REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3992/2024-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: TH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, Vlaška 83/1, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 13. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja i tužiteljeve opunomoćenice i tuženikovog opunomoćenika, 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu broj 98008694/05 sklopljenog između tužitelja i tuženika 15. prosinca 2005. te Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu br. 98008694/05, od 25. ožujka 2013. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, kao i ugovorenih naknada koje se određuju i mijenjaju Odlukom banke, a koje su sadržane u odredbama Ugovora:

- čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Banka odobrava dugoročni kredit uz valutnu klauzulu...u protuvrijednosti CHF na dan korištenja...'';

- čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Ugovorne su strane suglasne da iznos kredita utvrđen u deviznoj protuvrijednosti predstavlja zaduženje Korisnika po ovom kreditu. Obveze korisnika kredita plaćaju se u kunama u protuvrijednosti ugovorene valute na dan uplate...'';

- čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga,...koje iznose 1% jednokratno unaprijed za odobravanje i praćenje kredita.. .'';

- čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu...nadoknaditi banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 2% od odobrenog kredita...Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu od 3% na ostali iznos kredita sukladno Odluci o Tarifi banke.. .'';

- čl. 1. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za devize (CHF)...'';

- čl. 4. Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje banci platiti jednokratne troškove obrade u iznosu od 1%...odmah po provedbi Aneksa sukladno obračunu Banke...naknada dospijeva na naplatu mjesečno, obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama obračunatim po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d...Visina naknade je promjenjva i mijenja se sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke.. .''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 33.123,53 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 155,64 EUR od 14. kolovoza 2006. do isplate,

- 223,91 EUR od 18. rujna 2006. do isplate,

- 73,38 EUR od 14. studenoga 2006. do isplate,

- 45,81 EUR od 14. studenoga 2006. do isplate,

- 88,04 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

- 90,56 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- 453,24 EUR od 10. ožujka 2009. do isplate,

- 83,74 EUR od 12. svibnja 2009. do isplate,

- 28,33 EUR od 10. srpnja 2009. do isplate,

- 29,09 EUR od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- 5,71 EUR od 27. kolovoza 2009. do isplate,

- 38,22 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 34,32 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 23,63 EUR od 9. studenoga 2009. do isplate,

- 52,81 EUR od 10. prosinca 2009. do isplate,

- 95,18 EUR od 8. siječnja 2010. do isplate,

- 119,33 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 115,83 EUR od 12. ožujka 2010. do isplate,

- 206,03 EUR od 9. travnja 2010. do isplate,

- 183,96 EUR od 14. svibnja 2010. do isplate,

- 218,81 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 62,60 EUR od 14. srpnja 2010. do isplate,

- 274,36 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 265,33 EUR od 12. kolovoza 2010. do isplate,

- 449,34 EUR od 14. rujna 2010. do isplate,

- 364,62 EUR od 22. listopada 2010. do isplate,

- 254,66 EUR od 23. studenoga 2010. do isplate,

- 117,48 EUR od 24. studenoga 2010. do isplate,

- 1,41 EUR od 25. studenoga 2010. do isplate,

- 519,20 EUR od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 50,71 EUR od 24. siječnja 2011. do isplate,

- 424,71 EUR od 25. siječnja 2011. do isplate,

- 383,64 EUR od 25. veljače 2011. do isplate,

- 391,43 EUR od 22. ožujka 2011. do isplate,

- 699,77 EUR od 26. travnja 2011. do isplate,

- 567,27 EUR od 30. svibnja 2011. do isplate,

- 760,46 EUR od 27. lipnja 2011. do isplate,

- 800,56 EUR od 18. srpnja 2011. do isplate,

- 13,60 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate,

- 761,35 EUR od 29. kolovoza 2011. do isplate,

- 389,17 EUR od 28. rujna 2011. do isplate,

- 323,45 EUR od 29. rujna 2011. do isplate,

- 585,82 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 481,33 EUR od 21. studenoga 2011. do isplate,

- 203,25 EUR od 23. studenoga 2011. do isplate,

- 0,53 EUR od 28. studenoga 2011. do isplate,

- 660,48 EUR od 28. prosinca 2011. do isplate,

- 11,28 EUR od 30. prosinca 2011. do isplate,

- 686,81 EUR od 26. siječnja 2012. do isplate,

- 32,92 EUR od 30. siječnja 2012. do isplate,

- 310,63 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 96,79 EUR od 26. ožujka 2012. do isplate,

- 341,77 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,

- 42,06 EUR od 28. svibnja 2012. do isplate,

- 134,60 EUR od 29. svibnja 2012. do isplate,

- 319,77 EUR od 18. lipnja 2012. do isplate,

- 16,67 EUR od 27. srpnja 2012. do isplate,

- 199,08 EUR od 28. srpnja 2012. do isplate,

- 451,26 EUR od 30. srpnja 2012. do isplate,

- 151,02 EUR od 25. kolovoza 2012. do isplate,

- 524,26 EUR od 27. kolovoza 2012. do isplate,

- 612,73 EUR od 27. rujna 2012. do isplate,

- 25,22 EUR od 29. listopada 2012. do isplate,

- 241,84 EUR od 26. prosinca 2012. do isplate,

- 548,10 EUR od 14. siječnja 2013. do isplate,

- 230,52 EUR od 18. ožujka 2013. do isplate,

- 10,55 EUR od 27. lipnja 2013. do isplate,

- 42,52 EUR od 28. kolovoza 2015. do isplate,

- 849,33 EUR od 11. rujna 2015. do isplate,

- 83,58 EUR od 15. rujna 2015. do isplate,

- 196,27 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 40,23 EUR od 9. listopada 2015. do isplate,

- 2,90 EUR od 20. listopada 2015. do isplate,

- 212,02 EUR od 30. listopada 2015. do isplate,

- 27,11 EUR od 6. studenoga 2015. do isplate,

- 196,85 EUR od 27. studenoga 2015. do isplate,

- 239,14 EUR od 30. studenoga 2015. do isplate,

- 239,14 EUR od 31. prosinca 2015. do isplate,

- 239,14 EUR od 31. siječnja 2016. do isplate,

- 239,14 EUR od 29. veljače 2016. do isplate,

- 239,14 EUR od 31. ožujka 2016. do isplate,

- 239,14 EUR od 30. travnja 2016. do isplate,

- 257,73 EUR od 2. lipnja 2016. do isplate,

- 4,38 EUR od 19. kolovoza 2016. do isplate,

- 419,53 EUR od 31. kolovoza 2016. do isplate,

- 285,94 EUR od 7. studenoga 2016. do isplate,

- 351,82 EUR od 30. studenoga 2016. do isplate,

- 1.160,00 EUR od 31. prosinca 2016. do isplate,

- 483,86 EUR od 31. siječnja 2017. do isplate,

- 391,30 EUR od 28. veljače 2017. do isplate,

- 366,05 EUR od 31. ožujka 2017. do isplate,

- 406,11 EUR od 30. travnja 2017. do isplate,

- 367,61 EUR od 31. svibnja 2017. do isplate,

- 367,35 EUR od 30. lipnja 2017. do isplate,

- 290,14 EUR od 31. srpnja 2017. do isplate,

- 347,03 EUR od 31. kolovoza 2017. do isplate,

- 824,47 EUR od 30. rujna 2017. do isplate,

- 797,48 EUR od 6. studenoga 2017. do isplate,

- 305,04 EUR od 8. prosinca 2017. do isplate,

- 301,94 EUR od 31. prosinca 2017. do isplate,

- 294,41 EUR od 31. siječnja 2018. do isplate,

- 70,63 EUR od 28. veljače 2018. do isplate,

- 510,46 EUR od 3. travnja 2018. do isplate,

- 261,70 EUR od 2. svibnja 2018. do isplate,

- 298,13 EUR od 1. lipnja 2018. do isplate,

- 290,19 EUR od 30. lipnja 2018. do isplate,

- 292,67 EUR od 31. srpnja 2018. do isplate,

- 314,43 EUR od 3. rujna 2018. do isplate,

- 315,61 EUR od 30. rujna 2018. do isplate,

- 309,71 EUR od 31. listopada 2018. do isplate,

- 313,01 EUR od 3. prosinca 2018. do isplate,

- 318,40 EUR od 31. prosinca 2018. do isplate,

- 307,08 EUR od 31. siječnja 2019. do isplate,

- 304,60 EUR od 28. veljače 2019. do isplate,

- 324,49 EUR od 1. travnja 2019. do isplate,

- 301,35 EUR od 2. svibnja 2019. do isplate i

- 323,16 EUR od 4. lipnja 2019. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 17.367,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Ovaj sud je tužbu primio neposredno 6. lipnja 2019. (list 1), u kojoj tužitelj navodi da je tužitelj je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Osijek, 15. prosinca 2005. sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu broj 98008694/05, kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos 1.400.000,00 kn, ali protuvrijednost CHF, na dan korištenja kredita po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d., Osijek, s