REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-497/2023-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zvonimiru Rajiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 07. studenog 2024. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Zvonimira Rajića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Sanje Krišto, odvjetnice, dana 19. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 4. st.1. Ugovora o kreditu broj: 9012014180, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 10.10.2006. godine, potvrđenog dana 17.10.2006. godine po javnom bilježniku Gordani Frković iz Samobora pod brojem: OU-1428/2006-1, u dijelu odredbe koji glasi:

”….koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana …“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju GC, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova iznos u visini od 2.887,88 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 22,14 EUR tekuće od 15. rujna 2007.g. do isplate,

- na iznos od 21,76 EUR tekuće od 15. listopada 2007.g. do isplate,

- na iznos od 21,73 EUR tekuće od 15. studenog 2007.g. do isplate,

- na iznos od 22,03 EUR tekuće od 15. prosinca 2007. g. do isplate,

- na iznos od 21,88 EUR tekuće od 15. siječnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 22,25 EUR tekuće od 15. veljače 2008.g. do isplate,

- na iznos od 40,35 EUR tekuće od 15. ožujka 2008.g. do isplate,

- na iznos od 41,04 EUR tekuće od 15. travnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 39,90 EUR tekuće od 15. svibnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 39,64 EUR tekuće od 15. lipnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 40,02 EUR tekuće od 15. srpnja 2008.g. do isplate,

- na iznos od 39,27 EUR tekuće od 15. rujna 2008.g. do isplate,

- na iznos od 39,32 EUR tekuće od 15. listopada 2008.g. do isplate,

- na iznos od 43,43 EUR tekuće od 15. studenog 2008.g. do isplate,

- na iznos od 40,95 EUR tekuće od 15. prosinca 2008.g. do isplate,

- na iznos od 43,60 EUR tekuće od 15. siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 44,01 EUR tekuće od 15. veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 44,18 EUR tekuće od 15. ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 43,63 EUR tekuće od 15. travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 43,71 EUR tekuće od 15. svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,99 EUR tekuće od 15. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,37 EUR tekuće od 15. srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,51 EUR tekuće od 15. kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,86 EUR tekuće od 15. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,72 EUR tekuće od 15. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,48 EUR tekuće od 15. studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,98 EUR tekuće od 15. prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 43,59 EUR tekuće od 15. siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 44,34 EUR tekuće od 15. veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 44,14 EUR tekuće od 15. ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 45,11 EUR tekuće od 15. travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 44,90 EUR tekuće od 15. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 45,34 EUR tekuće od 15. lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 48,26 EUR tekuće od 15. srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 46,37 EUR tekuće od 15. kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 49,45 EUR tekuće od 15. rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 48,78 EUR tekuće od 15. listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 47,63 EUR tekuće od 15. studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 41,32 EUR tekuće od 15. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 43,61 EUR tekuće od 15. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,03 EUR tekuće od 15. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,60 EUR tekuće od 15. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 41,83 EUR tekuće od 15. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 41,95 EUR tekuće od 15. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 38,68 EUR tekuće od 15. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 38,86 EUR tekuće od 15. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 41,13 EUR tekuće od 15. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 33,67 EUR tekuće od 15. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,50 EUR tekuće od 15. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,14 EUR tekuće od 15. studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,45 EUR tekuće od 15. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,88 EUR tekuće od 15. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,35 EUR tekuće od 15. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,38 EUR tekuće od 15. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,07 EUR tekuće od 15. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,22 EUR tekuće od 15. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,37 EUR tekuće od 15. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,14 EUR tekuće od 15. srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,22 EUR tekuće od 15. kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,08 EUR tekuće od 15. rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 32,75 EUR tekuće od 15. listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,10 EUR tekuće od 15. studenog 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,30 EUR tekuće od 15. prosinca 2012.g. do isplate,

- na iznos od 33,23 EUR tekuće od 15. siječnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,47 EUR tekuće od 15. veljače 2013.g. do isplate,

- na iznos od 33,12 EUR tekuće od 15. ožujka 2013.g. do isplate,

- na iznos od 33,15 EUR tekuće od 15. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,88 EUR tekuće od 15. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,15 EUR tekuće od 15. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,13 EUR tekuće od 15. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,29 EUR tekuće od 15. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,58 EUR tekuće od 15. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 33,03 EUR tekuće od 15. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,80 EUR tekuće od 15. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 32,93 EUR tekuće od 15. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 33,08 EUR tekuće od 15. siječnja 2014.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. st.2. Ugovora o kreditu broj: 9012014180, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 10.10.2006. godine, potvrđenog dana 17.10.2006. godine po javnom bilježniku Gordani Frković iz Samobora pod brojem: OU-1428/2006-1, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,…“

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju GC, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova iznos u visini od 8.023,69 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 21,62 EUR tekuće od 15. siječnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 25,27 EUR tekuće od 15. veljače 2009.g. do isplate,

- na iznos od 26,87 EUR tekuće od 15. ožujka 2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,84 EUR tekuće od 15. travnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR tekuće od 15. svibnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,09 EUR tekuće od 15. lipnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,50 EUR tekuće od 15. srpnja 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,75 EUR tekuće od 15. kolovoza 2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,97 EUR tekuće od 15. rujna 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,69 EUR tekuće od 15. listopada 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,53 EUR tekuće od 15. studenog 2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,03 EUR tekuće od 15. prosinca 2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,49 EUR tekuće od 15. siječnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 28,24 EUR tekuće od 15. veljače 2010.g. do isplate,

- na iznos od 26,48 EUR tekuće od 15. ožujka 2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,20 EUR tekuće od 15. travnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 33,29 EUR tekuće od 15. svibnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,27 EUR tekuće od 15. lipnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 63,66 EUR tekuće od 15. srpnja 2010.g. do isplate,

- na iznos od 46,59 EUR tekuće od 15. kolovoza 2010.g. do isplate,

- na iznos od 74,38 EUR tekuće od 15. rujna 2010.g. do isplate,

- na iznos od 68,34 EUR tekuće od 15. listopada 2010.g. do isplate,

- na iznos od 57,98 EUR tekuće od 15. studenog 2010.g. do isplate,

- na iznos od 78,01 EUR tekuće od 15. prosinca 2010.g. do isplate,

- na iznos od 102,95 EUR tekuće od 15. siječnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 85,76 EUR tekuće od 15. veljače 2011.g. do isplate,

- na iznos od 92,00 EUR tekuće od 15. ožujka 2011.g. do isplate,

- na iznos od 83,62 EUR tekuće od 15. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 84,88 EUR tekuće od 15. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 118,20 EUR tekuće od 15. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 120,45 EUR tekuće od 15. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 149,21 EUR tekuće od 15. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 135,26 EUR tekuće od 15. rujna 2011.g. do isplate,

- na iznos od 117,64 EUR tekuće od 15. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 112,33 EUR tekuće od 15. studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 117,02 EUR tekuće od 15. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 123,36 EUR tekuće od 15. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 130,47 EUR tekuće od 15. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 131,00 EUR tekuće od 15. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 126,24 EUR tekuće od 15. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 128,60 EUR tekuće od 15. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 130,82 EUR tekuće od 15. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 127,29 EUR tekuće od 15. srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 128,48 EUR tekuće od 15. kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od 126,49 EUR tekuće od 15. rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 121,43 EUR tekuće od 15. listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 126,77 EUR tekuće od 15. studenog 2012.g. do isplate,

- na iznos od 129,72 EUR tekuće od 15. prosinca 2012.g. do isplate,

- na iznos od 128,69 EUR tekuće od 15. siječnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 117,24 EUR tekuće od 15. veljače 2013.g. do isplate,

- na iznos od 126,99 EUR tekuće od 15. ožujka 2013.g. do isplate,

- na iznos od 127,46 EUR tekuće od 15. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 123,36 EUR tekuće od 15. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 112,45 EUR tekuće od 15. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 112,16 EUR tekuće od 15. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 114,51 EUR tekuće od 15. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 118,93 EUR tekuće od 15. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 125,68 EUR tekuće od 15. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 122,20 EUR tekuće od 15. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 124,20 EUR tekuće od 15. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 126,48 EUR tekuće od 15. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 127,46 EUR tekuće od 15. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 130,47 EUR tekuće od 15. ožujka 2014.g. do isplate,

- na iznos od 129,56 EUR tekuće od 15. travnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 126,03 EUR tekuće od 15. svibnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 124,59 EUR tekuće od 15. lipnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 124,98 EUR tekuće od 15. srpnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 129,53 EUR tekuće od 15. kolovoza 2014.g. do isplate,

- na iznos od 132,84 EUR tekuće od 15. rujna 2014.g. do isplate,

- na iznos od 132,09 EUR tekuće od 15. listopada 2014.g. do isplate,

- na iznos od 137,47 EUR tekuće od 15. studenog 2014.g. do isplate,

- na iznos od 137,47 EUR tekuće od 15. prosinca 2014.g. do isplate,

- na iznos od 136,30 EUR tekuće od 15. siječnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. veljače 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. ožujka 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. travnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. svibnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. lipnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. srpnja 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. kolovoza 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. rujna 2015.g. do isplate,

- na iznos od 137,87 EUR tekuće od 15. listopada 2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, Zagreb, naknaditi tužitelju GC, iz [adresa] parnični trošak u iznosu od 3.265,45 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012014180 dana 10. listopada 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 79.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, ugovorena redovna kamatna stopa od 4,35% godišnje. Nadalje navodi da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, rok otplate 180 mjeseci te da se tijekom otplate kredita mijenjao tečaj valute CHF što je uzrokovalo povećanje mjesečne obveze tužitelja. Navodi da je način promjene kamatne stope ništetan, jer se ista visina kamatne stope mijenjala bez tužitelju jasnih parametara tj. bez posebnog pregovaranja s tužiteljem i da u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak ugovorna odredba je ništetna. Tužitelj se poziva na odluke donesena povodom kolektivne zaštite potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine te na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje navodi da je dana 08.12.2015. godine prihvatio zakonsku konverziju kredita u eurski kredit te su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu. Tužitelj ističe da je do dana sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu tuženik na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli stekao iznos koji je u obvezi vratiti tužitelju. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupaka sa zateznom kamatom tekućom do dana presuđenja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen i da je konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom Republike Hrvatske i da su tužitelju sukladno čl. 19.c.Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju svi preplaćeni iznosi priznati na ime plaćanja budućih obroka. Tuženik se poziva i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 rješenjem od 4.3.2020. godine zauzeo pravno shvaćanje prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor time da se odluke iz kolektivnog spora radi zaštite potrošača mogu primijeniti kod pojedinačnih postupaka za naknadu štete. Tuženik ističe da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Nadalje navodi da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, poziva se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima kojim se regulira ugovranje valutne klauzule. Navodi da je ugovor o kreditu solemniziran te je tužitelj izrazio svoju volju za sklapanjem Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a na što je tužitelj izričito i pristao. Tuženik detaljno u odgovoru na tužbu pojašnjava na temelju kojih elemenata je uvećavao visinu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora o kreditu do 2013. godine kada je propisana prisilnim propisom visina kamatne stope od 3,23%. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 10.10.2006.g. i plan otplate kredita (list 7-17 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Županijskih sudova (list 18-24, list 52-55, list 90-103 spisa), Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012014180 od 08.12.2015.g. (list 25-30 spisa), pregled uplata po kreditu tužitelja (list 31-34 spisa), Izračun konverzije (list 35-41 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima, Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana (list 56-64 spisa), odluke Suda EU (list 143-183 spisa), knjigovodstvenu karticu, plan otplate kredita (list 189-217 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 21. listopada 2019. godine. Tužitelj u bitnom navodi u odnosu na tvrdnju tuženika da nema pravni interes za vođenje ovog postupka da pravo na isticanje ništetnosti ne zastarjeva. Navodi kako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit djelomično obeštećen. Osporava istaknuti prigovor zastare.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, a u odnosu na zastaru tražbine tužitelja ističe kako podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Ističe da je ostvarivanje prava u ovoj konkretnoj pravnoj stvari protivno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju budući da kod provedbe konverzije nije ništa prepušteno na volju ugovornih strana, pa usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj bi bio dva puta obeštećen. Navodi kako tužitelj neosnovano zahtjeva svojim tužbenim zahtjevom još povoljnije uvjete od onih koji su propisani Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik navodi da sukladno stajalištu Vrhovnog suda u oglednom postupku i odluci broj Gos 1/19 tužitelj nema pravni interes u ovoj pravnoj stvari pa se predlaže odbaciti tužba podredno odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ukazuje i na sadržaj odluke Europskog suda broj broj C-81/19, C-260/18, C-70/17 i C-179/17 (podnesak tuženika od 11.07.2020.g.).

Tužitelj osporava navode tuženika sadržajno kao u podnesku od 15.11.2019. godine i od 03.07.2020. godine. U bitnom ističe da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke nisu riješile sva sporna pitanja, tužitelj se poziva na odluke Suda EU broj C- 118/17 i C-51/17, osporava da bi sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prestao postojati osnovni Ugovor o kreditu iz 2006. godine tim više što su stranke člankom 11. Dodatka Ugovora o kreditu ugovorile da odredbe osnovnog Ugovora o kreditu koje se nisu mijenjale ostaju na snazi.

6. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012014180 dana 10.10.2006. godine na iznos od 79.500, 00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,35% na rok od 15 godina tj. 180 mjeseci, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 7-13 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012014180 dana 08.12.2015.g. kojim je konvertiran kredit (list 25-36 spisa).

8. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao stambeni kredit za osobne potrebe, nadogradnja kuće za njega i obitelj, da je otišao u poslovnicu tuženika i savjetovali su mu da uzme kredit u CHF jer je najbrži postupak za isplatu kredita time da je jedino mogao dobiti takvu vrstu kredita u CHF zbog visine njegove plaće, a supruga mu je bila sudužnik. Iskazuje da mu djelatnica banke nije tumačila ugovorne odredbe, nije ga upozorila na rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF, niti mu je pojašnjavala parametre na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa. Tužitelj navodi da je pročitao ugovor, po struci je električar, SSS, pa iako je ugovor pročitao nisu mu bili jasni pravni izrazi. Ističe kako mu niti javni bilježnik nije tumačio sporne ugovorne odredbe. Nadalje navodi da mu je banka ponudila konverziju kredita koju je prihvatio jer bi mu bila manja rata kredita budući da više nije mogao otplaćivati kredit u CHF time da mu je početna rata kredita bila 2.800,00 kn i narasla je do 4.500,00 kn, a plaća mu je bila 6.000,00 kn. Tužitelj nadalje iskazuje da njemu banka nije vratila preplaćeni iznose nego su mu umanjene buduće rate u kreditu EUR. Navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kredita nije se odrekao bilo kakvih svojih prava. Nije bio nositelj obrta, niti osnivač trgovačkog društva, kredit je otplaćivao osobno. Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 10.10.2006. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorne valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g. kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 13. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 14. lipnja 2019. godine a u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine).

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 25.624,69 EUR, da je iznos preplate u visini od 6.079,10 EUR, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjene glavnice (iskaz tužitelja, nesporno između stranaka). Dakle ukupan iznos preplate u visini od 6.079,10 EUR koristio se za buduće anuitete u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 3., čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 6.,

– otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.7. – visina kamatne stope 5,516%, čl. 8., čl. 9.čl. 10. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave, čl. 11. - odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, troškovi).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i odredbom o pormjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i Pž-7129/13 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 10.10.2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

16. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

17. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine.

U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci. Pri tome sud ističe da je tuženik prilikom izračuna konverzije sve uplaćene iznose pa i one s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe uračunavao prilikom konverzije, a koje odredbe i preplaćeni iznosi su predmet ovog spora.

18. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

19. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 10. listopada 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 79.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

20. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28. veljače 2024. godine (list 230- 245 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,35% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,35%, akoaj visina kamatne stope se mijenjala do 31.12.2013. godine, a potom zakonom propisana visina kamatne stope od 3,23%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.062,44 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 21.758,76 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 2.887,88 EUR,

- ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 117,23 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 739,37 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 98,17 EUR,

- ukupna razlika s osnove valutne kluzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 60.606,08 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 8.043,81 EUR,

- ukupna razlika s osnove valutne kluzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.222,59 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 294,99 EUR,

- ukupna razlika zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja za koje je Nalazom utvrđena preplata iznosi 82.364,84 kn, odnosno eurska protuvrijednost ukupno više plaćenog iznosa iznosi 10.931,69 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Ističe da je konverzija provedena sukladno zakonu, stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravom Europske unije i Ustavom Republike Hrvatske. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovaranja kamate između tuženika i tužitelja, najviša kamatna stopa iznosila je 15% godišnje i da u razdoblju nakon toga, najviša dopuštena kamatna stopa iznosila je 14%. Ističe kako vještak nije niti utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju te se i u tom primjeru nalaz i mišljenje vještaka osporava i pobija kako nepotpuno.Ostaje kod dosadašnjih navoda koje je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donijetim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. Nadalje u odnosu na visinu kamatne stope u smislu da vještak nije utvrdio visinu kamatnih stopa koje bi bile primjenjive u spornom razdoblju sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući da zadatak vještak nije određen da utvrđuje visinu kamatnih stopa niti je tuženik predložio provođenje dokaza vještačenjem za utvrđenjem visine kamatnih stopa.

Tuženik na ročištu na kojem je održana glavna rasprava predlaže pozvati vještaka na dopunu tako da utvrđene iznose preplate umanji za utvrđeni preplaćeni iznos prilikom konverzije. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika budući tuženik do zaključenja prethodnog postupka ne predlaže umanjenje iznosa preplate za preplaćeni iznos. 21. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primejnjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stjalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republiek Hrvatkse u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

22. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu broj 9012014180 sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke te je djelatnica tuženika i obavijestila tužitelja da je riječ o stabilnoj valuti CHF.

23. U odnosu na tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe kojim su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

24. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

25. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

27. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

28. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu kaluzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja GC, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i III. izreke presude.

29. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 8.043,81 EUR te da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene kamatne stope u iznosu od 2.887,88 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. i IV. izreke ove presude. Sud pri tome ističe da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je ukupan preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 8.043,81 EUR, a kako je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa u visini od 8.023,69 EUR (tužitelj ne zahtijeva isplatu svih preplaćenih iznosa) to mu je sud dosudio niži iznos kao pod točkom IV. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

30. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Tužitelj nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja uskladio je tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Tuženik se protivi povišenju tužbenog zahtjeva. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva povišenjem istoga kao u izreci ovog rješenja.

Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

32. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 13.06.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 18.10.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.11.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.05.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 03.07.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 09.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.09.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.05.2023. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a),sastav podneska od 06.10.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 20.11.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 21.11.2024. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 2.400,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 600,00 EUR, ukupno 3.000,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, ukupno 3.265,45 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbe. sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku