REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

OIB: [osobni identifikacijski broj]

Poslovni broj P-256/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupana po OD Mađarić i Lui d.o.o. iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 20. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, te punomoćnika tuženika odvjetnika Davor Petrović iz OD Mađarić i Lui d.o.o., potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 19. prosinca 2024., radi utvrđivanja ništetnosti, 19. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3924152 zaključen dana 15. veljače 2007. godine između tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da isplati tužitelju GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška iznos od 1.125,00 eura (slovima: tisućustodvadesetipeteura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2024. kao dana donošenja presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 23. travnja 2024 podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., kao kreditorom, dana 15. veljače 2007. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 198-50-3924152, u iznosu od 8.406,45 CHF, s rokom otplate od 72 mjeseca. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

1.1. O ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. O ništetnosti ulazne naknade izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatsje u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak nižestupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna. Predlaže donošenje presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 15.02.2007.g. sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50-3924152 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 8.406,45 uz redovnu kamatnu stopu od 5,55 % godišnje, promjenjivu. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA, Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 23.04.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan.

3. Prije svega treba istaknuti da tužbeni zahtjev nije postavljen radi isplate, već radi utvrđenja ništetnosti, stoga osporavanje visine tužbenog zahtjeva koje je izjavio tuženik ovaj sud smatra neosnovanim, odnosno promašenim.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 5-8 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 20. studenoga 2024.

5. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-3924152 dana 15. veljače 2007., radi kupovine automobila, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 8.406,45 CHF, s rokom otplate od 72 mjeseca. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja čl. 3. Ugovora o kreditu od 15. veljače 2007.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, pravni interes tužitelja, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni ugovor sklopio 2007. godine radi kupovine polovnog automobila. Kredit je podigao u Raiffeisen banci a nakon što su ga iz auto kuće Šimun uputili tamo navodeći da jedino oni daju kredit u švicarskim francima. U banci ga je primila službenica banke koja mu je rekla da može podići kredit no da mora otići kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor o kreditu te se je sa tim ugovorom vratio ponovno u banku. Tom prilikom nisu mu u banci objašnjeni nikakvi rizici vezano za podizanje kredita, a ugovor je potpisao svojevoljno. Vezano za naknadu za obradu kredita nije mu nitko u banci ništa objasnio. U vrijeme sklapanja kredita bio je u mirovini te nije bio član nikakvog trgovačkog društva niti je imao otvoren obrt. Interesirao se kod drugih banaka za podizanje kredita no kod istih nije mogao podići kredit za kupovinu automobila. Tražio je kredit u kunama no banka mu je isključivo ponudila ugovor u švicarskim francima. Isključivo je on otplaćivao kredit. Nije detaljno pročitao ugovor prije potpisivanja a ugovor mu je ponuđen gotov na potpis, stoga pretpostavlja da su ugovor pripremili ranije. Nije vidio u ugovoru da je dužan platiti naknadu. Platio je samo otvaranje i zatvaranje kredita a sve drugo je išlo iz iznosa samog kredita. Nije mogao utjecati na visinu naknade prilikom potpisivanja ugovora kao ni pregovarati s bankom. Navodi da nije znao da postoji ulazna naknada odnosno naknada za obradu kreditu, te je tražio dizanje kredita u eurima no iz banke mu to nisu dozvolili već samo u švicarskim francima.

8. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit za kupnju rabljenog automobila već registriranog u [adresa].

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

9.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

9.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

9.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

9.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

9.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž- 1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

10. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I izreke presude.

11. Tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratone zaštite (čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine", br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), odnosno ima pravni interes da se utvrdi ništetnim pravni posao, budući je isti potpisao sam tužitelj. Pravni interes da sud utvrdi postojanje donosno ne postojanje nekog prava iz pravnih odnosa za tužitelja načelno postoji kad se tužitelj zbog stvarne nesigurnosti glede tog prava ili odnosa osjeća ugroženim u svom pravnom položaju, a opravdana je potreba da se putem suda da nesigurna situacija raščisti. Ta se potreba može sastojati u tome da na taj način tužitelj ostvari neka svoja daljnja prava ili da zna kako se ubuduće ponašati.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328 ZOO-a). Dakle, ne zastarijeva niti je podložno prekluzivnim rokovima. Ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništavosti. (sentenca iz odluke VSRH, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.)

13. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.125,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 17.10.2024. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 20.11.2024. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 2.09.2024. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 19. prosinca 2024. u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 450,00 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 900,00 eura što uz PDV u iznosu od 225,00 eura daje iznos ukupnog troška od 1.125,00 eura.

14.1. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 19. prosinca 2024.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru

2. Tuženiku po punomoćniku OD Mađarić i Lui d.o.o. iz Zagreba