REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-9530/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Filip Galić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Pećarević & Relić j.t.d., Zagreb, Zaharova 5, protiv tuženice: Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 27. studenoga 2024. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i tuženičine zakonske zastupnice, 19. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos 7.007,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.250,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana
Obrazloženje
1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 5. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica bila dioničarka trgovačkog društva Croatia banka d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9 (ranije: Zagreb, Kvaternikov trg 9), OIB: 32247795370, i to 23. rujna 1999. s ukupno 264 dionica nominalne vrijednosti u iznosu 200,00 HRK po dionici, što čini udjel u temeljnom kapitalu u iznosu 52.800,00 HRK. Tužiteljica je pokušala ishoditi potvrdu o dionicama od Croatia banke d.d., Zagreb, međutim, do današnjeg dana nije dobila nikakvu informaciju, pa stoga predlaže sudu službeno pribaviti ispravu o dioničarstvu tužiteljice i to 23. rujna 1999. Naime, 23. rujna 1999. Vlada Republike Hrvatske je donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (Narodne novine, br. 98/99.) i to temeljem čl. 11. st. 1., a u svezi čl. 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (Narodne novine, br. 44/99.), a na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999. Predmetnom Odlukom, odnosno čl. VII., sve dionice su povučene i poništene, odnosno, prestale su postojati.
Po donošenju predmetne Odluke više pojedinačnih dioničara su pokrenuli postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske radi ocjene suglasnosti Odluke sa odredbama iz čl. 48. st. 1., čl. 49. i čl. 50. Ustava Republike Hrvatske te postupak radi ocjene ustavnosti Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (dalje: ZSiRB). Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2003. postupci su obustavljeni jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. godine prestao vrijediti 31. svibnja 2000. Samim time, Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo stajalište da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti Odluke Vlade Republike Hrvatske, kao i ZSiRB. Ustavni sud je nadalje uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnom postupku putem mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima, a mogućnost pravne zaštite protiv možebitnih povreda prava osnivača i bivših dioničara postoji i temeljem odredbi čl. 19. tadašnjeg Zakona o sudovima pred trgovačkim sudovima. Slijedom navedenog, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu su vođeni brojni parnični postupci koji su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB) kojima je traženo utvrđenje da su dioničari s brojem dionica Croatia banke d.d., Zagreb, koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade Republike Hrvatske, te da se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu. Svi parnični postupci su završili odbijajućim presudama. Također, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i ustavne tužbe su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLjP) od 19. studenoga 2020. u predmetu Project-Trade d.o.o., protiv Republike Hrvatske, broj 1920/2014, u činjenično i pravno istovjetnom predmetu, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava tog trgovačkog društva. Također je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl. 6. Konvencije, kao i pravo na suđenje u razumnom roku. U svezi povrede čl. 1. Protokola 1. Konvencije, ESLjP je utvrdio kako Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Takvo miješanje, po shvaćanju ESLjP-a nije ispunilo postupovnu pretpostavku zakonitosti. Da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim rečenim, Odluka Vlade Republike Hrvatske je predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu Odluku, te su dioničarima (posljedično i podnositelju zahtjeva, društvu Project-Trade d.o.o.) nije dana mogućnost djelotvorno osporiti pobijanu mjeru. Suštinski rečeno, dioničaru nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti, te stoga miješanje nije bilo zakonito. U toj presudi, ESLjP se dalje nije bavio utvrđenjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti, itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva, nije bio ispunjen. Protiv predmetne presude je Republika Hrvatska 19. veljače 2021. zatražila da Veliko vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je 19. travnja 2021. odbijen od strane odbora od pet sudaca, čime je navedena presuda postala konačna. U činjenično istovjetnom ESLjP je istovjetnu presudu donio i u predmetu broj 46998/2015 TD d.o.o. i H, protiv Hrvatske od 2. prosinca 2021. Ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila 5. studenoga 1997., Konvencija je postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske). Sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za ispunjenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti. U ovoj pravnoj stvari je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu na način da je protuzakonito ostala bez svojih dionica. Samim time, ostala je bez, ne samo imovinskih prava, već i upravljačkih prava nad Croatia bankom d.d., Zagreb. Štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLjP. Element protupravnosti, se ostvario konačnošću presude broj 1920/2014 koja je nastupila 19. travnja 2021. Iako se radilo o presudi u pojedinačnom predmetu, valja reći da je Odluka Vlade Republike Hrvatske imala za posljedicu zadiranje u imovinska i upravljačka prava svih dioničara, pa tako i ovdje navedene tužiteljice. Imovinsku štetu čini sav udjel u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d., Zagreb, kojeg je tužiteljica kao dioničarka uplatila u cijelosti. Sukladno odredbi iz čl.14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU), štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska, odnosno čl. 2. st. 2. ZSDU-a, sustavom državne uprave usmjerava i nadzire Vlada Republike Hrvatske. Tužiteljica je, sukladno odredbi čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku, ustala sa zahtjevom za mirno rješenje spora protiv tuženice, međutim, ista je dopisom posl. br. N-DO-91/2023 od 10. srpnja 2023. odbila isti. Slijedom iznesenog, tužiteljida predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 7.007,76 EUR / 52.800,00 HRK sa zateznim kamatama od presuđenja, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od presuđenja.
