REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-417/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Krunoslava Markovinović i Matka Pavičić iz Bjelovara, kao punomoćnicima, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj: P- 498/2019-35 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. i ukida presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj: P-498/2019-35 od 27. travnja 2023., u cijelosti, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. (OIB 23057039320), Jadranski trg 3/a, Rijeka da tužitelju FS (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], plati ukupan novčani iznos od 17.596,98 EUR / 132.584,45 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od:

- 11,32 EUR-a teče od 30. siječnja 2008. godine do isplate,

- 27,82 EUR-a teče od 19. ožujka 2008. godine do isplate,

- 34,26 EUR-a teče od 29. ožujka 2008. godine do isplate,

- 18,83 EUR-a teče od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- 15,50 EUR-a teče od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- 18,78 EUR-a teče od 28. lipnja 2008. godine do isplate,

- 11,76 EUR-a teče od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- 11,64 EUR-a teče od 30. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 18,46 EUR-a teče od 1. listopada 2008. godine do isplate,

- 70,16 EUR-a teče od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- 35,46 EUR-a teče od 28. studenoga 2008. godine do isplate,

- 75,96 EUR-a teče od 1. siječnja 2009. godine do isplate,

- 77,84 EUR-a teče od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- 75,85 EUR-a teče od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- 75,86 EUR-a teče od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- 101,08 EUR-a teče od 1. svibnja 2009. godine do isplate,

- 91,68 EUR-a teče od 30. svibnja 2009. godine do isplate,

- 89,01 EUR-a teče od 1. srpnja 2009. godine do isplate,

- 89,92 EUR-a teče od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- 83,59 EUR-a teče od 29. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 78,85 EUR-a teče od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- 81,18 EUR-a teče od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- 100,64 EUR-a teče od 28. prosinca 2009. godine do isplate,

- 99,85 EUR-a teče od 29. prosinca 2009. godine do isplate,

- 107,23 EUR-a teče od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- 114,17 EUR-a teče od 27. veljače 2010. godine do isplate,

- 141,98 EUR-a teče od 30. ožujka 2010. godine do isplate,

- 123,45 EUR-a teče od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- 131,34 EUR-a teče od 29. svibnja 2010. godine do isplate,

- 163,99 EUR-a teče od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- 160,19 EUR-a teče od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- 191,15 EUR-a teče od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 183,81 EUR-a teče od 1. listopada 2010. godine do isplate,

- 150,00 EUR-a teče od 30. listopada 2010. godine do isplate,

- 177,45 EUR-a teče od 30. studenoga 2010. godine do isplate,

- 218,17 EUR-a teče od 30. prosinca 2010. godine do isplate,

- 198,29 EUR-a teče od 29. siječnja 2011. godine do isplate,

- 206,73 EUR-a teče od 1. ožujka 2011. godine do isplate,

- 199,85 EUR-a teče od 30. ožujka 2011. godine do isplate,

- 194,87 EUR-a teče od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- 216,04 EUR-a teče od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- 225,67 EUR-a teče od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- 254,06 EUR-a teče od 30. srpnja 2011. godine do isplate,

- 255,48 EUR-a teče od 30. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 232,85 EUR-a teče od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- 203,35 EUR-a teče od 29. listopada 2011. godine do isplate,

- 203,79 EUR-a teče od 29. studenoga 2011. godine do isplate,

- 200,54 EUR-a teče od 29. prosinca 2011. godine do isplate,

- 211,75 EUR-a teče od 28. siječnja 2012. godine do isplate,

- 213,70 EUR-a teče od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- 223,50 EUR-a teče od 30. ožujka 2012. godine do isplate,

- 211,98 EUR-a teče od 28. travnja 2012. godine do isplate,

- 214,21 EUR-a teče od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- 229,89 EUR-a teče od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- 210,95 EUR-a teče od 28. srpnja 2012. godine do isplate,

- 207,51 EUR-a teče od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 202,74 EUR-a teče od 29. rujna 2012. godine do isplate,

- 210,57 EUR-a teče od 30. listopada 2012. godine do isplate,

- 227,62 EUR-a teče od 29. studenoga 2012. godine do isplate,

- 209,51 EUR-a teče od 28. prosinca 2012. godine do isplate,

- 195,66 EUR-a teče od 29. siječnja 2013. godine do isplate,

- 209,01 EUR-a teče od 28. veljače 2013. godine do isplate,

- 218,12 EUR-a teče od 29. ožujka 2013. godine do isplate,

- 205,26 EUR-a teče od 30. travnja 2013. godine do isplate,

- 189,87 EUR-a teče od 30. svibnja 2013. godine do isplate,

- 191,26 EUR-a teče od 29. lipnja 2013. godine do isplate,

- 195,37 EUR-a teče od 30. srpnja 2013. godine do isplate,

- 200,03 EUR-a teče od 31. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 205,43 EUR-a teče od 28. rujna 2013. godine do isplate,

