REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1219/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., L. Jagera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 2.895,45 EUR, zaključio je glavnu raspravu 25. studenoga 2024. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Valentina Lovrića i tuženikovog punomoćnika ŽR, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, te donio i objavio presudu 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.895,45 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 38,00 EUR od 12. studenoga 2010.

- na iznos od 75,82 EUR od 11. siječnja 2011.

- na iznos od 66,55 EUR od 9. veljače 2011.

- na iznos od 66,03 EUR od 10. ožujka 2011.

- na iznos od 59,62 EUR od 12. travnja 2011.

- na iznos od 62,27 EUR od 14. travnja 2011.

- na iznos od 59,61 EUR od 10. svibnja 2011.

- na iznos od 84,20 EUR od 10. lipnja 2011.

- na iznos od 87,95 EUR od 9. srpnja 2011.

- na iznos od 146,53 EUR od 12. kolovoza 2011.

- na iznos od 91,86 EUR od 14. rujna 2011.

- na iznos od 83,93 EUR od 12. listopada 2011.

- na iznos od 85,38 EUR od 11. studenoga 2011.

- na iznos od 83,59 EUR od 16. studenoga 2011. i

- na iznos od 1.804,11 EUR od 16. studenoga 2011.

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova protutražbina prema tužitelju u iznosu od 32,41 EUR sa zateznim kamatama koje teku: na iznos od 2,83 EUR od 10. svibnja 2007. do isplate, na iznos od 2,50 EUR od 11. lipnja 2007. do isplate, na iznos od 5,06 EUR od 10. srpnja 2007. do isplate, na iznos od 2,32 EUR od 10. kolovoza 2007. do isplate, na iznos od 2,42 EUR od 10. rujna 2007. do isplate, na iznos od 5,57 EUR od 10. listopada 2007. do isplate, na iznos od 2,99 EUR od 12. studenoga 2007. do isplate, na iznos od 4,04 EUR od 10. prosinca 2007. do isplate, na iznos od 0,54 EUR od 10.siječnja 2008. do isplate, na iznos od 0,77 EUR od 10. srpnja 2008. do isplate, na iznos od 2,02 EUR od 11. kolovoza 2008. do isplate i na iznos od 1,34 EUR od 10. rujna 2008. do isplate, istaknuta prigovorom radi prebijanja.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.441,85 EUR sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na parnične troškove u iznosu od 1.441,85 EUR od 19. prosinca 2024. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 187,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 19. prosinca 2024. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, 1. srpnja 2022., podnio tužbu radi isplate iznosa od 21.815,96 kn / 2.895,48 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako su tužiteljev prednik ŽRG i tuženikov prednik HVB Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 54596/06 od 27. listopada 2006. kojim je odobren kredit u iznosu od 23.840,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, koji kredit je otplaćen u cijelosti. Nadalje navodi da je tužitelj sklopio Ugovor o ustupu tražbine od **.**.2022. sa ŽRG kojim je tužitelju ustupljena tražbina ŽRG Celebrini ŽRG prema tuženiku kao dužniku po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 54596/06, na koji način je na tužitelja prenesena dospjela novčana tražbina tužiteljevog prednika kao potrošača. Osim toga je naveo kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženik, a time i njegov prednik, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. S obzirom na to da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, tuženik je bez osnove stekao ne pripadajući novčani iznos koji je tužiteljev prednik preplatio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u bitnome navodeći kako tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača zbog čega ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava, te da je prijenos potrošačkih prava nedopušten i ništetan jer je, u bitnome, tražbina potrošača iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi pa je i Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Istaknuo je prigovor zastare u bitnome navodeći kako nikada nije došlo do prekida zastare jer se na tužitelja ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora u kojemu je utvrđivana apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz te parnice, i na koji način, primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Nadalje navodi kako je potrebno utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ kako bi se utvrdilo primjenjuju li se i u konkretnom slučaju utvrđenja iz kolektivnog spora i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tuženik se u bitnome poziva na pravnu valjanost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, na činjenicu da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti, na činjenicu informiranosti korisnika kredita o parametrima o kojima ovisi visina kamatne stope, načinu njihovog kreiranja i čimbenicima koji na njih utječu, te na činjenicu da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tužitelj nije dokazao da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je u podnesku od 25. rujna 2024. ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.895,45 EUR, dok je uskladio pojedinačne iznose preplate i početak tijeka zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

4. Tuženik je u bitnome ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu, te je, podredno i za slučaj da sud prihvati tužbeni zahtjev, u podnesku od 3. svibnja 2023. istaknuo prigovor radi prebijanja kojim stavlja u prijeboj svoju protutražbinu prema tužitelju u iznosu od 32,41 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi negativnih razlika nastalih prilikom otplate obveze iz Ugovora o kreditu, za koji iznos je umanjena obveza korisnika kredita. S tim u svezi ističe da budući da je tuženik za korist korisnika kredita već umanjio obveze korisnika kredita po osnovi negativnih razlika, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu, tužitelj bi bio namiren za iznos koji je korisniku kredita već vraćen.

5. Tužitelj je osporio tuženikovu protutražbinu prema tužitelju istaknutu prigovorom radi prebijanja u bitnome navodeći kako je tužitelj već u tužbi uzeo u obzir negativne razlike na koje se tuženik poziva te da je suglasan da sudski vještak utvrdi te razlike.

6. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to:

Ugovora o kreditu broj 54596/06 od 27. listopada 2006. (str. 6. – 7. spisa), Ugovora o ustupu tražbine od 7. travnja 2022. (str. 9. spisa), pregleda uplata po kreditu (str. 10. – 15. spisa), te otplatnog plana (str. 16. – 19. spisa). Provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34a, radi utvrđivanja kolike je iznose, izražene u kunama i eurima, ustupitelj tražbine pretplatio otplatom predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje je bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF na dan isplate kredita, te negativne razlike nastale prilikom otplate predmetnog Ugovora o kreditu.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, te da ne postoji tuženikova protutražbina prema tužitelju u iznosu od 32,41 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama istaknuta prigovorom radi prebijanja.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.895,45 EUR po osnovi stečenog bez osnove koji iznos je ŽRG preplatio po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu broj 54596/06 od 27. listopada 2006. o valutnoj klauzuli. Osim toga, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja kojim stavlja u prijeboj svoju protutražbinu prema tužitelju u iznosu od 32,41 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi negativnih razlika nastalih prilikom otplate obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu.

9. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest ZPP-a kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP-a. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 3. i 4. toga članka (članak 461.a stavak 6. ZPP). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 7. ZPP). Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 5. ZPP-a, stranke upozorene u rješenju suda od 9. rujna 2022. (str. 345. – 348. spisa).

10. Osim toga, u parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

11. Nije sporna činjenica da je tuženikov pravni prednik HVB Splitska banka d.d. kao kreditor sklopio Ugovor o kreditu broj 54596/06 od 27. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) sa ŽRG kao korisnikom kredita kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 23.840,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, bez određene namjene, a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (str. 6. – 8. spisa). Nije sporna niti činjenica da je kredit otplaćen u cijelosti. Nije sporna niti činjenica da je ŽRG kao ustupitelj sklopio Ugovor o ustupu tražbine od 7. travnja 2022. (dalje: Ugovor o ustupu) s tužiteljem kao primateljem.

12. Nisu osnovani tuženikovi prigovori koji se u bitnome svode na tvrdnju da korisnik kredita nije Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Naime, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno kako je taj ugovor sklopio korisnik kredita ŽRG, dakle, kao fizička osoba, a ne kao fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost, odnosno obrtnik i/ili trgovac pojedinac, a ta činjenica u konkretnom slučaju nije niti sporna. Stoga se radi o potrošaču u smislu odredbe članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, uvidom u Ugovor o kreditu je utvrđeno kako je kreditor tuženikov pravni prednik HVB Splitska banka d.d., dakle, pravna osoba, koji je prilikom sklapanja predmetnog ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita (članak 3. točka 2. ZZP-a).

13. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 9. spisa) utvrđeno je kako je ŽRG kao ustupitelj ustupio tužitelju kao primatelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, s time da će točni nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku kojim će primatelj od dužnika zahtijevati naplatu ustupljene tražbine (članak 2. Ugovora o ustupu). Prema utvrđenju suda, tražbina iz članka 2. Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u članku 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbina je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Uvidom u Ugovor o ustupu je nadalje utvrđeno kako je tim ugovorom određeno da tužitelj kao primatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema tuženiku kao dužniku do trenutka ustupanja, te da se ustupom glavne tražbine na tužitelja kao primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate (članak 3. Ugovor o ustupu).

14. Nisu osnovani tuženikovi navodi koji se u bitnome svode na tvrdnju kako je tražbina potrošača strogo osobne naravi zbog čega ne može biti predmet ustupa, kao niti tuženikovi navodi da je Ugovor o ustupu ništetan. Naime, odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, dalje: ZOO) je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Međutim, u konkretnom slučaju se radi o tražbini ustupitelja koji je potrošač u skladu s odredbom članka 3. točkom 1. ZZP-a, dok je tužitelj kao primatelj pravna osoba, dakle, nije potrošač. Pritom je tražbina koja je predmet ustupa novčana tražbina, dok, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Naime, identitet tražbine nije promijenjen ustupom što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a u bitnome identična odredba je sadržana i u članku 3. Ugovora o ustupu. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

16. Europski sud je također zauzeo navedeno pravno stajalište u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) navodeći da: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Uzevši u obzir navedeno, a s obzirom na to da se ne radi o strogo osobnoj tražbini zbog čega Ugovor o ustupu nije ništetan, te da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u točki 6. izreke, je utvrđeno da je tuženik iz ovoga postupka u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba tuženika iz ovog postupka (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 6. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik iz ovoga postupka u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Uzevši u obzir navedeno, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

22. Odredbama članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP/11) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Citirane odredbe stupile su na snagu 1. srpnja 2013. u skladu s odredbom članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi članka 53. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) odredbe toga Zakona, pa prema tome i odredbe članka 502.c ZPP/11, primjenjuju se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

24. Također, i odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 78/12) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Tuženik neosnovano tvrdi da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ne primjenjuje u smislu citirane odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz razloga što ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Naime, kao što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ŽRG. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i citirana pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

26. Pojam naknade štete iz odredaba članka 502.c ZPP/11 i članka 138.a citiranog Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom članka 1046. ZOO-a jer tako uskim tumačenjem, odredbe članka 502.c ZPP/11 i članka 138.a citiranog Zakona o zaštiti potrošača, ne bi imale smisla.

27. Prema tome, ovaj sud je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ŽRG i tuženikov pravni prednik. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 27. listopada 2006., dakle u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. S druge strane, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, predložio niti predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, odnosno na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je u pogledu predmetnog Ugovora o kreditu potrošač dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču. Tuženik je predložio samo saslušanje ustupitelja odnosno korisnika kredita ŽRG kao svjedoka radi utvrđivanja činjenice statusa potrošača i činjenice pregovaranja. Međutim, u ovom sporu male vrijednosti sud je odbio izvođenje navedenog dokaza iz razloga što se saslušanjem samo korisnika kredita, bez saslušanja zaposlenika banke, ne bi mogle utvrditi navedene odlučne činjenice zbog čega je sud utvrdio samo saslušanje korisnika kredita nepotrebnim. To iz razloga što nije potrebno samo saslušanje korisnika kredita ukoliko se ne saslušava i zaposlenik banke budući da se u konkretnom slučaju tužitelj već u tužbi poziva na presudu iz kolektivnog spora u kojoj tvrdi da mu odredbe kredita nisu bile jasne i razumljive te da se o njima nije pojedinačno pregovaralo (u tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022.). S druge strane, tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, predložio saslušanje djelatnika banke kao svjedoka.

28. Uzevši u obzir navedeno, a s obzirom na to da tuženik i u pogledu predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog sa ŽRG nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu je objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na predmetni Ugovor o kreditu. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su, suprotno tuženikovoj tvrdnji, i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između ŽRG i tuženikovog pravnog prednika također nepoštene i ništetne. Stoga su neosnovani i tuženikovi navodi da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i da su bili rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati ili na njih utjecati.

29. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34a čiji zadatak je bio utvrditi kolike je iznose, izražene u kunama i eurima, ustupitelj tražbine pretplatio otplatom predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje je bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF na dan isplate kredita, te negativne razlike nastale prilikom otplate predmetnog Ugovora o kreditu. Sud je u cijelosti prihvatio nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darku Prpiću jer je vještak u cijelosti postupio u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, a nalaz i mišljenje su izrađeni jasno, obrazloženo, bez kontradiktornosti i u skladu s pravilima struke, dok stranke nisu imale nikakvih primjedbi niti prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, pisani nalaz i mišljenje navedeni sudski vještak je usmeno iznio i na ročištu održanom 25. studenoga 2024.. kojom prilikom stranke također nisu imale nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje, niti su imale pitanja za vještaka.

30. Uzevši u obzir navedeno, na temelju nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darku Prpiću je utvrđeno kako razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.556,85 EUR. Nadalje je utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -244,17 kn, za anuitete koje je utvrđen manje uplaćen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi -32,40 EUR.

31. Tužitelj je podneskom od 25. rujna 2024. ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.895,45 EUR, dok je uskladio pojedinačne iznose preplate i početak tijeka zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Takvim usklađivanjem tijeka zateznih kamata nije došlo do preinake tužbe u smislu odredaba članka 191. ZPP-a jer tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva (tužbeni zahtjev se i dalje temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi), nije povećao postojeći tužbeni zahtjev niti je istaknuo drugi zahtjev uz postojeći.

32. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi u skladu s odredbom članka 324. stavka 1. ZOO-a. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli je vratiti tužitelju iznos od 2.895,45 EUR. 33. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka je utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -244,17 kn, za anuitete koje je utvrđen manje uplaćen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju iznosi -32,40 EUR. Međutim, tužitelj je osporio postojanje tuženikove protutražbine prema tužitelju u iznosu od 32,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u bitnome navodeći kako je prilikom podnošenja tužbe već uzeo u obzir navedene negativne razlike. U ovom sporu male vrijednosti tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, osporio navedenu tužiteljevu tvrdnju kako je prilikom podnošenja tužbe tužitelj već uzeo u obzir navedene negativne razlike, niti je predložio, odnosno predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, dakle, na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da prilikom podnošenja tužbe tužitelj nije uzeo u obzir navedene negativne razlike. S druge strane, na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka je utvrđeno kako razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.556,85 EUR. Dakle, utvrđeno je da ukupna preplata po predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi 3.556,85 EUR, dok u ovom postupku tužitelj zahtijeva isplatu preplaćenog iznosa od 2.895,45 EUR, dakle, manje od ukupno utvrđenog iznosa preplate. Iz navedenog proizlazi zaključak o osnovanosti tužiteljevih tvrdnji kako je prilikom podnošenja tužbe tužitelj već uzeo u obzir navedene negativne razlike, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao suprotno. Slijedom navedenog sud je utvrdio da ne postoji tuženikova protutražbina prema tužitelju u iznosu od 32,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama istaknuta prigovorom radi prebijanja zbog čega je, na temelju odredbe članka 338. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke presude.

34. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.895,45 EUR, s obzirom na to da je vještačenjem utvrđeno da je korisnik kredita preplatio iznos od 3.556,85 EUR, dakle, više od iznosa koji tužitelj zahtijeva tužbenim zahtjevom, dok je, kao što je prethodno obrazloženo, sud utvrdio da ne postoji tuženikova protutražbina prema tužitelju u iznosu od 32,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama istaknuta prigovorom radi prebijanja

35. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u skladu s odredbom članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. U skladu s odredbom članka 215. stavka 1. ZOO-a, zastara je počela teći od prvog dana od dana obavljene uplate svakog pojedinog davanja jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

36. Međutim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a. Nakon prekida zastare, zastara je, u skladu s odredbama članka 245. ZOO-a, počela ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počela ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

37. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je najraniji iznos, koji je predmet ovoga spora, plaćen 11. studenoga 2010. zbog čega od tada pa do podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. nije protekao opći zastarni rok od pet godina, dok je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara.

38. Tužba je u ovom parničnom postupku podnesena 1. srpnja 2022., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

39. U odnosu na zatezne kamate, prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je, u točki 6. izreke, da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavak 1. ZPP), a tužitelj ima pravo na zatezne kamate u visini stope zatezne kamate propisane odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o tražbini koja ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

40. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

41. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen, proizlazi da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.895,45 EUR-a, tužitelju su kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP-a), priznati sljedeći troškovi: sastavljanje tužbe u zatraženom iznosu od 133,00 EUR, sastavljanja obrazloženog podneska od 15. travnja 2024. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: OT), sastavljanja podneska od 25. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 4. OT), zastupanja na ročištima 6. svibnja 2024. i 25. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 783,00 EUR, dok sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 195,75 EUR (Tbr. 42. OT), ukupno iznosi 978,75 EUR. Osim toga, tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 37,70 EUR i za presudu u iznosu od 75,40 EUR, te troškova financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.441,85 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22)) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO/23 za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovaca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. 42. Za sastavljanje podneska od 25. rujna 2024. tužitelj nema pravo na puni iznos nagrade u skladu s Tbr. 8. točkom 1. OT-a jer se, s obzirom na sadržaj tog podneska, u konkretnom slučaju ne radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka već o neobrazloženom podnesku kojim tužitelj samo obavještava sud kako je suglasan s nalazom i mišljenjem, te da ostaje kod tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.895,45 EUR, ali da usklađuje pojedinačne iznose preplate i početak tijeka zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Stoga za sastavljanje navedenog podneska tužitelj neosnovano zahtijeva naknadu troškova s PDV-om u iznosu od 187,50 EUR. Dakle, tužitelj nema pravo naknadu troškova u ukupnom iznosu od 187,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa je i u tom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

43. Uzevši u obzir navedeno, o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke presude.

Zagreb, 19. prosinca 2024.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.