REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-117/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić, kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari I- tužiteljice JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II- tužitelja mldb. DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po majci i zz JT, a oboje zastupani po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Katarini Prelec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 10840/21-23 od 28. travnja 2023., te o žalbi tuženika protiv rješenja istog suda poslovni broj: P-10840/21-30 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10840/21-23 od 28. travnja 2023. u odnosu na glavni zahtjev (točka I. i II. izreke).

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10840/21-30 od 7. studenog 2023.

II. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana, a žalba I- tužiteljice JT i II-tužitelja mldb. DT se prihvaća, te se preinačuje odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-10840/21-23 od 28. travnja 2023., tako da se nalaže tuženiku da I-tužiteljici i II-tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.033,12 eura umjesto iznosa od 1.846,48 eura.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 94,35 eura, u roku 15 dana.

IV. Tuženik se odbija sa zahtjevima za naknadu troškova podnesenih žalbi.

Obrazloženje

O žalbama tužitelja i tuženika protiv prvostupanjske presude

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 9011526796 od 12. lipnja 2006. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Mirjana Popovac iz Splita pod posl.br. OU-416/2006-1 od 29. lipnja 2006. godine sklopljen između prednika tužitelja CT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika koja u čl. 7.2. glasi: ''…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja … ''.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da I. tužiteljici IT, OIB [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju mldb. DT, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.038,70 eur / 37.964,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom:

na iznos od 0,04 eur / 0,31 kn od 12.09.2006. godine do isplate

na iznos od 0,66 eur / 4,94 kn od 12.10.2006. godine do isplate

na iznos od 3,46 eur / 26,09 kn od 12.10.2008. godine do isplate

na iznos od 2,82 eur / 21,21 kn od 12.11.2008. godine do isplate

na iznos od 10,84 eur / 81,70 kn od 12.01.2009. godine do isplate

na iznos od 12,12 eur / 91,32 kn od 12.02.2009. godine do isplate

na iznos od 18,72 eur / 141,07 kn od 12.03.2009. godine do isplate

na iznos od 9,11 eur / 68,61 kn od 12.04.2009. godine do isplate

na iznos od 9,64 eur / 72,66 kn od 12.05.2009.godine do isplate

na iznos od 6,54 eur / 49,24 kn od 12.06.2009. godine do isplate

na iznos od 9,01 eur / 67,90 kn od 12.07.2009. godine do isplate

na iznos od 5,23 eur / 39,39 kn od 12.08.2009. godine do isplate

na iznos od 8,52 eur / 64,22 kn od 12.09.2009. godine do isplate

na iznos od 5,76 eur / 43,43 kn od 12.10.2009. godine do isplate

na iznos od 7,67 eur / 57,79 kn od 13.11.2009. godine do isplate

na iznos od 7,05 eur / 53,10 kn od 12.12.2009. godine do isplate

na iznos od 11,81 eur / 88,99 kn od 12.01.2010. godine do isplate

na iznos od 15,24 eur / 114,80 kn od 12.02.2010. godine do isplate

na iznos od 14,28 eur / 107,61 kn od 12.03.2010. godine do isplate

na iznos od 18,50 eur / 139,41 kn od 12.04.2010. godine do isplate

na iznos od 40,13 eur / 302,34 kn od 18.09.2010. godine do isplate

na iznos od 40,13 eur / 302,34 kn od 18.09.2010. godine do isplate

na iznos od 40,13 eur / 302,34 kn od 18.09.2010. godine do isplate

na iznos od 40,40 eur / 304,38 kn od 18.09.2010. godine do isplate na iznos od 40,40 eur / 304,38 kn od 18.09.2010. godine do isplate

na iznos od 4.660,49 eur / 35.114,46 kn od 01.10.2010. godine do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, i to I. tužiteljici IT, OIB [osobni identifikacijski broj] u 4/5 dijela, a II. tužitelju mldb. DT, OIB [osobni identifikacijski broj] u 1/5 dijela, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da I. tužiteljici IT, OIB [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju mldb. DT, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.846,48 eur / 13.912,30 kn sa zateznom kamatom od 28. travnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Tuženik žalbenim navodima u bitnom osporava zaključak prvostupanjskog suda da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF prije svega iz razloga što je člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje u tekstu: ZOO) izričito dopuštena valutna klauzula pa da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila navedene odredbe ZOO-a ne mogu primijeniti i na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno da iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse, kao i iz zakonskih rješenja, proizlazi da valutna klauzula u RH uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a, i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita, s tim da su regulatornim propisima HNB-a rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.2. Obzirom da iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj svojevoljno ušao u ugovorni odnos sa tuženikom, te da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu i da na sadržaj ugovora nije prigovorio, a da je činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika, tuženik je mišljenja da je u cijelosti neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, kao i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu.

2.3. Tuženik žalbenim navodima osporava i zaključak prvostupanjskog suda da nije osnovan istaknuti prigovor zastare obzirom da zastara, sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno prvog dana nakon dospijeća obveze. Obzirom da je tužbeni zahtjev upravljen na povrat preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu tuženik smatra da je zastara počela teći za svaki otplaćeni anuitet prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta, te da je zastara nastupila u odnosu na sve novčane iznose iz postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu pa da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu, s tim da navedeni stav nije niti pokušao valjano obrazložiti. Tuženik žalbenim navodima dodatno pojašnjava da niti jednim zakonom nije propisano da podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz članka 502.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) prekida zastaru za predmetno potraživanje pa da se kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka, te da sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa.

2.4. Tuženik zaključno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer da je presuda nerazumljiva i da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, a zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke prvostupanjske presude žalbu su pravovremeno podnijeli tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te su predložili drugostupanjskom sudu da preinači navedenu odluku na način da im dosudi razliku troška podneska od 12. rujna 2022. u ukupnom iznosu od 186,64 eura s PDV-om.

3.1. Tužitelji u bitnom ističu da su se podneskom od 12. rujna 2022. očitovali na nalaz i mišljenje vještaka pa da im za taj podnesak pripada naknada prema odredbi Tbr.8.toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 199,08 eura, a ne prema Tbr.8.toč.3. Tarife u iznosu od 49,77 eura, kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud, zbog čega potražuju razliku parničnog troška u iznosu od 186,64 eura s PDV-om.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatom iznosa 5.838,70 eura s osnova ništetnosti navedene odredbe, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Među strankama nije sporno da je između prednika tužitelja CT kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 12. lipnja 2006. Ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti 46.800,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,25 % uz rok otplate kredita 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna a posljedično da li je tuženik dužan vratiti ono što je po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli primio, te da li je nastupila zastara potraživanja.

10. Iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

10.1. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, i to na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019., s tim da tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita, odnosno da je podneskom od 28. rujna 2022. obavijestio sud da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara, tako da nije učinio vjerojatnim da je u slučaju prednika tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je prednika tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

11. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 31. prosinca 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da je pravilno zaključeno da nije osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja.

12. Imajući u vidu sve izneseno, te da tuženik žalbenim navodima ne osporava nalaz i mišljenje vještaka za financije i računovodstvo Darka Prpića iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, koji je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita iznosi 5.038,70 eura (37.964,03 kn), prvostupanjski sud je sukladno odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO-a pravilno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju utvrđenu razliku sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate jer je u postupku utvrđeno da je tuženik nesavjestan stjecatelj, a što prema žalbenim navodima tuženika nije niti sporno, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno donio temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, tako da žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu kojim osporava odluku o troškovima postupka. Međutim osnovano tužitelji u žalbi ističu da su se podneskom od 12. rujna 2022. očitovali na nalaz i mišljenje vještaka pa da im za taj podnesak pripada naknada prema odredbi Tbr.8.toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 199,08 eura, a ne prema Tbr.8.toč.3. Tarife u iznosu od 49,77 eura, budući je odredbom Tbr.8.toč.1. Tarife propisano, između ostalog, da odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife za sastavljanje obrazloženih podnesaka u kojima se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, pa je stoga odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.033,12 eura umjesto iznosa od 1.846,48 eura.

O žalbi tuženika protiv prvostupanjskog rješenja

14. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da I. tužiteljici IT, OIB [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju mldb. DT, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 109,49 eur / 824,98 kn sa zateznom kamatom od 28. travnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška postupka koji se odnosi na zastupanje na ročištu za objavu presude.“

15. Protiv navedenog rješenja žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te je predložio drugostupanjskom sudu da pobijano rješenje ukine uz naknadu troškova sastava žalbe s PDV-om.

15.1. Tuženik žalbenim navodima u bitnom navodi da rješenje sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da postoji nesuglasnost između izreke i obrazloženja, i to iz razloga što je podnio žalbu protiv presude koja je donesena dana 28. travnja 2023., a kojom je odlučeno o glavnom zahtjevu tužitelja, te koju pobija u cijelosti, pa tako i u dijelu odluke o troškovima postupka. Kako o glavnom tužbenom zahtjevu nije pravomoćno odlučeno tuženik je mišljenja da niti sporedni zahtjev koji se odnosi na troškove postupka ne može postojati bez takvog utvrđenja, odnosno da prvostupanjski sud nije mogao odlučiti o daljnjim troškovima postupka dok ne postane pravomoćna odluka o troškovima sadržana u prvostupanjskoj presudi.

16. Odgovor na žalbu nije podnesen.

17. Žalba nije osnovana.

18. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. u vezi s člankom 381. ZPP-a, budući je rješenje jasno i razumljivo, a prvostupanjski sud je za svoju odluku dao valjane razloge, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja.

19. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da prvostupanjski sud pobijanim rješenjem nije mogao odlučiti o daljnjim troškovima postupka sve dok prvostupanjska presuda ne postane pravomoćna, budući iz priloženog troškovnika koji su tužitelji dostavili u spis (list 117) na ročištu od 17. ožujka 2023. proizlazi da su tužitelji zatražili povišenje tarifnih stavaka na koje odvjetnik ima pravo za drugu zastupanu osobu sukladno Tbr.36. Tarife, te da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio odlučiti o tom trošku, a da su tužitelji pravodobnim prijedlogom predložili da se ta presuda dopuni na način da im se dosudi taj trošak, tako da je isti sud pobijanim rješenjem, a uz primjenu odredbe Tbr. 36. Tarife, pravilno dosudio tužiteljima daljnji parnični trošak u iznosu od 109,49 eura obzirom na ukupni iznos dosuđenih parničnih radnji povećan za 10%, zbog čega je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a pobijano rješenje potvrditi.

20. Tuženik je odbijen sa zahtjevima za naknadu troškova podnesenih žalbi jer s istima nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

21. Imajući u vidu da su tužitelji uspjeli u žalbenom postupku, te da je sukladno Tbr.

10. toč.1. i 42. Tarife zatražili troškove sastava žalbe s PDV-om u iznosu od 77,76 eura i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 16,59 eura, ovaj sud je tužiteljima dosudio troškove žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 94,35 eura.

22. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 20. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević