REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-318/2024-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Sanje Barbarić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 20. prosinca 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba članka 1 (iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210882048 zaključenog dana 20.09.2007. g., između tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (kamate i naknade) istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru iznos kredita od 139.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 19.065,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:
– na iznos od 21,83 EUR od dana 16.11.2007. godine pa do isplate,
– na iznos od 42,00 EUR od dana 16.01.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 37,46 EUR od dana 20.02.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 95,54 EUR od dana 18.03.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 63,40 EUR od dana 16.04.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 11,59 EUR od dana15.05.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,80 EUR od dana 29.05.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 25,49 EUR od dana 08.07.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 9,97 EUR od dana 14.08.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,43 EUR od dana 16.09.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 71,72 EUR od dana 16.10.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 138,08 EUR od dana14.11.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 49,20 EUR od dana 16.12.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 193,61 EUR od dana 15. 01.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 195,04 EUR kn od dana 16.02.2009. godine pa do isplate
– na iznos od 155,20 EUR kn od dana 19.03.2009. godine pa do isplate – na iznos od 162,56 EUR od dana 16.04.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 161,52 EUR od dana 15.05.2009. godine pa do isplate
– na iznos od 143,26 EUR od dana 15.06.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 146,44 EUR od dana 15.07.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 134,73 EUR od dana 18.08.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 145,12 EUR od dana 16.09.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 132,62 EUR od dana 16.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 146,79 EUR od dana 17.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 139,14 EUR od dana 16.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 179,87 EUR od dana 12.01.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 200,71 EUR od dana 12.02.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 197,20 EUR od dana 13.03.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 221,15 EUR od dana 15.04.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 265,02 EUR od dana 15.05.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 274,44 EUR od dana 15.06.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 344,84 EUR od dana 14.07.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 324,26 EUR od dana 16.08.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 431,18 EUR od dana 15.09.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 368,90 EUR od dana 15.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 383,30 EUR od dana 13.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 450,94 EUR od dana 15.12.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 456,98 EUR od dana 15.01.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 432,91 EUR od dana 15.02.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 447,48 EUR od dana 15.03.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 448,24 EUR od dana 15.04.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 492,69 EUR od dana 15.05.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 587,17 EUR od dana 15.06.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 638,33 EUR od dana 12.07.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 812,01 EUR od dana 16.08.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 627,04 EUR od dana 14.09.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 564,41 EUR od dana 17.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 568,57 EUR od dana 15.11.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 577,17 EUR od dana 15.12.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 622,77 EUR od dana 12.01.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 647,13 EUR od dana 15.02.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 640,82 EUR od dana 13.03.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 624,94 EUR od dana 13.04.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 634,68 EUR od dana 14.05.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 650,01 EUR od dana 14.06.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 631,27 EUR od dana 11.07.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 634,67 EUR od dana 13.08.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 598,42 EUR od dana 10.09.2012. godine pa do isplate i
– na iznos od 619,84 EUR od dana 15.10.2012. godine pa do isplate,
za razdoblje od 16. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.791,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2024. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 20. rujna 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210882048, kreditna partija 7103821195 (dalje u tekstu: Ugovor). Prema navedenom ugovoru tužitelju je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 139.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navodi da je radi isplate više plaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe Ugovora o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, već vodio parnični postupak pred ovim sudom u kojem je donijeta nepravomoćna presuda poslovni broj P-8075/15 od 21. prosinca 2018. godine, po kojoj je tuženik s navedenog osnova dužan platiti tužitelju iznos od 28.537,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate pojedinog anuiteta kredita do isplate. Ističe da je osim navedene odredbe o kamati, ništetna i odredba članka 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik ugovorili su valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to čl. 81., 82., 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje tuženik. Stoga se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je sud temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Navodi da je zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu tijekom otplate kredita više platio iznos od 138.051,62 kn, a do kojeg iznosa je tužitelj došao na način da je izračunao razliku između plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet, te je od svakog plaćenog anuiteta oduzeo iznos koji mu je već dosuđen s osnova više plaćene kamate po nepravomoćnoj presudi ovog suda poslovni broj P-8075/15 od 21. prosinca 2018. godine.
2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u člancima 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove isplatu iznosa od 138.051,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 15. veljače 2021. godine uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 143.651,99 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, čime je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, a sud je ovakvu preinaku tužbe, neovisno o tome što joj se tuženik usprotivio, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), jer sud takvu preinaku tužbe smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući pri tome u vidu da je tužitelj tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.
3. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF, a navedeno je potvrđeno i u članku 23. P Ugovora. Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Ističe da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik ističe kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane T guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji, a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Tguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita upozorila na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom, a isto tako na poznate razlike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi (USD i EUR). Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Presudom ovog suda poslovni broj P-549/19 od 22. srpnja 2021. godine utvrđeno je da je djelomično ništetna odredba članka 1 (iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210882048 zaključenog dana 20.09.2007. g., između tužitelja TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (kamate i naknade) istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru iznos kredita od 139.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF (točka I.), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 143.651,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka II. izreke), dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 28.143,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2021. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
5. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1132/2021-5 od 3. studenog 2023. godine ukinuta je presuda ovog suda poslovni broj P-549/19 od 22. srpnja 2021. godine i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
6. Tijekom ponovljenog dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210882048 od 20. rujna 2007.g. (list 5 spisa), presudu ovog suda poslovni broj P-8075/15 od 21. prosinca 2018.g. (list 6-10 spisa), otplatni plan (list 16 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te saslušao tužitelja kao stranku.
