Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], RT

Poslovni broj: P-417/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice LT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 3.prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 19.prosinca 2024.,

p r e s u d i o j e:

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.401,13 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 28. kolovoza 2010. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

- 35,85 eura od 28.kolovoza 2010.,

- 40,58 eura od 25.rujna 2010.,

- 34,88 eura od 27.listopada 2010.,

- 41,65 eura od 26.studenog 2010.,

- 57,97 eura od 23.prosinca 2010.,

- 50,01 eura od 28.siječnja 2011.,

- 53,86 eura od 25.veljače 2011.,

- 49,48 eura od 29.ožujka 2011.,

- 1.036,84 eura od 22.travnja 2011.,

II. Tužba tužitelja smatra se povučenom za iznos od 68,08 eura.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka 1.765,45 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica LT ( dalje tužiteljica) je dana 6.6.2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 17.2.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 218-50-3276720, a kojim je tužiteljici odobren i isplaćen iznos od 23.665,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Vajdić- Sevšek Jagodi dana 20.2.2006. pod brojem OU-208/2006-1. Tužitelj navodi da je čl. 2. ugovora određeno da je redovna kamata 5,50 % godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je čl. 7 ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Dakle, predmetni ugovor opterećen je ništetnim ugovornim s obzirom da je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak.

3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine je, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrtotužena Raiffeisenbanka Austria d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 01.siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stav Visokog trgovačkog suda RH da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt 249/14 od dana 09.04.2015. godine. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine je u toč. I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i četvrto tužene Raiffeisenbanka Austria d.d. i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, četvrto tužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. Kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naprijed citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne. Uz navedeno, postoji i ostala, dosad uspostavljena i ujednačena sudska praksa koja osporava bankama pravo da jednostrano mijenjaju kamatne stope, a koja se poziva na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30. travnja 2014.g. prema kojoj se čl. 4. st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Točnije, u konkretnom slučaju to bi značilo da se tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu trebalo na preciziran, razumljiv i transparentan način pojasniti pod kojim uvjetima i okolnostima te na koji način dolazi do promjene kamatne stope, odnos te odredbe ugovora s ostalim odredbama, a kako bi tužitelj mogao jasno predvidjeti posljedice sklapanja takvog ugovora.

4. U pogledu zastare, tužitelj ističe pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 21.1.2022. Nadalje tužitelj se poziva na odredbu čl.502.C. Zakona o parničnom postupku, te odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Kako su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne , to je tužitelj preplatio iznos od 1.469,21 euro koji iznos je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi se o preplati po kreditu s osnova promjene tečaja CHF. S obzirom na sve navedeno tužitelj je tražio da mu tuženik isplati preplaćeni iznos po predmetnom kreditu od 1.469,21 euro s osnova promjene tečaja CHF. Podneskom od 26.6.2024. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka , te je tražio da mu tuženik isplati iznos od 1.401,13 eura.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 17.2.2006. zaključili predmetni ugovor o kreditu. Tuženik prije svega prigovara nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, navodeći da je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, pozivajući se na odredbu čl. 46. u vezi čl. 48. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj tvrdi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena , a s obzirom da Zakon o obveznim odnosima određuje da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu prilikom sklapanja ugovora , te je tužiteljica po vlastitom izboru nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule odabrala valutnu klauzulu u CHF. Takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje po ugovornim odredbama s obzirom da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe, ovdje valutnu klauzulu. Tuženik, nadalje navodi da su neosnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužiteljica vlastoručno odabrala valutnu klauzulu u CHF razvidno je da je tuženik u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule pozivajući se na odredbu čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Protivi se pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u „ slučaju franak“ jer se na radi o odlukama koje djeluju erga omnes već iz njih proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

6. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu, te je u pogledu prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu naveo da je točno da je u predmetnom ugovoru o kreditu određena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, no da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem tužitelj ima status potrošača radi čega treba primijeniti odredbe ZZP-a ( NN 79/07).

7. Dana 30.kolovoza 2023. Općinski sud u Čakovcu donio je rješenje kojim je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu kao neosnovan.

8. U dokaznom postupku izvršen je uvid u priloge uz tužbu ( otplatni plan, prijepis knjigovodstvenih kartica, ugovor o kreditu, solemnizaciju ugovora) – list 8-23 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 27-31 spisa), očitovanje na odgovor na tužbu ( list 35-38 spisa), ovosudno rješenje od 30.listopada 2023. ( list 42-45 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Vlaste Santo Olđa, dipl.oec., stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo ( list 57-69 spisa), podnesak tužitelja od 26.6.2024. kojim sređuje tužbeni zahtjev ( list 76-78 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

9. Tužiteljica je izjavila da joj je kredit trebao za kupnju osobnog vozila. Za kredit se raspitivala u više banaka odnosno bila je u Međimurskoj banci koja je bila njena matična banka, u Zagrebačkoj banci i kod tuženika. Kod tuženika su joj bili najpovoljniji uvjeti odnosno najmanja kamatna stopa. Kad je došla u banku pitala je koji krediti postoje , te joj je djelatnik tuženika odgovorio da sad svi uzimaju kredite u CHF , da su to najpovoljniji krediti. Nije imala razloga sumnjati u navode djelatnika banke, ona se u to ne razumije i vjerovala im je. Nitko joj nije kazao da postoje bilo kakvi rizici vezani uz švicarski franak, već su kazali da je to stabilna valuta, a što je ona vjerovala. Djelatnik banke nije joj spominjao termin valute utočišta. Sad zna što to znači, da kamata može ići gore ili dolje. Nije joj bilo rečeno koju valutu i na koji način štiti HNB. Kad je došla sklopiti ugovor isti je bio unaprijed napisan i nije mogla ništa mijenjati. Pročitala je ugovor, sve joj je bilo jasno, odnosno koliko je rata , kakve su kamate, na koji rok uzima kredit, a djelatnica banke isprintala joj je otplatni plan u kojem su sve rate bile iste. Prilikom razgovora o kreditu nitko joj nije spominjao da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sad zna da to znači da se ona može mijenjati , da može ići gore ili dolje. Dugo prije toga uzeli su stambeni kredit za kuću, u Međimurskoj banci, i većinom su sve rate kredita bile iste. Kada je razgovarala o predmetnom kreditu nitko joj nije objasnio da rata može rasti ili padati. Nije joj predočena odluka banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Ne sjeća se da li je ugovor potpisala u banci ili kod javnog bilježnika. Bila je kod javnog bilježnika koji joj nije ništa govorio o CHF, samo je kazao da rate mora pravovremeno otplaćivati. Kredit je otplaćivala na način da je svaki mjesec nosila novac na šalter banke. Prva rata kredita bila je oko 1.589,00 kuna , a najviša rata oko 2.100,00 kuna. Pitala je na šalteru radi čega joj se povećala rata kredita , te joj je bilo odgovoreno da je to odluka iz Zagreba i da takve rate mora nadalje plaćati. Čini joj se da je kredit platila 2011.godine. Auto je kupila za osobne potrebe , konkretno za prijevoz na posao. U vrijeme kad je uzimala kredit nije imala obrt, niti firmu, po zanimanju je geodet, no u vrijeme uzimanja kredita radila je kao krojač u Gornjem Hrašćanu, time da je bila zaposlena kod privatnika. Tužiteljica je iskazala da je pročitala ugovor o kreditu, da se radilo o kamatnoj stopi od 5,5 % , ali da se ne sjeća da li se radilo o promjenjivoj ili fiksnoj kamatnoj stopi. Na upit da li joj je jasna razlika između promjenjive i fiksne kamatne stope iskazala je da joj je jasna na neki način ali ne na taj, da je plaćala koliko je plaćala po predmetnom kreditu. Nitko joj nije kazao da postoji mogućnost da bilo što mijenja u Ugovoru o kreditu, a sad bi sigurno nešto mijenjala vezano uz visinu rata, s obzirom da je njena plaća bila 2.900,00 kuna mjesečno, a najviše rate su iznosile 2.100,00 kuna mjesečno. Rate predmetnog kredita bitno su utjecale na njen životni standard, imali su troje djece, ali si ona nije mogla pomoći, a djelatnik banke nije joj nudio drugi kredit odnosno kredit sa drugom valutnom klauzulom, a ona se u to ne razumije i vjerovala je djelatniku banke.

10. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vlasti Santo Olđa. Iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica ukupno više uplatila po predmetnom kreditu iznos od 1.401,13 eura.

11. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka sredio tužbeni zahtjev dok tuženik nije iznio nikakve primjedbe niti na nalaz vještaka, niti na sređeni tužbeni zahtjev.

12. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

13. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50-3276720 dana 17.2.2006. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 23.655,00 CHF s redovnom kamatom po stopi od 5,50 % godišnje, promjenjivom, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, time da se kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

15. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

16. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

17. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

18. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravomoćnom presudom VTS RH, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da je tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima .

20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

21. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

23. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

24. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

25. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda , broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 15.6.2023.

26. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 6.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

27. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je smatrao da ista detaljno i uvjerljivo opisala način na koji je došlo do sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom, da joj je ponuđen samo kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit uz napomenu djelatnika banke da se radi o stabilnoj valuti, bez prezentiranja bilo kakvih rizika vezanog uz predmetnu valutu, bez objašnjenja o čemu ovisi promjena kamatne stope odnosno da je istoj prezentirano koji iznos kredita će dobiti , koliko iznosi rata kredita, kakve su kamate, te rok na koji uzima kredit, time da je istoj djelatnica banke isprintala otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile iste, a kako se ona ne razumije u bankarsko poslovanje vjerovala je djelatnicima banke. S obzirom na navode tužiteljice da joj je rata kredita porasla za cca 500,00 kuna mjesečno, na iznos od 2.100,00 kuna mjesečno, a da je ista primala plaću od cca 2.900,00 kuna mjesečno, uvjerljiv je iskaz tužiteljice da je pitala za razloge povišenja rate, na što nije dobila nikakav konkretan odgovor, kao i iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je tvrdila da joj je prilikom razgovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili objašnjeni nikakvi rizici vezani uz CHF, nije bilo objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, te da slijedom navedenog nije imala niti saznanja da se rata kredita može mijenjati , kao niti koliko bi mogla iznositi maksimalna rata kredita uslijed promjene tečaja valute, kao i promjene kamatne stope.

28. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

29. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

30. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

31. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

32. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

33. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

34. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

36. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

37. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

38. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

39. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

40. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

41. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

42. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

43. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

44. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

45. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

46. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

47. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

48. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

49. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

50. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

51. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

52. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja sredio tužbeni zahtjev tražeći isplatu u iznosu od 1.401,13 eura, odnosno iznos utvrđen od strane vještaka s osnove promjene tečaja CHF, dok je u tužbi s iste osnove tražio isplatu od 1.469,21 euro. Tuženik se nije očitovao na navedeno smanjenje tužbenog zahtjeva u danom roku, radi čega je sud temeljem odredbe čl. 193.st.2. ZPP-a smatrao da je tuženik pristao na povlačenje.

53. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

54. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 1.765,45 eura). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 ), sastav podneska od 18.9.2023., 26.6.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1), sastav podneska od 8.9.2023. i 18.4.2024. u iznosu od 50,00 eura za svaki ( Tbr.8/4 Tarife), zastupanje na ročištu dana 6.3.2024., 3.12.2024. za svako u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr.9/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.200,00 eura. Tužitelju je priznat i pripadajući PDV na navedeni iznos u iznosu od 300,00 eura, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura. Dakle, slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.765,45 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu s obzirom da je tužitelj sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama oslobođen od plaćanja istih.

55. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 19.prosinca 2024.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.