REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2929/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Zagreb, Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu u Zagrebu Z, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovih punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu br. 20251 od 11. srpnja 2006, sklopljenog između tužitelja ZV i tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., solemniziranog od strane javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod br. OU-915/2006-1 dana 13. srpnja 2006., koji dio glasi i to u čl. 5.1.: "Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja." te u čl. 6.2.: "…Kamatna stopa, odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno toč. 9.1. ovih ugovornih uvjeta.".

II Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. isplatiti tužitelju ZV iznos od 729,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4,38 EUR od 10. veljače 2007. do isplate,

- na iznos od 4,36 EUR od 8. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 4,41 EUR od 13. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 4,34 EUR od 9. svibnja 2007. do isplate,

- na iznos od 4,26 EUR od 9. lipnja 2007. do isplate,

- na iznos od 4,25 EUR od 7. srpnja 2007. do isplate,

- na iznos od 8,36 EUR od 8. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos od 8,56 EUR od 8. rujna 2007. do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR od 11. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR od 7. studenoga 2007. do isplate,

- na iznos od 8,52 EUR od 7. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 8,36 EUR od 8. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,64 EUR od 8. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 8,57 EUR od 11. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 8,85 EUR od 9. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,64 EUR od 7. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,45 EUR od 7. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,53 EUR od 10. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,57 EUR od 15. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 8,44 EUR od 11. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 8,58 EUR od 17. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 8,88 EUR od 21. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 9,03 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 8,70 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,52 EUR od 12. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 9,58 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 9,23 EUR od 9. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,33 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,37 EUR od 9. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,21 EUR od 9. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,23 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 9,48 EUR od 9. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 9,50 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 9,42 EUR od 20. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 9,59 EUR od 9. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 7,46 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 6. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 8,78 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 8,84 EUR od 8. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 8,94 EUR od 8. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,12 EUR od 8. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,25 EUR od 8. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,45 EUR od 17. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 9,56 EUR od 9. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 9,72 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 9,66 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 9,74 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 10,17 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,15 EUR od 12. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 10,12 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 10,34 EUR od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,08 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,33 EUR od 12. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 10,73 EUR od 17. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 11,74 EUR od 4. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 10,99 EUR od 12. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 10,92 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 11,10 EUR od 14. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 11,14 EUR od 12. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,06 EUR od 12. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,05 EUR od 13. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,14 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 11,14 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 11,07 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 11,01 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 10,86 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 11,06 EUR od 28. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 11,09 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 11,06 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 10,75 EUR od 14. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 10,92 EUR od 13. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 11,09 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 10,73 EUR od 24. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 10,75 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. prosinca 2007., koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.508,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2,03 EUR od 11. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR od 9. studenoga 2006. do isplate,

- na iznos od 0,71 EUR od 9. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,51 EUR od 21. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 4,84 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 16,34 EUR od 12. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 17,82 EUR od 13. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 9,75 EUR od 9. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,06 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,81 EUR od 9. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,15 EUR od 9. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,59 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,00 EUR od 9. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 8,47 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,55 EUR od 20. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 10,40 EUR od 9. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 9,89 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,98 EUR od 6. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 15,55 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR od 8. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,30 EUR od 8. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,90 EUR od 8. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,03 EUR od 8. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,97 EUR od 17. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 34,78 EUR od 9. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 38,67 EUR od 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 37,23 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 39,37 EUR od 11. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 49,84 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 49,38 EUR od 12. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 48,80 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 54,02 EUR od 20. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 47,63 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,79 EUR od 12. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 63,95 EUR od 17. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 78,86 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 88,86 EUR od 4. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 70,27 EUR od 12. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 63,56 EUR od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 63,64 EUR od 13. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 68,64 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 73,15 EUR od 14. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 74,07 EUR od 12. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,11 EUR od 12. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 71,88 EUR od 13. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,92 EUR od 13. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 74,14 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 72,16 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 70,91 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 66,95 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 71,98 EUR od 28. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 72,80 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 72,09 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 64,31 EUR od 14. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 67,90 EUR od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 68,59 EUR od 13. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 72,68 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 63,85 EUR od 24. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 64,46 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate, sve po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. prosinca 2007., koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.982,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 5. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 11. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 20251 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.313,28 CHF, prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj se u članku 5. i 6. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita vratiti u mjesečnim obrocima, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 6.2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, s tim da je u trenutku ugovaranja ista iznosila 5,30% godišnje, te da se visina iste, odnosno rate utvrđuje sukladno članku 9.1. predmetnog Ugovora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, te je preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku u cijelosti ispunio. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom tuženika, s početnih 5,30% godišnje, više puta mijenjana na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, u odnosu na one sadržane u početnom planu kredita. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je dio odredbi predmetnog ugovora, koje se odnosi na način promjene kamatne stope, ništetan, jer su omogućile tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Nadalje, tužitelj tvrdi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF, kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom tuženika. Tužitelj navodi i kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. U odnosu na ugovorene odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF naveo je da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. istog Zakona propisano da je, kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor ništetan. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Nadalje, u st. 4. istog članka propisano je da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to i dokazati. Odredbom čl. 84. toga Zakona propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed bile formulirane od strane tuženika te je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio i nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije, kao trgovac, tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Smatra stoga da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj preplatio na temelju obračuna tuženika prema promjenjenoj kamatnoj stopi, u odnosu na obračun prema početnoj stopi od 5,30% za redovnu kamatu, kao i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, jer se radi o stečenom bez osnove, te da ima pravo i na zatezne kamate na preplaćene iznose tekuće od dana stjecanje do isplate. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zatražio je da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora u dijelu u kojem je obveza vezana uz valutu CHF te kojim je ugovoreno da se ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb na dan plaćanja, kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i promjenjivost visine mjesečnih obroka jednostranom odlukom tuženika, te je zatražio da mu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik isplati iznos od 729,40 EUR, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 2.508,09 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim od prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, te uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja. Naime, smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu primjenjuje petogodišnji zastarni rok, koji se odnosi na povrat plaćenog bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora uplaćen još u veljači 2013., a tužba je podnesena u travnju 2023., smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Podredno je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja, jer tvrdi da tužitelj nema status potrošača, a osporio je i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, iz razloga što osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Naime, tuženik tvrdi kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Nadalje, sve odredbe predmetnog Ugovora, u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, su jasne, lako razumljive i uočljive, pa stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi, a osim toga takve odredbe su u skladu i sa zakonskim odredbama te ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tvrdi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je, nevezano za bilo koju valutu, nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, slijedom čega je osporio tvrdnju tužitelja kako mu je nametnuo ugovaranje valute u švicarskom franku, jer je tužitelj imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima. Nadalje, u odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o CHF valuti, ustvrdio je da, ne samo da ga je tuženik o svemu izvijestio, već je pitanje valute CHF, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo pitanje javne rasprave, tj. radilo se o javno dostupnoj informaciji, koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji viceguverner HNB KV, prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U vrijeme kada je tužitelj sklapao ugovor u valuti CHF, javno je bila dostupna i činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti podredno formira preko eura. Također, od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik, nadalje, navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i valjano ugovorena, te da ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Navodi i da je tužitelj ovakvim ugovorom ostvario prednosti u razdoblju do 2011., jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Tuženik osporava i tvrdnje tužitelja kako je promjena kamatne stope ovisila jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika, jer je ista mijenjana u skladu s točno određenim parametrima (LIBOR, te porez i druga davanja), koji uopće nisu ovisili o tuženiku. Smatra i da se radi o odredivoj činidbi. Dodao je i da tuženik nije banka, niti dioničko društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV, a do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, a dodao je i da je tužitelj mogao iskoristiti mogućnost raskida ugovora zbog promijenjenih uvjeta. Slijedom navedenog, predložio je odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 20251 od 11. srpnja 2006. (dalje; Ugovor), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 11. srpnja 2006. (dalje: Sporazum), planove otplate, izračun, promet po kreditu, stručni članak, izjavu, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim.

5. Tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, tužitelj je povisio tužbeni zahtjev zatraživši isplatu višeg iznosa od onog u tužbi po osnovi odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koju preinaku je sud dopustio, primjenom odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer smatra da je tužitelj tek po provedenom vještačenju mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev, pa se radi o opravdanoj preinaci, slijedom čega je riješeno kao u izreci rješenja.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 11. srpnja 2006. sklopili Ugovor, kojim je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 23.313,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja. Iz sadržaja Ugovora proizlazi da je isti sklopljen radi financiranja troškova kupnje vozila marke VW, Golf Goal, 1,9 TDI, koji je prema ponudi br. 853/2006 od 10. srpnja 2006., tužitelj kupio od Autokuće Dojkić d.o.o. Iz navedenog Ugovora o kreditu proizlazi i da je istim ugovorena otplata u 84 mjesečna obroka, s mjesečnim obrokom u visini od 331,40 CHF te uz nominalnu godišnju kamatnu stopu od 5,30%, a efektivnu 8,41%. Iz Ugovora proizlazi i da su njegov sastavni dio i Uvjeti Ugovora o kreditu, Inačica:CHF-2005-01, toč. 5. kojih je određeno da se sve novčane obveze koje se proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja. S obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i uvjerljiv prihvatio, proizlazi da je tužitelj vozilo nabavio za privatne potrebe (prvenstveno za odlazak na posao u Zagreb), proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03), a prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

7. U postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji je pokrenula Udruga Potrošač, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., između ostaloga, je utvrđeno da više banaka (ne i tuženik, koji i nije banka) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile valutnu klauzulu kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, te da su njihoova prava povrijedili i zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovci, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time u razdoblju do 6. kolovoza 2007. te banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

8. Međutim, utvrđenja suda iz tog postupka ne obvezuju ovaj sud u predmetnom postupku, jer tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz tog postupka, pa je sud ocjenom svih izvedenih dokaza u svojoj ukupnosti i svakog dokaza zasebno, utvrđivao radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF, te jesu li iste posljedično ništetne, a ako jesu, ima li tužitelj pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi i koliko iznosi visina tog potraživanja, od kada teku zatezne kamate na isto te je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara.

9. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi, sud je saslušao tužitelja, iz čijeg iskaza proizlazi da su ga, nakon odabira vozila u Autokući Dojkić, s obzirom da mu je za kupnju bio potreban kredit, od tamo uputili kod tuženika s kojim su imali suradnju. Kod tuženika su mu rekli da ispunjava uvjete za kredit, te su mu ponudili kredit u CHF, kao najpovoljniji kredit s najpovoljnijom kamatnom stopom i predočili su mu otplatni plan prema kojem u sve rate trebale biti iste. Pritom mu ništa nije rečeno o bilo kakvim rizicima vezanim za tu valutu niti specifičnostima iste, a njemu tada nije bilo poznato da je HNB štitio tečaj kune u odnosu na euro, dok ga nije štitio u odnosu na CHF. Rečeno mu je da će kamatna stopa biti promjenjiva i bilo mu je jasno što to znači, ali mu pritom nije bilo objašnjeno na koji način i vezano uz koje parametre će se ista mijenjati. Dodao je i da je ugovor bio pripremljen na određenom obrascu i nije mu bilo ponuđeno da se nešto drugačije može ugovoriti te mu nije ponuđeno da ugovor odnese kući i na miru pročita, pa to nije niti tražio, već ga je tamo pročitao, a bilo mu je najbitnije što su mu rekli da je to najpovoljniji kredit (uopće mu nisu nudili kredit s valutnom klauzulom u EUR, niti kunski) i da, ako se budu mijenjale kamate, opet će biti najpovoljnije, u što je on povjerovao. Kada mu je rata počela znatno rasti, kontaktirao je tuženika, te su mu rekli da to tako mora biti.

10. Iskaz tužitelja je sud i u ovom dijelu prihvatio kao neposredno uvjerljiv i logičan, te nije posebice ocjenjivao izjavu djelatnika tuženika EV, jer se svjedoci saslušavaju pred sudom, sukladno čl. 235. ZPP, dok odredbama ZPP nije predviđen dokaz u obliku pisanih izjava osoba koje bi trebale svjedočiti o nečemu.

11. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije utvrđen osnovanim, jer osim što je utvrđen status potrošača tužitelja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, tužitelj je, kao ugovorna strana, svakako ovlašten tražiti da se ugovorne odredbe ugovora koji su sklopile stranke utvrde ništetnima, a isto tako i posljedičnu restituciju.

12. Nadalje, iz sadržaja samog Ugovora proizlazi da se radi o standardiziranom obrascu tuženika, a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je na bilo koji način on mogao sudjelovati u kreiranju sadržaja ugovornih odredbi, pa tako niti one o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te proizlazi i da mu je, kao jedina opcija, ponuđen upravo ugovor s valutnom klauzulom u CHF, a sve i da nije tako, okolnost da mu je u to vrijeme bio dostupan i ugovor s valutnom klauzulom u euru, ne znači mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Nadalje, u postupku je utvrđeno i da tužitelju nisu objašnjeni rizici predmetnog pravnog posla, odnosno specifičnosti valute CHF, primjerice okolnost da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF za razliku u eura, pri čemu nije od značaja okolnost koju navodi tuženik, tj. da se u pojedinim medijima, pa i od strane viceguvernera HNB, propitkivala sigurnost takvih ugovora, jer to tužitelju nije moralo biti poznato, a i unatoč tomu, pa i baš stoga, ga je tuženik bio dužan upozoriti na rizike, što je izostalo. U postupku je utvrđeno i da tužitelju nije pojašnjen način promjene kamatne stope, odnosno uz koje konkretne parametre je to vezano, a formulacija o tome u ugovoru (prilagodba zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta financiranja koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja imaju sličan učinak) je nejasna, neprovjerljiva i nedovoljno određena.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirano trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da je tuženik odustao od jedinog dokaznog prijedloga na ovu okolnost, odnosno saslušanja svjedoka EV. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe. Konačno, i prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom), treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. U konkretnom slučaju tužitelj, kao potrošač, nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom oko spornih odredbi, niti mu je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio spornu odredbu ugovora o valutnoj klauzuli i upozorio ga na rizike povezane s istom, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze. Nadalje, tužitelju nije bio objašnjen ni način promjene kamatne stope, odnosno uz koje parametre će promjena biti vezana, a navedene odredbe su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, koji nije mogao predvidjeti iznos glavnice koji će u konačnici biti u obvezi vratiti, niti ispitati način promjene kamatne stope, a neravnoteža se očituje i u tome što je ugovor sklopljen s dva promjenjiva elementa, iz čega slijedi da su u pitanju nepoštene i kao takve ništetne ugovorne odredbe. Za dodati je i da nije odlučno što je predmetni kredit nesporno otplaćen, kako bi to i proizlazilo iz prometa po kreditu, jer se ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), što bi imalo za posljedicu da se ništetnost ne može isticati kada je ugovor ispunjen. Nadalje, sukladno odredbi čl. 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, slijedom čega taj tužbeni zahtjev nije u zastari, a slijedi i da postoji pravni interes za isti, u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i 2. ZPP, s obzirom i da je tužitelj istaknuo posljedični tužbeni zahtjev za povrat stečenog bez osnove.

15. Slijedom navedenog, kako je utvrđeno da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, sud je prihvatio zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora i njegovih Uvjeta, kojima je ugovoreno ispunjenje obveze prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja, te kojima je ugovorena jednostranom odlukom tuženika promjenjiva kamatna stopa, te je odlučio kao pod točkom I izreke.

16. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe.

17. Na okolnost utvrđenja je li tužitelj preplatio svoju obvezu iz predmetnog ugovora, ako bi se ista uzela po početnom tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita te po početnoj kamatnoj stopi, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, te ga i sud prihvaća kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju utvrdila da je tužitelju kredit isplaćen 14. srpnja 2006., na koji da nje prodajni tečaj RBA iznosio 4,685237, te je utvrdila i da je kamatna stopa povisivana u odnosu na početnu (nije bila niti u jednom razdoblju niža od početne). Utvrdila je i da ukupna razlika, odnosno više plaćeni iznos zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja utuženog razdoblja iznosi ukupno 729,40 EUR, dok preplata zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 2.508,09 EUR, odnosno ukupno je više platio po obje osnove iznos od 3.237,49 EUR, s tim da je manje platio s obzirom na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 151,54 EUR.

18. Glede prigovora zastare u dijelu zahtjeva za isplatu, valja reći da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako se tek ovom odlukom utvrđuje ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara potraživanja preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi još nije ni počela teći. S obzirom na navedeno nije moglo doći do zastare niti u odnosu na preinačeni dio, koja ne bi nastupila i s obzirom da se radi o tzv. nepravoj preinaci (usklađenju visine u tužbi već postavljenog tužbenog zahtjeva s rezultatima postupka).

19. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen zatraženi iznos od 729,40 EUR po osnovi preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 2.508,09 EUR po osnovi preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je za istaknuti da nema osnove da se tužitelju uračunaju u preplaćeni iznos tzv. negativne razlike, tj. u konkretnom slučaju iznosi tečajne razlike kada je plaćao anuitete po nižem tečaju CHF od onog u vrijeme plasiranja kredita. Ovo stoga što sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije niti postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike, a niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, pa sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

20. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate, kako je to tužitelj i zatražio, tekuće od prvog sljedećeg dana nakon dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta, s tim da su pojedini datumi i iznosi preplate u važećoj valuti razvidni iz nalaza vještaka, u skladu s kojim je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, kao i s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati, da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama te izostanak upozorenja na sve rizike predmetnog pravnog posla) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

22. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 7. veljače 2024., 28. ožujka 20024. i 5. srpnja 2024., sve po Tbr. 8 toč. 1. (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 14. svibnja 2024. i 25. studenog 2024., oba po Tbr. 9 toč. 1. (2x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 275,00 EUR, zatim trošak vještačenja u iznosu od 350,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 78,57 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 78,84 EUR, dok mu nije priznat kao nepotreban trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

23. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.982,41 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

24. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika