REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-357/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2024,. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 2.502,93 EUR sa zateznih kamatama koje teku na iznos od 1.310,88 EUR od 10. svibnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, trošak parničnog postupka u iznosu od 2.381,96 EUR sa zateznim kamata tekućim od 20. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 162,02 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja, kao nepoštena, u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 218787 sklopljenog dana 18.07.2008. godine između NI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 218787 sklopljenog dana 18.07.2008. godine između NI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595."

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili NI, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Objašnjava da pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što je tuženik pravni sljednik Volksbank d.d. Ističe da su NI i Volksbank sklopili ugovor o kreditu br. 218787 od 18. srpnja 2008., kojim ugovorom je Volksbank odobrio potrošaču NI i stavio na raspolaganje iznos od 5.008,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti (očito omaškom naznačeno 5008,15,00). Objašnjava da je vraćanje kredita ugovoreno s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, dok je kamata ugovorena kao promjenjiva i to jednostrano, odlukom banke. Ističe da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica i kamatna stopa koja se mijenja jednostrano, odlukom banke, nezakonite i ništetne. Objašnjava da je tome tako jer se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pravni prednik tuženika nije prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informiran od strane davatelja kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvim načinom korisnik kredita nije mogao provjeriti točnost izračuna promijenjene kamatne stope jer nisu ugovoreni nikakvih parametri. Navedeno je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu korisnika kredita. Poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017, kako u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku, tako i u odnosu na promijenjenu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke. Poziva se na čl. 118., 126. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača te na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, pravni prednik tuženika, odnosno tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta po ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR) za korisnika kredita a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom predniku, odnosno tuženiku. Stoga, objašnjava da je korisnik kredita preplatio svoju obvezu. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu aneksa ugovoru o kreditu, odluka o promjeni kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima te karticu kredita. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, o promjenjivim kamatnim stopama na temelju jednostrane odluke pravnog prednika tuženika te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužba nije razumljiva, ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati. Ukazuje da je isprave ovlašten dobiti jedino NI po Zakonu o kreditnim institucijama. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da se odluke iz parnice Potrošač ne primjenjuju u ovom postupku jer tužitelj nema status potrošača. Poziva se na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare. Poziva se na pravna stajališta iz presude Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. U slučaju ako tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete, protekao je rok i od tri i od pet godina za zastaru. U slučaju da tužitelj potražuje povrat mjesečnih anuiteta, protekao je trogodišnji rok za zastaru. U slučaju da tužitelj potražuje isplatu po stečenom bez osnove, protekao je i petogodišnji rok jer rok počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Ponavlja da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primjenjivati u ovom predmetu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna je, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega ne može biti predmetnom ocjene poštenosti. Odredbe su jasno koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima. Tužitelj nije dokazao da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Navedeno stoga jer tuženik, unatoč stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijacija bez presedana, kao posljedica svjetske ekonomske krize, nije se mogla predvidjeti. Svako predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Prigovara visini. Predlaže da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz ugovora o kreditu, po pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH posl. br. Revd 4393/2021 od 13. listopada 2021. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 22. studenog 2023. se protivi svim navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Ističe da je tužitelj uz obavijest o prijenosu tražbine od tuženika zahtijevao i predaju cjelokupne dokumentacije potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva ali da tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. Ističe da je u odnosu na restitucijske zahtjeve došlo do prekida zastare koji je trajao do 14. lipnja 2018., a kada je Visoki trgovački sud RH donio presudu posl. br. Pž-6632/2017, takav pravni stav zauzet je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Poziva se na pravni stav sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je teret dokaza da se između stranaka pregovaralo na tuženiku.

4. Tijekom postupka sud je pročitao povijesni izvadak iz sudskog registra za Sberbank d.d. (listovi 8. – 61. spisa), povijesni izvadak za Hrvatsku poštansku banku d.d. (listovi 62. – 115. spisa), ugovor o kreditu br. 218787 od 18. srpnja 2008. sklopljen između Volksbank d.d. i NI (listovi 117. – 123. spisa), dopis – obavijest o ustupu tražbine NI upućen Nova hrvatska banka d.d. od 3. lipnja 2023. (list 155. spisa), obavijest Hrvatske poštanske banke d.d. o preuzimanju tražbine od 3. lipnja 2023. (list 156. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen između korisnika kredita NI i tužitelja od 3. lipnja 2023. (listovi 157. – 160. spisa), otplatnu tablicu (listovi 181. – 183. spisa), prometnu karticu po kreditu br. 218787 na ime NI (listovi 195. – 203. spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 9. svibnja 2024. (listovi 218. – 241. spisa) te je saslušao korisnika kredita NI na glavnoj raspravi 11. prosinca 2024. (listovi 254. i 255. spisa).

5. Raspravnim rješenjem od 11. prosinca 2024. (list 255. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

6. Rješenjem posl. br. P-1633/2023-6 od 11. siječnja 2024. (listovi 169. – 171. spisa) sud je prekinuo i nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da je rješenjem ovog suda, posl. br. Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. tuženik Nova hrvatska banka d.d. pripojen društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Navedeno rješenje o prekidu i nastavku postupka postalo je pravomoćno 25. siječnja 2024. (listovi 175. – 178. spisa) te je postupak koji je do tada vođen pod posl. br. P-1633/2023 nastavljen pod novim, ovim poslovnim brojem P-357/2024.

7. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan dok je tužba u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke pravnog prednika tuženika nedopuštena.

8. Predmet spora jest zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o kreditu br. 218787, koji su sklopili pravni prednik tužitelja NI i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. 18. srpnja 2008. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promijenjene kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke. Ujedno je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.502,93 EUR, odnosno iznosa od 1.310,88 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita NI preplatio pravnom predniku tuženika po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF te odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, kao i zahtjev za naknadu uglavničenih zateznih kamata na preplaćene iznose u iznosu od 1.192,05 EUR.

9. Između stranaka nije sporno da je tuženik pravni sljednik Volksbank d.d., odnosno između stranaka nije sporna pasivna legitimacija. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita NI i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili ugovor o kreditu br. 218787 od 18. srpnja 2008. kojim ugovorom je pravni prednik tuženika, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio i dao kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 5.008,15 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate kredita. Između stranaka nije sporno da je pravni prednik tuženika korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka nije sporno da je između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika tuženika ugovorena promjenjiva redovna kamata, koja će se mijenjati po jednostranoj odluci pravnog prednika tuženika.

10. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja NI prenosiva ili je strogo osobne naravi. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. 11. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja NI i tužitelja od 3. lipnja 2023. (listovi 157. - 160 spisa) vidljivo je da je korisnik kredita NI, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 218787 od 18. srpnja 2008.

12. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

13. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/2022., 156/2022. i 155/2023

– dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

15. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja NI strogo osobne naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja NI, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koja je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

16. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

17. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18. Zaključno, novčana tražbina potrošača (NI) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 218787 od 18. srpnja 2008.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

19. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

20. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (pravnog prednika tuženika – nesporno), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

21. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu osmotuženik Presudom ovog suda, posl. br. P-1401/2012-104 od 4. srpnja 2013., među ostalim, odlučeno je, pod točkom VIII. izreke, da:

„Utvrđuje se da je osmotužena SBERBANK d.d. (ranije: VOLKSBANK d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena SBERBANK d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena S. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene SBERBANK d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena SBERBANK d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene SBERBANK d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena SBERBANK d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

22. Navedena prvostupanjska presuda, pod točkom VIII. izreke (točka u odnosu u tom predmetu osmotuženika Sberbank d.d.) potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

23. Odlučujući o reviziji SBERBANK d.d. (ranije: VOLKSBANK d.d.) Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu i rješenje, posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je, među ostalim, odlučio da:

„Revizija osmotužene protiv drugostupanjske presude u dijelu (točka 8. izreke) kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je osmotužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo osmotuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje, se odbija kao neosnovana.“ 24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik NI. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP- a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili NI i tuženik. 30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 18. srpnja 2008., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Također, izreka presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora sadrži i identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je tijekom postojanja obveze, po tim ugovorima o kreditu, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate.

31. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez određenih parametra koji utječu na tu promjenu, a podliježu jednostranim odlukama banke, bila razumljiva pravnom predniku tužitelja NI, odnosno da je pravnik prednik tuženika NI dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedene odredbe podrazumijevaju i koje sve rizike nose, kao i je li se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo.

32. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

34. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

35. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

36. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

37. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećim na dan isplate (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja TI navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li NI bio od strane prednika tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, o samom kretanju tečaja CHF, o uvjetima i/ili parametrima koju i na koji način utječu na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, kao i jesu li navedene odredbe bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

38. U slučaju da sud utvrdi da NI valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava. Također, i u slučaju da sud utvrdi da NI odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila razumljiva te da se i o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da i ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i ništava.

39. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Pritom tuženik do zaključenja prethodnog postupka ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao i sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

40. Kako bi utvrdio odlučnu činjenicu jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu korisniku kredita, pravnom predniku tužitelja NI bile razumljive, sud je saslušao svjedoka NI na glavnoj raspravi 11. prosinca 2024. (listovi 254. i 255. spisa) koji je rekao da je kredit uzeo za kupnju vozila kojeg je koristio za svoje osobne potrebe, a koje nikada nije koristio za poslovne potrebe. Nije se oko uzimanja kredita raspitivao kod drugih banaka već je došao kod pravnog prednika tuženika jer su ga k pravnom predniku tuženika uputili iz Autopar, gdje je kupio svoje vozilo. Pravni prednik tuženika nudio mu je jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF te nije nudio kredite u drugim valutama. Objasnili su mu da je kredit s valutnom klauzulom u CHF povoljan, a nisu objasnili kretanje tečaja CHF, niti rizike dizanja takvog kredita. S pravnim prednikom tuženika nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora u odnosu na kamatnu stopu i kretanje, odnosno promjenu kamatnih stopa, odnosno ne može se sjetiti je li mu uopće išta rečeno o tome. Nije mu pokazana nikakva formula na temelju koje bi mogao provjeriti kako će se mijenjati kamatna stopa, odnosno vjerojatno je jer su mu dani neki papiri ali se ne može sjetiti.

41. Sud je prihvatio iskaz svjedoka NI kao istinit jer je iskazivao životno i logično te posebice stoga jer je iskazivao sukladno ispravama u spisu.

42. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita NI, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, utvrđenje da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da je korisnik kredita NI raspolagao sa znanjima s kojima bi mogao razumjeti i shvatiti rizike dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF i/ili da je korisniku kredita NI od strane djelatnika pravnog prednika tuženika bilo objašnjeno što su rizici uzimanja takvog kredita, odnosno kretanje tečaja CHF, točnije mogućnosti kretanja tečaja CHF i što sa sobom takve promjene povlače, pa je sud zbog nedostatka takvih dokaza o navedenoj odlučnoj činjenici odlučio primjenom odredbi o teretu dokazivanja (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

43. U odnosu na ugovornu odredbu o redovnoj kamati, koja je promjenjiva ali se mijenja jednostranom odlukom banke u kolektivnom sporu je pravomoćno utvrđeno da je, među ostalim, pravni prednik tuženika (u tom sporu kao osmotuženik) mijenjao kamatne stope bez ugovornih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjima o promjeni, a da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe (u ovoj pravnoj stvari ugovorne odredbe iz čl. 2. st. 1. i 4. ugovora o kreditu).

44. U ovoj pravnoj stvari je i u odnosu na navedenu odlučnu činjenicu, sud saslušao svjedoka NI, koji je samo potvrdio utvrđenja iz kolektivnog spora, dok istovremeno, sukladno odredbama iz čl. 219. st. 1. ZPP-a tuženik tijekom postupka nije s uspjehom dokazao, a zbog čega je sud i o navedenom odlučio primjenom odredbe iz čl. 221.a ZPP-a te je zaključio da sporna odredba o promjenjivim kamatnim stopama, a koja se mijenja bez ugovornih parametara jednostranom odlukom banke, nije jasna, nije određena, o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što ima za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost i navedenih odredbi.

45. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

46. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano, a bez određenih parametara, promjenjivoj kamatnoj stopi između pravnog prednika tužitelja NI i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

47. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

48. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

49. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule te sa jednostranoj promjenjivom kamatnoj stopi, bez određenih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule i po kamatnoj stopi iznad početne kamatne stope radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetnih odredbi ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetnih odredbi. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli te odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

50. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

51. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 9. svibnja 2024. (listovi 218. – 241. spisa) vidljivo je da je vještakinja utvrdila ukupan iznos preplata od 1.310,88 EUR, a koji se na ime preplate po ništetnim odredbama o promjenjivim kamatnim stopama odnosi na iznos od 92,33 EUR i na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita na iznos od 1.218,55 EUR. Ujedno je vještakinja izračunala da je pravni prednik tužitelja manje platio u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila prilikom ugovaranja kredita iznos od 10.051,00 EUR. Također, vještakinja je izračuna zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovi promijenjene kamatne stope i tečaja, sve do dana izrade financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 1.192,05 EUR. 52. Na nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2024. tužitelj nije imao prigovora, ni primjedbi, kao u podnesku od 20. svibnja 2024. (listovi 248. – 250. spisa) te je po nalazu i mišljenju uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud utvrdi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, kao i odredbe ugovora o promjenjivim kamatnim stopama te da naloži tuženiku da mu naknadi ukupan iznos od 2.502,93 EUR sa zateznim kamatama počev od 10. svibnja 2024. do isplate koje teku na iznos glavnice od 1.310,88 EUR.

53. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2024., zbog čega sud nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na usmeno iznošenje nalaza i mišljenja, sve primjenom odredbe iz čl. 492.c st. 3. ZPP-a te je nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan, obrazložen i detaljan, posebice stoga što nijedna stranka nije imala prigovora i primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje.

54. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 9. svibnja 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti preplaćeni iznos od 1.218,55 EUR, dok je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vratiti iznos od 92,33 EUR, što ukupno iznosi preplatu pravnog prednika tužitelja u iznosu od 1.310,88 EUR. Na navedeni iznos teku i zatezne kamate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a). Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi. Ujedno je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose do izrade nalaza i mišljenja ukupno iznose 1.192,05 EUR. S obzirom na to da ukupna preplata po ništetnim odredbama iznosi 1.310,88 EUR, a da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose do izrade nalaza i mišljenja iznose 1.192,05 EUR, to je u cijelosti osnovan kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu sveukupnog iznosa od 2.502,93 EUR sa zateznim kamatama koje teku samo na iznos glavnice od 1.310,88 EUR počev od 10. svibnja 2024. do isplate.

55. Sud nije uzeo u obzir iznos i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalaz i mišljenju proizlazi da je iznos od 10,51 EUR – posebice list 235. spisa). Navedeno stoga jer tuženik nije za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja.

56. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

57. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

58. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

59. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

60. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. S obzirom da se u ovoj pravnoj stvari radi o pravnom predniku tuženika Sberbank, to je u odnosu na ništetne odredbe potrošačkih ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama, bez ugovornih parametara, koje su se mijenjale jednostranom odlukom banke, presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna isto 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog sud RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.).

61. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

62. Pogrešno upire tužitelj da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. srpnja 2023. (list 130. spisa) dok uvidom u prijemni žig na tužbi, te uvidom u e-spis, proizlazi da je tužba podnesena putem e-komunikacije 13. lipnja 2023., čime su i ovakvi navodi tuženika neosnovani.

63. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

64. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

65. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

66. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

67. Prilikom podnošenja tužbe tužitelj nije postavio određeni tužbeni zahtjev u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu već je naveo da će se iznos odrediti nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju. S podnošenjem tužbe tužitelj je podnio i manifestacijski zahtjev po čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP-a. Nakon što je izrađen nalaz i mišljenje tužitelj je, sukladno nalazu i mišljenju odredio i visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.502,93 EUR (listovi 249. i 250. spisa). Podnesak tužitelja s uređenim tužbenim zahtjevom uredno je dostavljen tuženiku te ga je tuženik zaprimio 28. svibnja 2024. (potvrda o otpravku između listova 250. i 251. spisa). Nakon navedenog sud je održao još i dva ročišta 6. studenoga 2024. (listovi 252. i 253. spisa) i 11. prosinca 2024. (listovi 254. – 256. spisa), međutim, tuženik se nakon uredno zaprimljenog podneska kojim je postavljen tužbeni zahtjev nije protivio preinaci tužbe.

68. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

69. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

70. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

71. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

72. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

73. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

74. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, to je u odnosu na vrijednost predmeta spora, tužitelju kao potrebne za vođenje parnici, valjalo priznati troškove i to; za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 22. studenoga 2023. i 20. svibnja 2024., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, podneska od 4. travnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8.4. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 5. travnja 2024., 6. studenoga 2024. i 11. prosinca 2024., za svako ročište iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i na presudu u iznosu od 137,98 EUR. Ujedno je tužitelj priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosudit troškove parničnog postupka u iznosu od 2.381,96 EUR, a na troškove parničnog postupka valjalo je dosuditi zatezne kamate počev od presuđena do isplate po čl. 151. st. 3. ZPP-a, a stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

75. Međutim, valjalo je kao neosnovan odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 162,02 EUR. Navedeno stoga jer je visina pristojbe na presudu 137,98 EUR, a kako je navedena sudska pristojba i dosuđena, a ne kako to traži tužitelj iznos od 300,00 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

76. Nadalje, kao što je već navedeno, tužitelj je uz tužbu podnio manifestacijski zahtjev ali je u podnesku od 20. svibnja 2024. postavio uređen i određen tužbeni zahtjev iz čega je sud zaključio da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev, zbog čega je na temelju odredbi iz čl. 186.b u vezi s čl. 193. ZPP-a riješio kao u t. II. izreke rješenja.

77. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je pravni prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka, kao i u pogledu promjenjive kamate jednostranom odlukom banke, već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu zbog čega je valjalo riješiti kao u t. I. izreke rješenja. Naime, prvi dio svog tužbenog zahtjeva tužitelj postavlja na utvrđenje da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke ništetne (list 5., odnosno 249. i 250. spisa). Međutim, kako je već pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na u tom predmetu osmotuženika Sberbank d.d. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., već utvrđeno da su nepoštene i ništetne, to se u konkretnom slučaju radi već o pravomoćno presuđenoj stvari (čl. 333. st. 2. u vezi s čl. 502.c ZPP- a). Čak i da se ne uzme da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, valja zaključiti da tužitelj u tom dijelu tužbe na utvrđenje ništetnosti nema pravnog interes jer su ništetnim utvrđene navedene odredbe već u kolektivnom sporu (čl. 187. ZPP-a) pa je i u takvom slučaju, u navedenom dijelu tužbu valjalo odbaciti, kao nedopuštenu.

U Zagrebu 20. prosinca 2024.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 137,98 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana