REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-351/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, OIB: 18998273353, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu BURIĆ i KOUDELA d.o.o. Šibenik, Poljana 4, protiv tuženika G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća 131, OIB: 82386143355, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i dr. u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 13. rujna 2023. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća 131, OIB: 82386143355, isplatiti tužitelju OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, OIB: 18998273353, iznos od 117.535,94 eura/885.574,55 kn (sto sedamnaest tisuća petsto trideset pet eura i devedeset i četiri centa/osamsto osamdeset i pet tisuća petsto sedamdeset i četiri kune i pedeset i pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 93.116,49 eura/701.586,20 kn od 31. ožujka 2020. do isplate, a na iznos od 24.419,45 eura/183.988,36 kn od 20. siječnja 2021. do isplate pri čemu se zatezne kamate obračunavaju po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća 131, OIB: 82386143355, naknaditi tužitelju OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, OIB: 18998273353, troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

II. Nalaže se tužitelju OPĆINA UNEŠIĆ, Unešić, Dr. Franje Tuđmana 40, OIB: 18998273353, naknaditi tuženiku G. P. P. MIKIĆ d.o.o. Omišalj, Pušća131, OIB: 82386143355, troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 15.155,35 eura (petnaest tisuća sto pedeset i pet eura i trideset i pet centi) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj Trgovačkom sudu u Zadru naveo kako mu je temeljem odluke o dodjeli sredstava Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, klasa: 440/12/16-04-02-02/0215, urbroj: 343-2114/01-18-011, dodijeljena potpora za ulaganje u građenje nerazvrstanih cesta u iznosu od 3.797.152,84 kn, u svrhu izgradnje ceste na relaciji Unešić – Vinovo. Osiguravši navedena sredstva, tužitelj je proveo otvoreni postupak javne nabave za radove izgradnje ceste Unešić – Vinovo u kojem je 29. lipnja 2018. tuženikova ponuda odabrana kao najpovoljnija. Nadalje, dana 20. srpnja 2018. tužitelj kao naručitelj i tuženik kao izvođač radova sklopili su Ugovor o radovima, dok su 5. veljače 2019. sklopili Aneks I tom Ugovoru, a 4. ožujka 2019. Aneks II. Sredstva za financiranje radova na izgradnji predmetne ceste tužitelj je osigurao na temelju potpore iz Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. kako je prethodno objašnjeno. Tužitelj je nadalje ukazao na odredbu čl. 11. Ugovora o radovima sklopljenog među strankama, prema kojem je izvođač (ovdje tuženik) prilikom predaje okončane situacije dužan predati naručitelju (tužitelju) jamstvo za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku u obliku neopozive i bezuvjetne bankarske garancije naplative na prvi poziv i bez prava prigovora u visini od 10% ukupne vrijednosti izvedenih radova, s rokom važenja od 5 godina od primopredaje radova. Međutim, tuženik je povrijedio odredbu čl. 11. Ugovora o radovima jer je tužitelju dostavio jamstvo za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku s rokom važenja od tri godine, a na pozive tužitelja da dostavi jamstvo za ugovoreni petogodišnji jamstveni rok, naveo je kako takvo jamstvo nije u mogućnosti dostaviti. Tužitelj je potom, 4. srpnja 2019., podnio Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju zahtjev za isplatu prve rate potpore, tražeći isplatu dijela potpore u visini od 907.768,35 kn. Nakon provedene administrativne kontrole Agencija je traženi iznos potpore umanjila zbog primjene jedinstvene stope korekcije od 25% i tužitelju je od odobrene potpore odbila isplatiti dio u iznosu od 701.586,19 kn. Razlog izricanja navedene financijske korekcije bio je u tome što tuženik nije dostavio jamstvo za otklanjanje nedostataka u garantnom roku na razdoblje od pet godina kako je to u postupku javne nabave ponudio i ugovorio s tužiteljem, već je to jamstvo dostavio na razdoblje od 3 godine zbog čega je Agencija utvrdila nepravilnosti iz točke 22. Smjerinca (znatna izmjena elemenata ugovora određenih u pozivu na nadmetanje ili dokumentaciji za nadmetanje). Pojasnio je kako je tuženik uz jamstvo s rokom važenja od tri godine dostavio i dopis Privredne banke Zagreb d.d. od 3. rujna 2019. u kojem se navodi da je banka izdala tuženiku garanciju za otklanjanje nedostataka s rokom važenja od tri godine, odnosno do 3. veljače 2022. te da na zahtjev izvođača, 15 dana prije isteka te garancije može izdati Dodatak I kojim će produljiti rok važenja za preostali dio jamstvenog roka tj. za dvije godine, a takav zahtjev da je Privredna banka spremna razmotriti u okviru propisanih procedura i politika te ocjene kreditne sposobnosti. Uslijed takvih okolnosti, Agencija je utvrdila da tuženik nije ispunio ugovorenu obvezu te nije dostavio odgovarajuće jamstvo. Protiv odluke o isplati donesene od strane Agencije, tužitelj je podnio prigovor, međutim, taj prigovor je u upravnom postupku odbijen rješenjem Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. Nadalje, 10. studenoga 2020. tužitelj je podnio nadležnoj Agenciji i zahtjev za isplatu konačne rate potpore, tražeći isplatu dijela potpore od 990.808,07 kn te je nadležna Agencija zahtjev za isplatu odobrila uz ponovnu primjenu financijske korekcije od 25 % pa je konačna rata potpore umanjena za 288.107,01 kn iz istih razloga kao i prethodno. Dakle, tužitelju je temeljem Odluke o dodjeli sredstava od ukupno odobrenog iznosa od 3.797.152,84 kn u konačnici isplaćeno 989.693,21 kn manje od odobrene potpore što je posljedica kršenja ugovora o javnoj nabavi od strane tuženika koji se obvezao dostaviti jamstvo na rok od pet godina što nije učinio. Pozivajući se na odredbe čl. 342. st. 2., te čl. 9. i 11. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) tužitelj je predložio da sud naloži tuženiku plaćanje iznosa od 131.354,86 eura/989.693,21 kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Trgovačkog suda u Zadru. Osporio je tužbeni zahtjev u cijelosti. Učinio je nespornim činjenice: da je tuženik sklopio ugovor s tužiteljem, da je tuženik izveo radove te da je potpisan primopredajni zapisnik, da je tuženik dana 3. rujna 2019. predao tužitelju garanciju broj 4100941956 s rokom važenja od tri godine odnosno do 3. rujna 2022., da je tuženik dana 3. rujna 2019. predao tužitelju i dopis Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb naslovljen kao Dodatak I garanciji od 3. rujna 2019. što je tuženik i najavio tužitelju dopisom od 2. rujna 2019., da tužitelj nije prigovorio toj garanciji i da ju je uredno primio, da je tuženik dana 31. kolovoza 2022. predao tužitelju Dodatak garanciji od 26. kolovoza 2022. kojim je trajanje garancije produženo do 3. rujna 2024., da tužitelj niti tada nije dao nikakav prigovor i da je uredno primio taj Dodatak. Iz navedenog proizlazi da je tuženik tužitelju dao jamstvo za otklanjanje nedostataka na ukupno pet godina i to upravo na način kako je to najavio 2. rujna 2019. te je tužitelj na to pristao kada je primio garanciju dana 3. rujna 2019. Suprotno tužiteljevim navodima, tuženik je dao jamstvo za otklanjanje nedostataka u trajanju od pet godina i za to jamstvo je dao bankovnu garanciju za cjelokupno razdoblje od pet godina. Tuženik je odmah prilikom predaje bankovne garancije najavio kako će ista biti na pet godina i to prvo s rokom važenja od tri godine, a nakon toga će biti produžena (unutar prve tri godine) za još dvije godine. Prema tome, tužitelj ima valjanu bankovnu garanciju za otklanjanje nedostataka za svih pet godina, bez prekida trajanja te garancije. Dakle, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu i tužitelj je primio to izvršenje. Činjenica prema kojoj je Agencija za plaćanje donijela odluku kojom je uskratila tužitelju isplatu potpore u cijelosti, ne znači da tuženik nije ispunio svoju obvezu iz ugovora. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U nastavku postupka stranke su ustrajale kod svojih navoda.

4. Rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-129/2022 od 8. studenoga 2022. taj sud oglasio se nenadležnim te je predmet ustupljen ovom sudu kao mjesno nadležnom. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-626/2023-2 od 22. veljače 2023.

5. Presudom ovog suda poslovni broj P-235/2023-5 od 3. studenoga 2023. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 117.535,94 eura na ime naknade štete, a s obzirom na to da je sud utvrdio kako je tuženik, uslijed zakašnjenja u dostavi ugovorenog jamstva u trajanju od pet godina, prouzročio tužitelju štetu jer je tužitelju zbog nedostavljanja takvog jamstva na vrijeme, uskraćena isplata potpore u ukupnom iznosu od 885.574,55 kn tj. 117.535,94 eura (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 13.818,92 eura (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.172,81 eura (točka III. izreke).

6. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 337/2024-2 od 7. svibnja 2024. ukinuta je presuda ovog suda od 3. studenoga 2023. u točkama I. i III. izreke. Prema obrazloženju navedenog rješenja, tuženik je doista postupio protivno odredbi čl. 11. Ugovora sklopljenog među strankama jer je prilikom primopredaje radova predao tužitelju jamstvo s rokom od tri godine, umjesto pet godina. Isto tako, prema ocjeni žalbenog suda tuženik je morao predvidjeti da će tužitelju nastati šteta kao posljedica povrede Ugovora, a imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 1. st. 4. Ugovora. Nadalje, prema ocjeni drugostupanjskog suda, u konkretnoj pravnoj stvari, a s obzirom na to da je tužitelj primio određene radove te je platio određeni iznos za te radove iz svog proračuna, visinu štete je trebalo sagledati kroz to koliko je tužiteljeva imovina stvarno umanjena zbog tuženikove povrede Ugovora, a ne koliko iznosi umanjenje potpore. Isto tako, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, bilo je potrebno cijeniti tuženikove prigovorne tvrdnje vezane uz tužiteljev doprinos nastanku štete, a s obzirom na to da je tužitelj primio bakarsku garanciju bez prigovora te protiv odluka Agencije (kojima je tužitelju djelomično uskraćena isplata potpore) nije pokrenuo upravni spor. Zato je prvostupanjska presuda ukinuta u pobijanom dijelu.

7. U ponovljenom postupku sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Predmet spora u ponovljenom postupku je zahtjev za naknadu štete u visini od 117.535,94 eura (u kojem iznosu je prvostupanjska presuda ukinuta) zbog kršenja ugovorne obveze od strane tuženika u smislu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO-a jer prema tužiteljevim tvrdnjama tuženik nije ispunio svoju obvezu predaje jamstva prilikom primopredaje okončane situacije i to s rokom važenja od pet godina što je dovelo do uskraćivanja isplate potpore koja je trebala biti isplaćena tužitelju od strane Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju u ovdje utuženom iznosu.

10. Među strankama nisu sporne slijedeće relevantne činjenice:

- da je Agencija za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju donijela odluku o dodjeli potpore tužitelju za ulaganje u građenje nerazvrstanih cesta u iznosu od 3.797.152,84 kn u svrhu izgradnje ceste na relaciji Unešić – Vinovo,

- da je po provedenom postupku javne nabave između tužitelja kao naručitelja i tuženika kao izvođača radova (koji je u postupku javne nabave izabran kao ekonomski najpovoljniji ponuditelj) sklopljen Ugovor o javnoj nabavi radova izgradnje ceste Unešić – Vinovo,

- da je tuženik izvršio radove na koje se obvezao Ugovorom sklopljenim s tužiteljem (a što proizlazi i iz zapisnika od kontroli kvalitete i primopredaji na stranici 57 do 59 spisa),

- da je sukladno čl. 11. Ugovora tuženik bio obvezan prilikom predaje okončane situacije predati tužitelju jamstvo za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku u obliku bezuvjetne i neopozive bankarske garancije naplative na prvi poziv i bez prava prigovora na iznos od 10% ukupne vrijednosti izvedenih radova (bez poreza na dodanu vrijednost), s rokom važenja pet godina od dana primopredaje radova,

- da je tuženik tužitelju prilikom predaje okončane situacije predao garanciju broj 4100941956 za otklanjanje nedostataka, a koja je garancija izdana od Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb s rokom važenja od tri godine (od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2022., stranica 41 spisa),

- da je Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb dopisom od 3. rujna 2019. (stranica 43 spisa) obavijestila tužitelja o tome da je izdana garancija s rokom važenja od tri godine te da na zahtjev izvođača banka može i to 15 dana prije isteka garancije izdati Dodatak I kojim će se produžiti rok važenja za preostali dio jamstvenog roka, tj. za daljnje dvije godine te da je zahtjev za izdavanje Dodatka I banka spremna razmotriti na temelju propisanih procedura i politika, a sve u okviru kreditne sposobnosti izvođača,

- da je Dodatkom I garanciji broj 4100941956 od 26. kolovoza 2022. izmijenjena točka 4. garancije od 3. rujna 2019. na način da je promijenjeno vrijeme važenja garancije te ista važi od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2024. (stranica 55 spisa),

- da je Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju na temelju Odluke od 30. ožujka 2020. isplatila tužitelju 206.182,15 kn, odnosno da mu je od zatraženog predujma potpore u visini od 907.768,35 kn, odbila isplatiti iznos od 701.586,19 kn (stranica 30 do 40 spisa). Protiv navedene odluke tužitelj je podnio prigovor koji je odbijen odlukom Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. (stanica 23 do 25 spisa),

- da je Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju na temelju Odluke od 19. siječnja 2021. isplatila tužitelju daljnjih 702.701,06 kn na ime potpore, odnosno da mu je od zatražene isplate konačne rate (potpore) u visini od 990.808,07 kn odbila isplatiti iznos od 288.107,01 kn (stranica 18 do 22 spisa).

Iz isprava u spisu proizlazi i da je tužitelju dana 9. siječnja 2019. isplaćen predujam potpore u visini od 1.898.576,42 kn (kako to proizlazi iz obrazloženja odluke od 30. ožujka 2020. te odluke od 19. siječnja 2021.).

11. Među strankama je sporno je li tuženik tužitelju prouzročio štetu zbog povrede Ugovora. Sporno je i postoji li tužiteljev doprinos eventualnoj šteti, a s obzirom na činjenicu prema kojoj je bankarsku garanciju od tuženika primio bez prigovora te uvažavajući okolnost prema kojoj protiv odluka Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju nije pokrenuo upravni spor.

12. U provedenom postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio odredbe Ugovora sklopljenog među strankama jer je postupio suprotno odredbi čl. 11. Ugovora o javnoj nabavi radova izgradnje ceste Unešić – Vinovo, a s obzirom na to da je u vrijeme primopredaje radova dostavio tužitelju bankarsku garanciju od 3. rujna 2019. za otklanjanje nedostataka s rokom važenja od tri godine (od 3. rujna 2019. do 3. rujna 2022.), umjesto bankarsku garanciju s rokom važenja od pet godina kako se to obvezao Ugovorom, a koju je predao tek tri godine kasnije (garancija od 26. kolovoza 2022.). Takvim postupanjem tuženik je povrijedio ugovornu obvezu sukladno odredbi čl. 342. st. 2. ZOO-a. Međutim, u ponovljenom postupku sud je utvrdio da tužitelju nije nastala šteta kao posljedica povrede Ugovora.

13. Naime, iz isprava u spisu čiji sadržaj među strankama nije bio sporan, proizlazi da je sveukupna vrijednost izvedenih radova iznosila 2.917.106,72 kn, a kako je to utvrđeno zapisnikom o primopredaji radova (stranica 59 spisa). Navedeno znači da je tužitelj primio (građevinske) radove koje je za njega izveo tuženik u toj vrijednosti (2.917.106,72 kn). Agencija je tužitelju, umjesto dodijeljene potpore za ulaganje u građenje nerazvrstanih cesta u visini od 3.797.152,84 kn, isplatila ukupno 2.807.459,63 kn i to 1.898.576,42 kn na ime predujma 9. siječnja 2019. (kako to proizlazi iz odluke Ministarstva poljoprivrede na stranici 24 spisa), 702.701,06 kn prema Odluci Agencije od 19. siječnja 2021. (stranica 18 spisa) te 206.182,15 kn prema Odluci Agencije od 30. ožujka 2020. (stranica 30 spisa). Prema tome, tužitelj je iz svojih sredstava, umjesto iz sredstava potpore, isplatio tuženiku radove u visini od 109.647,09 kn (2.917.106,72 – 2.807.459,63 kn) jer je preko isplaćenog iznosa na ime potpore (2.807.459,63 kn) morao sam financirati projekt „Radovi izgradnje ceste Unešić-Vinovo“. Prema shvaćanju ovog suda iz navedenog proizlazi da bi tužitelj od tuženika mogao (eventualno) potraživati štetu u navedenom iznosu razlike (109.647,09 kn). Ovdje se napominje da tužitelju nije nastala obična šteta (umanjenje imovine) zbog postupanja tuženika suprotno Ugovoru jer je tužitelj za vrijednost koju je platio (iz svojih sredstava i sredstava potpore), dobio građevinske radove u toj vrijednosti. Međutim, tužitelj je očekivao određenu korist po redovnom toku stvari, a tu korist predstavljala je potpora Agencije za financiranje predmetnog projekta jer bi isplatom potpore u cjelokupnoj vrijednosti izvedenih radova došlo do povećanja njegove imovine s obzirom na to da ni dio vrijednosti radova ne bi bio dužan platiti iz vlastitog proračuna. U tom smislu se ističe da iznad iznosa vrijednosti izvedenih radova (2.917.106,72 kn), tužitelj nije dokazao (niti je dokazivao) da bi mogao osnovano očekivati isplatu potpore od strane Agencije (neovisno o tome što je ta potpora dodijeljena u ukupnom iznosu od 3.797.152,84 kn) jer se potpora isplaćuje na temelju ukupne vrijednosti radova koje je izveo izvođač pri čemu se provodi administrativna kontrola i kontrola javne nabave i uspoređuje se vrijednost radova prema ponudi i stvarna vrijednost radova (prema računima) te se eventualno primjenjuju i dodatne financijske korekcije (koje su u konkretnom slučaju iznosile 25%), a kako to proizlazi iz Odluka o isplati (stranica 18 do 40 spisa). Drugim riječima, korisnik potpore ne može ostvariti veći iznos potpore od onog koji mu je doista potreban za provedbu određenog projekta, a koji iznos se određuje sukladno stvarnim troškovima, a u ovom slučaju, sukladno vrijednosti izvedenih radova. Da dođe do isplate većeg iznosa potpore, korisnik je dužan vratiti sredstva koja su mu neopravdano plaćena sukladno odredbi čl. 144. Zakona o poljoprivredi („Narodne novine“ broj 118/18, 42/20, 127/20, 52/21 i 152/22) te sukladno Uredbi 2021/2116 Europskog parlamenta i Vijeća. Prema tome, tužitelj je eventualno mogao osnovano očekivati daljnju potporu u visini od 14.552,67 eura/109.647,09 kn što predstavlja razliku između iznosa koji mu je isplaćen (2.807.459,63 kn) i ukupne vrijednosti izvedenih radova (2.917.106,72 kn) pa već iz navedenih razloga, tužbeni zahtjev koji prelazi iznos od 14.552,67 eura/109.647,09 kn (iznos razlike između vrijednosti izvedenih radova i isplaćene potpore) nije osnovan jer iznad navedenog iznosa tužitelju nije mogla nastati šteta u smislu izmakle koristi zbog neisplate dijela potpore od strane Agencije jer provedeni dokazi i zakonske norme ne upućuju na zaključak o tome da bi Agencija (osnovano i zakonito) isplaćivala potporu iznad vrijednosti izvedenih radova.

