Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-476/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika VU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Mariji Erdec, odvjetnici u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-899/2018-61 od 30. lipnja 2022., dana 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-899/2018-61 od 30. lipnja 2022. u odbijajućem dijelu točke I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-899/2018-61 od 30. lipnja 2022. pod točkom II. izreke rješenja.

II. Žalba tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na dosuđujući dio točke I. izreke presude.

III. U nepobijanim točkama I., III. i IV. izreke rješenja, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

IV. Tužitelju se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 609,20 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose opisane u toj točki, dok je u preostalom dijelu (konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao iznos od 2.284,50 kn – napomena ovog suda) tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod točkom I. izreke rješenja utvrđeno je povlačenje tužbe u dijelu radi predaje u posjed spremišta u suterenu ''S1'' kao sporednog dijela stana br. 1. opisanog u toj točki izreke, kao i radi isplate iznosa od 12.715,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Pod točkom II. izreke rješenja određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka. Točkama III. i IV. izreke rješenja punomoćniku tužitelja i punomoćnici tuženika određen je trošak svrsishodne delegacije, i to punomoćniku tužitelja u iznosu od 1.122,00 kn, a punomoćnici tuženika u iznosu od 2.670,00 kn, dok su u preostalom dijelu zahtjevi punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika odbijeni kao neosnovani.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj pod točkom I. izreke presude i pod točkom II. izreke rješenja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti s pripadajućim troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za predaju u posjed spremišta S1, opisanog pod točkom 1. izreke rješenja, te zahtjev za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2.284,00 kn za razdoblje od ožujka 2012. do lipnja 2018.

6. Prvostupanjski sud, a obzirom da je tužitelj podneskom od 9. ožujka 2022. zahtijevao samo isplatu naknade za korištenje tuđe stvari u iznosu od 2.284,50 kn, zaključuje da je tužitelj povukao tužbu za isplatu preostalog iznosa do zahtijevanih 15.000,00 kn i radi predaje spremišta u posjed, kojem djelomičnom povlačenju se tuženik nije protivio, slijedom čega je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023– dalje u tekstu: ZPP) za taj dio utvrdio povlačenje tužbe (točka I. izreke rješenja).

7. Nakon što je konstatirao da među strankama nije sporno da je tužitelj vlasnik stana broj 1. u prizemlju zgrade ukupne površine 62,85 m2, kojemu kao sporedni dio pripada spremište u suterenu ''S1'' površine 1,90 m2, da je do lipnja 2020. spremište ''S1'' koristio tuženik kada je dobrovoljno napustio posjed spremišta, da je nakon lipnja 2020. u posjed spremišta ''S1'' stupio tužitelj, prvostupanjski sud analizom dokaza (iskaza tužitelja i tuženika saslušanih kao stranaka u svrhu dokazivanja, iskaza svjedoka ŽU i GU, uvida u priloženu dokumentaciju, te čitanjem nalaza i mišljenja te dopuna nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke ČU), provedenih radi utvrđivanja sporne činjenice – je li tuženik u utuženom razdoblju od ožujka 2012. do lipnja 2018. bio pošteni posjednik predmetnog spremišta te duguje li tužitelju za to razdoblje naknadu za korištenje predmetnog spremišta, temeljem koje utvrđuje slijedeće činjenice:

- da iz Plana posebnih dijelova nekretnine, kao i vlasničkog lista za kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Grad proizlazi da je točno određeno kojemu stanu pripada koje spremište, pa tako tužiteljevom stanu oznake 1 u prizemlju kao sporedni dio pripada spremište S1 u suterenu površine 1,90 m2,

- da iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da dio stanara nije bio u posjedu onog spremišta koje im je pripadalo kao sporedni dio uz stan jer im je prodavatelj prilikom prodaje rekao da si uzmu spremište koje žele, te da nije postignut nikakav dogovor da ostanu u posjedu spremišta na način na koji su ih i do sada koristili, a da rotaciju naprave ako neki od suvlasnika proda svoj stan obzirom da u razgovoru o tome nisu sudjelovali svi suvlasnici,

- da je tužitelj od tuženika predaju spremišta u posjed i plaćanje naknade za neovlašteno korištenje spremišta zatražio dopisom od 17. veljače 2017., na koji dopis mu je tuženik odgovorio dopisom od 3. ožujka 2017. priznavši u istome činjenicu da je tužitelj u studenome 2016. ostavio pisanu poruku na spremištu, nakon koje se tuženik odmah javio tužitelju da je on u posjedu njegovog spremišta,

pozivajući se na odredbu čl. 18. st. 3. u vezi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014 i 81/2015 – dalje u tekstu: ZV) i pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. o pravnom položaju posjednika u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev vlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar za isplatu naknade za korištenje,

zaključuje da je tuženik nepošteni posjednik, jer je, a obzirom na podatke iz vlasničkog lista, znao odnosno uz primjenu dužne pažnje nije mu moglo ostati nepoznato da njegovom stanu pripada točno određeno spremište i da to nije spremište koje koristi, te je dužan platiti tužitelju naknadu za korištenje njegove nekretnine. Prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj predaju spremišta u posjed zatražio u studenome 2016., dok nije dokazao je li i kada u prethodnom razdoblju (prije studenoga 2016.) na odgovarajući način pozvao tuženika na predaju spremišta u posjed, a koji teret dokazivanja je bio na tužitelju, slijedom čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, zaključio da tužitelju od studenoga 2016. pripada pravo na naknadu za neovlašteno korištenje njegovog spremišta od strane tuženika, jer je od tada tuženik nepošteni posjednik i sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a u vezi čl. 1111. ZOO-a duguje tužitelju naknadu za korištenje tuđe stvari.

8. Prihvaćajući nalaz i mišljenje, te dopune nalaza i mišljenja građevinskog vještaka ČU, na temelju kojeg je tužitelj postavio konačni zahtjev, a iz kojeg nalaza i njegovih dopuna proizlazi da za razdoblje od 1. ožujka 2012. do 1. lipnja 2018. (75 mjeseci) ukupna vrijednost najamnine iznosi 2.285,00 kn, odnosno 30,46 kn mjesečno, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelju za razdoblje od studenoga 2016. do lipnja 2018. dosudio iznos od 609,20 kn (20 mjesečnih najamnina u iznosu od 30,46 kn mjesečno) s pripadajućim zateznim kamatama dosuđenim temeljem odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi navedeni u presudi nejasni i međusobno proturječni, te u suprotnosti s iskazima saslušanih stanaka. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je prije studenoga 2016. tražio predaju predmetnog spremišta, navodeći da iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je odmah od kupnje stana 2011., a nakon što je pronašao svoje spremište zatvoreno s lokotom, počeo ostavljati poruke na spremištu sa zahtjevom da mu se isto oslobodi i preda u posjed, jer tad nije znao tko je u posjedu njegovog spremišta. Pozivajući se na odredbu čl. 162. ZV-a, ističe da Zakon ne propisuje nikakvu obvezu tužitelja kao vlasnika da dokazuje da je prethodno prije utuženja zatražio predaju posjeda svoje stvari. Ukazuje da je sam tuženik u svom iskazu naveo da je u studenom 2016. našao poruku na spremištu kojom ga se poziva na predaju posjeda spremišta, da je prvi stanar u toj zgradi (uselio 2010.) i da je uzeo spremište koje po papirima pripada tužitelju, radi čega smatra da je tuženik od prvog dana svog useljenja znao ili barem morao znati koje je spremište njegovo, čime se legitimirao kao nepošten posjednik i tužitelj ga nije niti morao pozivati na predaju posjeda, pa je stoga tuženik nepošten posjednik za cijeli utuženi period, a ne samo od studenoga 2016. kako je to prvostupanjski sud neosnovano zaključio.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tužitelja, po ocjeni ovog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a koju povredu sadržajno obrazlaže tužitelj u svojoj žalbi, jer je prvostupanjski sud svoju ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužitelja obrazložio jasnim i uvjerljivim razlozima o odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju svoje uporište u stanju spisa i provedenim dokazima. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Protivno žalbenim navodima tužitelja kojima ustraje u tvrdnji da je tuženik nepošteni posjednik od useljenja 2010., po ocjeni ovog suda, a na temelju činjenica koje su utvrđene u prvostupanjskom postupku, tuženik je bio pošteni posjednik sve do trenutka dok ga tužitelj nije pozvao na predaju predmetnog spremišta u posjed, a što je nesporno bilo u studenome 2016. Naime, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da od 2011. do 2016. uopće nije znao tko je u posjedu spremišta koje je prema Planu posebnih dijelova pripadalo njegovom stanu i da se ne može sjetiti kada je prvi put ostavio poruku na vratima spremišta vezano za predaju istoga u njegov posjed. Kada se iskaz tužitelja da je tek 2016. saznao da je tuženik u posjedu njegovog spremišta (i to nakon što mu je, po ostavljenoj poruci na spremištu za predaju istoga u njegov posjed, to rekao sam tuženik) cijeni zajedno sa iskazom tuženika i TU iz kojih proizlazi da je svih šest spremišta bilo zauzeto i da su stvari koje je tužitelj koristio za obradu vrta (a tužitelj jedini ima vrt) bile u jednom od spremišta (iskaz tuženika), te imajući u vidu da iz iskaza kako stranaka, tako i svjedoka, proizlazi da četiri suvlasnika nisu bila u posjedu i nisu koristila spremišta koja su prema Planu posebnih dijelova pripadala kao sporedni dijelovi njihovim stanovima, kraj činjenice da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj prije studenoga 2016. na jasan i određen način izrazio volju za posjedovanjem svog spremišta i izričito pozvao tuženika na predaju istoga u posjed, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a nepošten posjednik od studenoga 2016., a što pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja kojima on pravni položaj tuženika tumači na njemu prihvatljiv način različit od tumačenja prvostupanjskog suda.

12. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP- a i analognom primjenom odredbe čl. 158. st. 2. ZPP-a, odredivši da će svaka stranka snositi svoj trošak parničnog postupka, jer tužitelj svoj zahtjev za predaju u posjed nije povukao odmah nakon što je tuženik istome udovoljio (tuženik je napustio posjed predmetnog spremišta u lipnju 2020., a tužitelj je tužbu radi predaje u posjed povukao podneskom od 9. ožujka 2022.), dok je vezano za isplatu tužitelj u osnovu uspio u cijelosti, ali mu je dosuđen iznos od 609,20 kn, odbijen je sa iznosom od 1.605,30 kn, a za iznos od 12.715,50 kn tužbu je povukao, zaključivši da su stranke podjednako uspjele u sporu.

13. Tužitelj osporava odluku o trošku vezano samo za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, smatrajući da je trebao u cijelosti uspjeti u kondemnatornom dijelu zahtjeva, dok je tužbu za predaju u posjed povukao uslijed činjenice da mu je tuženik u tijeku ovog postupka u lipnju 2020. vratio posjed spremišta, što faktički znači da je uspio i s tim dijelom zahtjeva.

14. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je na temelju činjeničnih utvrđenja navedenih pod točkom 40. obrazloženja pravilnom primjenom čl. 154. st. 4. i čl. 158. st. 2. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka, a koja činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava u cijelosti pravilnim prihvaća i ovaj sud.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u odbijajućem dijelu točke I. izreke presude i pod točkom II. izreke rješenja.

16. Obzirom da je pod točkom I. izreke presude tužitelju dosuđen iznos od 609,20 kn s pripadajućom zateznom kamatom, to tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na taj dio točke I. izreke pobijane presude, jer je u tom dijelu uspio u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tužitelja kao nedopuštenu.

17. U nepobijanim točkama I., III. i IV. izreke rješenja, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

18. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Varaždinu, 20. prosinca 2024.

Sutkinja

Amalija Švegović