REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1468/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoniu Mediću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 12. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 20. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-2947436 sklopljen dana 14.07.2005. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Burecu iz Zagreba, pod brojem OU-857/2005 dana 15.07.2005. iz čl. 1. "Iznos kredita" koja glasi: "na iznos od 15.340,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunat prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dana korištenja kredita " i iz čl. 2. "Kamatna stopa", koja glasi: „ "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“,

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.168,20 EUR (tisućustošezdeset- osameuradvadesetcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- iznos od 2,34 eura počevši od 31.8.2005. godine pa do isplate,

- iznos od 2,66 eura počevši od 30.09.2005. godine pa do isplate,

- iznos od 2,68 eura počevši od 31.10.2005. godine pa do isplate,

- iznos od 2,96 eura počevši od 30.11.2005. godine pa do isplate,

- iznos od 1,82 eura počevši od 31.12.2005. godine pa do isplate,

- iznos od 1,50 eura počevši od 31.01.2006. godine pa do isplate,

- iznos od 4,89 eura počevši od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 6,88 eura počevši od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 8,32 eura počevši od 31.1.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 8,97 eura počevši od 28.2.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 7,30 eura počevši od 31.3.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 7,65 eura počevši od 30.4.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 4,87 eura počevši od 31.5.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 2,82 eura počevši od 30.6.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 3,36 eura počevši od 31.7.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 4,44 eura počevši od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 4,35 eura počevši od 30.9.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 3,26 eura počevši od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 5,30 eura počevši od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 6,95 eura počevši od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 9,28 eura počevši od 31.1.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 8,75 eura počevši od 28.2.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 11,92 eura počevši od 31.3.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 11,31 eura počevši od 30.4.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 12,49 eura počevši od 31.5.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 22,63 eura počevši od 30.6.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 20,54 eura počevši od 31.7.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 26,92 eura počevši od 31.8.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 24,72 eura počevši od 30.9.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 21,17 eura počevši od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 28,65 eura počevši od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 38,17 eura počevši od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 31,43 eura počevši od 31.1.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 33,79 eura počevši od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 30,79 eura počevši od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 31,33 eura počevši od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 44,08 eura počevši od 31.5.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 45,33 eura počevši od 30.6.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 55,91 eura počevši od 31.7.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 50,44 eura počevši od 31.8.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 44,46 eura počevši od 30.9.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 43,67 eura počevši od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 43,21 eura počevši od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 46,05 eura počevši od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- iznos od 48,53 eura počevši od 31.1.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 48,87 eura počevši od 29.2.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 47,15 eura počevši od 31.3.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 48,31 eura počevši od 30.4.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 49,10 eura počevši od 31.5.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 47,77 eura počevši od 30.6.2012. godine pa do isplate,

- iznos od 48,11 eura počevši od 31.7.2012. godine pa do isplate,

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.450,00 EUR (tisućučetiristopedeseteura), sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio 13. lipnja 2023., tvrdi da su tužitelj i tuženik 14.07.2005 sklopili Ugovor o kreditu broj: 029-50-2947436, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.340,05 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,50 %. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 7. Predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. do 31.12.2008.g.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g. Rubriciranim presudama sudovi da su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da su,, sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa .Isto tako, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje da pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa tužitelj preplatio svaki mjesec iznose anuiteta koji su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do otplate kredita. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita.

1.2. Slijedom svega navedenog, a prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 16. srpnja 2024., tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci pod točkama I. i II, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 14.07.2005 sklopili Ugovor o kreditu broj: 029-50-2947436, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.340,05 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te kojim je ugovorena redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tvrdi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi da se Tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tvrdi da Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 029-50-2947436 od 14.7.2005., u Početni otplatni plan predmetnog kredita, Realizirani otplatni plan, u Knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz trgovačkog društva Darfin d.o.o. iz Zagreba.

4. U ovom postupku između stranaka je nesporno :

- da su tužitelj i tuženik su tužitelj i tuženik 14.07.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 029-50-2947436, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.340,05 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, te kojim je ugovorena redovna kamata, promjenjiva, u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je tužitelj predmetni Ugovor u kreditu zaključio u svojstvu potrošača

5. Sporno je:

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, te redovna promjenjiva kamatna stopa po Odluci Kreditora, ništetne

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK

- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- visina tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi novčani iznos

6. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula L i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno odredbama čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i1 55/23, dalje –ZPP) i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22), važećih u vrijeme podnošenja ove tužbe, ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4.1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 KN i BN od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje ZZP/03.) određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

8. Tuženik u odnosu na navedenu okolnost nije predložio niti jedan dokaz, pa, slijedom toga, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja Sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir da tuženi u ovom poru nije uspio dokazati suprotno činjenično stanje, ovaj sud je ocijenio da je naprijed opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke.

9. Na osnovu navedenog, valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

10. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 36/2005, dalje – ZOO), kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba. Vještaku je od strane suda dano u zadatak izraditi pisani nalaz i mišljenje u kojem će utvrditi visinu iznosa kojeg je tužitelj preplatio tuženiku na temelju odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF i to na način da utvrdi razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa koje je plaćao tijekom otplate kredita po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, s time da izračuna ukupni iznos preplate, te visinu i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta te da se navedeni iznosi izraze u EUR-ima.

13. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 18. lipnja 2024. proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita 15.4.2005., za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, a koji su dospjeli u razdoblju od 31.8.2005. i 31.7.2012., iznosi 8.801,56 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 1.168,20 EUR. Vještak je u svojem nalazu i tabelarno prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve više plaćene anuitete, te datume dospijeća po Otplatnom planu tuženika i datume plaćanja istih od strane tužitelja.

14. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 16. srpnja 2024. precizirao tužbeni zahtjev. Tuženik nije imao primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod prigovora u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu, a koji prigovor predstavlja pravno pitanje o kojem odluku donosi sud, a o kojem je ovaj sud odlučio kako je već naprijed obrazloženo. Stoga je sud nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka ocijenio stručnim, objektivnim, valjano obrazloženim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

15. Prema tome, sukladno naprijed navedenom izračunu stalnog sudskog vještaka, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju iznos glavnice od 1.168,20 EUR. Što se tiče zatraženih zakonskih kamata, valja primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, i to iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, proizlazi da je tuženik bio nepošteni stjecatelj, pa je zatezna kamata tužitelju priznata od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog više plaćenog anuiteta. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 126/21, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023, dalje – ZOO) kako je navedeno u izreci presude.

16. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II. 17. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.168,20 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 30.4.2024. i 16.7.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, za svaki, odnosno 200,00 EUR za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.5.2024. i 12.11.2024., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako da mu je dosuđen ukupan trošak u iznosu od 1.450,00 EUR. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

18. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20.12.2023. jer je uz taj podnesak tužitelj u spis dostavio dokumentaciju koju je bio u obvezi dostaviti već uz tužbu.

19. Tužitelju su na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. U Pregradi, 20. prosinca 2024.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika