REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4398/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ŠŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mislav Šarac, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d., Zagreb, Palmotićeva 68, protiv tuženika:

Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 12. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja i zamjenika tužiteljevog opunomoćenika te tuženikovog opunomoćenika, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu, sadržajno potvrđenog po javnoj bilježnici RŽ pod br. OU- 550/2006, a koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.799,65 EUR / 21.094,00 HRK, zbog preplaćenog tečaja, zajedno sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 11,19 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 13,43 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- 14,44 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 8,80 EUR od 22. travnja 2009. do isplate,

- 12,18 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 7,91 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 4,77 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 5,60 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 7,26 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 7,12 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 5,44 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 8,59 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 11,11 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 14,69 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 13,87 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 18,74 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- 17,82 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 19,61 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 35,19 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 31,98 EUR od 3. kolovoza 2010. do isplate,

- 41,78 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- 38,01 EUR od 2. listopada 2010. do isplate,

- 59,05 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 59,05 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 59,05 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 48,70 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 52,33 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 47,42 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- 48,54 EUR od 3. svibnja 2011. do isplate,

- 68,13 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 67,76 EUR od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 86,41 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 67,95 EUR od 28. rujna 2011. do isplate,

- 67,31 EUR od 29. listopada 2011. do isplate,

- 66,61 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 67,10 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 71,49 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 75,32 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- 75,83 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 73,18 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- 74,97 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 76,19 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 74,13 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 74,68 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 73,13 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- 69,80 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 73,35 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 75,06 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 73,86 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 70,59 EUR od 23. veljače 2013. do isplate,

- 72,86 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 73,35 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- 71,12 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 64,18 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 64,00 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 66,63 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 68,44 EUR od 1. rujna 2013. do isplate i

- 72,23 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.186,74 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 3. lipnja 2020. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj s tuženikom, kao kreditorom, 14. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 029-50- 3669812, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos 26.832,06 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U navedenom Ugovoru o kreditu u čl. 4. je ugovoreno da se kredit isplaćuje u 84 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća sukladno čl. 7. Ugovora. Navedena odredba u Ugovoru je temeljem kolektivne tužbe, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03. ) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, u istom čl. je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također, tuženik nije predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja, koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i poseban rizik valutne klauzule, koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Budući da je Ugovor o kreditu nesporno sklopljen u razdoblju obuhvaćenom presudom (Ugovor o kreditu sklopljen 14. rujna 2006., a presuda se odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezan za pravna utvrđenja iz odnosnih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit, te je preplatio iznose koje je tuženik obračunao zbog tečajnih razlika, a za što nije imao osnove. Uvidom u rekonstrukciju otplate kredita razvidno je da je tužitelj zbog preplaćenog tečaja CHF u odnosu na početni tečaj švicarskog franka preplatio ukupno iznos 22.568,48 kn. Slijedom navedenog, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplate iznosa 22.568,48 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kao i troškova postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 10. ožujka 2021. (list 86-88) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zahtijevajući utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu iznosa 2.799,65 EUR / 21.094,00 HRK, zbog preplaćenog tečaja, sa zateznim kamatama na pojedine iznose tekuće od dana nakon dana plateža, kao i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, koja je ovome sudu predana e-komunikacijom 21. srpnja 2020. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 36), navodi se da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Pored navedenog, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Istovjetne odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Potvrdom sadržaja ugovora je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Pojam ''prosječnog potrošača'' nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je ''razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna'', a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. ''uzmi ili ostavi'', već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti naknadu tuženiku prouzročenih parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 24. ožujka 2022. donio presudu posl. br. P- 2757/2020-21, kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev, odnosno utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 21.094,00 HRK, zbog preplaćenog tečaja, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pozitivnih tečajnih razlika (toč. II. Izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 10.120,00 HRK sa zateznim kamatama od 24. ožujka 2022. (toč. III. Izreke).

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4274/2022-3 od 21. svibnja 2024. je ukinuta potonja prvostupanjska presuda od 24. ožujka 2022. i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje te riješeno da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci, uz obrazloženje da nisu utvrđene sve činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u početni otplatni plan, od 19. rujna 2006. i tuženikov kontrolni ispis unosa korištenja od 19. rujna 2006. (list 8-12), Ugovor o kreditu, broj; 029-50-3669812, od 14. rujna 2006. (list 13-16), pregled prometa po kreditu-prijepis knjigovodstvene kartice od 8. ožujka 2016. (list 18-23), tuženikovu obavijest o promjenama kamatne stope, uz otplatni plan 27. rujna 2011. (list 24-28), tužiteljev zahtjev za kredit kojeg je tuženik primio 13. rujna 2006. (list 44), Ugovor o kreditu, broj: 029-50-3669812, od 14. rujna 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 18. rujna 2006. (list 45-49), tuženikove promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju 1. srpnja-30. rujna 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 50-52), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji je 20. studenoga 2020. predao pisani nalaz i mišljenje (list 69-78).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima te uvidom u priložene isprave te je nadalje izveden daljnji dokaz i to saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 12. studenoga 2024. (list 223- 225).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede valutne klauzule, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem u Zagrebu 14. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 029-50-3669812, kao i da je javnobilježnički potvrđen sadržaj istoga 18. rujna 2006.

Sporna je ništetnost uglavka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 029-50-3669812, od 14. rujna 2006. (list 13- 16), odnosno Ugovor o kreditu, broj: 029-50-3669812, od 14. rujna 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 18. rujna 2006. (list 45-49), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, u svezi kredita u iznosu 26.832,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.), glede kamatne stope ugovorena je redovna kamata od 2,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te da je kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja je u trenutku sklapanja istog Ugovora, iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora, osim u slučajevima kad je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima (čl. 2.), ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, određena je namjena i to: HAZ d.o.o. krediti za kupnju automobila-akcija travanj-prosinac-CHF-Atos, Getz, Accent, Elantra i Matrix (čl. 6.), te naposljetku je određen način otplate i to da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. siječnja 2007. (čl. 7.).

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 12. studenoga 2024. (list 223-225), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine kod tuženika podigao auto kredit, vezan uz CHF, s promjenjivom kamatnom stopom, na rok otplate od 7 godina. Tužitelja je privuklo na sklapanje predmetnog Ugovora upravo akcijska ponuda tuženika koji je, na tržištu reklamirao kamatnu stopu u visini 2,95% godišnje pa je stoga tužitelj smatrao da će ista kamatna stopa ostati cijelo otplatno razdoblje. Predmetnim kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Hyundai, tip Accent, te je predmetno vozilo koristio isključivo za vlastite potrebe, a ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost niti slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužitelj nije neposredno komunicirao s poslovnicom tuženika, već je upravo odnosna auto kuća, u kojoj je namjeravao kupiti navedeno vozilo, pripremila za tužitelja nacrt Ugovora, koji je tužitelj odnio u javnobilježnički ured radi ovjere. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužitelja informira o sadržaju i značenju ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Tužitelj, kao neuka stranka, je pročitao predmetni Ugovor prije nego ga je potpisao-sklopio te se je tom prilikom usredotočio na njemu važne uglavke i to glede visine kamatne stope i visine mjesečnog anuiteta. Pod pojmom valutna klauzula smatrao je tužitelj da je kredit vezan uz neku valutu. Inače je tužitelj završio gimnaziju, radio je kao prometnik, pa stoga nema nikakvih ekonomskih niti pravničkih znanja. Tužitelj je u cijelosti otplaćivao mjesečne anuitet i to odlaskom u poslovnicu tuženika. Nitko od ovlaštenih osoba nije upozorio tužitelja na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je bilo govora o ''valuta utočišta'' niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK, dok se ne sjeća je li mu dana poredba rizika kod kredita vezanog uz CHF i rizika kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl. Tužitelj se ne sjeća je li u vrijeme sklapanja Ugovora tuženik u ponudi imao i drugu vrstu kredita npr. vezanog uz EUR.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, od 20. studenoga 2020. (list 69-78), utvrđeno je da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora koji je vrijedio na dan isplate kredita za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31. prosinca 2008. do 30. rujna 2013., a za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.799,65 EUR / 21.094,00 HRK, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u tablici zaključka-mišljenja (list 77).

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito nije prihvaćen tuženikov prijedlog zadaće financijskog vještačenja na istaknute okolnosti, odnosno za uzimanje u obzir i anuiteta plaćenih po tečaju nižem od onoga na dan isplate kredita (list 133), to tim više što tuženik nije zbog istog postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Dakle, tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naposljetku, rješenjem s pripremnog ročišta od 8. listopada 2020. (list 57 i 58) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali dokazni prijedlozi, jer nisu potrebiti (toč. II.), pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik u prilog svojih tvrdnji, kao niti sudska praksa na koju se poziva. Naime, tako je odbijen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje IŽ, tuženikove djelatnice i RŽ, odnosne javne bilježnice, te saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, na istaknute okolnosti, kao i tuženikov prijedlog zadaće financijskog vještaka, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. No, u ponovljenom suđenju je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje IŽ, dok je ustrajao kod dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje RŽ, odnosne javne bilježnice, te su parnične stranke ustrajale kod dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja osobno kao stranke. Stoga je raspravnim rješenjem od 12. studenoga 2024. (list 224) odbijen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje RŽ, [adresa], odnosne javne bilježnice i određeno izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja osobno kao stranke. Naime, nije prihvaćen ponovljen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje RŽ, odnosne javne bilježnice, na istaknute okolnosti, jer ista nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, dok ista javna bilježnica obrtimice obavljala istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da ista niti ne može biti upoznata s detaljima ovog slučaja, dakle ista ne bi imala neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok je isti dokaz predložen radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da je isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba predana 3. lipnja 2020., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) je stoga utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. Izreke presude.

19. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 2.799,65 EUR / 21.094,00 HRK, pa stoga tužitelj zahtijeva tako utvrđeni iznos sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana nakon dana plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najstariju takvu isplaćenu tražbinu 30. studenoga 2008. (list 77), dok je tužba podnesena 3. lipnja 2020., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu, s obzirom na odgovor na tužbu koji je podnesen 21. srpnja 2020.

21. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 10. ožujka 2021. (list 86-88), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 24. rujna 2020., 10. ožujka 2021. i 12. siječnja 2022. (Tbr. 8./1. OT), te zastupanja na ročištima 8. listopada 2020., 8. veljače 2022. i 12. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, kao i troška zastupanja na ročištu 24. ožujka 2022. u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./3. OT), dakle ukupno u iznosu 1.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25 % (375,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 38,20 EUR i za presudu u zahtijevanom iznosu 74,46 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 199,08 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.186,74 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

24. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 20. listopada 2020., 5. ožujka 2021. i 7. siječnja 2022. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 8. listopada 2020. i 8. veljače 2022. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 133,00 EUR, te troška sastava žalbe protiv presude od 6. travnja 2022. u zahtijevanom iznosu 166,00 EUR (Tbr. 10./1. OT) i troška zastupanja na ročištu 12. studenoga 2024. u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 1.164,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (291,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.455,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.