7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
8. Tijekom ponovljenog postupka tužitelj je ostao kod tužbe, s time da je podneskom od 31. siječnja 2024. godine uredio tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, te tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove isplatu iznosa od 19.065,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
9. Tuženik je tijekom ponovljenog postupka ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznesenih tijekom postupka, s time da je odustao od prijedloga za saslušanjem osobnog bankara ĆA.
10. Uvidom u predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210882048 (list 5 spisa), kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 20. rujna 2007.g. u iznosu kunske protuvrijednosti od 139.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1), da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje (čl. 2), da rok otplate kredita iznosi 60 mjeseci (čl. 3), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, te da se kredit odobrava za adaptaciju nekretnine i prijevremenu otplatu stambenog kredita br. 7101815750 (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.
11. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.
12. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 20.09.2007. sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 139.000,00 chf na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit je bio namijenjen za adaptaciju kuće na Viru i prijevremenu otplatu stambenog kredita, a kuću na Viru koristio je za osobne potrebe. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. U banci mu je ponuđen jedino kredit uz valutnu klauzulu u CHF, te je isti i prihvatio. Prije potpisa ugovor je letimično pročitao s time da mu je bilo poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, ali nije znao što točno znači pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nitko ga nije upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, niti je bio upozoren da bi mu se zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF rata kredita mogla znatno povećati, a da mu je to bilo poznato takav ugovor ne bi prihvatio. Kredit je u cijelosti otplaćen. Navodi da od banke nije primao obavijesti o promjeni kamatnih stopa, niti je bankara pitao kako će se mijenjati tečaj CHF u budućnosti. Kuća na Viru nalazi se na adresi [adresa] i istu nikada nije iznajmljivao, već ju je koristio za osobne potrebe zajedno sa članovima svoje obitelji. Ne sjeća se koji je točno stambeni kredit zatvoren ovim kreditom. Navodi da je od 1981. do 2009. godine bio vlasnik obrta za čišćenje [obrt] na adresi [adresa], ali kuća na Viru koja je adaptirana sredstvima predmetnog kredita nikada nije korištena za potrebe obrta.
13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao iskren, logičan i životno uvjerljiv, a na njegov iskaz niti tuženik nije imao primjedbi.
14. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
16. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
17. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
18. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
19. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
20. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te je očito da se o toj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
21. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.
22. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv presude spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,
- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
24. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
25. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
26. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018.-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.
27. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Nadalje sud ističe da je iz sadržaja samog ugovora o kreditu, konkretno članka 6. razvidno da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit za adaptaciju nekretnine i prijevremenu otplatu stambenog kredita broj 7101815750, slijedom čega je za zaključiti da ga je sklopio kao fizička osoba, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
28. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). Tužitelj jest fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je radi adaptacije nekretnine i prijevremene otplate stambenog kredita, što tužitelj tijekom postupka i tvrdi, te je u tome smislu on potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP-a. Osim toga, iz iskaza tužitelja prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je predmetni kredit bio namijenjen za adaptaciju kuće na Viru i prijevremenu otplatu stambenog kredita, a kuću na Viru koristio je za osobne potrebe zajedno sa članovima svoje obitelji, te istu nikada nije iznajmljivao.
29. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF (točka I. izreke), sve kako to predlaže tužitelj.
30. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju preplaćeni iznos anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
31. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita u isplatu i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 20. rujna 2007. godine.
32. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa na štetu tužitelja, visina preplaćenog iznosa koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi 143.651,99 kn/19.065,90 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.
33. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju u bitnom ističući da je vještak odstupio od zadatka jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita budući je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, ali u tom pravcu nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.
34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio. Kako po mišljenju ovog suda prigovori tuženika su pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.
35. Sud napominje da su neosnovani navodi tuženika kako treba uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog jer se ovdje ne radi o uzajamnim vraćanjima i to stoga što plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ni primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio. 36. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18.12.2023., točka 20.).
37. Podneskom od 15. veljače 2021. godine, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je preinačio tužbu, a sud je preinaku (ranije obrazloženo) dopustio. Tuženik je za preinačeni dio zahtjeva posebno istaknuo prigovor zastare.
38. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 5. veljače 2019. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja. Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, budući je tužitelj tužbu preinačio podneskom od 15. veljače 2021., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina.
39. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 15. veljače 2021. odnosno 31. siječnja 2024.g. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO). Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
40. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.
41. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 17.04.2019., 14.09.2020., 25.05.2021. i 31.01.2024.g. po 250 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka od 09.12.2020. i 15.02.2021.g. po 25 bodova (Tbr. 8/4) i za zastupanje na ročištu 15.09.2020., 08.06.2021. i 12.11.2024.g. po 250 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 2050 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 5.125,00 eura. Nadalje, tužitelju je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 229,74 eura i sudske pristojbe na presudu od 237,18 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 5.791,00 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
42. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 20. prosinca 2024. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