promjenjivom kamatnom stopom, a koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Povrat kredita ugovoren je u 120 mjesečnih anuiteta, a mjesečni anuitet prema Ugovoru plativ u kunama po srednjem tečaju banke koji je vrijedio na dan dospijeća. Tužitelj je radi neprekidnog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, te povećavanja vrijednosti tečaja CHF uz koji je vezana glavnica i anuiteti, bio prisiljen tražiti dulji rok u otplati kredita. Tuženik je odobrio dulji rok pod uvjetom da tužitelj snosi troškove naknada tuženika koje Ugovorom nisu niti određene niti su odredive, već ovise isključivo o Odluci o naknadama za usluge banke. U međuvremenu je od dana sklapanja Ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe tuženik povećavao kamatne stope, te je nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) pristupio konverziji svih ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je pregovarao s prednikom tuženika o potpisivanju konverzije Ugovora o kreditu, te na istu pristao, no tuženik i dalje tužitelju obračunava kredit u CHF. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je donijeta u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, jer utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima a i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem ugovora o kreditu u CHF tuženik je postupio protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09., dalje: ZZP/07.) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322., povrijedio prava potrošača, kao korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u CHV bez upozorenja tužitelja, kao potrošača, na učestale promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih čimbenika koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok dulji od deset godina, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u CHF radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu s tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada mjerodavnog ZZP/03., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07. i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih čimbenika koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za CHF. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i izložio kredit u CHF kao najpovoljniji kredit, jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje. Slijedom iznesenog, nedvojbeno je da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredbe kojima se vezuje glavnica uz CHF Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, i to temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz CHF ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati, slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Nadalje, čl. 323. Zakona o obveznim odnosima je propisana kao posljedica ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonske zatezne kamate. Tužitelj, kao posljedicu ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice u CHF, kao i ugovorenih naknada, zahtijeva isplatu iznosa 362.615,61 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose do isplate.

2. Podneskom predanim 24. rujna 2021. (list 972-975) tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zahtijevajući utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2005. i Aneksa br. 1. istom od 25. ožujka 2013. glede valutne klauzule i ugovorenih naknada koje se određuju i mijenjaju odlukom banke, te posljedično isplatu iznosa 249.569,21 kn sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Podneskom predanim 15. srpnja 2024. (list 1106-1114) je tužitelj ranije naznačene novčane vrijednosti iskazao u EUR.