- 204,03 EUR-a teče od 30. listopada 2013. godine do isplate,

- 207,20 EUR-a teče od 29. studenoga 2013. godine do isplate,

- 208,89 EUR-a teče od 25. prosinca 2013. godine do isplate,

- 92,48 EUR-a teče od 31. siječnja 2014. godine do isplate,

- 95,28 EUR-a teče od 28. veljače 2014. godine do isplate,

- 95,63 EUR-a teče od 29. ožujka 2014. godine do isplate,

- 94,45 EUR-a teče od 30. travnja 2014. godine do isplate,

- 91,41 EUR-a teče od 31. svibnja 2014. godine do isplate,

- 92,00 EUR-a teče od 28. lipnja 2014. godine do isplate,

- 96,47 EUR-a teče od 30. srpnja 2014. godine do isplate,

- 100,41 EUR-a teče od 29. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 100,40 EUR-a teče od 27. rujna 2014. godine do isplate,

- 102,55 EUR-a teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- 113,32 EUR-a teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- 112,11 EUR-a teče od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- 118,90 EUR-a teče od 14. veljače 2015. godine do isplate,

- 110,81 EUR-a teče od 17. ožujka 2015. godine do isplate,

- 114,10 EUR-a teče od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- 116,83 EUR-a teče od 15. svibnja 2015. godine do isplate,

- 114,15 EUR-a teče od 13. lipnja 2015. godine do isplate,

- 115,76 EUR-a teče od 14. srpnja 2015. godine do isplate,

- 115,03 EUR-a teče od 14. kolovoza 2015. godine do isplate,

- 121,13 EUR-a teče od 15. rujna 2015. godine do isplate,

- 4.629,95 EUR-a teče od 1. rujna 2015. godine do isplate, a na ime razlike glavnica po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana."

II. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od ukupno 2.040,75 EUR/15.375,75 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. III. a) Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak, parničnog postupka u iznosu od 6.492,48 €/ 48.917,59 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena tekućom od dana donošenja presude tj. dana 27.4.2023. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

b) Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbene zahtjeve uz naknadu troškova tuženiku ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži trošak sastava žalbe.

2.1. Tuženik prije svega ističe da je tužitelj podneskom od 14. ožujka 2023. djelomično povukao tužbeni zahtjev, a da se tuženik na ročištu 15. ožujka 2023. tom povlačenju protivio pa da je slijedom toga prvostupanjski sud u presudi bio dužan donijeti odluku i o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 977,03 eura (7.361,41 kn) iz točke I.1. tužbenog zahtjeva, i iznosa od 19,42 eura (146,31 kn) iz točke I.2. tužbenog zahtjeva, zbog čega tuženik smatra da je ispunjena pretpostavka iz odredbe članka 339. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) za donošenjem dopunske presude. Nadalje u uvodnom dijelu žalbe tuženik iznosi svoj stav o subjektivnoj i objektivnoj nepristranosti suda, navodeći da suci koji sude u ovom sporu ne bi trebali imati kredite u CHF, te smatra da je u ovom parničnom postupku potrebno razmotriti postoje li spomenute ili slične okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, a da ukoliko na strani suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od navedenih okolnosti da se ovaj dio žalbe treba se smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe članka 73. ZPP-a u vezi s odredbom članka 71. stavka 7. ZPP-a.

2.2. Osim navedenog u žalbi se ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke trebao uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik dana 14. prosinca 2015. zaključili Aneks broj 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), odnosno da je propustio uzeti u obzir odredbe ZID ZPK kojima je reguliran institut konverzije potrošačkih CHF kredita u EUR kredite i da je tužitelj raniju pravnu osnovu zamijenio posve novom pravnom osnovom, kao i da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, te da ako tužitelju ponuda nije odgovarala da nije trebao prihvatiti konverziju.

2.3. Zbog navedenih žalbenih navoda, kao i činjenice da su sukladno članku 19.c točki 4. ZID ZPK-a cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka i da je konverzija predmetnog kredita provedena sukladno zakonskim odredbama, tuženik je mišljenja da su sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu tužitelj i tužena banka, u skladu s odredbama ZID ZPK, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su konverzijom posljedice nepoštene, odnosno ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka pa da tužitelj nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog CHF tečaja.

2.4. Tuženik, također, smatra da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj: Gos-1/2019, a koja je u skladu s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, jasno isključio pravo korisnika kredita koji su izvršili konverziju na bilo kakva daljnja potraživanja preplate, te da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, odnosno da je isključena iz primjene Direktive 93/13 i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača iz razloga što je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, kao i da se prilikom donošenja odluke nije mogla zanemariti činjenica da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji joj je tuženik priznao u konverziji, kao i da tužitelj s osnova razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije (30. rujna 2015.) potražuje iznos od 4.629,95 eura (34.884,37 kn), a da taj iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, nego da je posljedica sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2015.

2.5. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da su dijelovi odredbi članka 7. i 8. Ugovora o kreditu ništetni pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora iako je to u suprotnosti s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021, prema kojima je potrebno provesti kontradiktoran postupak u kojem će se utvrditi da li je tužitelj bilo odgovarajuće informiran u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze, a što je prvostupanjski sud propustio utvrditi iz razloga što nije saslušao zaposlenicu tuženika koja je dala tužitelju odgovarajuće obavijesti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, čime je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje, kao i da je prema shvaćanju Suda EU u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO). Također smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a iz razloga što pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, te u suprotnosti sa stanjem spisa i provedenim dokazima, kao i da je počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 8. i 338. ZPP- a iz razloga što prvostupanjski sud u obrazloženju nije naveo sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima, te što odluku nije donio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno.

2.5. Zaključno tuženik žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, te da je pogrešno dosudio zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa obzirom da se tuženik nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem pa da zatezne kamate mogu teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, odnosno najranije od podnošenja tužbe, kao i da je neosnovano odbio tuženikov prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik smatra da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, kao i zbog toga što je tužitelju dosudio troškove postupka prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a iako tužitelj obzirom na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva kojem se tuženik protivio nije u cijelosti uspio u sporu, a da svakako pogrešno priznao tužitelju trošak sastava podneska od 14. studenog 2022. temeljem Tbr.8. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) iz razloga što je tim podneskom tužitelj dostavio potvrdu o uplati predujma pa da isti nije niti bio potreban za vođenje parnice.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. U odnosu na žalbu tuženika i navoda vezanih uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, prema kojima je tuženik pozivajući se na odredbu članka 71. točka 7. ZPP-a, predložio da se u ovom drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao što su: da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke, a ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti, da se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (članak 73. u vezi sa člankom 71. točka 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (članak 72. stavak 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću, ovaj sud na smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije postupio. Naime, ovakvi navodi tuženika predstavljaju uvjetno podneseni prigovor koji nije pravno obvezujući s obzirom da tuženik iznosi samo hipotetsku mogućnost, a odredbama ZPP-a ne predviđeno uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, kako ga i sam tuženik naziva jer ga postavlja pod uvjetom da su na strani sudaca nastupile određene okolnosti, te se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Osim navedenog tuženik u zahtjevu ne konkretizira osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time, prema tvrdnjama tuženika, bila uvjetovana njihova pristranost.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 17.596,98 eura (132.584,45 kn) s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom odredbom članka 8. i 338. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103561201 od 17. svibnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za iznos od 147.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 240 mjeseci, da je namjena kredita stambeni kredit za kupovinu nekretnine, te da je člankom 8. tog Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke i da u trenutku ugovaranja iznosi 5,39 %, a da je člankom 7. određeno da će se povrat obveza iz tog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF (valutna klauzula) na dan odobrenja žiro-računa banke i da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14. prosinca 2015. zaključili Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu broj: 5103561201 temeljem odredbi ZID ZPK, odnosno da je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno je zaključeno da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu da iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka ugovoru. Naime, iako Dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovoru o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

10. Međutim, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svojih zaposlenika kao svjedoka ĐS, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor u pogledu sklapanja ugovora o kreditu i NS koja je ugovarala isti Ugovor o kreditu, kao i saslušanje tužitelja, i to na okolnosti da je tužitelju u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, odnosno da je bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja tog Ugovora, a da u prilog tome govori i činjenica da je TS, voditelj Službe upravljanja ciljanim proizvodima kod tuženika, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala e-mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuitete u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, ali je prvostupanjski sud dokazni prijedlog saslušanja svjedoka odbio kao nepotreban smatrajući da pravno relevantne činjenice proizlaze iz utvrđenja i odluka donesenih povodom kolektivne tužbe.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio je pravno shvaćanje u odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. koji glasi:

"Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (...).

Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj) s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenih zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu) temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu."

12. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, po ocjeni ovoga suda, odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika da se saslušaju svjedoci TS i NS, zaposlenici tuženika, koji su sudjelovali u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu, odnosno koji su pregovarali sa tužiteljem prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na okolnosti obavještavanja tužitelja o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te o posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, zbog čega je valjalo žalbu tuženika prihvatiti i pobijanu presudu u cijelosti ukinuti imajući pri tome u vidu i činjenicu da se o istaknutom prigovoru radi prebijanja tuženika može odlučiti tek nakon što se odluči o ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju osnovanosti zahtjeva za isplatu.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kao i izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, saslušati svjedoke IS i NS, zaposlenike tuženika, a na okolnosti koje je tuženik naveo u odgovoru na tužbu, te će pri donošenju odluke imati u vidu pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci iznio u odnosu na sudsku praksu i načelna stajališta o dokazanoj vrijednosti iskaza zaposlenika banaka i drugih svjedoka, kao i sukladnosti primjene pravila o teretu dokazivanja u pojedinačnim potrošačkim sporovima s pravom na pravično suđenje.

14. Nakon što utvrdi odlučne činjenice i raspravi iznesene prigovore tuženika, prvostupanjski sud će pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva imajući pri tome u vidu i činjenicu da je tužitelj podneskom od 14. ožujka 2023. djelomično povukao tužbeni zahtjev, a da se tuženik na ročištu 15. ožujka 2023. tom povlačenju protivio, te će odlučiti i o osnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja, kao i o cjelokupnim troškovima postupka.

15. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 370. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 20. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević