upravo propuštanje davanja takve obavijesti tužitelju imalo je za posljedicu donošenje odluke od strane tužitelja da sklopi s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, odnosno tuženik ga je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače, da je bio upoznat sa svime, tužitelj zasigurno ne bi sklopio. Stoga prethodno navedene odredbe Ugovora o kreditu omogućuju tuženiku, koji je nesporno u ekonomski boljem položaju od tužitelja, da vlastitim odlukama mijenja u konačnici visinu otplatne rate tužitelja. Iz toga je razvidno da provedbom ovakvog Ugovora dolazi do očitog nesrazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštenima te sukladno članku 97. stavak 1. ZZP/07 ništetnima. Naglašava se da nije savjesno niti pošteno istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima, a zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima dok je rizik isključivo na tužitelju. Sukladno odredbi članka 322. ZOO-a nije moralno pa niti savjesno ni pošteno da je tuženik uz rast tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, vlastitim odlukama podizao i kamatnu stopu, iako je LIBOR na CHF bio u konstantnom padu i na razini nižoj od one u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo povećanje rate kredita tužitelja. Sve navedeno ukazuje da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 47675/08 od 17. studenog 2008. i u Dodatku ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47675/08 od 28. kolovoza 2009., nepoštene, a stoga i ništetne.
1.7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je i sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod posl. br. P-1401/2012 u kojom postupku je sud 4.7.2013. donio presudu kojom je utvrđeno da je tuženik: -u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90. , a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) je Presudom posl. br. PŽ-7129/13-4 od 13.6.2014. preinačio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) je 9.4.2015. donio Presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom su odbijene revizije kako tuženika tako i tužitelja. VTS je u ponovljenom postupku, a nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom br. U-III-2521/2015 od 13.12. 2016. usvojio ustavnu tužbu, djelomično ukinuo Presudu VSRH posl. br. Revt-249/14- 2 od 9.4.2015. te u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, vratio na ponovni postupak, te nakon što je VSRH Rješenjem posl. br. Revt-575/16-5 od 3.10.2017. ukinuo navedeni dio Presude VTS-a poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014. te u tom dijelu vratio predmet na ponovno suđenje, 14.6.2018. donio Presudu posl. br. Pž-6632/17-10 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4.7.2013. te potvrđena navedena Presuda u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Temeljem odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku i odredbe članka 118 Zakona o zaštiti potrošača naslovni je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dakle, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.
1.8. Svaka je strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323 stavak 1 ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom iznijetoga, tužitelj ima pravo na preplaćene iznose kako se preciziraju tužbenim zahtjevom. Budući da su odredbe Ugovora u dijelu u kojem je valutna klauzula u CHF ništetne, iste se među strankama ne mogu primijeniti. Tužitelj stoga ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Slijedom navedenog, s obzirom na obvezu tuženika da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, tužitelj predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 11.703,92 €, sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu od 27. studenog 2024. (list 150-152 spisa) i ispravljenim na zapisniku od 27. studenog 2024. (list 153-155 spisa), a sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu (list 58-68 spisa), tuženik ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zateznih kamata, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga: a) tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača kao i da bi se Tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. b) Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj je uz tužbu dostavio promete po kreditu iz kojih je vidljivo da je treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu, radi čega predlaže odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije platio tužitelj. c) Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. d) Odredbe Ugovora i Dodatka o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. e) Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. f) Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.
2.1. Zaključno, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučjau pod pretpostavkom osnova tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zakonske kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.
2.2. Konačno, predlaže da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova parničnog postupka, te je na ročištu za glavnu raspravu od 2. listopada 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja, procesno pravni prigovor, specificiran podneskom od 20. studenog 2024. (list 147-149 spisa) u iznosu od 8,75 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.12.2008. do isplate, protivi se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 27. studenog 2024.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: ugovor o kreditu broj 47675/08, Dodatak ugovoru o kreditu, otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatnih stopa, povijesni pregled tečaja za valutu CHF, promet po kreditu/specifikacije uplata (list 23-53 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 137-141), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj ĐZ osobno.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 47675/08 od 17.11.2008. na iznos od 139.263,46 CHF i I. Dodatak ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 28.8.2009. na iznos od 55.674,85 CHF (iznos koji je preostao uplatom od 81.478,97 CHF na ime smanjenje glavnice) u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, a namjena kredita je kupovina stana, s rokom otplate 300 mjeseci.
6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.
7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.
8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.
11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.
12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je kredit uzeo radi kupnje stana za stanovanje njega i njegove obitelji. Stan nije korišten za iznajmljivanje, nije koristio stan za obavljanje neke trgovačke djelatnosti jer niti nije imao u vlasništvu niti tvrtku niti obrt, a niti danas nema. Predmetni kredit u CHF ponuđen mu je u banci, njemu je odgovarao iznos rate koja je bila u početku oko 4.000,00 kn, te je narasla skoro na 7.000,00 kn. Kredit je otplaćen, kredit nije konvertiran. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije ni znao da bi mogao eventualno pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Ni tada, a ni sada mu baš nije jasno izraz valutna klauzula jer baš i nema nekih iskustava iz bankarskog sektora. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upozoren da bi tečaj mogao toliko rasti, nije bio upozoren da HNB ne štiti tečaj CHF kao što štiti tečaj eura. Sjeća se da je potpisao i Dodatak ugovoru o kreditu i to stoga što je banka rekla da je to standardna procedura, odnosno ponovno je išao i na solemnizaciju kod javnog bilježnika. Taj Dodatak je sklopio jer je prodao jednu nekretninu te je tim sredstvima jednokratno izvršio uplatio predmetnog kredita kako bi si smanjio ratu. Prilikom sklapanja i osnovnog ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu, bilo mu je bitno kolika će mi biti rata, odnosno hoće li moći plaćati i u oba slučaja nitko mu ništa nije objašnjavao u vezi kamate ili valutne klauzule. "Preletio je po ugovoru o kreditu", ali što mu to znači kad ne razumije. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se raspitivao o kretanju tečaja CHF-a. Po struci je inženjer građevine.
13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor i Dodatak ugovoru radi kupnje stana što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje stana bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni stan koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.
14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.
15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 17.11.2008. i Dodatka ugovoru o kreditu od 28.8.2009. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.
17. U odnosu na prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da je iz prometa po kreditu vidljivo da je treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu, sud takav prigovor smatra neosnovanim. Pri tome se ukazuje tuženiku da u obvezno pravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora nisu tuženik i treća osoba. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a dogovoreni modalitet plaćanja između tužitelja i eventualno treće osobe, ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika.
18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojemu stranke nisu prigovarale, odnosno tuženik je izričito u podnesku od 20. studenog 2024. (list 147-149 spisa) istaknuo da ne predlaže saslušanje vještaka na ročištu.
18.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da sveukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 88.183,36 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 11.703,92 €, a sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi -65,89 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -8,75 €, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos.
19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
20. Radi svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci od I do IV. 21. Kako je tužitelj specificiranim tužbenim zahtjevom od 27. studenog 2024. (list 150-152 spisa) i ispravljenim na zapisniku od 27. studenog 2024. (list 153-155 spisa) potraživao od tuženika plaćanje iznosa od 11.703,92 € sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinih iznosa anuiteta pa do isplate, radi se o povlačenju tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 2.287,05 €, čemu se tuženik protivio, radi čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod V.
22. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom IV izreke presude.
23. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
24. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Pri tome sud ističe da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istih, a u vezi sniženja tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka.
24.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 26.11.2024. te zastupanja na ročištu 2.10.2024. i 27.11.2024. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 € kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 1.265,45 €.
24.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, koju niti u trenutku podnošenja tužbe nije platio, i presudu, budući je tužitelj oslobođen plaćanja iste temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).
25. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 20. prosinca 2024.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnica Darija Božinović
2.OD Đ & Partneri
