REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10050/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: FC, [adresa], Bele Čikoša 4, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Anto Mioč, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 35, protiv tuženika: Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 6. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja i tužiteljevog opunomoćenika, a izočnosti tuženika, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba glede promjenjive kamatne stope ugovorena toč. 2. Ugovor o kreditu br.: 213031, od 13. prosinca 2007.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba glede valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno odredba ugovora o valutnoj klauzuli, ugovorena toč. 4. Ugovor o kreditu br.: 213031, od 13. prosinca 2007.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.908,94 EUR, zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sa zateznim kamatama, od toga po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tekućim i to na iznos:

- 6,06 EUR od 6. siječnja 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 9. travnja 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 6,06 EUR od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- 9,41 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

- 9,41 EUR od 10. listopada 2009. do isplate,

- 9,41 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 9,41 EUR od 8. prosinca 2009. do isplate,

- 9,41 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. veljače 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 14. travnja 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 14. srpnja 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. rujna 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. studenoga 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. prosinca 2010. do isplate,

- 9,41 EUR od 4. siječnja 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 28. ožujka 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. svibnja 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. rujna 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. veljače 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 6. ožujka 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 4. rujna 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. studenoga 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 4. prosinca 2012. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 5. ožujka 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 30. ožujka 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 9. svibnja 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 4. lipnja 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. srpnja 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 2. kolovoza 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 3. rujna 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 11. listopada 2013. do isplate,

- 9,41 EUR od 31. listopada 2013. do isplate i

- 9,41 EUR od 3. prosinca 2013. do isplate,

te po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tekućim i to na iznos:

- 2,45 EUR od 11. siječnja 2008. do isplate,

- 6,28 EUR od 12. veljače 2008. do isplate,

- 9,83 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate,

- 13,02 EUR od 4. travnja 2008. do isplate,

- 6,08 EUR od 13. svibnja 2008. do isplate,

- 3,76 EUR od 4. lipnja 2008. do isplate,

- 6,90 EUR od 5. srpnja 2008. do isplate,

- 1,90 EUR od 12. kolovoza 2008. do isplate,

- 2,64 EUR od 9. rujna 2008. do isplate,

- 6,01 EUR od 7. listopada 2008. do isplate,

- 25,93 EUR od 4. studenoga 2008. do isplate,

- 11,31 EUR od 5. prosinca 2008. do isplate,

- 28,28 EUR od 6. siječnja 2009. do isplate,

- 30,54 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- 31,68 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,

- 28,98 EUR od 9. travnja 2009. do isplate,

- 28,58 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 24,34 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 20,61 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 21,91 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 24,68 EUR od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- 23,43 EUR od 11. rujna 2009. do isplate,

- 21,87 EUR od 10. listopada 2009. do isplate,

- 25,46 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- 28,86 EUR od 8. prosinca 2009. do isplate,

- 32,43 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 31,49 EUR od 3. veljače 2010. do isplate,

- 37,51 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- 35,96 EUR od 14. travnja 2010. do isplate,

- 38,98 EUR od 13. svibnja 2010. do isplate,

- 56,04 EUR od 14. srpnja 2010. do isplate,

- 52,16 EUR od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- 66,71 EUR od 2. rujna 2010. do isplate,

- 59,04 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- 53,26 EUR od 3. studenoga 2010. do isplate,

- 70,82 EUR od 3. prosinca 2010. do isplate,

- 81,68 EUR od 4. siječnja 2011. do isplate,

- 73,81 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 74,94 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 69,31 EUR od 28. ožujka 2011. do isplate,

- 71,05 EUR od 3. svibnja 2011. do isplate,

- 90,28 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 92,28 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 114,25 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate,

- 106,53 EUR od 2. rujna 2011. do isplate,

- 94,49 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 94,18/ EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- 92,86 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 92,23 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 102,04 EUR od 2. veljače 2012. do isplate,

- 102,19 EUR od 6. ožujka 2012. do isplate,

- 99,17 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 100,39 EUR od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 102,20 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 100,25 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 100,42 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 98,62 EUR od 4. rujna 2012. do isplate,

- 95,31 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 99,35 EUR od 3. studenoga 2012. do isplate,

- 100,82 EUR od 4. prosinca 2012. do isplate,

- 100,23 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 94,33 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- 98,42 EUR od 5. ožujka 2013. do isplate,

- 98,36 EUR od 30. ožujka 2013. do isplate,

- 97,52 EUR od 9. svibnja 2013. do isplate,

- 92,07 EUR od 4. lipnja 2013. do isplate,

- 88,69 EUR od 3. srpnja 2013. do isplate,

- 91,69 EUR od 2. kolovoza 2013. do isplate,

- 93,70 EUR od 3. rujna 2013. do isplate,

- 99,03 EUR od 11. listopada 2013. do isplate,

- 96,13 EUR od 31. listopada 2013. do isplate i

- 97,93 EUR od 3. prosinca 2013. do isplate.

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.050,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 14. prosinca 2021. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, sklopili 13. prosinca 2007. Ugovor o kreditu br.: 213031 (dalje: Ugovor o kreditu), u iznosu 23.863,30 CHF i na rok otplate od 72 mjeseca. Odredbom toč. 2. 1. Ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,30% godišnje i efektivna kamatna stopa od 7,04%, s tim da je kamatna stopa tijekom ugovorne obveze promjenjiva. Promjena kamatne stope, vršila se jednostrano, sukladno Odluci banke o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, tijekom trajanja ugovorne obveze kamatna stopa se mijenjala, a da se o svakoj promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo, a što je protivno čl. 3., 4. i 296. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, kao i čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), kao i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07., koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a posebice ako potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Upravo zbog ovakvih ugovornih odredbi ugovora o potrošačkom kreditu o promjenjivosti ugovorene kamatne stope jednostrano, odlukom tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je presudom posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrdio da je odredbom ugovora o kreditu o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi o kojim promjenama se pojedinačno nije pregovaralo, već se samo obavješćivalo o promjeni, izazvalo povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe, te je takva odredba Ugovora o potrošačkom kreditu presudama naprijed navedenih sudova utvrđena ništetnom. Isto tako, toč. 4. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti te je toč. 8. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 387,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća svakog anuiteta, a koji dospijevaju svakog 1-og dana u mjesecu počev od 1. siječnja 2008. vezan uz valutnu klauzulu s isplatom po kupovnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste banke, ovdje tuženika, koja vrijedi na dan isplate kredita, a naplatom kredita po prodajnom tečaju za devize za CHF iz tečajne liste banke, ovdje tuženika, koja vrijedio na dan dospijeća anuiteta. Dakle, tuženik je isplatio kredit tužitelju u HRK na njegov kunski račun, a teretio ga je u CHF, a što je i u ovom slučaju dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Neovisno o naprijed navedenom, ovakvim odredbama Ugovora o kreditu kojim se kredit veže uz valutnu klauzulu u CHF, nesporno je došlo do zlouporabe instituta valutne klauzule sa stajališta Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP) jer je valutna klauzula nevaljana sa stajališta testa općeg kriterija nepoštenosti odredbe (dalje: test nepoštenosti) i kao takva ništetna. Tužitelj drži da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule ne znači da se ona može ugovoriti na bilo koji način. Test nepoštenosti sadrži tri kriterija: činjenica da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te da je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Odlučujući u predmetu Potrošač, protiv tuženika, kao poslovnih banaka, ovakvo shvaćanje je zauzeo Trgovački sud u Zagrebu presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koji su utvrdili da je takvo postupanje banaka prema potrošačima imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada mjerodavnom Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07. i 125/07.) i to čl. 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo svim tuženicima prekinuti s gore opisanim postupanjem. Pored navedenog, nesporno je došlo do zlouporabe instituta valutne klauzule i sa stajališta ZOO-a. Dakle, valutna klauzula nije opravdana sa stajališta svrhe same valutne klauzule te ju tuženik nije imao razloga unositi u ugovor. Naime, njena svrha je zaštitna, a ne ostvarivanje zarade. Tužitelj ističe da je jedno od osnovnih načela obveznog prava je načelo zabrane zlouporabe prava. Ono je izričito određeno čl. 6. ZOO-a, odnosno Zakon o obveznim odnosima u svom općem dijelu propisuje da je pravo iz obveznog odnosa zabranjeno ostvarivati protivno svrsi zbog koje je propisom utvrđeno ili priznato (čl.6. ZOO). Nesporno je tuženik, primjenom odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, odnosno ovim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, stekao određeni novčani iznos koji mu ne pripada i time oštetio tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa stečenih po istim osnovama sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova.