3. Raspravnim rješenjem od 11. siječnja 2022. (list 981) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 24. rujna 2021., premda se je tuženik protivio istom. To stoga što je tužitelj do zaključenja prethodnog postupka postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i vezivanju glavnice u CHF, kao i ugovorenih naknada, zahtijeva isplatu iznosa 362.615,61 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose do isplate, dok je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 24. rujna 2021., kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa 249.569,21 kn sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama, dok je povučena tužba glede zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora glede promjenjive kamatne stope i posljedično isplate zbog istog. Dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. U odgovoru na tužbu tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati. Ističe kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Riječ je o iznimci od pravila propisanog u čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi. S obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog čl. 186. st. 1. u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio kako smatra da su pojedina odredbe osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po osnovnom Ugovoru. Sukladno čl. 226. st. 2. u svezi st. 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao po osnovnom ugovoru) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja, s obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po osnovnom Ugovoru. Naime, osnovni Ugovor sklopljen je 15. prosinca 2005. Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, s obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Pritom, prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u presudu posl. br. Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013., kod zahtijeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora, koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za platež, proteklo je više od pet godina, jasno je kako je tužiteljeva navodna tražbina u cijelosti zastarjela. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku zbog istog. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora; b) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na osnovni Ugovor; c) tužitelj nije potrošač i osnovni Ugovor nije potrošački ugovor. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.). Odredba čl. 131. ZZP/07. koja uređuje institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek 16. srpnja 2009. i to temeljem čl. 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP/07. do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, čl. 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek 1. srpnja 2013. Iz sadržaja čl. 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Kao drugo, tužitelj ne uživa pravnu zaštitu s osnove ZZP/03., s obzirom da tužitelj nije uopće potrošač, a osnovni Ugovor o kreditu nije uopće potrošački kredit. Prema definiciji iz ZZP/03. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Druge osobe koje nisu obuhvaćene spomenutom definicijom potrošača nemaju pravo pozivati se na potrošački propise. S tim u svezi, tuženik ističe kako je u čl. 2. Osnovnog ugovora ugovoreno da se kredit odobrava za kupovinu poslovnog prostora. Dakle, nedvojbeno je kako nije riječ o potrošačkom kreditu već o namjenskom investicijskom kreditu za nabavu obrtnih sredstava namijenjenih obavljanju poslovne djelatnosti tužitelja. Iz navedenog razloga tužitelj nema pravo pozivati se na razloge ništetnosti spornih odredaba osnovnog Ugovora prema ZPP/03. (nepoštene ugovorne odredbe) niti se meritorna odluka o tužbenog zahtjevu može donijeti primjenom potrošačkih pravnih propisa. Prema tome, svako upućivanje tužitelja na čl. 81. i 82. ZZP/03. je pravno neosnovano. Tuženik tvrdi i detaljno obrazlaže da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03.; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03. Tuženik ističe kako čl. 84. ZZP/03. izričito propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive (tzv. test poštenosti). Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (čl. 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03 niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03. da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bile na snazi propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 112/12., dalje: ZID ZPK) 4. listopada 2012. Međutim, bez obzirom na navedeno, tuženik je oduvijek svoje odluke o promjenama visine kamatne stope donosio temeljem gore spomenutih objektivnih tržišnih kriterija. Dokaz tome predstavlja činjenica da je već 1. siječnja 2011. tuženik utvrdio odnosno propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, iako u tom trenutku nije imao zakonsku obvezu definiranja parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o ispravku promjenjive kamatne stope. Prema tome, i prije donošenja ZID ZPK tuženik je mijenjao visinu kamate isključivo prema tržišnim parametrima, a ne arbitrarno kako to neosnovano i paušalno pokušava obrazložiti tužitelj. Tuženik napominje da je tužitelj u tužbi naznačio da mu pripada novčana tražbina temeljem navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to u iznosu 362.615,61 kn, te tuženiku nije jasno na koji način je tužitelju došao do navedenog iznosa, s obzirom da tužitelj uz tužbu nije podnio niti jedan dokaz o osnovanosti i visine iznosa novčane tražbine koju zahtijeva od tuženika. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti s obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku; ili podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da je: nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP/03., pa stoga niti ništetne i 3) naložiti tužitelju naknadu tuženiku parničnih troškova.

5. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 24. veljače 2022. donio presudu posl. br. P- 4584/2019-36, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, odnosno utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o dugoročnom kreditu u dijelu čl. 2., 3., 8., 10. te odredbe Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu u dijelu čl. 1. i 4., a glede odredbi u svezi valutne klauzule u CHF te tzv. ulazne i izlazne naknade (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 249.569,21 HRK sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pozitivnih tečajnih razlika od dana plaćanja (toč. II. Izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 43.422,00 HRK sa zateznim kamatama od 24. veljače 2022. (toč. III. Izreke).

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1914/2022-4 od 14. svibnja 2024. ukinuta je potonja prvostupanjska presuda od 24. veljače 2022. i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci, uz obrazloženje da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 . toč. 11. ZPP-a.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, od 15. prosinca 2005. i odnosne priložene isprave, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 20. prosinca 2005., te popratni dopis uz otplatni plan (list 8-27), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini od 5. rujna 2011. i odnosnu priloženu ispravu, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 8. rujna 2011. (list 28-35), Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj: 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 25. ožujka 2013., odnosnu priloženu ispravu, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 27. ožujka 2013. (list 36-46), Aneks broj 2 uz Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj: 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, od 25. kolovoza 2015., odnosnu priloženu ispravu, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 28. kolovoza 2015. (list 47- 58), tužiteljev izračun preplaćenih iznosa (list 59-62), ispis prometa po predmetnom kratkoročnom kreditu partija: 98008694 (list 63-134), tuženikov pregled prometa za klijenta, ovdje tužitelja, broj Ugovora o kreditu: 98008694, od 18. travnja 2017., 26. veljače 2018., 28. veljače 2019. i 19. travnja 2019. (list 135-221), tuženikov popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., kalkulator izračuna CHF konverzije, obračun jednokratnih troškova obrade, te obavijesti o promjeni kamatne stope i odnosne otplatne planove i kalkulator izračuna CHF konverzije (list 222-260), izvatke glasila "Hypo Times" br. 8 i 7, Bilten HNB-a br. 12 od kolovoza 2006., članke objavljene u medijima na temu kredita uz valutnu klauzulu u CHF (list 447-453), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom Slavonske banke d.d., Osijek, od 20. ožujka 2006. (list 499-509), izvadak iz Biltena HNB-a br.176-Tablica G2: Kamatne stope banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom i na kredite odobrene u EUR-ima (list 522), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, s primjenom od 1. siječnja 2011., Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, s primjenom od 9. siječnja 2013. i 1. siječnja 2014. (list 523-547), Obrazac kreditnog zahtjeva obrtnika podnesen od strane "Polo", vl. TH (list 548 i 549 te 555 i 556), tuženikovu obavijest o promjeni kamatne stope od 9. studenoga 2016. (list 557), kalkulator izračuna CHF konverzije (list 565 i 566), izvadak iz obrtnog registra od 12. lipnja 2020. (list 607 i 608), te tuženikove obavijesti o promjeni kamatne stope uz odnosne otplatne planove (list 614-620), tuženikov pregled prometa za klijenta od 25. studenoga 2019. (list 621-770), tuženikovu obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu i specifikaciju uplate sve od 25. studenoga 2019. (list 771-775), realizirani otplatni plan i simulaciju otplatnog plana uz kamatu 4,90% (list 779-781) i realizirani otplatni plan (list 966-969), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariju Tkalcu koji je 30. studenoga 2020. predao pisani nalaz i mišljenje (list 783-788) uz odnosne priložene isprave (list 789-981) te je 1. lipnja 2021. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 935-939) uz odnosne priložene isprave (list 940-961) i ujedno na ročištu 11. siječnja 2022. (list 981) isto usmeno iznio i obrazložio te se očitovao na tuženikove primjedbe.

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima te uvidom u priložene isprave te je nadalje izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 13. studenoga 2024. (list 1161- 1163).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF i ugovorenih naknada koje se određuju i mijenjaju odlukom banke te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da su pravni prednik tuženika i tužitelj 15. prosinca 2005. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, broj 98008694/05, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 20. prosinca 2005. Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno, istaknut je prigovor zastare.

Premda tužitelj u tužbi navodi da je u ovom slučaju došlo do preplate, jer su pojedina odredbe osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa, odnosno da je tuženik stekao bez osnove, napominje se tuženiku da za isto sud nije vezan, u smislu čl. 186. st. 3. ZPP.

9. Uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, od 15. prosinca 2005. i odnosne priložene isprave, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 20. prosinca 2005., te popratni dopis uz otplatni plan (list 8-27) utvrđeno je da je isti sklopljen u Virovitici, između Slavonske banke d.d., Osijek, kao banke, ovdje pravnog prednika tuženika i "Polo" trgovina i autoprijevoz, vl. TH, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i mjeničnog dužnika, te TH, ovdje tužitelja, kao založnog dužnika i mjeničnog dužnika, zatim, IH, kao založnog dužnika i DH, kao založnog dužnika, u svezi dugoročnog kredita uz valutnu klauzulu korisniku kredita "Polo", trgovina i autoprijevoz vl. TH, [adresa], u iznosu 1.400.000,00 kn u protuvrijednosti CHF na dan korištenja te se kredit odobrava za kupovinu poslovnog prostora (čl. 2), nadalje je određeno da su ugovorne strane suglasne da iznos kredita utvrđen u deviznoj protuvrijednosti predstavlja zaduženje korisnika kredita po ovom kreditu te se obveze korisnika kredita plaćaju u kunama u protuvrijednosti ugovorene valute na dan uplate, a kredit će se staviti u korištenje po srednjem tečaju za devize, po tečaju Slavonske banke d.d., Osijek (čl. 3), kredit je odobren na rok korištenja do 31. siječnja 2006., a kredit se odobrava s rokom otplate deset godina, u što je uključen poček od jedne godine, računajući od datuma prijenosa kredita u otplatu, zatim kredit će se otplatiti u 108 jednakih mjesečnih rata, s time da se utvrđena rata obračunava u valuti i uplaćuje u protuvrijednosti kuna obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d., Osijek, na dan uplate, a sve isplate iz kredita i obveze vraćanja kredita u kunama, obračunavaju se primjenom valutne klauzule (čl. 4), korisnik kredita i banka ugovaraju redovnu, promjenjivu kamatnu stopu, koju čine: 1. kamate u otplati, 2. kamata u korištenju, 3. kamata u grace periodu, 4. zatezne kamate, 5. kaznena kamata, 6. kamate se obračunavaju, 7. obračun kamata za prethodni mjesec i 8. efektivna kamatna stopa (čl. 5) i određeno je da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorne, redovne i zatezne), sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog LIBOR-a na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog sklapanja Aneksa istom Ugovoru (čl. 6)

Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretnini od 5. rujna 2011. i odnosnu priloženu ispravu, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 8. rujna 2011. (list 28-35), Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj: 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 25. ožujka 2013., odnosnu priloženu ispravu, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 27. ožujka 2013. (list 36-46), Aneks broj 2 uz Ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu broj: 98008694/05 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, od 25. kolovoza 2015., odnosnu priloženu ispravu, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 28. kolovoza 2015. (list 47-58) utvrđeno je da je istim Aneksom broj 1 i broj 2 uz isti Ugovor o kreditu, ugovorena odgoda otplate dospjele i nedospjele glavnice kredita, kao i promjena kamatne stope.

10. Uvidom u izvadak iz obrtnog registra od 12. lipnja 2020. (list 607 i 608) utvrđeno je da je obrt naziva Polo, trgovina i autoprijevoz, vl. TH, ovdje tužitelj, osnovan i počeo obavljanje obrta 1. travnja 1998., koji je u stanju: u radu.

11. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 13. studenoga 2024. (list 1161-1163), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da se je tužitelj krajem 2005. godine kod tuženika podigao predmetni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 10 godina. Istim novčanim sredstvima kupio je poslovni prostor i ujedno uredio-renovirao obiteljski stan u [adresa]. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj bio nositelj obrta odnosno radio je kao trgovac i tražio je odgovarajući poslovni prostor kako bi ga kupio za istu djelatnost. Cijelo vrijeme razgovora i informiranja o kreditu je tužitelj smatrao da dogovara dizanje kredita vezanog uz EUR. Pred kraj samog postupka obrade kreditnog zahtjeva zatražio je tuženik od tužitelj da tužitelj jamči, kao obrtnik i kao fizička osoba i ujedno je osiguranje bio predmetni obiteljski stan i obiteljska kuća tužiteljevih roditelja. Tužitelj je pokušao izbjeći osiguranje u obliku hipoteke na obiteljskoj kući tužiteljevih roditelja, no, tuženik nije prihvatio tužiteljev zahtjev, dakle, tužitelj nije mogao pregovarati o istom, već je tuženik postavio takav uvjet koji je tužitelj morao prihvatiti ukoliko je htio dobiti kredit. Pri odlasku u javnobilježnički ured radi ovjere istog Ugovora, s tužiteljem su išli CH i ĆH, osobni bankari u tuženikovoj poslovnici u Virovitici, koji su tek tada rekli tužitelju da je predmetni kredit vezan uz CHF te mu je ĆH rekao da je to za tužitelja dobro. Nitko tada nije govorio tužitelju o kretanju tečaja CHF i stabilnosti tečaja CHF u odnosu na HRK. S obzirom da tužitelj nije bio u mogućnosti redovito otplaćivati predmetni kredit, tužitelj je u više navrata koristio pravo počeka otplate kredita. Tužitelj nije znao značenje pojma valutna klauzula, to tim više što je tužitelj po zvanju ugostitelj te ima prekvalifikaciju za trgovca. Prije predmetnog kredita je tužitelj dizao jedan kredit na rok otplate godinu dana i drugi kredit na rok otplate tri godine, ali se ne sjeća jesu li isti krediti bili vezani uz stranu valutu. Tužitelj je izabrao tuženika, kao kreditora, s obzirom da je primanja ostvarivao putem računa otvorenog kod tuženika, a osim toga, i tužiteljev susjed je radio kod tuženika pa je to bio razlog za izbor tuženika, kao kreditora. Nitko od ovlaštenih osoba informirao tužitelja o sadržaju ugovornih odredbi i značenju istih te ekonomskim i pravnim posljedicama istih. Tužitelj nije mogao pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi dakle nije mogao utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu Ugovora. Nitko od ovlaštenih osoba upozorio tužitelja na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba istog kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., nije bilo govora o ''valuta utočišta'' niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tužitelj je pročitao isti Ugovor prije nego ga je potpisao i to dok je čekao u javnobilježničkom uredu ovjeru istog te mu je ujedno i javni bilježnik pročitao i razjasnio Ugovor, s time da se isti usredotočio na obveze koje se tiču tužiteljevih roditelja koji su jamčili svojom imovinom za otplatu predmetnog kredita. Tužitelj ne zna je li mi bilo sve jasno i razumljivo što se tiče ugovornih odredbi, ali nije tražio pojašnjenje istih. Tužitelj i njegova obitelj su u cijelosti su otplatili mjesečne anuitete predmetnog kredita.

12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkalca, od 30. studenoga 2020. (list 783-788) uz odnosne priložene isprave (list 789-981) utvrđeno je da je isti vještak, a na temelju podataka iz nalaza, mišljenja da je tužitelj radi ugovorene valutne klauzule, u utuženom razdoblju (od veljače 2006. do svibnja 2019.), na ime otplate anuiteta ukupno više platio 192.904,07 kn, dok su datumi i iznosi više plaćenih anuiteta specificirani na stranici 4-5 nalaza (list 786 i 787). Ujedno napominje da je tužitelj tijekom postupka povukao dio tužbe u dijelu kojim zahtjeva povrat više plaćenih iznosa po kreditu radi promjenjive kamatne stope, pa je nalaz i mišljenje izrađen na način da se utvrđuje samo više plaćeni iznosi po kreditu radi ugovorene valutne klauzule.

Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja istog vještaka, od 1. lipnja 2021. (list 935- 939) uz odnosne priložene isprave (list 940-961), utvrđeno je da je vještak, na temelju podataka iz osnovnog nalaza od 30. studenoga 2020. i dopunskog nalaza, mišljenja:

- Ukupna obveza na ime otplate kredita bez valutne klauzule iznosi 1.753.649,88 kn, a na ime otplate kredita ukupno je plaćeno 1.946.553,95 kn. Prema tome, ukupno je više plaćeno na ime otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF iznos 192.904,07 kn.

- Samo pozitivna razlika između plaćenih iznosa na ime rata i zaračunatih rata konvertiranih u kune po tečaju na dan isplate kredita iznosi ukupno 249.569,21 kn, dok su mjesečni iznosi i dospijeća samo više plaćenih rata specificirani u dopunskom nalazu na stranicama 2-4 (list 936-938).

Ujedno je na ročištu 11. siječnja 2022. (list 981) isto usmeno iznio i obrazložio te se očitovao na tuženikove primjedbe. Tako je isti vještak u cijelosti ostao kod prethodno danog pisanog nalaza i mišljenja, kao i dopune istoga. Napominje kako je izradio inačicu i to zbog valutne klauzule, dok ista inačica ne obuhvaća izračun zbog promjene kamatne stope, jer je u tom dijelu tužitelj povukao tužbu, pa stoga ne stoje navodi tuženika u tom smislu. U odnosu na tuženikove primjedbe iz podneska od 10. lipnja 2021. pod toč. II. navodi da je razlika između tuženikovog izračuna dostavljenog uz podnesak i više plaćenog iznosa utvrđenog u nalazu i mišljenju kao i u dopunskom nalazu nastala radi različitih razdoblja obuhvaćenih izračunima. Tuženik je izračunom obuhvatio razdoblje od isplate kredita do 28. kolovoza 2015., dok je vještak u osnovnom nalazu, kao i u dopunskom nalazu obuhvatio razdoblje od isplate kredita do 4. lipnja 2019. Prema tome, tuženik je izračunom obuhvatio kraće razdoblje. U odnosu na prijedlog tuženika pod toč. VII. navodi da bi istim načinom izračuna bila obuhvaćena razlika i radi valutne klauzule i radi promjenjivosti kamatne stope.

13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje te pisana dopuna istoga financijskog vještaka, kao i usmeno izlaganje istoga te očitovanje na istaknute primjedbe, prihvaćeni su u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

14. Pri tome valja imati na umu poglavito odredbu čl. 10. st. 1. ZPP kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku.

15. Stoga, daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito nije prihvaćen tuženikov prijedlog zadaće financijskog vještačenja na istaknute okolnosti, to tim više što tuženik nije zbog istog postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Dakle, tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naposljetku, rješenjem s pripremnog ročišta od 18. veljače 2020. (list 592) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali dokazni prijedlozi, jer nisu potrebiti (toč. II.), pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik u prilog svojih tvrdnji. Tako je odbijen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka THN, FH i IHN, kao i tuženikov prijedlog zadaće financijskog vještaka, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev.

16. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.) Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, dok se ovdje radi o kreditu za kupovinu poslovnog prostora (čl. 2. Ugovora), no, potonje nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

17. Naime, neosnovan je tuženikov prigovor da tužitelj u predmetnom kreditnom odnosu nema svojstvo potrošača. To stoga što je tužitelj, kao vlasnik obrta, dakle kao fizička osoba podigao predmetni kredit, jer obrt nema pravnu osobnost, pa se stoga ne smije glede svojstva potrošača praviti razlika u odnosu na druge korisnike kredita kojim u Ugovoru o kreditu nije navedeno da je namjena kredita kupnja poslovnog prostora, već samo nekretnine. Naime, potrošač mora biti fizička osoba, što je u ovom slučaju tužitelj, kao vlasnik obrta, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit digao ne samo radi kupnje poslovnog prostora, već i radi uređanja obiteljskog stana u [adresa], dakle, u svezi stambenog pitanja, a ne djelatnosti tužitelja. Stoga, ovdje tužitelj ima svojstvo potrošača, koji pojam je objektivan i odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne strane u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, ovdje tuženika. Dakle, u ovom slučaju tužitelja treba tretirati u svojstvu potrošača, jer je tužitelj predmetni Ugovor sklopio kao slabija ugovorna strana, te neovisno o poslu kojim se bavi tužitelj (u okviru obrta), isti na temelju ugovornih odredbi o kojima se nije pregovaralo i bez konkretnih parametara nikako nije mogao izračunati i biti svjestan rizika sklapanja predmetnog Ugovora.

18. Odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski kredit, radi kupnje poslovnog prostora i radi uređenja stana u [adresa], u kojem stanuje s obitelji, dakle za vlastite potrebe, a ne za potrebe obrta, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

19. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, time što je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

20. Također, neosnovan je i prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i s obzirom na ovdje postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi glede valutne klauzule u CHF. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2019. očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

21. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

22. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, a isto tako niti glede ugovorenih naknada koje se određuju i mijenjaju odlukom banke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, kao i ugovorenih naknada koje se određuju i mijenjaju odlukom banke, utvrđena je ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i jednostrano mijenjanje ugovorenih naknada, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP.

24. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 33.123,53 EUR / 249.569,21 HRK, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 24. rujna 2021. (list 972-975), odnosno ranije naznačen novčane vrijednosti iskazao u EUR podneskom predanim 15. srpnja 2024. (list 1106-1114), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

26. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 30. siječnja 2020., 18. ožujka 2020., 18. veljače 2021. i 24. rujna 2021. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 18. veljače 2020. i 11. siječnja 2022. (Tbr. 9./1. OT), te nadalje, troška zastupanja na ročištima 26. rujna 2024. i 13. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT) te sastava podnesaka od 10. ožujka 2022., 15. srpnja 2024., 13. rujna 2024. i 1. listopada 2024. (Tbr. 8./1. OT), za svaku radnju u iznosu 1.000,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 13.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (3.250,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 527,71 EUR / 3.976,00 HRK i za presudu u iznosu 391,00 EUR / 2.946,00 HRK. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR / 1.500,00 HRK umjesto zahtijevanog iznosa 2.500,00 HRK, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 17.367,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 20. prosinca 2019., 12. veljače 2020., 12. lipnja 2020. i 10. lipnja 2021. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima od 18. veljače 2020. i 11. siječnja 2022. (Tbr. 9./1. OT), kao i daljnjeg troška sastava žalbe od 3. ožujka 2022. (Tbr. 10./1. OT) i podneska od 6. rujna 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 26. rujna 2024. i 13. studenoga 2024. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 1.000,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 11.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (2.750,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za žalbu u zahtijevanom iznosu 524,73 EUR, kao i trošak pristupa sudskog vještaka na ročište 11. siječnja 2022. u zahtijevanom iznosu 33,18 EUR, kao i sastava podneska od 14. lipnja 2020. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 14.357,91 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. prosinca 2024.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.