REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

Posl.br. 12. P-1076/2021

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUD

A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji tog suda Petroneli Jakobušić u pravnoj stvari tužitelja KRM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nada Ogresta, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupano po punomoćniku Borisu Biliću odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović iz Zagreba, radi isplate nakon održane i zaključene glavne rasprave, zaključene dana 26. studeno 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja Nade Ogreste, odvjetnice iz Dubrovnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 20. prosinca 2024.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. OU-1021/2006 (br. ugovora 9011904324) sklopljenog 18. rujna 2006. godine između tuženice PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 i KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime pretplate nezakonito naplaćene razlike kamata, isplati ukupan iznos od 1.006,52 EUR uvećanog za zakonske zatezne kamate po stopi koja od 01. 09. 2007. godine do 31. prosinca 2007. iznosi 14 % godišnje, te stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. a sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,155/23), i to od dospijeća pa sve do isplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta kako slijedi:

11,57 EUR od 1.9.2007 do isplate

11,46 EUR od 1.10.2007 do isplate

11,36 EUR od 1.11.2007 do isplate

11,24 EUR od 1.12.2007 do isplate

11,13 EUR od 1.1.2008 do isplate

11,01 EUR od 1.2.2008 do isplate

24,39 EUR od 1.3.2008 do isplate

24,14 EUR od 2.4.2008 do isplate

23,90 EUR od 7.5.2008 do isplate

23,65 EUR od 7.6.2008 do isplate

23,39 EUR od 15.7.2008 do isplate

23,13 EUR od 7.8.2008 do isplate

22,88 EUR od 2.9.2008 do isplate

22,62 EUR od 24.10.2008 do isplate

22,36 EUR od 6.11.2008 do isplate

22,09 EUR od 17.12.2008 do isplate

21,81 EUR od 1.1.2009 do isplate

21,54 EUR od 1.2.2009 do isplate

21,26 EUR od 15.3.2009 do isplate

20,99 EUR od 24.4.2009 do isplate

20,70 EUR od 12.5.2009 do isplate

20,42 EUR od 14.6.2009 do isplate

20,13 EUR od 3.7.2009 do isplate

19,84 EUR od 1.8.2009 do isplate

19,54 EUR od 3.9.2009 do isplate

19,24 EUR od 4.10.2009 do isplate

18,94 EUR od 1.11.2009 do isplate

18,63 EUR od 1.12.2009 do isplate

18,32 EUR od 1.1.2010 do isplate

18,01 EUR od 1.2.2010 do isplate

17,70 EUR od 1.3.2010 do isplate

17,38 EUR od 2.4.2010 do isplate

17,06 EUR od 4.5.2010 do isplate

16,73 EUR od 3.6.2010 do isplate

16,40 EUR od 1.7.2010 do isplate

16,07 EUR od 1.8.2010 do isplate

15,73 EUR od 1.9.2010 do isplate

15,40 EUR od 2.10.2010 do isplate

15,05 EUR od 3.11.2010 do isplate

14,70 EUR od 1.12.2010 do isplate

14,35 EUR od 1.1.2011 do isplate

13,99 EUR od 1.2.2011 do isplate

13,64 EUR od 1.3.2011 do isplate

13,27 EUR od 2.4.2011 do isplate

12,91 EUR od 3.5.2011 do isplate

12,54 EUR od 17.6.2011 do isplate

12,17 EUR od 6.7.2011 do isplate

11,79 EUR od 3.8.2011 do isplate

11,41 EUR od 1.9.2011 do isplate

11,02 EUR od 1.10.2011 do isplate

10,63 EUR od 1.11.2011 do isplate

10,24 EUR od 1.12.2011 do isplate

9,84 EUR od 1.1.2012 do isplate