14. Dovodeći u vezu činjenicu postupanja tuženika suprotno odredbi čl. 11. Ugovora, isplatu potpore u iznosu manjem od onog koji je dostatan za provedbu projekta izgradnje ceste Unešić – Vinovo te ponašanje tužitelja i u tom smislu primitak tuženikove bankarske garancije bez prigovora i činjenicu nepokretanja upravnog spora protiv odluka Agencije kojima mu je odobrena potpora u manjem iznosu, sud je u ponovljenom postupku utvrdio da tuženik nije odgovoran ni za to što je tužitelju isplaćen manji iznos potpore u visini od 14.552,67 eura. Naime, preko navedenog iznosa, do utuženog iznosa tužitelj nije pretrpio štetu kako je obrazloženo ranije (točka 13. ove presude). Prema odredbi čl. 1092. ZOO-a u vezi sa čl. 349. ZOO-a i čl. 346. st. 1. ZOO-a oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (stavak 1.), a kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će voditi računa o okolnostima slučaja (stavak 2.). U konkretnom slučaju postoji nekoliko okolnosti koje ukazuju na doprinos tužitelja vlastitoj šteti, a to su: 1. nepokretanje upravnog spora protiv odluke Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. kojim je odbijen njegov prigovor na odluku Agencije o isplati potpore od 30. ožujka 2020., 2. nepodnošenje prigovora protiv odluke Agencije o isplati od 19. siječnja 2021., a posljedično i (eventualno) nepokretanje upravnog spora, 3. primitak bankarske garancije u trajanju od tri godine bez prigovora tuženiku na takvu garanciju i 4. nepravilnosti u provedenom postupku javne nabave koje je pronašla Agencija na strani tužitelja i zbog kojih je utvrdila opravdanom primjenu financijske korekcije u umanjenoj stopi ispravka od po 5% po utvrđenoj nepravilnosti (povreda načela transparentnosti, postupanje suprotno odredbi čl. 257. Zakona o javnoj nabavi, a kako to proizlazi iz Odluke o isplati od 30. ožujka 2020.). S obzirom na to da se jedinstvena stopa financijske korekcije primjenjuje na vrijednost ugovora o javnoj nabavi, već zbog povrede postupka javne nabave i u tom smislu financijske korekcije od 5%, tužitelju bi na ime potpore bilo isplaćeno 5% manje iznosa potpore. To bi u konkretnom slučaju, a s obzirom na vrijednost izvedenih radova od 2.917.106,72 kn iznosilo 145.855,37 kn, dakle, i više od iznosa kojeg je tužitelj platio na ime izvedenih radova iz svojih sredstava. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj i sam pridonio činjenici neisplate potpore jer bi mu zbog njegovih propusta bila uskraćena isplata potpore u najmanjem iznosu od 5% vrijednosti radova. Ovdje se dodaje i da tužitelj nije podnio prigovor protiv odluke Agencije od 19. siječnja 2021., niti je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva poljoprivrede od 16. lipnja 2020. iz čega proizlazi da nije poduzeo sve (pravne) radnje koje su bile moguće i dopuštene kako bi ostvario pravo na isplatu veće potpore od one koja mu je u konačnici isplaćena. Takav njegov propust također ide u prilog zaključku prema kojem je on sam pridonio nastanku vlastite štete jer je u upravnom sporu mogla biti donesena i drugačija odluka od onih koju su donijele Agencije. Isto se odnosi i na okolnost prema kojoj tužitelj nije prigovorio tuženikovoj garanciji i tražio garanciju s jamstvenim rokom od pet godina prilikom primopredaje radova, već je tu garanciju prihvatio s time da mu je tuženik najavio izdavanje takve garancije (najprije na tri, a potom na dvije godine) dopisom od 2. rujna 2019. (stranica 53 spisa), a tužitelj se tome nije protivio. Kod takvog stanja stvari, a prije svega zato jer bi iznos potpore bio umanjen i da nije bilo tog propusta tuženika u dostavi bankarske garancije u kraćem trajanju od ugovorenog i to u iznosu od najmanje 5% ugovorenih radova što premašuje iznos kojeg je tužitelj platio tuženiku iz vlastitih sredstava (kako to proizlazi iz odluka Agencije), sud je u ponovljenom postupku ocijenio da je tužitelj štetu koja mu je nastala u vidu izmakle koristi koja se sastoji u neisplati potpore do visine vrijednosti radova, sam sebi prouzročio te da ne postoji tuženikov doprinos toj šteti.

15. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti primjenom odredbe čl. 1092. ZOO-a u vezi sa čl. 349. ZOO-a i čl. 346. st. 1. ZOO-a te čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

16. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik ima pravo na naknadu troškova na ime nagrade za rad punomoćnika – odvjetnika u iznosu od 1.770,00 eura za sastav odgovora na tužbu(Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore – „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 18/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa), za sastav podnesaka od 21. lipnja 2024. i 17. listopada 2024. (Tbr. 8. t .1. Tarife), za pristup ročištima od 13. rujna 2023. i 6. studenoga 2024. (Tbr. 9. t. 1. Tarife) te za sastav žalbe od 6. studenoga 2023. u visini od 2.212,50 eura (Tbr. 10. t. 1. Tarife), pripadajući PDV (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 2.765,63 eura te trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u visini od 1.327,22 eura sukladno Tar. br. 3. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), odnosno ukupno 15.155,35 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Rijeci 19. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.