2. U odgovoru na tužbu, koji je predan 17. siječnja 2024. (obavijest o zaprimljenom pismenu, primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 143), navodi se da tuženica prije svega ističe prigovor stvarne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u smislu da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Trgovački sud u Zagrebu i predlaže predmet ustupiti Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje u smislu odredbe 34.d ZPP-a. Podredno, tuženica ističe i prigovor mjesne nenadležnosti, budući da tužiteljica ima prijavljeno prebivalište u [adresa], na području Općinskog suda u Vinkovcima. Tuženica se protivi tužbi u cijelosti te osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je bivši dioničar Croatia banke d.d., Zagreb. Predmet tužbenog zahtjeva je isplata novčanog iznosa 7.007,76 EUR na ime naknade štete za koju tužiteljica tvrdi da joj je nastala protuzakonitim radom Vlade Republike Hrvatske. Naime, Vlada Republike Hrvatske donijela je 23. rujna 1999. Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb (Narodne novine, br. 98/99., dalje: Odluka). Predmetnom Odlukom povučene su i poništene dionice Croatia banke d.d., Zagreb (toč. VII. Odluke), dok je pod toč. VIII. Odluke navedeno je da danom stupanja na snagu Odluke prestaju prava dioničara Banke koja su im pripadala po osnovi dosadašnjih dionica. Tužiteljica smatra da je navedenim postupanjem pretrpjela imovinsku štetu na način da je protuzakonito ostala bez svojih dionica, odnosno ostala je bez imovinskih i upravljačkih prava nad Croatia bankom d.d., Zagreb. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev radi naknade štete tuženica ističe prigovor zastare. Naime, tuženica smatra pogrješnim da bi tražbina s osnove naknade štete zbog nezakonitog miješanja u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, a u iznosu visine udjela tužiteljice u temeljnom kapitalu Croatia banka d.d., Zagreb, kojeg su kao dioničari uplatili u cijelosti, dospjela trenutkom konačnosti odluke u gore navedenom predmetu ESLJP.
Postupak sanacije i restrukturiranja Croatia banke d d., Zagreb, provodila je u ime Republike Hrvatske upravo Hrvatska agencija za osiguranje depozita (ranije Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, nadalje: Agencija) u skladu sa ZSRB-om (Narodne novine, br. 44/94.) i Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (Narodne novine, br. 44/94. i 79/98.). Sanacija je provedena u skladu sa ZSRB-om i temeljem utvrđenja privremene uprave HNB-a. Dionice predstavljaju rizično ulaganje te one ne daju nikakvo jamstvo ulagaču da vrijednost ulaganja ostaje ista. Kako dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili. Dakle, gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu dioničar sudjelovao s određenim udjelom. Temeljno je i neotuđivo pravo dioničara sudjelovati i odlučivati na skupštini društva na kojoj može konzumirati svoja upravljačka prava. No, dioničari Croatia banke d.d., Zagreb, nikada nisu iskoristili svoja prava koja im daje ZTD. U zaštiti svojih interesa dioničari su mogli koristiti zakonske mehanizme primjerice: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278 ZTD-a) na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (čl. 275. ZTD-a), o prestanku banke (čl. 275 ZTD- a), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD) i td. Mogli su imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD-a), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301.-354. ZTD-a) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD-a). Također, dioničari su imali mogućnost ustati tužbom s osnove naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora Croatia banke d.d., Zagreb, zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD-a). Naime, uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost prema čl. 240./1. ZTD-a, te daje savjesne i istinite izvještaje nadzornom odboru i Skupštini banke. Uprava Croatia banke d.d., Zagreb, je bila dužna sukladno čl. 251./1. ZTD-a sazvati skupštinu ako u društvu postoji gubitak u visini polovine temeljnog kapitala. Nesporno je da je u predmetu Project Trade d.o.o., protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava donio presudu pod posl. br. 1920/14 od 19. studenoga 2020., kojom je utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva, te povredu prava iz čl. 6. st. 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Da se kojim slučajem radilo o povredama materijalne prirode one bi za posljedicu imale drukčiji ishod postupka. Europski sud za ljudska prava nije ulazio u ocjenu i odlučivanje o samom postupku sanacije Croatia banke d.d., Zagreb, i njezinim posljedicama niti je odlučivao o naknadi štete podnositelju zahtjeva. Predmetna presuda ne temelji se niti na jednom financijskom pokazatelju koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica) već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tako se Europski sud za ljudska prava suzdržao od davanja mišljenja o svrhovitosti Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, te je li bila u općem interesu, je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zaštite prava na mimo uživanje vlasništva. Bankarska djelatnost je specifične naravi, jer u odnosu na druge poduzetnike, banke za svoje poslovanje, za obavljanje gospodarske djelatnosti s ciljem postizanja dobiti, ne koriste samo svoja sredstva već raspolažu i tuđim sredstvima, a za koja jamči Republika Hrvatska (Agencija). Nesporno je da Croatia banka d.d., Zagreb, više godina uzastopno nije vodila poslove pažnjom dobrog gospodarstvenika te u svome poslovanju nije poštovala zakon i druge propise. Rezultat takvog poslovanja su kumulirani gubici proizašli iz nenaplativih plasmana banke, pri čemu su dioničari (koji imaju i obveze, a ne samo prava iz vlasništva) trebali osigurati dodatni kapital, a što oni nisu učinili tijekom navedenog razdoblja te su stoga posljedice propusta u vođenju poslova banke kao dioničkog društva snosili prvenstveno oni sami (kroz kapital). Dakle, obveze banke poništile su imovinu, a vrijednost dionica svele na nulu. Nula se povlači i dokapitalizira svježim novcem. Da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj u kojem dioničari ne bi dobili ništa. Naime, u slučaju otvaranja stečajnog/likvidacijskog postupka, vjerovnici kreditne institucije se sukladno mjerodavnim propisima koji uređuju stečajne/likvidacijske postupke kreditnih institucija razvrstavaju u isplatne redove te se unovčavanjem stečajne/likvidacijske mase namiruju sukladno takvom redoslijedu naplate. Postupci sanacije i restrukturiranja imaju za cilj zaštitu stabilnosti financijskog tržišta i ne provode se radi zaštite interesa dioničara koji za zaštitu svojih prava imaju već spomenute druge mogućnosti. Dakle, nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes, kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države (čl. 90. Zakona o bankama). Također se ističe da odredbe ZSRB, kao i današnjeg zakonskog okvira, Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava (Narodne novine, br. 19/15.) i Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava (dalje: BRRD), predviđaju da vlasništvo dionica dioničara prestaje nakon što je kapital na temelju kojeg su izdane upotrijebljen za pokriće gubitaka banke, a teret sanacije i prema sadašnjem mjerodavnom zakonodavnom okviru Europske unije prvo snose upravo dioničari. U ovom slučaju, istekli su svi rokovi za poduzimanje radnji kojima bi se osporile odluke o otvaranja postupka sanacije odnosno ostvarila naknada štete, a ujedno Europski sud za ljudska prava u predmetnim presudama na koje se tužiteljica poziva nije uopće ulazio u meritum samog sanacijskog postupka Croatia banke d.d. , Zagreb. Slijedom navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja presude.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u izvadak iz knjige dioničara (list 8), rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-899/1999, U-II- 1081/1999, U-II-454/2000, U-II-470/2000 i U-II-497/2000 od 30. siječnja 2003. (list 11- 19), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6074/14-5, od 8. rujna 2015. (list 20-26), presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-3792/2003-11 od 21. veljače 2006. (list 27-32), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3744/06-5, od 16. studenoga 2010. i Pž-3774/06-3, od 18. lipnja 2008. (list 33-48), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4429/2008 od 2. listopada 2013. (list 49-54), analizu presude i presudu Europskog suda za ljudska prava br. 1920/14 te dopis i ovjerovljeni prijevod istoga (list 55-109), presudu Europskog suda za ljudska prava br. 46998/15 i dr. (list 110-122), zahtjev za mirno rješenje spora i odgovor na isto od 10. srpnja 2023. (list 123-138), odluku HNB-a, od 23. veljače 1999. (list 188 i 189 te 217- 220), dopis Udruge dioničara Croatia banke d.d., Zagreb, od 15. lipnja 1999. (list 195 i 196), odluku HNB-a od 16. lipnja 1999. (list 197 i 198), prosudbu o Odluci Vlade Republike Hrvatske o sanaciji Croatia banke d.d., Zagreb, od 24. listopada 2001. (list 199-201), oglase HNB-a glede imenovanja privremenog upravitelja u Croatia banci d.d., Zagreb i trošak objave istoga (list 209-213), bilješku HNB-a, od 3. kolovoza 1999. (list 214-216), presudu Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-1566/1999-7 od 11. srpnja 2002. (list 221-225), tužiteljičin zahtjev za potvrdu o dionicama Croatia banke d.d., Zagreb, s potvrdom o primitku preporučene pošiljke 23. kolovoza 2022. (list 228 i 229 te 320-321, te 485 i 486), obrazloženje suprotnog glasa i izdvojeno mišljenje u predmetu Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-899/1999, U-II-1081/1999, U- II-454/2000, U-II-470/2000 i U-II-497/2000 od 30. siječnja 2003. (list 230-237 te 508- 518), pravno mišljenje (list 238-240), ekspertizu za Ustavni sud Republike Hrvatske, od 30. listopada 2001. (list 241-253 te 519-531), popratni dopis od 2. prosinca 1999. uz Prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d., Zagreb (list 254- 260 te 275-280), dopis Croatia banke d.d., Zagreb, od 3. rujna 2024. (list 366) i povijesni izvadak iz sudskog registra za Croatia banka d.d., Zagreb (list 390-484).
4. Neosnovan je prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda. To stoga jer ovaj spor vodi tužiteljica, kao fizička osoba, protiv tuženice Republike Hrvatske, radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog obavljanja poslova državne uprave, u smislu odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave. Tužiteljica tvrdi da je protuzakonito ostala bez dionica (imovinskih i upravljačkih prava nad Croatia bankom d.d., Zagreb). Budući da predmetnom tužbom fizička osoba, koja ne obavlja registriranu djelatnost, zahtijeva od tuženice Republike Hrvatske, naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, zbog nepravilnog i nezakonitog rada državne uprave, ne radi se o sporu iz čl. 34.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), koji bi bio u nadležnosti trgovačkog suda. Prema odredbi čl. 34. st. 2. ZPP-a općinski sudovi sude u prvom stupnju i u svim drugim sporovima iz čl. 1. ZPP koji nisu u nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova. Stoga, kako nije riječ o sporu iz nadležnosti trgovačkog suda, u smislu odredbe čl. 34.b ZPP-a, za postupanje u ovom predmetu je stvarno nadležan ovaj sud (rješenje Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-799/2024 od 20. svibnja 2024.).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, zbog nepravilnog i nezakonitog rada državne uprave odnosno Vlade Republike Hrvatske.
7. Nije sporno da je tužiteljica bila dioničar Croatia banke d.d., Zagreb, kao i da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, od 23. rujna 1999. (list 9 i 10), koja je objavljena u Narodnim novinama br. 98/99. od 27. rujna 1999.
Sporno je ima li tužiteljica pravo na obeštećenje, jer je nezakonito ostala bez svojih dionica, a sporan je i nastup zastare. Prema tome, u ovom postupku je sporno pravno pitanje odgovornosti države za Odluku Vlade Republike Hrvatske iz 1999. godine, posljedično kojoj je tužiteljica ostala bez svojih dionica Croatia banke d.d., Zagreb.
8. Odgovornost države u ovom slučaju uređuje odredba čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, br. 66/19. i 155/23.), sukladno kojoj štetu, koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Nije sporno među strankama da je Ustavni sud Republike Hrvatske 30. siječnja 2003. donio rješenje o obustavi postupka u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb (list 11-19) jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. prestao vrijediti. U navedenoj Odluci stoji (toč. VII.) da je svaki tužitelj (bivši dioničar Croatia banke d.d., Zagreb) ovlašten protiv presude nadležnog suda ustavnom tužbom pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske ako smatra da mu je sudskom presudom povrijeđeno određeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Tužitelj je priložio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu, kojima je pravomoćno odbijen zahtjev nekih od dioničara Croatia banke d.d., Zagreb (ali ne i ovdje tužiteljice) za utvrđenjem da su oni dioničari s određenim udjelima, odnosno da su imatelji vlasničkih prava određenog broja dionica. Ključan je predmet na koji se tužiteljica ovdje poziva onaj tužitelja Project Trade d.o.o., Zagreb, kod Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-3792/03-11 od 21. veljače 2006. protiv tuženika: 1. Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Zagreb i 2. Croatia banke d.d., Zagreb, za utvrđenjem da je tužitelj i dalje imatelj dionica Croatia banke d.d., Zagreb, s vlasništvom 1251 dionica serije A, nominalne vrijednosti 200,00 kn te da se naloži prenošenje istih dionica na tužitelja i naloži banci izvršiti upis tužitelja u knjigu dionica kao imatelja dionica. Presudu suda prvog stupnja, kojom je zahtjev tužitelja odbijen, potvrdio je presudom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske posl. br. Pž-3774/06-3 od 18. lipnja 2008., a obijena je i ustavna tužba Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 2. listopada 2013. Potom slijedi odluka Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLjP) od 19. studenoga 2020., kojom je presuđeno da je u ovom slučaju došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju te povrede čl. 6. st. 1. Konvencije zbog nerazumne duljine trajanja postupka. Čitanjem analize presude Project Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, od 15. listopada 2021. (list 55-58), izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, utvrđeno je da: ''iz svega proizlazi da nijedno pravosudno tijelo nikada nije preispitalo dokaze na kojima je Vlada temeljila svoj zaključak da je sanacija Croatia banke bila potrebna niti je preispitalo je li relevantni zakon bio pravilno primijenjen na činjenice predmeta, stoga Odluka Vlade nikada nije bila podvrgnuta sudskom preispitivanju u opsegu propisanom čl. 6. st. 1., slijedom čega je došlo do povrede podnositeljevog prava na pristup sudu. '' Dalje stoji da je ''nesporno da je povlačenje i poništavanje dionica, koje su pripadale društvu podnositelju zahtjeva, predstavljalo miješanje u njegovo pravo zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. Ova mjera predstavlja kontrolu upotrebe vlasništva. Ocjenjujući je li miješanje bilo zakonito, Europski sud je istaknuo da nije dovoljno da zakon bude dostupan i predvidljiv nego mora biti popraćen postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti. Činjenica da je Odluka Vlade bila podzakonski akt značila je da je ne može preispitati nijedno upravno tijelo, stoga društvo podnositelj nije imalo mogućnost djelotvornog osporavanja pobijane mjere. Slijedom navedenog, miješanje u vlasništvo podnositelja zahtjeva nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti i zato nije bilo zakonito. Stoga je došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1.'' Dalje se u analizi elaboriraju razlozi utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku te ukazuje na još jednu presudu Europskog suda za ljudska prava od 2. prosinca 2021. u predmetu Scott Bader d.o.o. i H, protiv Hrvatske, u kojoj su ocjenjivana slična pitanja i gdje je također utvrđena povreda prava na pošteno suđenje i prava na mirno uživanje vlasništva jer Odluka Vlade o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke nije bila podvrgnuta sudskoj kontroli u opsegu propisanom čl. 6. st. 1. i jer podnositeljima nije pružena prilika učinkovito osporiti Odluku Vlade, zbog čega je miješanje bilo nezakonito i time protivno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. U kontekstu izložene analize presude i ovaj sud zaključuje da iz odluke ESLjP jasno i nedvojbeno proizlazi da postupak Vlade Republike Hrvatske, u donošenju sporne Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, nije bio zakonit, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Naime, treba imati na umu i dio navoda iz gore izložene analize presude Project Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, od 15. listopada 2021. (list 55-58), izrađene od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, sukladno kojem: ''U ovom predmetu, društvo podnositelj zahtjeva pribjeglo je upravo onom pravnom sredstvu, za koje je Europski sud, u gore navedenim odlukama o nedopuštenosti, kazao da je djelotvorno, odnosno pokrenulo je postupak pred nadležnim trgovačkim sudom. Činjenica da je ovo pravno sredstvo ipak bilo nedjelotvorno utvrđena je tek 24. srpnja 2013. (gotovo deset godina nakon što je društvo podnositelj pokrenulo postupak pred nadležnim trgovačkim sudom) kada je u Narodnim novinama objavljena odluka Ustavnog suda, kojom je ovaj sud prvi put pojasnio načelo exceptio illegalis, utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade Republike Hrvatske, jer bi time prekoračili svoju nadležnost. Stoga se od društva podnositelja nije moglo očekivati da iskoristi drugo pravno sredstvo, točnije da pokrene parnični postupak radi naknade štete protiv države zato što bi takva tužba bila odbijena radi zastare (petogodišnji zastarni rok) i zato što prema praksi domaćih sudova u relevantno vrijeme niti ovo pravno sredstvo nije imalo razumnih izgleda za uspjeh (u pravilu se takve tužbe odbijaju).''
9. Prema tome, u pravu je tužiteljica kada ističe da ona, kao i drugi dioničari, nije imala mogućnosti ni na koji način učinkovito osporiti Odluku Vlade Republike Hrvatske, a nije dovoljno postojanje samo teoretske mogućnosti osporavanja nekih odluka, nego i da pravni instrumenti budu učinkoviti, odnosno daju razumne mogućnosti za uspjeh u možebitnom postupku. To stoga jer nije sporno da je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke, kao i da su trgovački sudovi u parničnim postupcima izričito tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost Odluke s Ustavom i držali su se teze da je Odluka donesena u skladu sa zakonom, iako nije izveden niti jedan dokaz da su ispunjeni uvjeti za otvaranje bilo kakvog sanacijskog postupka. Pravilno tužiteljica navodi da je svaki pravni put nje, kao bivše dioničarke, na početku bio osuđen na neuspjeh što je svakako osnaženo objavom 24. srpnja 2013. u Narodnim novinama odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojom je pojasnio načelo exceptio illegalis utvrdivši da domaći sudovi ne mogu dovoditi u pitanje ustavnost Odluke Vlade jer bi time prekoračili svoju nadležnost.
10. Protivno tvrdnji tuženice da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLjP) u presudi od 19. studenoga 2020. samo utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1 te iz same presude ESLjP, ali i iz Analize iste od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, jasno i nedvojbeno proizlazi da se u presudi Project-Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, izrijekom utvrđuju da legitimnost i proporcionalnost miješanja države u vlasnička prava dioničara nije niti razmatrano, jer prvi zahtjev za dopuštenost miješanja u vlasnička prava, a to je zakonitost, nije uopće bio zadovoljen. Naime, na str. 22. i 23. presude pod toč. 81. do 86. ESLjP je zauzeo stajalište da miješanje tuženice u vlasništvo društva Project- Trade d.o.o., Zagreb, u svakom slučaju nije ispunilo pretpostavku zakonitosti. Naime, da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim u svezi, napominje se činjenica da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, od 23. rujna 1999., predstavljala podzakonski akt prema domaćem pravu, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Sud nadalje upućuje na prethodna utvrđenja da u tom predmetu ni jedno pravosudno tijelo nije nikada preispitalo istu Odluku te podnositelju zahtjeva nije dana mogućnost da djelotvorno ospori pobijanu mjeru. Da je tome doista i bilo tako potvrđuje sudska praksa, dostavljena od strane tužiteljice u ovom predmetu. Prvo je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene ustavnosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, koji je pokrenulo nekoliko dioničara iz razloga što je zakonski akt na kojem se donesena Odluka (Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka, dalje: ZSRB) prestao vrijediti. Dakle, navedeni pravni put se za dioničare pokazao neučinkovitim zbog formalnopravnih razloga. Ustavni sud Republike Hrvatske nije u svojoj odluci uopće meritorno cijenio je li Odluka o sanaciji Croatia banke d.d., Zagreb, protivna Ustavu i zakonu. Poslije su dioničari pokretali parnične postupke u kojima su tražili da ih se utvrdi dioničarima, protiv Croatia banke d.d., Zagreb i Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Zagreb (dalje: DAB), a sve su te parnične postupke razni dioničari izgubili i odbijajuće presude potvrđivane na višem sudu, kao što su i ustavne tužbe odbijane. Kao obrazloženja su najčešće korišteni razlozi da su dionice prestale postojati poništenjem; već spomenuti razlog da je Ustavni sud Republike Hrvatske obustavio postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. Sudovi se nisu bavili pitanjem ustavnosti i zakonitosti predmetne Odluke, već su izričito su tvrdili da nisu ovlašteni ispitivati sukladnost osporenih odluka sa čl. 48. -čl. 50. Ustava Republike Hrvatske i isključivo su se zadržali na zaključku da je osporena Odluka zakonita, a sve navedeno utvrđuje u svojoj presudi i ESLjP.
11. Slijedom svega iznesenog, ocjenjuje se, a u skladu s presudom ESLjP, da je miješanje tuženice u vlasnička prava tužiteljice, kao dioničara Croatia banke d.d., Zagreb, protupravno, jer nisu omogućeni mehanizmi da tužiteljica uopće može učinkovito osporavati ustavnost i zakonitost Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. U kontekstu izloženog, sva suprotna razlaganja tuženice nisu prihvaćena kao osnovana.
12. Ujedno, neosnovane su tuženičine tvrdnje da tužiteljica nema pravo na obeštećenje, jer je kao dioničar propustila koristiti određene mehanizme predviđene Zakonom o trgovačkim društvima i to: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278. ZTD-a), na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke (čl. 275. ZTD-a), o prestanku banke (čl. 275. ZTD-a), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD-a) i sl. Također, tuženica tvrdi da su dioničari mogli imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD-a), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301. do 354. ZTD-a) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD- a), kao i mogućnost ustati tužbom radi naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora Croatia banke d.d., Zagreb, zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD-a). Naime, tuženica propušta okolnost da je Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, pod toč. VII. jasno navedeno da se danom objave te Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Banke te pod toč. VIII. da danom objave te Odluke prestaju funkcije Skupštine i Nadzornog odbora Banke te ovlaštenja Uprave Banke, kao i prava dioničara Banke, koja su im pripadala na osnovi dosadašnjih dionica. Direktor Agencije imenovat će osobu ovlaštenu za upravljanje i zastupanje Banke u razdoblju trajanja postupka sanacije Banke. U istoj toč. stoji da danom imenovanja osobe iz st. 2. te toč. prestat će sve ovlasti privremenog upravitelja Banke, imenovanog Odlukama Savjeta Hrvatske narodne banke broj: O. br. 474/99, od 23. veljače 1998. i O. br. 519/99, od 23. kolovoza 1999. U pravu je tužiteljica kada tvrdi, a tuženica navedeno nije ni osporila, da je 23. veljače 1999. Savjet Hrvatske narodne banke na temelju odredaba iz čl. 82. i 83. tadašnjeg Zakona o bankama donio Odluku o imenovanju privremenog upravitelja Croatia banke d.d., Zagreb, pod O. br.-474/99 i da su od dana dostave navedene banci, sve ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine banke prenesene na imenovanog privremenog upravitelja banke. Svojom novom odlukom od 23. kolovoza 1999. Hrvatska narodna banka je produljila mandat privremenom upravitelju za upravljanje bankom sve do 25. rujna 1999. Dakle, danom dostave banci Odluke o imenovanju privremenog upravitelja prestale su sve ovlasti Uprave, Nadzornog odbora i Glavne skupštine banke, koje je istovremeno preuzeo navedeni privremeni upravitelj. U kontekstu izloženog, tužiteljica u zbilji nije mogla ostvariti ovlasti iz Zakona o trgovačkim društvima na koje se poziva ovdje tuženica. Glede tuženičine tvrdnje da je spornom Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, utvrđeno da temeljni kapital nije dovoljan za pokriće svih gubitaka te da je loše poslovanje Croatia banke d.d., Zagreb, odgovornost i isključiva krivnja dioničara, a ne tuženice, za navesti je da ovaj sud nije uopće utvrđivao osnovanost donošenja sporne Odluke jer to nije ovlašten ni nadležan, već odluku o nezakonitosti predmetne Odluke temelji na presudi ESLjP u kojoj je jasno utvrđena nezakonitost miješenja u vlasnička prava dioničara. Što se pak tiče tvrdnji da bi u slučaju da nije provedena sanacija bio otvoren stečajni postupak u kojem bi dioničari bili u gubitku, za naglasiti je da se radi o slučaju koji se nije dogodio pa se ne može niti razmatrati kao opreka onome što se u konačnici i dogodilo donošenjem sporne Odluke.
13. Neosnovan je prigovor zastare. Naime, u pravu je tužiteljica kada tvrdi da se u ovom slučaju početak tijeka roka zastare ima vezati za trenutak konačnosti odluke u predmetu Project-Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske. Naime, da bi se mogla zahtijevati naknada štete, potrebito je dokazati pretpostavke: oštećenika i štetnika; štetnu radnju; štetu; uzročnu svezu i protupravnost, a navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Tužiteljica je bez sumnje dokazala da je bila dioničarka Croatia banke d.d., Zagreb, u trenutku donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. Štetna radnja je upravo donošenje i stupanje na snagu Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, kojom je pod toč. VII. propisano kako se danom objave Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Croatia banke d.d., Zagreb, a da će Banka izdati nove dionice koje prenosi u cijelosti u vlasništvo Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Zagreb (dalje: DAB). Šteta, stoga nastaje u vidu gubitka dionica, koje je tužiteljica imala kao dioničar, što znači da je ostala bez temeljnih prava koje iz dioničarstva proizlaze, a to su pravo na glasovanje na Glavnoj skupštini te pravo na dividendu. Konačno, dionice su bile tužiteljičina imovina, čime je tuženica izvršila izvlaštenje bez ikakve pravične naknade ili, kako je ESLjP u presudi Project-Trade d.o.o., Zagreb, protiv, Republike Hrvatske, naglasio, došlo je do izravnog miješanja države u pravo vlasništva tužiteljice. Na temelju gore izloženog, pretpostavka protupravnosti nastala je konačnošću presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u predmetu Project-Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, br. 1920/2014, a koja je postala konačna 19. travnja 2021. kada je Veliko vijeće odlučilo ne prihvatiti zahtjev Vlade za prosljeđivanje predmeta Velikom vijeću, a kako to jasno stoji u dopisu od 21. travnja 2021. (list 107). To stoga jer je tek i jedino odlukom ESLjP, kako je već gore obrazloženo, jasno utvrđeno da postupak tuženice u predmetnoj Odluci o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, nije bio zakonit. Prema tome, tek je konačnošću presude ESLjP (19. travnja 2021.) počeo teći rok zastare za naknadu štete tužiteljici, jer je tek donošenjem iste odluke Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu dioničara, među kojima je i ovdje tužiteljica, zbog čega rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja iste odluke, a ne od donošenja sporne Odluke, tj. od 23. rujna 1999. Naime, prije donošenja navedene odluke ESLJP-a tužiteljica nije niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po istoj osnovu, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske, povodom ustavne tužbe, obustavio postupak prijedloga za pokretanje ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, a redoviti sudovi u Republici Hrvatskoj su odbijali tužbene zahtjeve dioničara, kako za utvrđenje da su dioničari, tako i za prijenos u vlasništvo dionica i njihova upisa u knjigu dionica, zbog čega se tužiteljici ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogla podnositi odmah nakon donošenja sporne Odluke od 23. rujna 1999., pa se njegovo saznanje za štetu i osobu koja je počinila štetu može računati tek od konačnosti odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Project-Trade d.o.o., Zagreb, protiv Hrvatske, tj. od 19. travnja 2021. Sve i da se zastara računa od donošenja odluke ESLjP, a ne njenom konačnošću, imajući u vidu da je ista donesena 19. studenoga 2020., a tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 5. listopada 2023., jasno je da nije istekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).
14. Uzgred rečeno, tuženica nije pridonijela odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, ako nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
15. Slijedom navedenog, u ovom slučaju su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti države, propisane čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave pa je stoga tuženica dužna naknaditi tužiteljici imovinsku štetu, uslijed nezakonite Odluke Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb, od 23. rujna 1999., dok se šteta, koju je tužiteljica pretrpjela nezakonitom Odlukom Vlade Republike Hrvatske očituje u gubitku dionica, koje su navedenom Odlukom povučene i poništene. Visinu štete, koju je u ovom slučaju pretrpjela tužiteljica, utvrđena je temeljem priloženih isprava, poglavito očitovanje Croatia banke d.d., Zagreb, od 6. rujna 2024. iz koje proizlazi da je tužiteljica bila vlasnikom 264 dionica serije A1 nominalne vrijednosti 200,00 HRK, kako to proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za Croatia banka d.d., Zagreb (stranica 26 istoga) (list 390-484) koji iznos, kad se pomnoži s brojem dionica, daje iznos 7.007,76 EUR / 52.800,00 (264 x 200 =52.800), a koji po fiksnom tečaju konverzije iznosi 7.007,76 EUR. Ujedno tužiteljici pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, temeljem čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.
16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
17. Slijedom navedenog, tužiteljici valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora (Tbr. 32./1. OT) te tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 26. veljače 2024., 20. ožujka 2024., 16. srpnja 2024., 12. rujna 2024. i 26. studenoga 2024., od toga su priznata četiri obrazložena podneska (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 14. ožujka 2024., 10. travnja 2024. i 27. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (450,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kako glede radnje, tako niti glede visine (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.250,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.
18. Također je i tuženici valjalo odmjeriti parnične troškove, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 13. ožujka 2024., 28. ožujka 2024. i 12. studenoga 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 14. ožujka 2024., 10. travnja 2024. i 27. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.400,00 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.400,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženici, s obzirom na neuspjeh iste u sporu.
19. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
20. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 19. prosinca 2024.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 116,53 EUR i
- z. z. tuženice.
