REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl. br. P-429/2024-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja STEČAJNA MASA STEČAJNOG DUŽNIKA VELDEN – AUTO d.o.o. u stečaju OPATIJA, Ulica Maršala Tita 12, OIB 19934971090, koju zastupa osporavatelj MZ, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka, Supilova 16, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine, VPS: 518.189,87 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2024., u prisutnosti osporavatelja MZ, odvjetnika u [adresa], i zastupnice po zakonu tuženika AZ, zamjenice ŽDO, dana 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je osnovano osporavanje tražbine tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Istra, Primorje i Lika, OIB 52634238587, u iznosu od 68.775,61 EUR kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom VELDEN – AUTO d.o.o. u stečaju, Opatija, M. Tita 12, OIB: 19934971090, koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Rijeci, pod poslovnim brojem St- 317/14."

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.796,00 EUR, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem ovog suda posl. br. St-307/14-77 od 11. veljače 2016. stečajni vjerovnik MZ upućen da u roku od 8 dana pokrene parnicu radi utvrđenja osnovanosti njegovog osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 689.681,70 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda. Naime, tuženik da je kao vjerovnik u stečajnom postupku nad dužnikom VELDEN-AUTO d.o.o. u stečaju, prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 780.276,70 kn, koju tražbinu je stečajni upravitelj priznao u cijelosti kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda. Međutim, tuženik da prema stečajnom dužniku nema tražbinu, te da nije njegov osobni vjerovnik po osnovi radnog odnosa, a u smislu odredbe članka 70. stavak 1. Stečajnog zakona. Tražbina tuženika da se odnosi na potraživanje po osnovi poreza na dodanu vrijednost, poreza na potrošnju, članarinu turističkim zajednicama i Hrvatskoj gospodarskoj komori, potraživanje po osnovi sudskih pristojbi i novčane kazne. Tuženik, međutim, da nije vjerovnik tih tražbina, a vjerovnici tih tražbina da nisu prijavili te tražbine. Vjerovnik za trošarine da je jedinica lokalne i područne samouprave, vjerovnik članarine turističkim zajednicama da je turistička zajednica, vjerovnik članarine i doprinosa Hrvatskoj gospodarskoj komori, da je ta komora. Iz prijave tuženika da je razvidno da glavnica po navedenim osnovama iznosi 602.275,41 kn, a zatezna kamata da iznosi 178.001,29 kn. Tuženik da tu tražbinu temelji na obrascima prijava stečajnog dužnika kao ovršnim ispravama, međutim, da zatezna kamata ne proizlazi iz tih isprava, niti zatezna kamata predstavlja tražbinu drugog višeg isplatnog reda. Također, novčane kazne da predstavljaju tražbinu nižeg isplatnog reda. Uvidom u obrasce "prijava PDV-a", koje da je uz prijavu dostavio sam tuženik, da proizlazi da PDV iznosi za navedeno razdoblje od 2010. do 2014. ukupno 132.909,43 kn, iz rješenja o ovrsi za navedenu tražbinu da proizlazi da ta tražbina iznosi 332.402,44 kn, a tuženik da je prijavio 602.275,41 kn. Dodatno, sama rješenja o ovrsi da nisu pravomoćna, jer da je jedno rješenje o ovrsi poništio Upravni sud u Rijeci, a protiv drugog rješenja o ovrsi da je izjavljena žalba. Tužitelj na kraju ističe da je tražbina po osnovi PDV-a, kako je iskazana u rješenjima o ovrsi, tj. u iznosu od 332.402,44 kn, podmirena u cijelosti, te da je porezno tijelo izdalo stečajnom dužniku brisovno očitovanje dana 17. ožujka 2015. Iz tog očitovanja da je razvidno da je taj porezni dug, zajedno s kamatama, tj. u ukupnom iznosu od 376.615,48 kn, plaćen u cijelosti. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi da je osnovano osporavanje tražbine tuženika u ukupnom iznosu od 689.681,70 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, u stečajnom postupku koji se kod ovog suda vodi nad tužiteljem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj da nije uzeo u obzir odredbe Zakona o poreznoj upravi, kao i odredbe Zakona o doprinosima, te odredbe drugih posebnih zakona o naplati doprinosa, a po kojima je tuženik aktivno legitimiran. Tuženik da je prijavio u stečaju one tražbine za koje je tuženik to ovlašten temeljem navedenih propisa. Predlaže, stoga, odbijanje tužbenog zahtjeva.

Na pripremnom ročištu dana 5. srpnja 2016. tužitelj je predao podnesak u kojem navodi da tražbine iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, doprinosi za zapošljavanje, na plaću i iz plaće, kao niti tražbine radnika, da nisu bile predmet osporavanja niti su predmet ove parnice. Tužitelj navodi da je predmet prijave tražbine tuženika, a koja tražbina je od strane stečajnog upravitelja priznata, a od strane osporavatelja iz ovog postupka osporena, tražbina po osnovi PDV-a u iznosu od 666.051,11 kn, od čega na glavnicu otpada 496.452,55 kn, porez na potrošnju 6.779,62 kn, članarina turističkim zajednicama 8.633,03 kn, sudske pristojbe 10.495,00 kn, članarina HGK 4.851,21 kn, doprinos HGK 2.866,73 kn i novčane kazne 80.600,00 kn. Samo tražbina PDV-a da pripada tuženiku, a prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelj da ističe u odnosu na preostale tražbine. Tražbina po osnovi sudskih pristojbi da ne postoji, te da tuženik nije dostavio nikakvu ovršnu ispravu za tu tražbinu. Što se tiče tražbine po osnovi PDV-a, ukupna tražbina po toj osnovi po prijavama PDV-a da iznosi ukupno 133.395,45 kn, a taj iznos tužitelj da je platio, a tuženik mu je izdao brisovno očitovanje.

3. Tuženik u podnesku od 8. rujna 2016. ističe da je prema odredbama Zakona o poreznoj upravi i Zakona o doprinosima ista nadležan za provođenje postupaka naplate i ovrhe radi naplate poreza i drugih javnih davanja, te poslove vezane uz stečajni postupak i postupak predstečajne nagodbe. Odredbom članka 36. točka 5. Stečajnog zakona, da je propisano da Ministarstvo financija – Porezna uprava, može prijaviti tražbine po osnovi poreza, prireza, doprinosa za obvezna osiguranja koja se prema zakonu obvezno izdvajaju iz prihoda, odnosno plaća, kao i druge tražbine koje je ovlaštena naplaćivati na temelju posebnih propisa, osim tražbina po osnovi poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada i doprinosa iz osnovice za osiguranike po osnovi radnog odnosa. Porezna uprava da provodi i nadzor obračuna i naplate obvezne članarine Hrvatskoj gospodarskoj komori. U prijavi tražbine tuženik da je kao uplatni račun naveo račun pravne osobe kojoj pripada javno davanje, a ne račun državnog proračuna. Niti jednim propisom da nije zabranjeno da tuženik podnosi prijavu tražbine u stečaju u svoje ime, a za tuđi račun. Tuženik još navodi da s obzirom da je na parnicu upućen osporavatelj, da je stav stečajnog suda da tuženik za svoja potraživanja posjeduje ovršnu ispravu. Parnični sud da nije ovlašten utvrđivati valjanost ovršnih isprava odnosno upravnih akata.

4. Tužitelj u podnesku od 20. rujna 2016. ističe da se odredba članka 36. stavak 5. Stečajnog zakona (NN 71/15), ne primjenjuje u ovom postupku, jer je taj Zakon stupio na snagu dana 1. rujna 2015. god., a stečajni postupak nad tužiteljem je pokrenut prije tog datuma. Osim toga, ta odredba da regulira predstečajni postupak, a stečajni postupak da regulira odredba članka 257. istog Zakona. U toj odredbi da se ne navodi da bi porezna uprava bila ovlaštena podnositi prijave tražbine. Također da se to ne navodi u odredbi članka 4. Zakona o poreznoj upravi. Odredbom članka 173. Stečajnog zakona, da je propisano da prijavu tražbine podnose stečajni vjerovnici, a prema odredbi članka 80. stavak 1. Stečajnog zakona, stečajni vjerovnik da je osobni vjerovnik dužnika. Tim Zakonom da nije propisana mogućnost podnošenja prijava u ime i za račun drugih vjerovnika, a konkretno, tuženik da je tražbinu prijavio kao svoju. Sam stečajni upravitelj u tablici vjerovnika da nije naveo kao vjerovnike fondove, HGK, TZ, jedinice lokalne samouprave, već je te tražbine priznao tuženiku. Prema odredbama Zakona o poreznoj upravi, poslovi porezne uprave da su i poslovi vezani uz stečajni postupak, ali tu da ne spadaju poslovi podnošenja stečajnih prijava u ime drugih vjerovnika, a posebno ne u svoje ime. Tužitelj još navodi da s obzirom da je upućen u parnicu, da je dužan dokazati da ne postoji ovršna isprava u korist tuženika. Porezno rješenje, koje u konkretnom slučaju po stavu tuženika predstavlja ovršnu ispravu, i koju je dostavio uz prijavu tražbine, da dokazuje da to nije ovršna isprava u korist tuženika, već da je to ovršna isprava koju je donijelo tuženikovo tijelo. Iz samog rješenja da je razvidno da se radi o tražbinama koje pripadaju drugim vjerovnicima, dužniku da je naloženo da utvrđene obveze plati u korist drugih vjerovnika.

5. Na ročištu za glavnu raspravu dana 19. siječnja 2017. tuženik je istakao da se brisovno očitovanje od 17. ožujka 2015. ne odnosi na tražbine koje su predmet prijave u stečajnom postupku, a tužitelj je naveo da se brisovno očitovanje odnosi na cjelokupne tražbine tuženika prema tužitelju dospjele do dana izdavanja brisovnog očitovanja.

6. Rješenjem posl.br. P-174/2016-14 od 14. travnja 2017. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, jer je tužitelj kao pravna osoba prestao postojati, uslijed brisanja iz sudskog registra zbog obustave i zaključenja stečajnog postupka.

7. Rješenjem posl.br. P-174/2016-16 od 4. svibnja 2017. nastavljen je postupka u ovoj pravnoj stvari, a na prijedlog pravnog sljednika tužitelja, putem osporavatelja MZ.

8. Na ročištu dana 20. rujna 2017. tužitelj je učinio nespornim da se brisovno očitovanje na koje se pozivao, odnosi na razdoblje zaključno sa 2009., a prijava tražbine da se odnosi na razdoblje od 2010. pa do 2014. S obzirom na činjenicu da pravilno obračunati PDV iznosi 133.395,45 kn, s time da je tužitelj u međuvremenu od tog iznosa platio 38.000,00 kn, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev za nespornu razliku od 95.395,45 kn, odnosno tužbom zahtijeva utvrđenje da ne postoji tražbina tuženika u ukupnom iznosu od 594.223,25 kn. Preostali iznos po osnovi PDV-a da osporava jer da je tražbina neosnovana, odnosno plaćena, dok preostale tražbine po osnovi doprinosa i članarina osporava prigovorom nedostatka aktivne legitimacije tuženika u stečajnom postupku. Tuženik nije pristao na sniženje tužbenog zahtjeva.

9. Dana 20. listopada 2017. donesena je prvostupanjska presuda poslovni broj P-351/2017-21 kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, i to u dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 651.585,32 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, dok je odbačena tužba u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 38.096,38 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda.

10. Po žalbi tužitelja, kojom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, izuzev u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim zahtijeva utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika za iznos od 95.395,45 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Pž-7248/2017-2 od 27. svibnja 2020. djelomično odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 38.000,00 kn kao tražbine dugog višeg isplatnog reda, kao i dijelu kojim je odbačena tužba tužitelja (za 38.096,38 kn). Prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine tuženika u iznosu od 518.189,87 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda.

