REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4784/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Matej Vidaković Sertić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate iznosa od 1.913,23 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-417/2023-22 od 8. studenog 2024., 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-417/2023-22 od 8. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-417/2023-22 od 8. studenog 2024. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.913,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama određenim na pojedinačno određene iznose (točka I. izreke), točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.345,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Prema obrazloženju prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženik i MV zaključili 29. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj 158-50-3859717 (dalje: Ugovor), a kojim je odobren kredit u valuti CHF i otplaćen u cijelosti, a visina tužbenog zahtjeva ovdje nije sporna. MV (prednik tužitelja) je 3. srpnja 2020. s tužiteljem sklopila Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju ustupila tražbinu koju je imala prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu broj 158-50-3859717. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je to potrošački ugovor jer je korisnik kredita fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje: ZZP/03) a iznos kredita je kunska protuvrijednost od 12.195,43 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. MV i AV (sudužnik po kreditu) su 3. srpnja 2020. s tužiteljem sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je u članku 2. ugovoreno da ustupitelji (prednik tužitelja) ustupaju primatelju (tužitelju) novčanu tražbinu prema dužniku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između ustupitelja, prednika tužitelja i banke, Raiffeisenbank Austria d.d. (ovdje tuženik) iz Ugovora o kreditu broj 158-50-3859717 te će nominalni iznos ustupljene tražbine biti točno utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim na temelju članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Tražbina koja je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. točki 1. ZZP/03, a primatelj je pravna osoba. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač dok primatelj to nije jer identitet tražbine ustupom nije promijenjen (članak 84. stavak 1. ZOO-a). O tome se po stavu prvostupanjskog suda izjasnio i Sud Europske unije u presudi poslovni broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Nadalje, presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno člancima 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07). Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu prvotuženik. U odnosu na valutnu klauzulu u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je tim tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., postala je pravomoćna i u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 502.c Zakona o parničnom postupku s obrazloženjem da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona stoga da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud vezan za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi. U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07) koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka zaštite kolektivnih interesa odnosno odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14; dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno na pozivanje tuženika da ovaj postupak nije pokrenuo potrošač, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik pogrešno smatra da se pravomoćna presuda poslovni broj P-1401/12 ne primjenjuje u ovom postupku. Unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno da tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Kako je utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke. O tijeku zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos sud je odlučivao primjenom članka 1115. stavka 1. ZOO-a. U odnosu na istaknuti prigovor zastare na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. To znači da je rok zastare s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počeo teći od 15. lipnja 2018. Predmetna tužba, se odnosi na potraživanje tužitelja s osnova ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. veljače 2023., prvostupanjski sud je zaključio da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka i prigovor zastare ocijenio neosnovanim. Nadalje je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 326. stavka 2. ZOO-a, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, budući da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu to tužitelj sukladno odredbi članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

3. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka posebno se poziva na bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnom postupku. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi parnični trošak ili je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika, predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku odluku.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presuda je ispitana na temelju odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 467. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio, presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik u žalbi neosnovano ukazuje.

8. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a). Uvodno se ističe da je predmetni spor, spor male vrijednosti, a pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u sporu male vrijednosti, nije predmet ispitivanja u žalbenom postupku, pa su takvi žalbeni navodi neprihvatljivi kao žalbena osnova za ispitivanje prvostupanjske presude, budući da odredba članka 467. stavka 2. ZPP-a ne pruža zakonsku osnovu drugostupanjskom sudu, u smislu članka 370. ZPP-a provjeravati pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Ovaj sud stoga nije ispitivao tuženikove žalbene navode kojima je iznosio nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama.

9. Tužiteljeva tražbina se temelji na ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između korisnika kredita MV (potrošača) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Tužitelj je tražbinu stekao ugovorom o ustupu tražbine s korisnikom kredita i predmet ovoga spora odnosi se na povrat iznosa kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja je tražbina povrata stečenog bez osnove tužitelju ustupljena Ugovorom o ustupu tražbine koji je tužitelj 3. srpnja 2020. sklopio sa MV.

10. Nije osnovan žalbeni navod da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a. Naime, odredba članka 502.c ZPP-a koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

11. Što se tiče pružene kolektivne zaštite potrošača, nesporno je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/2012 između tužitelja Potrošača - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i na tuženoj strani banaka među kojima i ovdje tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ta je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018.

12. Što se tiče cesije, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1.ZOO-a). Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos. Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač, jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U konkretnom slučaju nije odlučno što je tužitelj pravna osoba. Sukladno odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023).

13. Nije moguće dovesti u vezu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 jer žalitelj nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima, a u individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti žalitelj nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s navedenim pravilima o zaštiti potrošača, iako je to mogao odgovarajućim dokaznim sredstvima. Neosnovano tuženik navodi u žalbi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, u konkretnom slučaju mjerodavno pravo je pravilno tumačeno i primijenjeno, u pobijanoj su presudi izneseni i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi za njezino donošenje, tako da učinci pobijane presude ne dovode do povrede tuženikovih prava zajamčenih Ustavom.

14. Neosnovan je žalbeni navod o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem postupku se radilo o kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora koje su banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapale s potrošačima, u koju kategoriju ulazi i ugovor kojeg je s tuženikom sklopio kao korisnik kredita MV. Također, sukladno članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača primjenjiva je i na konkretnu situaciju, kada se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je prigovor zastare neosnovan. Tužitelj ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, a to znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegova prednika. U tom smislu je sud pravilno ocijenio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu, a prvostupanjski sud je slijedom navedenog pravilno utvrdio da je predmetna tužba podnesena 21. veljače 2023. podnesena u roku iz članka 225. ZPP-a. U prilog tome upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/22. Neosnovan je i žalbeni navod da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. U konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja, kako to smatra tuženik, stoga tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora.

16. U individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti tuženik nije dokazao da je njegovo postupanje bilo u skladu s pravilima o zaštiti potrošača i žalbom neosnovano dovodi u pitanje takav zaključak prvostupanjskog suda. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021). Za navesti je odredbe članka 81. stavaka 1. i 4. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, i 79/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Dakle, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao. Iz iskaza svjedoka, korisnika kredita proizlazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, odnosno da je korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik. Stoga je prvostupanjski sud, osnovano zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tome valja dodati da je odlukama poslovni broj U-III-4372/2021, U-III-3891/2022 Ustavni sud Republike Hrvatske iznio stajalište da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu ne može potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti.

17. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Valjalo je slijedom navedenog odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

Zagreb, 20. prosinca 2024.

Sudac

Ivana Mlinarić