9,43 EUR od 1.2.2012 do isplate

9,04 EUR od 2.3.2012 do isplate

8,62 EUR od 1.4.2012 do isplate

8,21 EUR od 1.5.2012 do isplate

7,79 EUR od 1.6.2012 do isplate

7,37 EUR od 5.7.2012 do isplate

6,94 EUR od 1.8.2012 do isplate

6,51 EUR od 2.9.2012 do isplate

6,07 EUR od 1.10.2012 do isplate

5,63 EUR od 4.11.2012 do isplate

5,19 EUR od 4.12.2012 do isplate

4,74 EUR od 1.1.2013 do isplate

4,29 EUR od 2.2.2013 do isplate

3,83 EUR od 2.3.2013 do isplate

3,37 EUR od 1.4.2013 do isplate

2,90 EUR od 11.5.2013 do isplate

2,43 EUR od 1.6.2013 do isplate

1,95 EUR od 1.7.2013 do isplate

1,47 EUR od 2.8.2013 do isplate

0,99 EUR od 1.9.2013 do isplate

0,04 EUR od 3.9.2013 do isplate".

III. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 2.959,99 EUR uvećanog za zakonske zatezne kamate po stopi koja od 01. 09. 2007. godine do 31. prosinca 2007. iznosi 14 % godišnje, te stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. a sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,155/23), i to od dospijeća pa sve do isplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta kako slijedi:

7,55 EUR od 24.10.2008 do isplate

6,02 EUR od 6.11.2008 do isplate

12,46 EUR od 1.1.2009 do isplate

14,75 EUR od 1.2.2009 do isplate

9,02 EUR od 15.3.2009 do isplate

11,68 EUR od 24.4.2009 do isplate

9,73 EUR od 12.5.2009 do isplate

7,00 EUR od 14.6.2009 do isplate

5,29 EUR od 3.7.2009 do isplate

6,28 EUR od 1.8.2009 do isplate

8,68 EUR od 3.9.2009 do isplate

6,93 EUR od 4.10.2009 do isplate

6,14 EUR od 1.11.2009 do isplate

9,75 EUR od 1.12.2009 do isplate

12,38 EUR od 1.1.2010 do isplate

16,61 EUR od 1.2.2010 do isplate

15,51 EUR od 1.3.2010 do isplate

20,72 EUR od 2.4.2010 do isplate

19,65 EUR od 4.5.2010 do isplate

21,93 EUR od 3.6.2010 do isplate

38,80 EUR od 1.7.2010 do isplate

35,27 EUR od 1.8.2010 do isplate

44,80 EUR od 1.9.2010 do isplate

41,34 EUR od 2.10.2010 do isplate

35,25 EUR od 3.11.2010 do isplate

47,79 EUR od 1.12.2010 do isplate

63,42 EUR od 1.1.2011 do isplate

52,65 EUR od 1.2.2011 do isplate

56,56 EUR od 1.3.2011 do isplate

50,53 EUR od 2.4.2011 do isplate

52,10 EUR od 3.5.2011 do isplate

70,48 EUR od 17.6.2011 do isplate

66,36 EUR od 6.7.2011 do isplate

93,57 EUR od 3.8.2011 do isplate

83,67 EUR od 1.9.2011 do isplate

74,04 EUR od 1.10.2011 do isplate

72,83 EUR od 1.11.2011 do isplate

71,98 EUR od 1.12.2011 do isplate

76,21 EUR od 1.1.2012 do isplate

80,66 EUR od 1.2.2012 do isplate

80,77 EUR od 2.3.2012 do isplate

78,01 EUR od 1.4.2012 do isplate

79,49 EUR od 1.5.2012 do isplate

80,89 EUR od 1.6.2012 do isplate

78,51 EUR od 5.7.2012 do isplate

79,42 EUR od 1.8.2012 do isplate

77,86 EUR od 2.9.2012 do isplate

75,00 EUR od 1.10.2012 do isplate

77,99 EUR od 4.11.2012 do isplate

79,52 EUR od 4.12.2012 do isplate

79,55 EUR od 1.1.2013 do isplate

74,06 EUR od 2.2.2013 do isplate

77,59 EUR od 2.3.2013 do isplate

78,78 EUR od 1.4.2013 do isplate

74,45 EUR od 11.5.2013 do isplate

69,37 EUR od 1.6.2013 do isplate

69,19 EUR od 1.7.2013 do isplate

66,64 EUR od 2.8.2013 do isplate

73,43 EUR od 1.9.2013 do isplate

73,08 EUR od 3.9.2013 do isplate

i

riješio je

I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.156,33 eura sa zateznim kamatama.

II Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju KR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati troškove parničnog postupka od 1.584,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj s zahtjevom za naknadu troškova postupka od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 18. rujna 2006. godine s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu br. OU-1021/2006 (br. ugovora 9011904324) temeljem kojeg mu je tuženica isplatila iznos od 24.901,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti primjenom promjenjive kamatne stope koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20 % s rokom otplate kredita 84 mjeseca. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 te mnogobrojnom sudskom praksom tužitelj je ustanovio da je i ovdje tuženica nepošteno i nezakonito postupala prema potrošačima tako što je jednostrano vršila izmjenu kamatne stope na štetu potrošača i ugovarala valutnu klauzulu bez adekvatnih upozorenja na rizike i suprotno pozitivnim zakonskim propisima. Tuženica je propustila obavijestiti tužitelja o riziku koji nosi svako ugovaranje valutne klauzule, a osobito o visokoj rizičnosti valute CHF te činjenici da je isti neusporedivo veći od rizika ugovaranja valutne klauzule vezanoj za EUR i činjenice da tečajna politika Hrvatske narodne banke provodi politiku stabilnog tečaja u odnosu kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tuženica je također propustila obavijestiti tužitelja o izglednosti nastupa rizika povećanja tečaja CHF s obzirom na kontekst skorog uvođenja EURO zone te da rizik postaje još i veći ako se istovremeno ugovori i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Pri tome treba uzeti u obzir da je tuženica valutu CHF predstavljala kao sigurnu valutu, koja je doduše sigurna isključivo za tuženicu odnosno kreditora, obzirom da grubim kršenjem načela jednakosti činidaba i savjesnosti i poštenja, sav rizik u slučaju povećanja valute, uz dodatno povećanje i kamate, tuženica prebacila na tužitelja. Tuženica je u razdoblju realiziranja spornog kredita napadno reklamirala kredite u CHF valuti uvjeravajući tužitelja i ostale potrošače da je riječ o sigurnijim i povoljnijim ugovorima od onih koji su vezani uz valutu EUR nudeći pri tome na „akciji“, niže kamatne stope u odnosu na eurske kredite. Tuženica je tužitelja držala u uvjerenju da je valuta CHF sigurna valuta bez ikakvog objašnjenja o učestaloj promjeni tečaja i parametrima koji mogu utjecati na takvo povećanje. Sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a posebice prethodno navedenih ugovornih odredbi nisu prethodili pojedinačni pregovori kojim bi se definirali prava i obveze ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da se uspostavi ravnoteža između ugovornih prava i obveza tužitelja i tuženice. Tuženica, kao financijska institucija kojoj su financijsko savjetovanje i kreditiranje glavne djelatnosti, nije u dovoljnoj mjeri informirala tužitelja o riziku i opasnostima koje prijete prilikom sklapanja takvih ugovora o kreditu te ga je takvim postupanjem dovela u neravnopravni položaj tako što mu je nametnula standardizirane ugovorne odredbe koje su same po sebi nepoštene i nezakonite, a potom i ništetne. Tužitelj u ovoj tužbi koristi svoje pravo propisano čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je podnesena na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane Udruge Potrošač. Istoimenom presudom utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetna presuda potvrđena je od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine te su prethodno iznesena utvrđenja postala pravomoćna, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine odbio reviziju i potvrdio stavove nižih sudova i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom i rješenjem od 03. veljače 2021. godine posl. br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 odbio odnosno odbacio ustavne tužbe protiv prethodno navedenih presuda. Tužitelj se u ovom postupku poziva na prava iz čl. 327. st. 1. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) kojim je utvrđeno da na ništetnost pazi Sud po službenoj dužnosti te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) (dalje ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te čl. 87. ZZP/03 kojim je određeno da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Obzirom na navedeno odredbe Ugovor o kreditu br. OU-1021/2006 (br. ugovora 9011904324) kojima je utvrđena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa su ništetne. Sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine tužitelj otklanja mogućnost prigovora zastare, obzirom da je isti sud zauzeo pravno shvaćanje kojim tvrdi da zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih ugovornih odredbi počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom se utvrdila ništetnost. Obzirom na sve navedeno tužitelj je angažirao ovlaštenog vještaka za računovodstvo i financije kojim je utvrdio da je tuženica neosnovano naplatila iznos od 8.382,52 kn na ime nepošteno preplaćene kamate te iznos od 31.014,45 kn na ime nepošteno ugovorene valutne klauzule. Prethodno utvrđeni iznosi predstavljaju iznos koji je tuženica stekla na temelju prethodno navedenih ništetnih ugovornih odredbi te je iste dužna vratiti tužitelju sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti naknaditi troškova postupka. Ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9011904324 zaključenog između tužitelja i tuženika 15.09.2006.g., u dijelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule, te u dijelu u kojem je iskazana promjenjiva kamatna stopa, kao i isplatu iznosa od 8.382,52 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na ime pretplate nezakonito naplaćene razlike kamata, te isplatu iznosa od 31.014,45 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF. Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, te da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Ne spori da su tužitelj i tuženik su zaključili Ugovor o kreditu broj 9011904324 dana 15.09.2006.g. kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.901,67 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20%. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Navodi da je predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 05.09.2013. godine, stoga ističe prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da se na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje Iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Navodi da u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Nesporna je činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Nadalje navodi da je je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja i to u iznosu od 39.396,97 kn, sve uvećano za pripadajući iznos zz kamata koje teku na pojedinačne iznose, budući da dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa. Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenjeobveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastareSmisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! Smatra da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok iz čl.226 ZOO-a, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, pa predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naknaditi tuženiku trošak postupka.

3. Tuženik podneskom od 24.ožujka 2023. u bitnome ponavlja navode iz odgovora na tužbu te ustraje u prigovoru zastare i prekluzije isticanja ništetnosti iz čl.326 stavak 2 ZOO-a, da se radilo o zabrani manjeg značenja koja tužitelja prekludira u isticanju ništetnosti pojedinačnog ugovora koji je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe.

4. Tuženik podneskom od 31. svibnja 2023. i 15. prosinca 2023. ponavlja navode iz odgovora na tužbu.

5. Sud je na ročištu od 18. prosinca 2023. saslušao tužitelja KRM (l.s.465-466) i proveo vještačenje po financijskom vještaku Stefani Gardašanić koja je dala svoj Nalaz i mišljenje 01. veljače 2024. (l.s.470-489).

6. Tuženik je podneskom od 12. veljače 2024. naveo da je vještakinja prilikom obračuna trebala uzeti u obzir tzv. negativne razlike.

7. Tužitelj podneskom od 28. veljače 2024. prigovorio da Nalaz i mišljenje odstupa od preliminarnog vještačenja na temelju kojeg je postavljen tužbeni zahtjev u iznosu od 5.228,87 EUR te predlaže saslušati stalnog sudskog vještaka radi objašnjenja zašto je došlo do odstupanja. Izričito se protivi utvrđenju negativnih tečajnih razlika jer bi isto predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva. Također ističe da sporne negativne tečajne razlike ne predstavljaju stečeno bez osnove niti je za njih istaknut prigovor prebijanja.

8. Tuženik podneskom od 13. ožujka 2024. navodi da je potrebno prilikom obračuna pretplata uzeti u obzir cijelo vrijeme otplate kredita-i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži, te od ukupnog zbroja ukoliko je isti pozitivan oduzeti negativne razlike.

9. Sud je na ročištu 20. ožujka 2024. saslušao stalnu sudsku vještakinju financijske struke iz MAČUS d.o.o. koja je ustrajala u svom pisanom Nalazu i mišljenju, te se očitovala na primjedbe stranaka i to primjedbu tužitelja od 28. veljače 2024. kako je došlo do razlike između preliminarnog izračuna da ista ne predstavlja izračun valutne klauzule nego predstavlja izračun razlike anuiteta, a to se može najbolje vidjeti u stupcu 2 gdje je prikazan početni anuitet 354,30 tijekom cijele otplate kredita, a da je vršen ispravan izračun onda bi se anuitet mijenjao tijekom otplate jer se mijenjala kamata. U tablici broj 2 na stranici 5 Nalaza i mišljenja vještaka točno se vidi promjena iznosa anuiteta sa promjenom kamatne stope. Razlika anuiteta sadrži razliku kamate i razliku tečaja. Pojašnjava da je u preliminarnom obračunu naziva "valutna klauzula" vidljivo da je prikazana razlika i kamata i tečaja te otuda razlika u izračunu odnosno proizlazi da je pretplata kamate dva puta izračunata. Pojašnjava da je svom nalazu i mišljenju na stranici broj 4 naznačila metodologiju izračuna pretplate kamate i pretplate tečaja koji se računa na temelju stvarne uplate anuiteta u valuti i razlike tekućeg i početnog tečaja, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata u valuti po početnom tečaju.

10. Tužitelj je podneskom od 27. ožujka 2024. uskladio tužbeni zahtjev sa Nalazom i mišljenjem vještaka te točkom II. traži isplatu iznosa od 1.006,52 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnove promjene kamatne stope, toč. III iznos od 2.959,99 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama te s osnove razlike nastale zbog promjene tečaja CHF (l.s.509).

11. Tuženik podneskom od 08. svibnja 2024. u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev potražuje razmjerno snošenje troškova, te ustraje u prigovoru zastare zahtjeva koji se odnosi na ništetnosti i isplatu s osnove promjenjive kamatne stope sve sukladno pravnim shvaćanjima sa sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

12. Tužitelj je podneskom od 05. studenog 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev na način da je sad potraživao zatezne kamate od prvi slijedeći dan nakon dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

13. S obzirom da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos od 1.156,33 eura, a da se tuženik se upustio u raspravljanje po smanjenom tužbenom zahtjevu, prema čl. 193. st.2. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

14. U dokaznom postupku sud je pregledao dokumentaciju priloženu spisu i to:

- ugovor o kreditu broj 9011904324 ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika broj OU-1021/2006 od 18. rujna 2006. (l.s.10-14)

-plan otplate (l.s. 15-16)

-knjigovodstvena kartica od 25. listopada 2021. (l.s.17-30)

-otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope od 15. rujna 2006. (l.s.36-43)

-sudska praksa (l.s.44-380)

-opći uvjeti poslovanja s građanima(l.s.392-400)

-sudska praksa (l.s.409-422)

-sudska praksa (l.s.429-439)

-sudska praksa (l.s.444-464)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 01. veljače 2024. (l.s.470-489)

-sudska praksa (l.s.495-497)

-sudska praksa (l.s.525-541)

-sudska praksa (l.s. 554-556)

15. Sud je saslušao tužitelja KRM. Tuženik u spis nije dostavio podatke o djelatniku banke, pa taj dokaz sud nije mogao izvesti,a nije izvodio ni dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, jer se, ovim dokazom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako u odluci Ustavnog suda broj U-III 4223/2021 od 1. prosinca 2021).

16. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula u CHF, te isplata razlike preplate s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata preplate s osnove ništetne odredbe u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka.

17. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu broj 9011904324, od 15. rujna 2006. godine.

18. Među strankama je sporno je li ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio odnosno visina tražbine, je li potraživanje tužitelja u zastari.

19. Pregledom Ugovora o kreditu (l.s.10-14) sklopljenog 15. rujna 2006. godine između tuženika i tužitelja utvrđeno je da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnje, da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, da je kredit odobren u iznosu od 24.901,67 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseci, za kupnju vozila.

20. Iz citiranih sadržaja Ugovora o kreditu i vremenu sklapanja, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke odnosno odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Ovaj sud smatra da tužitelj sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19,80/22 i 114/22 dalje: ZPP) ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i anuitet veže uz promjenu tečaja u CHF bez da je potrošača jasno upoznao sa rizicima i potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke čime je tužitelja kao korisnika kredita doveo u znatno nepovoljniji položaj, budući da je isti potrošač.

21. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, i u parnicama radi naknade štete i parnicama na isplatu, kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a (ZID ZPP-a 70/19). Tužitelj zahtjeva isplatu temeljem ništetnosti istovjetne odredbe ugovora o kreditu vezane za valutnu klauzulu u CHF i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem te ništetne odredbe, pa nije osnovan prigovor tuženika u tom smislu. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da se otplata glavnice i anuiteta veže uz tečaj CHF, te činjenice da je tužitelj tijekom otplate kredita toga otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da se glavnica kredita i anuitet veže uz promjenu tečaja u CHF bez da je potrošača jasno upoznao sa rizicima i potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke čime je tužiteljicu kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluka na koji nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Da bi kao potrošač bilo svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je tužitelju bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa je jasno da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da je kredit podigao u svrhu kupnje novog vozila, te se obratio PBZ-u na preporuku Auto-kuće Citroen koja je imala neku poslovnu suradnju sa PBZ-om, da mu je banka odmah ponudila ugovor o kreditu na unaprijed pripremljenom obrascu, te da mu ništa djelatnici u banci nisu posebno objašnjavali u vezi odredbi kredita. Taj mu je kredit odgovarao zato što je mjesečna rata iznosila oko 1.500,00 kn koja mu je tada bila prihvatljiva, a njemu je bilo poznato što znači "promjenjiva kamatna stopa" odnosno da se ista može mijenjati, ali nije očekivao da bi se u tako kratkom periodu ta stopa stvarno mogla toliko promijeniti, da je do promjene došlo negdje otprilike dvije godine nakon što je kredit podignut a tada se mijenjala i visina kamatne stope i tečaj u CHF. Od banke nije dobivao nikakve obavijesti da će nastupiti promjena tečaja, nego bi o tome uglavnom saznao iz medija, a u vezi kamatne stope se ne može sjetiti je li dobivao obavijesti. Niti službenik u banci a niti javni bilježnik nije mu posebno tumačio odredbe kredita vezano za promjenjivu kamatnu stopu ili klauzulu u CHF. Kredit je redovno otplatio u roku od 7 godina kako je bilo prvotno i ugovoreno. Njemu je kredit zbog navedenih povećanja narastao do 2.500.00 kn mjesečno.

23. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik tužitelja jasno i potpuno informirao o rizicima koji mogu nastati zbog vezanosti glavnice i anuiteta kredita uz valutnu klauzulu u CHF, pa da je pristao na takav rizik. Jedini jasni parametar koji je razvidan iz sadržaja predmetnog ugovora jest visina tečaja u CHF na dan isplate kredita.

24. Sudski vještak za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o.je u svojem Nalazu i mišljenju 01. veljače 2024. godine (l.s.470-489) izračunala preplatu s osnove više plaćene kamate 1.006,52 eura, preplata s osnove tečaja CHF 2.959,99 eura, negativne tečajne razlike 208.88 eura i "neto preplata tečaja" 2.754,11 eura. Vještakinja je dala tabelarni prikaz pozitivnih tečajnih razlika, negativnih tečajnih razlika i neto prelatu kao i datume isplate.

25. Tužitelj je imao primjedbi Nalaz i mišljenje vještaka vezano za razliku u iznosima između preliminarnog izračuna tužitelja i izračuna sudskog vještaka u ovom postupku.

26. Tuženik nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka nego je u podnesku od 13. ožujka 2024. godine naveo da je potrebno oduzeti tzv. negativne razlike, ustrajao u prigovoru zastare, prigovoru prekluzije isticanja ništetnosti.

27. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka kao objektivnog, stručnog i danog u skladu s pravilima struke, te se rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja 2.959,99 eura. Iako je vještakinja prikazala i tzv. "negativne tečajne razlike" tužitelj ih nije uračunao, već je uredio je tužbeni zahtjev uzimajući u obzir samo tzv. "pozitivne tečajne razlike" što ovaj sud drži ispravnim jer tuženik u ovom postupku nije postavio protututužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja tog iznosa (tako pravno shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., a koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".

28. Nije osnovan tuženikov prigovor "prekluzije" iz čl.326. st.2. ZOO-a odnosno da se ništetnost ne može isticati ako je ugovor u cijelosti ispunjen, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja.Međutim, ništetna odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF je izravno utjecala na visinu mjesečnog anuiteta koji je u konkretnom slučaju rata kredita dosegla skoro dupli iznos, pa isto ne predstavlja zabranu manjeg značenja, radi čega sud nalazi da je predmetni prigovor tuženika neosnovan. Također, činjenica da je ugovor ispunjen ne priječi tužitelja podnijeti zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu.

29. Tuženikov prigovor zastare potraživanja je djelomično osnovan i to u odnosu na zastaru potraživanja s osnove promjenjive kamatne stope od 1.006,52 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

30. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača , tada zastarni rok teče počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne tužbe potrošača. Obzirom se radi o postupku koji je u odnosu na pitanje ništetnosti promjenjive kamatne stope zastarni rok je počeo teći 14. lipnja 2014. godine (Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014), te je 14. lipnja 2019. godine nastupila zastara tog potraživanja, jer je tužba pokrenuta 30. prosinca 2021. godine, pa je u tom dijelu zbog zastare valjalo odbiti tužbeni zahtjev (toč. II izreke).

31. U odnosu na odredbe vezane za valutnu klauzulu postupak je pravomoćno okončan u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je isti rok sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, počeo od tada iznova teći, pa nije nastupila zastara općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji se ima primijeniti na ovaj slučaj stečenog bez osnove, a ne trogodišnji zastrani rok za povremene tražbine iz čl. 226. ZOO-a kako to tvrdi tuženik. 32. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF.

33. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog od 2.959,99 eura na ime razlike tečaja zbog ništetne ugovorne odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, pa je odlučeno kao u toč. I i III izreke presude.

34. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (toč. III izreke presude).

35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT). Tužitelj je prvotno potraživao iznos od ukupno 5.228,88 eura, uspio je s visinom za ( 2.959,99 eura (56 %) a nije uspio sa 2.268,89 eura (46 %). Prema određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i vrijednosti predmeta spora osnovani su parnični troškovi tužitelja za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 29. veljače 2024. i 05. studenog 2024. za svako po 100 bodova (Tbr 8/1 OT), trošak pristupa na ročišta na kojim se raspravljalo 27.ožujka 2023., , 18.prosinca 2023., 20.ožujka 2024., 16. svibnja 2024.godine, 26. studenog 2024. , za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), za pristup na ročište od 01. lipnja 2023. koje je odgođeno prije raspravljanja 25 % od 100 bodova (Tbr 9/5 OT-a), uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, 1.650,00 eura , sve uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 42 OT) sveukupno 2.062,50 eura i ranije plaćena pristojba za tužbu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno 2.115,59 eura. S obzirom da je uspio 56 % odmjeren mu je trošak u iznosu 1.184,73 eura.Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 2.515,59 eura, sveukupno 1.584,73 eura. (toč. II izreke rješenja). Tužitelju su na temelju čl. 151. ZPP-a dosuđene zakonske zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. II izreke rješenja).

36. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka od 750,00 eura za sastav obrazloženog podneska 27. ožujka 2024. godine, za pristup na ročišta od 29. listopada 2024. godine koje nije održano jer je isto odgođeno rješenjem, te za ročište od 26. studenog 2024, kao nepotrebne za vođenje parnice, a uzrokovane postupanjem tužitelja, sve uvećano za 25 % PDV-a.(toč. III izreke rješenja).

U Dubrovniku, 20. prosinca 2024.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni tečaj konverzije 1 eur=7.53450 kuna