11. U obrazloženju drugostupanjske odluke se navodi, u odnosu na ukinuti dio prvostupanjske presude, da je obrazloženje presude proturječno s ispravama u spisu te da nema razloga o odlučnim činjenicama, uslijed čega da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te je dovelo i do pogrešne promjene materijalnog prava. Naime prvostupanjski sud da navodi da nije sporno da tuženik posjeduje ovršnu ispravu za tražbinu u iznosu od 332.402,44 kn i pripadajuću kamatu, u iznosu od 129.773,78 kn i 32.383,06 kn, zatim za iznos od 500,00 kn po osnovi pristojbe, za tražbine po osnovi poreza na potrošnju u iznosu od 6.779,62 kn, tražbine po osnovi članarine turističkim zajednicama u iznosu od 8.633,03 kn, tražbine na ime članarine Hrvatske gospodarske komore u iznosu od 4.851,21 kn i doprinosa za Hrvatsku gospodarsku komoru u iznosu od 2.866,73 kn, ukupno po ovim osnovama 23.130,59 kn, odnosno sveukupno 518.189,87 kn. Tužitelj da je međutim tijekom čitavog postupka tvrdio da tuženik ne posjeduje ovršne isprave. Prvostupanjski sud da navodi da je tuženik bio ovlašten prijaviti te tražbine u stečajnom postupku, i da je stoga neosnovan tužiteljev prigovor nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje prijave. Prvostupanjski sud da je svoj zaključak o postojanju ovršne isprave utemeljio na činjenici da su za nabrojane tražbine donesena rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave, a koja rješenja je tuženik priložio uz prijavu tražbina u stečaju. Rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršnih isprava da međutim nije ovršna isprava niti ga tako definiraju odredbe Ovršnog zakona, niti Općeg poreznog zakona, te da se ne može unaprijed, bez provjere same ovršne isprave na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi, uzeti i da doista postoji ovršna isprava i da li posjeduje sve što treba imati ovršna isprava. U ovom slučaju to tim više, budući rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno te može biti ukinuto, poništeno ili preinačeno pa i iz razloga što ovršna isprava na temelju koje je doneseno to rješenje o ovrsi, i nije ovršna isprava. Stoga da se radi o ovelikoj vjerojatnosti da postoji ovršna isprava, ali da bi trebalo provjeriti tu ovršnu ispravu, što da prvostupanjski sud nije učinio već je zaključivao na posredni način, o postojanju ovršne isprave koje nema u spisu. Inače da je neosnovan žalbeni razlog da tuženik nije ovlašten u stečajnom postupku prijavljivati tražbine koje se odnose na porez na potrošnju, članarinu turističkih zajednica te članarinu i doprinose HGK. Ovo stoga jer je prema odredbi čl. 4. st. 5. t. 11. Zakona o poreznoj upravi (NN 148/13 i 141/14) koji je bio na snazi u sporno vrijeme u nadležnosti Porezne uprave bilo i provođenje postupka naplate i ovrhe radi naplate poreza, doprinosa i drugih javnih davanja, kao i poslovi vezani uz stečajni postupak i postupak predstečajne nagodbe. Također da je i neosnovan žalbeni navod da sud nije mogao odbaciti tužbu za dio tražbine za koji ne postoji ovršna isprava iz razloga jer je u stečajnom postupku tužitelj upućen u parnicu radi utvrđivanja osnovanosti osporavanja. Naime u situaciji kad ne postoji pravomoćna i ovršna odluka i u njoj utvrđena tražbina kojom se stečajnom dužniku nalaže platiti određeni iznos, a koju tražbinu je priznao stečajni upravitelj, a osporio neki od vjerovnika, tada da se u parnicu upućuje vjerovnik čija je tražbina osporena, a u smislu odredbe čl. 178. st. 2. Stečajnog zakona. U toj parnici osporavatelj nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika. Stoga da je prvostupanjski sud za iznos tražbine od 38.096,38 kn, budući je utvrdio da se radi o tražbini za koju ne postoji ovršna isprava, a što tužitelj i ne osporava, pravilno odbacio tužbu. Tužitelj da nema procesnu legitimaciju za pokretanje parnice, neovisno o tome što je stečajni sudac u stečajnom postupku na parnicu uputio tužitelja. Tužitelj da je u tom slučaju mogao pobijati rješenje o upućivanju na parnicu, što da nije učinio. U ponovljenom postupku sud da će utvrditi koje potraživanje tuženika se temelji na ovršnim ispravama, te nakon toga odlučiti o procesnoj legitimaciji tužitelja u dijelu u kojem se tražbine ne temelje na ovršnim ispravama, i donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

12. U ponovljenom postupku, na ročištu dana 08. listopada 2020. god., tužitelj je istakao da od početka tvrdi da tuženik ne posjeduje ovršne isprave, međutim kad je stranka upućena u parnicu, tada da se više ne može preispitivati procesna legitimacija za podnošenje tužbe. Tuženik je istakao da je i u drugostupanjskoj odluci naveden stav da je u slučaju nepostojanja ovršne isprave za pokretanje parnice legitimiran vjerovnik čija je tražbina osporena.

13. Dana 20. studenog 2020. doneseno je rješenje posl.br P-420/2020-34, kojim je odbačena tužba tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje da je osnovano osporavanje tražbine tuženika kao tražbine drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku nad tužiteljem, a u iznosu od 518.189,87 kn. Sud je tako odlučio jer je utvrdio da tuženik ne posjeduje ovršne isprave za tražbine koje su predmet osporavanja od strane tužitelja, te da u situaciji kada za tražbinu ne postoji ovršna isprava, u parnicu se upućuje stečajni vjerovnik čija je tražbina osporena u smislu odredbe članka 178. stavak 2. SZ-a. U konkretnom slučaju, da tužitelj nije ovlašten pokrenuti parnicu, već je istu bio dužan pokrenuti tuženik kao vjerovnik, pa je tužba nedopuštena. Pri tome da nije odlučna eventualna pogrešna uputa stečajnog suca, koji je u parnicu uputio tužitelja.

14. Rješenjem posl.br. Pž-27/2021-2 od 26. siječnja 2021., odbijena je žalba tužitelja, kao neosnovana, i potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbacivanju tužbe.

15. Rješenjem posl.br. Revd-2162/2021-2 od 8. lipnja 2022., tužitelju je dopuštena revizija protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-27/2021-2 od 26. siječnja 2021., zbog pravnog pitanja da li je osporavatelj tražbine u stečajnom postupku ovlašten i legitimiran podnijeti tužbu radi utvrđenja osnovanosti osporavanja tražbine drugog vjerovnika u situaciji kada stečajni sud upravo osporavatelja uputi u parnicu, navodeći da za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, i kada to rješenje postane pravomoćno, a tek u parnici se utvrdi da ovršna isprava ne postoji.

16. Po reviziji tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem posl.br. Rev-1323/2022-2 od 22. svibnja 2024., prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, te je predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju revizijske odluke navodi se da pogrešna uputa o pravnom lijeku, po stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i revizijskog suda, ne smije ići na štetu stranke, pa ni onda kada stranku zastupa odvjetnik, jer je temeljna pretpostavka da sudovi poznaju propise, i da daju pravilnu, zakonitu uputu o pravnom lijeku. Stoga da u ovom slučaju je pravno shvaćanje koje su iznijeli nižestupanjski sudovi, neprihvatljivo, u dijelu gdje je odlučeno da eventualna pogrešna uputa stečajnog suca, nije odlučna. Naime, pravo na pristup sudu da podrazumijeva i pravo na pokretanje postupka, a da bi pravo na pristup sudu bilo djelotvorno, stranka mora imati realnu priliku osporiti čin koji predstavlja miješanje u njena prava.

17. Tuženik u podnesku od 1. listopada 2024., ističe, glede postojanja ovršne isprave, da je Općim poreznim zakonom iz 2008. godine, koji se ovdje ima primijeniti, propisano da obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanom roku radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, predstavlja ovršnu ispravu. Sve osporene prijave da su od strane tuženika podnesene temeljem obračunske prijave, a prijave po osnovi plaćanja pristojbi, da su utvrđene ovršnim rješenjem tuženika, dakle temeljem ovršnih isprava. U odnosu na istaknuti prigovor tužitelja da tuženik nije osobni vjerovnik stečajnog dužnika, ističe da je Zakonom o poreznoj upravi propisano da su poslovi Porezne uprave provođenja postupka naplate i ovrhe radi naplate poreza, doprinosa i drugih javnih davanja, te poslovi vezani uz stečajni postupak i postupak predstečajne nagodbe. Tužitelj da pogrešno tumači pojam osobnosti. Pojam osobni dužnik, da znači da stečajni dužnik svom vjerovniku odgovara za svoj dug cjelokupnom svojom imovinom. Tužitelj da je također osporio prijavljene iznose s osnove kamata na glavni dug, jer da se radi o tražbini nižeg isplatnog reda. U konkretnom slučaju, tuženik da je osim glavnog duga prijavio i zatezne kamate za razdoblje od dospijeća do otvaranja stečajnog postupka, kada se, dakle, ne radi o kamatama od otvaranja stečajnog postupka nadalje, što bi predstavljalo tražbinu nižeg isplatnog reda. Stoga da se u konkretnom slučaju radi o tražbinama višeg isplatnog reda. Glede tražbine po osnovi poreza na dodanu vrijednost, tuženik ističe da je ovršnim ispravama, i to prijavama PDV-a za 2010., 2011., 2012. i 2013. godinu, obuhvaćen cjelokupni prijavljeni dug po toj osnovi, tj. glavnica u iznosu od 496.452,55 kn, sa zateznim kamatama do otvaranja stečajnog postupka. Sam stečajni dužnik da je temeljem citiranih prijava u točki IV. iskazao sveukupne godišnje obveze u iznosu od 847.331,64 kn, odnosno za 2010. godinu 570.114,11 kn, za 2011. godinu 156.161,81 kn, za 2012. godinu 114.196,28 kn, i za 2013. godinu 6.859,44 kn. U točki V. prijave PDV-a, dužnik da je iskazao zbroj mjesečnih obveza PDV-a za tu godinu za koju se podnosi porezna prijava, a što je bio dužan podmiriti po dospijeću svake pojedine mjesečne obveze. Prijavom da nisu iskazane mjesečne uplate koje je dužnik stvarno izvršio, nego obaveze koje je dužnik bio dužan izvršiti po mjesečnim prijavama poreza. Dužnik da je tijekom 2009., 2010. i 2011. godine vršio uplate ovog poreza, ali tim uplatama da su najprije podmirene prethodno nastale obveze s ovog osnova, odnosno obveze nastale 2009. i 2010. godini koje dužnik nije redovito podmirio u tim godinama, odnosno po njihovom mjesečnom dospijeću. Navedeno da je sukladno odredbi članka 19. stavak 1., 20. stavak 1., i 114. Općeg poreznog zakona iz 2008. godine, odnosno odredbi članka 128. sada važećeg Općeg poreznog zakona. Također da je navedeno sukladno odredbama 171. i 172. ZOO-a. Dužnik da nije redovno podmirivao svoje obveze s osnove ovog poreza, pa da je prije podnošenja prijave za 2010. godinu imao nepodmireno dugovanje iz prethodne godine, te da je s danom 1. siječnja 2011. bio dužan glavnicu za 2009. godinu, koja se podnosila u 2010. godini, i to u iznosu od 275.817,24 kn. Stoga da je uplatama koje je vršio u 2010. godini, kada je uplatio ukupno 593.014,72 kn, i u 2011. godini, kada je uplatio 67.675,52 kn, namirena najprije cjelokupna kamata, pa najstarija glavnica poreznog duga iz prethodnih godina, dok je za preostali iznos umanjena dužnikova godišnja obveza PDV-a za 2010. godinu. Na taj način, dužnik da je na dan 1. siječnja 2012. dužan glavnicu u iznosu od 371.350,58 kn, i to na ime preostalog neplaćenog iznosa po godišnjoj prijavi za 2010., plus obveze po mjesečnim prijavama koje je dužnik predavao mjesečno u 2011. godini, uvećano za pripadajuće kamate. U 2012. godini i nadalje, dužnik da nije uplatio iznos koji bi podmirio glavnicu poreznog duga po ovoj osnovi, već je uplatio u 2013. godini iznos od 38.000,00 kn, kojim iznosom je namiren dio kamata. Dužnik da je predao prijave PDV-a za 2011., 2012. i 2013. godinu, u kojima su iskazane gore navedene obveze. Slijedom navedenog, stečajni dužnik da je dužan prijavljenu glavnicu u iznosu od 496.452,55 kn, temeljem prijava PDV-a za 2011., 2012. i 2013. (ukupni iznos od 277.217,53 kn), u cijelosti, te za preostali dio od prijave PDV-a za 2010. godinu, iznos od 219.235,02 kn. Inače ukupna obveza PDV-a za 2010. godinu da je iznosila 570.114,11 kn

18. Na ročištu za glavnu raspravu dana 12. studenog 2024., stranke su ustrajale kod dotadašnjih navoda. Tužitelj je dodao da je tuženik u stečajnom postupku prijavio po osnovi PDV-a ukupno 666.051,11 kn, na ime glavnice i kamata, i to za razdoblje od 2010. do 2013., te za dio 2014. godine, za koje razdoblje da je dostavio prijave PDV-a, iz kojih da proizlazi da za to razdoblje obveza PDV-a iznosi svega 133.395,45 kn. Za taj iznos da je u ovom postupku tužba pravomoćno odbijena. Po osnovi ostalih poreza i javnih davanja, da treba odlučiti da li je osporavanje osnovano, pogotovo u odnosu na osporeni iznos od 80.600,00 kn, koji se odnosi na novčane kazne koje su niži isplatni red, te članarine i doprinosi turističkim zajednicama koji da pripadaju jedinicama lokalne samouprave. Porezna uprava te tražbine da može naplaćivati samo u ime i za račun jedinica lokalne samouprave, a ne u svoje ime i za svoj račun. Tuženik, naime, da nije osobni vjerovnik tih tražbina. Tuženik je još istakao da je uz podnesak od 1. listopada 2024. dostavio vjerodostojne isprave kojima dokazuje tražbinu po osnovi PDV-a. Istakao je da je izvršeno preračunavanje na način da su najprije zatvarane najstarije obveze i kamata. Tužitelj je na to odgovorio da su navodi iz posljednjeg podneska tuženika protivni dosadašnjim navodima tuženika. Usprotivio se korištenju novih dokaza, ističući da tuženik tražbinu nije prijavio temeljem sada dostavljenih vjerodostojnih isprava, već temeljem prijava PDV-a kao ovršnih isprava.

19. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, te uvidom u ovosudni spis posl.br. St-307/14. Sud nije uzeo u obzir dokumentaciju koju je tuženik dostavio uz podnesak od 1. listopada 2024., kao niti dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da navedeni dokazi nisu predloženi do zaključenja prethodnog postupka, a pozivom na odredbu članka 299. stavak 2. i 3. ZPP-a.

20. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

21. Nije sporno da je tuženik u stečajnom postupku nad tužiteljem prijavio tražbinu u iznosu od 518.189,87 kn kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda.

22. Nije sporno da je osporavatelj MZ stečajni vjerovnik tužitelja, te da je osporio tuženikovu tražbinu u cijelosti.

23. Nije sporno da je stečajni upravitelj tužitelja u cijelosti priznao prijavljenu tražbinu tuženika, i nije sporno da je stečajni vjerovnik MZ kao osporavatelj, upućen pokrenuti parnicu, u roku od 8 dana radi utvrđenja osnovanosti njegovog osporavanja, do visine od 518.189,87 kn. Isto je razvidno iz ovosudnog rješenja posl.br. St-307/14-77 od 11. veljače 2016. (list 5-7 spisa).

24. Nije sporno niti da je osporavatelj pravodobno pokrenuo ovu parnicu, u ime i za račun stečajnog dužnika, a iz ovosudnog spisa posl.br. St-307/14, razvidno je da je osporavatelj rješenje o upućivanju u parnicu primio dana 17. veljače 2016. (list 57 ovog spisa), dok je tužba podnesena dana 25. veljače 2016.

25. Nije sporno da je tuženik prijavio slijedeće tražbine:

- tražbina po osnovi PDV-a, u ukupnom iznosu od 494.559,28 kn (glavnica 332.402,44 kn, kamata 129.773,78 kn i 32.383,06 kn),

- porez na potrošnju, u iznosu od 6.779,62 kn,

- članarina turističkim zajednicama, u iznosu od 8.633,03 kn,

- sudske pristojbe, u iznosu od 500,00 kn,

- članarina HGK, u iznosu od 4.851,21 kn,

- doprinos HGK, u iznosu od 2.866,73 kn.

26. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, s obzirom na spornu činjenicu da li tuženik za tražbine po osnovi PDV-a posjeduje ovršnu ispravu.

27. Sporno je koliko iznosi tražbina po osnovi PDV-a za razdoblje 2010. - 2014. god., odnosno da li postoji tražbina po toj osnovi u iznosu od 332.402,44 kn, pored tražbine u iznosu od 133.395,45 kn za koji iznos je već pravomoćno presuđeno da je tražbina tuženika osnovana, odnosno osporavanje neosnovano.

28. U odnosu na tražbinu po osnovi sudskih pristojbi, sporno je da li tuženik za tu tražbinu raspolaže ovršnom ispravom.

29. U odnosu na tražbinu tužitelja po osnovi obračunatih zateznih kamata za razdoblje do otvaranje stečaja, u iznosu od 129.773,78 kn, i 32.383,06 kn, sporno je da li se radi o tražbini drugog višeg isplatnog reda.

30. U odnosu na tražbine po osnovi poreza na potrošnju u iznosu od 6.779,62 kn, članarine turističkim zajednicama u iznosu od 8.633,03 kn, članarine HGK u iznosu od 4.851,21 kn, i doprinosa za HGK u iznosu od 2.866,73 kn, sporno je da li je tuženik aktivno legitimiran prijaviti te tražbine u stečajnom postupku, s obzirom na nespornu činjenicu da sve navedeno ne predstavlja prihod tuženika.

31. U situaciji kada za tražbinu ne postoji ovršna isprava, u parnicu se upućuje stečajni vjerovnik čija je tražbina osporena, radi utvrđivanja osporene tražbine, a u smislu odredbe članka 178. stavak 2. Stečajnog zakona (NN 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06 i 116/10, dalje: SZ). Po toj zakonskoj odredbi ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj, stečajni sudac će stečajnog vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine. Osporavatelj u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika. Prema odredbi stavka 4. istog članka ako za osporenu tražbinu postoji ovršna isprava, stečajni sudac će na parnicu uputiti osporavatelja da dokaže osnovanost svoga osporavanja. Iz navedenog, dakle, slijedi da tužitelj, ukoliko tuženik ne posjeduje ovršnu ispravu, nije ovlašten pokrenuti parnicu, već je parnicu dužan pokrenuti tuženik kao vjerovnik. Tužba je, međutim, i u tom slučaju dopuštena, iz razloga jer nije sporno da je u konkretnom slučaju na parnicu od strane stečajnog suda upućen osporavatelj, a ne stečajni dužnik. Naime, prema stavu revizijskog suda, pogrešna uputa stečajnog suda predstavlja pogrešnu uputu o pravnom lijeku, koja ne smije ići na štetu stranke, pa ni onda kada stranku zastupa odvjetnik, jer je temeljna pretpostavka da sudovi poznaju propise i daju pravilnu i zakonitu uputu o pravnom lijeku.

32. Kako je, dakle, tužba u svakom slučaju dopuštena, valja ocijeniti da li je osporavatelj osnovano osporio tuženikove tražbine prema stečajnom dužniku. Glede tražbine po osnovi PDV-a, u ukupnom iznosu od 494.559,28 kn (glavnica 332.402,44 kn, kamata 129.773,78 kn i 32.383,06 kn):

33. Nije sporno da je tuženik u stečajnom postupku nad tužiteljem prijavio tražbinu po osnovi prijava PDV-a za razdoblje od 2010. do 2014. godine u iznosu od 133.395,45 kn i 332.402,44 kn, na ime glavnog duga.

34. Sporno je koliko iznosi navedena tražbina po osnovi PDV-a.

35. Nije sporno da je tuženik u stečajnom postupku prijavio tražbinu po osnovi PDV-a za razdoblje od 2010. do 2014. god. u ukupnom iznosu od 133.395,45 kn, temeljem tužiteljevih godišnjih prijava PDV-a kao ovršnih isprava. U ovom dijelu, tužbeni zahtjev tužitelja je pravomoćno odbijen ovosudnom presudom posl.br. P-351/2017-21 od 20. listopada 2017.

36. Tuženik je u stečajnom postupku po osnovi PDV-a prijavio još i tražbinu u ukupnom iznosu od 363.057,10 kn, i to temeljem rješenja o ovrsi Ur.br. 513- 07-08/11-1 od 6. travnja 2011. (list 18-21 spisa), te je dostavio to rješenje kao dokaz uz prijavu, a također i novo rješenje istog tijela Ur.br. 513-07-08/14-44 od 24. rujna 2014. god. (list 21-23 spisa), a koje je doneseno u ponovljenom postupku nakon što je rješenje od 6. travnja 2011. god. bilo poništeno. Iz tog rješenja proizlazi da tražbina po osnovi PDV-a, temeljem ovršnih isprava specificiranih u tom rješenju, iznosi 332.402,44 kn na ime glavnice, dok zatezna kamata na taj iznos za razdoblje do 6. travnja 2011. god. iznosi 9.122,09 kn. Iz preslike upravnog spisa pribavljenog od strane Porezne uprave (list 79-132 spisa), razvidno je da je po ovoj osnovi temeljem rješenja koje je u tom postupku bilo doneseno 6. travnja 2011. god., namireno ukupno 49.083,00 kn (dopis Porezne uprave od tog dana, upućen Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci – list 97 i 98 ovog spisa), te da je time zatvoren dio zatezne kamate na glavni dug po tom rješenju, tako da preostala zatezna kamata, obračunata do dana otvaranja stečaja, iznosi 129.773,78 kn. Tužitelj nije dokazao da je platio više po ovoj osnovi, niti tvrdi i dokazuje da iznos od 38.000,00 kn, namiren prema zapisniku o neposrednoj prodaji od 10. prosinca 2013. god., nije uzet u obzir od strane tuženika, prilikom podnošenja prijave u stečajnom postupku. Nasuprot tome, iz tuženikove prijave je razvidno da je priložio, između ostalog, i upravo taj zapisnik. Također je nesporno da se brisovno očitovanje koje je izdala Porezna uprava dana 17. ožujka 2015. god. (list 78 spisa) odnosi na ranije obveze stečajnog dužnika koje nisu predmet prijave tražbine u stečajnom postupku. Navedeno proizlazi i iz očitovanja Porezne uprave od 28. srpnja 2017. god. (list 77 spisa).

37. Tužitelj, dakle, za tražbinu u iznosu od 332.402,44 kn, te za pripadajuću kamatu u iznosu od 129.773,78 kn, ima rješenje o ovrsi, koje nije postalo pravomoćno, jer je pravni prednik tužitelja na to rješenje nesporno uložio žalbu. S obzirom na takvo stanje stvari, po stavu ovog suda, teret dokaza da ne postoji tražbina utvrđena nepravomoćnim rješenjem o ovrsi, je na ovršeniku, ovdje tužitelju, koji je dužan dokazati postojanje razloga iz odredbe članka 50. stavak 1. Ovršnog zakona (NN 112/12, NN 25/13, NN 93/14, NN 55/16, NN 73/17, NN 131/20, NN114/22 i NN 6/24), dalje OZ. Prema toj zakonskoj odredbi, protiv rješenja o ovrsi, ovršenik može izjaviti žalbu:

1. ako isprava na temelju koje je ono doneseno nije ovršna isprava,

2. ako ta isprava nije stekla svojstvo ovršnosti,

3. ako je ovršna isprava ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost, ili je utvrđeno da je bez učinka,

4. ako su se stranke javnom, ili po zakonu ovjerovljenom ispravom, sastavljenom nakon nastanka ovršne isprave sporazumjele da ovrhovoditelj neće na temelju ovršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti ovrhu,

5. ako je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha,

6. ako je ovrha određena na predmetu koje je izuzeto od ovrhe, odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena,

7. ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika,

8. ako nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano,

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavljanja potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave,

10. ako je ispunjenje tražbine makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe, ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, ili

11. ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

38. U konkretnom slučaju, tužitelj kao ovršenik iz rješenja o ovrsi, nije dostavio žalbu podnesenu protiv rješenja o ovrsi, niti je u ovom postupku istakao iz kojih razloga je žalbu podnio. Po stavu ovog suda, u ovom postupku, tužitelj ne može isticati razloge osporavanja izvan onih navedenih u žalbi protiv rješenja o ovrsi. U ovom postupku, tužitelj tvrdi da osnovana tražbina tuženika po osnovi PDV-a za razdoblje od 2010. do 2014. godine iznosi 133.395,45 kn na ime glavnog duga, ali da je tuženik tu tražbinu prijavio i kao tražbinu utemeljenu na godišnjim prijavama PDV-a, kao ovršnim ispravama., odnosno tvrdi da je tuženik dva puta prijavio istu tražbinu, pri čemu tužitelj ne osporava da je tražbina po osnovi godišnjih prijava PDV-a u iznosu od 133.395,45 kn, osnovana (u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje osnovanosti osporavanja te tražbine, je pravomoćno odbijen). Ujedno tvrdi da njegova sveukupna obveza po osnovi PDV-a za predmetno razdoblje iznosi svega 133.395,45 kn.

39. Sve kada bi se i uzelo da je tužitelj ove prigovore istakao već u žalbi protiv rješenja o ovrsi, prigovori ne bi bili osnovani. Naime, tužitelj nije dokazao da su ovršne isprave koje su bile temelj rješenja o ovrsi, upravo godišnje prijave PDV-a za razdoblje od 2010. do 2014. godine, koje glase na ukupni iznos od 133.395,45 kn. U rješenju o ovrsi Klasa UP/I-415-02-11- 01/296, Urb. br. 513-07-08/14-44 od 24. rujna 2014. (str. 109-11 spisa), kao ovršna isprava za dio rješenja po osnovi PDV-a, navodi se obrazac prijave PDV-a za razdoblje od 1. srpnja 2010. do 28. veljače 2011. Slijedi da temelj ovog rješenja o ovrsi nisu godišnje prijave PDV-a za 2010. i 2011. godinu, niti su to godišnje prijave PDV-a za kasnije razdoblje. Obveza po osnovi PDV-a, nije samo obveza po godišnjoj prijavi, već i po mjesečnim prijavama PDV-a. Godišnja prijava podnosi se samo za pozitivnu ili negativnu razliku između ukupne godišnje obveze po osnovi PDV-a, i plaćenog iznosa po mjesečnim prijavama. Tužitelj, dakle, nije dokazao tvrdnju da je ovršna isprava temeljem koje je donijeto rješenje o ovrsi istovjetna ovršnim ispravama (godišnje prijave PDV-a za razdoblje od 2010. do 2014. godine), temeljem kojih tuženik u stečajnom postupku već potražuje isplatu iznosa od 133.395,45 kn, odnosno nije dokazao da se radi o istovjetnim tražbinama, koje tuženik dva puta potražuje. Također nije dokazao da njegova obveza po ovršnoj ispravi koja je bila temelj rješenja o ovrsi, iznosi manje od iznosa za koji je određena ovrha.

40. Stoga sud zaključuje da tužitelj, na kojem je teret dokaza kao osporavatelju, kraj činjenice da tuženik raspolaže rješenjem o ovrsi, nije dokazao osnovanost svog osporavanja u dijelu koji se odnosi na glavnicu po rješenju o ovrsi, u iznosu od 332.402,44 kn, i pripadajuću zateznu kamatu u iznosu od 129.773,78 kn.

41. Pri tome nije osnovan prigovor tužitelja na tražbinu po osnovi zatezne kamate kojim tvrdi da je zatezna kamata tražbina nižih isplatnih redova. Naime, predmet prijave u konkretnom slučaju je zatezna kamata obračunata na glavnicu za razdoblje od dospijeća pa do otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, a što je razvidno iz preslike spisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Klasa: 423-05/2014-01/115, koja je pribavljena od navedenog tijela (list 79-132 spisa). Ta zatezna kamata dijeli pravnu sudbinu glavnog duga, dok u niži isplatni red pripada zatezna kamata za razdoblje od otvaranja stečajnog postupka nadalje, a u smislu odredbe članka 71. stavak 2. i 72. stavak 1. točka 1. SZ-a.

42. Slijedom svega navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje osnovanosti osporavanja tražbine za ukupni iznos od 332.402,44 kn, na ime glavnog duga, kao i za pripadajuću zateznu kamatu u iznosu od 129.773,78 kn. Glede iznosa zatezne kamate na iznos od 133.395,45 kn, ističe se da iz tuženikove prijave tražbine, a niti iz pribavljenog poreznog spisa nije razvidno koliko iznosi zatezna kamata obračunata na glavnicu od 133.395,45 kn, po osnovi godišnjih prijava PDV-a. Međutim, kako zatezna kamata obračunata na tražbinu u iznosu od 332.402,44 kn, po osnovi rješenja o ovrsi, iznosi 129.773,78 kn (u što je uključen i iznos od 9.122,09 kn na ime obračunate kamate do 6. travnja 2011., koju tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku potražuje u obračunatom iznosu), a prijavljeno je ukupno 169.598,56 kn na ime zatezne kamate na cjelokupnu glavnicu od 496.452,55 kn, to proizlazi da zatezna kamata na (neprijavljenu) razliku od 164.050,11 kn iznosi ukupno 39.824,78 kn. Sud je, stoga, utvrdio razmjerni iznos zatezne kamate, koja otpada na glavnicu od 133.395,45 kn, te ona iznosi 32.383,06 kn (39.824,78 kn x 133.395,45 kn / 164.050,11 kn). Stoga je i u ovom dijelu tuženikova tražbina osnovana.

Glede tražbine po osnovi poreza na potrošnju u iznosu od 6.779,62 kn, tražbine po osnovi članarine turističkim zajednicama u iznosu od 8.633,03 kn, tražbine na ime članarine Hrvatske gospodarske komore u iznosu od 4.851,21 kn, i doprinosa za Hrvatsku gospodarsku komoru u iznosu od 2.866,73 kn:

43. U ovom dijelu sporno je da li je tuženik aktivno legitimiran prijaviti te tražbine u stečajnom postupku, dok nije sporno da je porez na potrošnju prihod jedinice lokalne uprave i samouprave, članarina turističkim zajednicama da je prihod turističke zajednice konkretne jedinice lokalne i područne samouprave, a članarina i doprinos Hrvatskoj gospodarskoj komori da je prihod Hrvatske gospodarske komore. Nije sporno niti da je tuženik ovlašten naplaćivati taj porez odnosno prihod prisilnim putem u smislu poreznih propisa, i nije sporno da tuženik za tu tražbinu posjeduje ovršnu ispravu. U situaciji kada postoji ovršna isprava, tražbina se može osporavati samo iz onih razloga iz kojih se može pobijati rješenje o ovrsi, odnosno iz razloga propisanih odredbom članka 50. OZ-a. Prema odredbi članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, osnovani žalbeni razlog bio bi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. U konkretnom slučaju nije niti sporno da je upravo tuženik ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, a u smislu poreznih propisa. Dakle, u situaciji kada postoji ovršna isprava, tražbina se može osnovano osporavati samo iz navedenih razloga, dok bi u situaciji kada tuženik ne raspolaže ovršnom ispravom, valjalo primijeniti odredbu članka 70. stavak 1. SZ-a, odnosno ovlaštenje tuženika za prijavu tražbine, cijeniti s obzirom na činjenicu da li je tuženik, odnosno Porezna uprava, osobni vjerovnik stečajnog dužnika. Stoga sud zaključuje da tužiteljevo osporavanje ovih tražbina, uslijed prigovora nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje prijave ovih tražbina, nije osnovan. Uostalom, drugostupanjskom odlukom posl.br. Pž-7248/2017-2 od 27. svibnja 2020., potvrđen je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik ovlašten za navedena potraživanja podnijeti prijavu tražbine u stečaju kao u postupku generalne ovrhe, i vršiti naplatu tih potraživanja. Drugostupanjski sud pozvao na odredbu članka 4. stavak 5. točka 11. Zakona o poreznoj upravi (NN 148/13 i NN 141/14), koji je u sporno vrijeme bio na snazi., prema kojoj odredbi su poslovi porezne uprave, između ostalog i provođenje postupka naplate i ovrhe radi naplate poreza, doprinosa i drugih javnih davanja, te poslovi vezani uz stečajni postupak i postupak predstečajne nagodbe. Stoga je i u ovom dijelu osporavanje tuženikove tražbine neosnovano. Glede tražbine po osnovi sudskih pristojbi u iznosu od 500,00 kn: 44. U ovom dijelu sporno je da li tuženik za tu tražbinu raspolaže ovršnom ispravom. Iz obrazloženja rješenja o upućivanju u parnicu poslovni broj St- 307/14-77 od 11. veljače 2016. god. (list 5-7 spisa), razvidno je da je tuženik za sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 500,00 kn dostavio rješenja o ovrsi od 28. listopada 2011., 4. siječnja 2011. i 19. listopada 2011. Ovdje nije sporno da su ta rješenja postala pravomoćna. Pravomoćno rješenje o ovrsi ne može se pobijati žalbom, pa slijedi da se niti u ovom postupku tužitelj ne može pozivati na razloge iz kojih se ta žalba može podnijeti u smislu prije citirane odredbe članka 50. stavak 1. OZ-a., dok druge prigovore nije ovlašten iznositi, pa tako niti prigovor da ne postoji ovršna isprava temeljem koje je doneseno pravomoćno rješenje o ovrsi. Stoga navedeni prigovor nije osnovan.

45. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je neosnovano osporavanje tuženikove tražbine po osnovi PDV-a u ukupnom iznosu (glavnica i kamata) od 494.559,28 kn, i po ostalim osnovama u ukupnom iznosu od 23.630,59 kn, odnosno sveukupno za 518.189,87 kn ili 68.775,61 EUR, koliko je sada predmet spora. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13, NN 70/19, NN 80/22, NN 114/22 i NN 155/23), dalje ZPP. Tuženiku je priznat trošak zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), dalje OT, a u svezi odredbe članka 41. stavak 1. Zakona o državnom odvjetništvu (NN 67/18 i NN 21/22), i to sastav odgovora na tužbu 690 bodova (Tbr. 8.1 OT), sastav podneska od 7. rujna 2016. 50 bodova (Tbr. 8.3. OT), pristup na pripremna ročišta dana 5. srpnja 2016. i 27. rujna 2016. po 345 bodova (Tbr. 9.2. OT), pristup na ročišta za glavnu raspravu dana 19. siječnja 2017. i 20. rujna 2017. po 690 bodova (Tbr. 9.1 OT), pristup na ročište dana 8. listopada 2020. i 12. studenog 2024. 519 bodova (Tbr. 9.1. OT), sastav podneska od 1. listopada 2024. 50 bodova (Tbr.8.3.OT), odnosno ukupno 3.898 bodova, ili 7.796,00 EUR (vrijednost boda 2,00 EUR – Tbr. 53 OT).

U Rijeci, 19. prosinca 2024.

Sudac:

Željka Štrk-Vozila

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave iste sukladno odredbi čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).