2. Podneskom predanim 28. svibnja 2024. (list 109-116) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa stečenih po istim osnovama u ukupnom iznosu 4.908,94 EUR sa zateznim kamatama na pojedine razlike od dana nakon dana plateža, uz naknadu parničnih troškova.

3. U odgovoru na tužbu, koji je predan e-komunikacijom 22. veljače 2022. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 27), navodi se da tuženik smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega tuženik osporava tužbu u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a) Tražbina tužitelja je u zastari; b) Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; c) Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske; d) Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e) Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f) Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP); g) O visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14. prosinca 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.-29/18., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljeve tražbine. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revx- 183/2011). U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ''prosječnog potrošača'', ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju pojedinačnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na određenog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 13. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 72 mjeseca, u iznosu 23.863,30 CHF. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, a tuženik tvrdi da nije, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve mjerodavne okolnosti ugovornog odnosa. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoje stajalište temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u pojedinačnim slučajevima. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja navedene Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebito je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP). Tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta izvođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tužiteljev zahtjev upućen tuženikovom predniku, uz prilog te odgovor na isto (list 10-12), Ugovor o kreditu br.: 213031, od 13. prosinca 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja, od istoga dana (list 13-20), otplatnu tablicu po kreditu i prometnu karticu po kreditu 213031 na ime FC (list 83-91) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine tražbine po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 13. svibnja 2024. predao pisani nalaz i mišljenje (list 94-102) i dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 6. studenoga 2024. (list 117 i 118).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu.

Nije sporno da su pravni prednik tuženik i tužitelj u Zagrebu 13. prosinca 2007. sklopile Ugovor o kreditu br.: 213031, čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen istoga dana. Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu br.: 213031, od 13. prosinca 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja, od istoga dana (list 13-20) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Volksbank d.d., Zagreb, pravnog prednika ovdje tuženika, kao kreditora ili predlagatelja osiguranja i FC, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, u svezi kredita u iznosu 23.863,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan isplate (toč. 1.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,30%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; ugovorena je efektivna kamatna stopa od 7,04%; interkalarna kamata se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope i redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te se obračunava i naplaćuje na sva dospjela, a ne naplaćene tražbine od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate (toč. 2.); ugovorena je namjena kredita i to za kupnju vozila, dalje: pokretnina (toč. 3.); ugovorena je valutna klauzula odnosno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (toč. 4.); ugovoren je rok otplate od 72 mjeseca (toč. 5.); glede naknade ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to jednokratno 1,10% od iznosa kredita, najmanje 500,00 HRK te se naplaćuje neposredno prije isplate kredita (toč. 6.1.) i ugovoren je način otplate i to da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 387,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize koji je vrijedio na dan dospijeća te anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1-og dana u mjesecu počev od 1. siječnja 2008., a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta (toč. 8.).

8. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 6. studenoga 2024. (list 117 i 118), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj kod tuženika tijekom 2007. godine podigao predmetni auto kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 6 godina. Istim auto kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Peugeot, tip CC 208, koje vozilo je isključivo koristio za vlastite potrebe, dakle nije ga koristio za komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužitelj je u cijelosti otplaćivao sve mjesečne anuitete kredita i to putem trajnog naloga. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u ugovorenom roku. Odnosni auto salon, u kojem je odlučio kupiti navedeno vozilo, preporučao mu je Volksbank d.d., Zagreb, kao poslovnu banku koja ima najpovoljnije kredite. Osim toga ista banka se i reklamirala. Nitko od ovlaštenih osoba prednika tuženika nije informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim i pravnim posljedicama istih. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, niti je isto pokušao, to stoga što mu je rečeno glede Ugovora "to je to i gotovo", odnosno isto mu je ponuđeno po pravilu "uzmi ili ostavi". Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od ovlaštenih osoba nije razjasnio tužitelju strukturu kamatne stope odnosno koji čimbenici i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope, niti ga je itko upozorio na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mi je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije nego je tužitelj potpisao-sklopio Ugovor, tužitelj je isti pročitao i to letimično, dakle usredotočio se je na njemu važne stavke i to iznos kredita, kamatna stopa i rok otplate te je relativno razumio ugovorne odredbe, no, nije tražio dodatna pojašnjenja, budući da je dobio nacrt Ugovora te je upućen s istim otići kod javnog bilježnika na ovjeru.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 13. svibnja 2024. (list 49-102), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, vještak mišljenja:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 921,56 CHF, odnosno 535,67 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), a u stupcu 'p1' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR);

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 4.373,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza;

- u ovom slučaju nije bilo negativnih tečajnih razlika.

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, jer se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to time više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito koje predlaže tuženika na istaknute okolnosti, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 26. svibnja 2022. (list 67 i 68) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali tuženikovi dokazni prijedlozi, jer nisu potrebiti (toč. II.), pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik niti sudska praksa na koju se poziva, sve u prilog svojih tvrdnji. Dakle, nisu izvedeni daljnji dokazi, jer isti nisu potrebiti, to tim više što je izvedenim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Ujedno valja imati na umu poglavito odredbu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

13. Glede tužiteljevog svojstva potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda EU br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim namjenskim Ugovorom o kreditu, u kojem je navedeno kako je tužitelj, kao fizička osoba, podignuo kredit za kupnju vozila (toč. 3.), dok je predmetno vozilo-osobni automobil korišteno u privatne svrhe, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. Stoga, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, s obzirom da se iste odnose na stambene kredite, a što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojim se ugovara jednostrano promjenjiva kamatna stopi i kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbe o promjeni kamatne stope i valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik propustio informirati i razjasniti tužitelju, kao potrošaču, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, strukturu kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju utječu na promjenu kamatne stope, kao i da je tuženik informirao tužitelja o valutnom riziku odnosno rizicima promjene tečaja švicarskog franka,

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 14. prosinca 2021., kao i na postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, u kojem slučaju rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

16. Naime, odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj mjerodavnoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

17. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, ovdje tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Isto tako, utvrđene su ništetnim i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula u CHF, pa je stoga utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope i valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. Izreke presude.

18. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 4.908,94 EUR, od toga u iznosu 535,67 EUR zbog jednostrane promjene kamatne stope i u iznosu 4.373,27 EUR zbog valutne klauzule u CHF. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 28. svibnja 2024. (list 109- 116), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO- a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najstariji naplaćen anuitet 4. prosinca 2008. (list 97), dok je tužba podnesena 14. prosinca 2021., a odgovor na tužbu podnesen 22. veljače 2022.

19. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

21. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7./1. OT) te podneska od 3. ožujka 2022.-očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8./1. OT) i podneska od 15. lipnja 2023. -požurnica tuženiku za dostavu podataka u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8./3. OT) i podneska od 28. svibnja 2024.- uređenje tužbenog zahtjeva u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 26. svibnja 2022. i 6. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 200,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.050,00 EUR, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

22. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu u zahtijevanom iznosu 132,72 EUR / 1.000,00 HRK (Tbr. 8./1. OT), uvećanog za PDV 25% (33,18 EUR / 250,00 HRK), dakle ukupno u iznosu 1.250,00 HRK. Međutim, nije priznat zahtjev glede sudskih pristojbi i troškova po odmjeri suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako glede radnje, tako niti glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u iznosu 165,90 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

23. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

24. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.