REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3998/2024-23.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Galetović i Galetović iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe u čl. 2. i čl. 3. st.I., st.II., st.III. Ugovora o kreditu broj 016-258/2005, solemniziranog dana 14. veljače 2005. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg Hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem OU-360/2005 koji su sklopili tužiteljica OU, oib: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 (prije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata glavnice kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu CHF.

II. Utvrđuje se da tužiteljica ima pravo zahtijevati da se glavnica temeljem Ugovora o kreditu broj: 016-258/2005, solemniziranog dana 14. veljače 2005. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, Trg Hrvatskih velikana 4, pod poslovnim brojem OU- 360/2005 koji su sklopili tužiteljica OU, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 (prije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) kao kreditor, kod preračunavanja u valutu EUR vodi u iznosu od 87.002,25 EUR.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.845,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je dana 10. veljače 2005. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 016-258/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kako je navedeni ugovor dana 14. veljače 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem OU- 360/2005, kako je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 134.500,00 CHF u svrhu kupovine stana, kako je ugovoreno trajanje kredita do 28. veljače 2030. uz otplatu u mjesečnim anuitetima, kako je ugovoreno da se glavnica vraća istekom trajanja kredita, dok se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, s tim da se izvršenim uplatama najprije podmiruju troškovi i naknade, zatim iznosi redovne i zatezne kamate, a nakon toga se podmiruje glavnica. Tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, navodi kako se obvezala mjesečno uplaćivati iznos od 206,85 CHF u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize Hrvatske Narodne banke važećem na dan uplate, s tim da se uplaćena sredstva koriste za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI-balanced fondu, navodi kako iznos do sada plaćenih anuiteta sadržava isključivo kamatu, smatra kako ima pravni interes za podnošenje ove tužbe budući da je od tuženika u više navrata tražila prijevremenu otplatu kredita uz primjenu početnog tečaja za CHF koji je na dan puštanja kredita 28. veljače 2005. iznosio 4,873743 kn za 1 CHF, čemu se tuženik usprotivio. Tužiteljica se poziva na sudske odluke donesene u sporu povodom tužbe radi kolektivne zaštite interesa i prava potrošača korisnika kredita, navodi kako su te odluke obvezujuće i u ovom postupku, ističe kako je predmetni kredit ugovorila kao fizička osoba radi kupnje stana koji koristi u osobne nekomercijalne svrhe i sa ciljem koji nema nikakve veze sa poslovnom djelatnošću, navodi kako prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi to bili poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna te utvrđenje da tužiteljica ima pravo zahtijevati da se glavnica temeljem predmetnog ugovora kod preračunavanja u valutu EUR utvrdi u iznosu od 87.002,25 EUR.

2. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine. Ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 016- 258/2005 od 10. veljače 2005., smatra kako u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), navodi kako se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaranje i kako je tužiteljica mogla izabrati između više opcija ugovora o kreditu (valutna klauzula u eurima, CHF ili kredit u hrvatskim kunama, kredit s fiksnom kamatnom stopom i kredit s promjenjivom kamatnom stopom), navodi kako je tužiteljica samostalno procjenjujući rizike odabrala sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za nju bio najpovoljniji, osporava da bi ugovaranjem CHF kao valute obveze postupio nepošteno i nesavjesno te da bi to dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, tvrdi da je tužiteljicu obavijestio o svim relevantnim okolnostima i da ju je upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi, ističe kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, navodi kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, ističe kako je predmetnim ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 25 godina i kako je u trenutku sklapanja ugovora bilo neizvjesno kretanje tečaja CHF pa stoga, navodi kako nije mogao valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina, ističe kako su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, smatra kako zahtjev za utvrđenjem glavnice bez određenog datuma predstavlja utvrđenje činjenice i kako takav zahtjev nije u skladu s odredbom čl. 187. Zakona o parničnom postupku, navodi kako bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud neosnovano stavio u povoljniji položaj potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule, kao i one koji su sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertirali kredite iz CHF u valutu EUR, smatra kako je tužiteljica unatoč presudama iz kolektivnog spora dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, ističe kako je svrha tzv. individualnih parnica upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

3. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedokinje UU te je izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. Sud je unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe (podnesak tužiteljice od 12. rujna 2024.) temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a jer je ocijenio da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

4. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 016-258/2005 od 10. veljače 2005. Isto tako, nije sporno da je navedenim ugovorom tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 134.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoreno trajanje kredita do 28. veljače 2030. i da se tužiteljica obvezala mjesečno uplaćivati iznos od 206,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate.

5. Sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i njegova otplata vezani uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Također, sporno može li tužiteljica tražiti da sud presudom utvrdi iznos glavnice prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor.

6. Iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. proizlazi da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju (ugovorima o kreditima), na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u gore navedenom dijelu.

8. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Sve prethodno navedeno potvrđeno je i dokazima izvedenima u ovom postupku, prije svega iskazom tužiteljice iz kojeg proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, da je kreditom financirana kupnja stana u kojem tužiteljica i danas živi, da kredit još uvijek otplaćuje, da su joj u banci preporučili kredit vezan za CHF, da je isti prihvatila jer je vjerovala bankaru, da prilikom dogovaranja i potpisivanja ugovora nije bilo govora o bilo kakvim rizicima, da je ugovor prvi put vidjela tek kod javnog bilježnika i da je ugovor tada već bio potpisan od strane banke, da joj javni bilježnik nije ništa pojasnio vezano za spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, da je ugovor pročitala prije potpisivanja i da su joj osnovne odredbe ugovora bile jasne, da tada nije bila svjesna da bi moglo doći do značajnijih promjena tečaja CHF, da ju na to nitko nije upozorio niti je dobila bilo kakve informacije o kretanju tečaja CHF, da je u to vrijeme bila zaposlenica Hypo banke, ali nije nikada radila ništa vezano za kreditno poslovanje, da je htjela prijevremeno otplatiti kredit, ali je od toga odustala jer je tuženik tražio da plati kredit po trenutno važećem tečaju CHF, kao i da plati izlaznu naknadu od 3%.

10. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima. Njezin iskaz je u bitnom suglasan s iskazom svjedokinje UU, zaposlenice tuženika, koja je potvrdila da je predmetni ugovor potpisala u ime banke i da klijentima nisu ništa posebno objašnjavali vezano za valutnu klauzulu, osim ako bi klijent tražio dodatna pojašnjenja. Iskazala je i to kako su klijenti uz ugovor dobivali samo uvjete za dobivanje kredita, kako se ne sjeća je li osobno pregovarala s tužiteljicom, odnosno je li sudjelovala u postupku pripremanja predmetnog ugovora budući da je bilo više zaposlenika koji su radili na takvim kreditima, a ovakve ugovore o stambenim kreditima pripremala je pravna služba koja je sastavljala ugovor, dok su bankari supotpisivali ugovore, provjeravali kreditnu sposobnost klijenta, odgovarali na njihova pitanja, itd.

11. Sud je stoga ocijenio da saslušanje svjedokinje OUP ne bi doprinijelo utvrđenju bitnih činjenica jer ista prema navodima tuženika nije radila na predmetnom ugovoru, a navedeno je potvrdila i tužiteljica, pa se stoga može očekivati da ona nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora i pregovorima koji su tome prethodili.

12. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a isto proizlazi i iz dokaza izvedenih u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZOO) te isti u tom dijelu nema učinak. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača.

13. Tuženik tijekom postupka nije osporavao da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor. Svojstvo tužiteljice kao potrošača proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, a potvrđeno je i njezinim iskazom iz kojeg proizlazi da je kredit ugovorila isključivo s namjerom kupnje stana u kojem i danas živi. Upravo je navedena okolnost ključna za procjenu radi li se o potrošačkom ugovoru. Vezano za odredbu čl. V. Ugovora treba reći da iz sadržaja cijelog ugovora, a to potvrđuju i drugi izvedeni dokazi, proizlazi da je kupnja udjela u otvorenom investicijskom fondu dogovorena kao način otplate kredita i to na prijedlog samog tuženika koji je ovakvu vrstu otplate kredita nudio svojim zaposlenicima, odnosno zaposlenicima povezanih trgovačkih društava. Dakle, primarni smisao ove ugovorne odredbe jest otplata kredita. Posebno treba istaknuti da iz svih izvedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da ulaganje u investicijske fondove ne predstavlja djelatnost kojom se tužiteljica bavila. Jasno je da je namjera stranaka bila ugovoriti kredit koji će tužiteljica otplaćivati na način da uplaćuje sredstva u investicijski fond, a da se od potencijalnog prinosa tuženiku vraća kredit. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, sud je zaključio da se radi o potrošačkom ugovoru jer je svrha ugovaranja kredita bila rješavanje stambenog pitanja tužiteljice, neovisno o dogovorenom načinu otplate kredita i činjenici da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlenica tuženika.

14. Slijedom svega iznesenog, utvrđeno je da su sporne ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani za tečaj CHF ništetne, a posljedično tome iste nemaju pravni učinak. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da se iznos glavnice kredita utvrdi prema tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita. Uvidom u arhivu tečajnih lista (list 14-15 spisa) utvrđeno je da je tečaj švicarskog franka na dan korištenja kredita (28. veljače 2005.) iznosio 4,873743 HRK za 1 CHF. Dakle, glavnica kredita bez primjene valutne klauzule iznosi 655.518,43 HRK, odnosno 87.002,25 EUR. Budući da je trajanje kredita ugovoreno do 28. veljače 2030. i da tužiteljica još uvijek otplaćuje kredit, sud je ocijenio da postoji opravdan pravni interes tužiteljice za utvrđenje iznosa glavnice kredita.

15. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 2. studenog 2021., 4. travnja 2023. i 12. rujna 2024. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 11. studenog 2021., 20. travnja 2023., 19. rujna 2024. i 11. studenog 2024. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak odgovora na žalbu (Tbr. 10/6 u vezi s Tbr. 7/1), i to u iznosu od u iznosu od 995,42 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 11.198,48 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 215,67 EUR i prvostupanjsku presudu u iznosu od 431,35 EUR. U Zagrebu 19. prosinca 2024.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćnicima

2. Tuženiku po punomoćniku