REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2776/2023-20

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ranko Tomašević, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3448140 od 9.5.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 22.132,41 (dvadesetdvijetisućestotridesetdva švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3448140 od 9.5.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća , a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...."

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 710,42 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća 31.10.2008. pa do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teće na iznose:

1,09 EUR od 31.10.2008.

10,43 EUR od 31.12.2008.

12,51 EUR od 31.01.2009.

679,93 EUR od 27.02.2009.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka iznos od 1.126,17 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 19. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 9.5.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 029-50-3448140, solemniziranog 10.5.2006. kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, pod brojem OU-733/06, temeljem kojeg joj je odobren i isplaćen kredit za kupnju osobnog automobila, u kunskoj protuvrijednosti 22.132,41 CHF. Naprijed navedeni kredit je otplaćivan u mjesečnim obrocima i u cijelosti je isplaćen. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - CHF (švicarski franak). Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22 Zakona o obveznim odnosima i to u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženog u čl. 21 koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, indeksne klauzule kao i klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštite vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučaju dugotrajnih poslovnih odnosa kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na ovaj pravni posao se primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pa se tako tužiteljica poziva na odredbe iz čl. 81 - 87 koji određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Člankom 83 Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora kao i ostale ugovorne odredbe. Člankom 87 istog zakona je propisano da je nepoštena odredba ugovorna odredba ništetna. Odredba čl. 1 Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Kako je naprijed navedeno valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio pored ugovorenih kamata i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha valutne klauzule, kao zaštitne klauzule, je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka svojom monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih 10 godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na EUR). Tijekom otplatnog razdoblja spornog ugovora došlo je do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo onda i na tečaj HRK u odnosu na CHF, iako je HRK u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti znanja da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz toga proistekle. Naprotiv, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Posebno treba naglasiti da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je kredit i zašto povoljniji, te je na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Posebno treba naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Iz odredbi o potrošačkom kreditiranju sadržanih u Zakonu o zaštiti potrošača proizlazi dužnost tuženika je bila da potrošaču (ovdje tužiteljici) u pisanom obliku dade sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je navedena glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni potrošaču kako bi donio informiranu odluku. Dužnost tuženika je također bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućili da procijeni da li je predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji kao i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi su ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Posebno se naglašava da ovakova obveza tuženik proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik je u poslovnoj praksi obvezan ovako se ponašati temeljem načela obveznog prava i to načela savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načela jednake vrijednosti prestacije sa zabranom zlouporabe prava, kao i načelo zabrane prouzrokovanja štete drugoj strani. Tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala s svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela razboritu i informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica je mišljenja da je primjena valutne klauzule CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je zakonom predviđena, a pogotovo jer tužiteljica nije bila unaprijed upozorena čime joj je direktno nanesena šteta. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope, ugovorenom protivno zakonu koja je tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Iz svega proizlazi da je tužiteljica bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, pa je temeljem protuzakonite primjene valutne klauzule tuženik na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. U identičnim predmetima je Europski sud za ljudska prava donio odluke u korist potrošača, pa tužiteljica navodi da je tako odlučeno presudama u predmetima C-26/13 od 30.4.2014, C-51/17 od 20.9.2018 i C- 118/17 od 14.3.2019. Tuženik na temelju valutne klauzule stekao bez osnove ukupni iznos od 710,66 EUR (5.354,47 KN prema fiksnom tečaju konverzije 1,00 EUR = 7,53450 KN), koji iznos tužiteljica potražuje ovom tužbom. Tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči, a kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5.-6. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž- 6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt- 249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. IŽ pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

43. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH BŽ od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I- 392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“ Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 029-50-3448140, presliku početnog otplatnog plana za kredit, preslika knjigovodstvene kartice, pregled uplate po kreditu, potvrda o otplati kredita, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petra Blašković, iskaz tužiteljice, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu broj: 029-50- 3448140 od 10.05.2006. prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 22.132,41 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule te zastara potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu.

6. U odnosu na prigovor zastare za promjenjivu valutnu klauzulu tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena dana 26.04.2023. u roku manjem od 5 godina.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je bio potreban kredit radi kupnje vozila, kada je bila u auto kući zaposlenici su ju uputili kod tuženika radi sačinjavanja ugovora i potpisa. Sjeća se kada je došla do tuženika da je već bio pripremljen ugovor u CHF i rekli su da je to najpovoljniji ugovor. Nisu nudili nikakve druge kredite u drugim valutama. Nakon pročitanog ugovora bila je zadovoljna i nije imala primjedbi i bila je zadovoljna sa početnom mjesečnom ratom kredita. Zaposlenik tuženika nije joj obrazlagao rizik valutne klauzule. Vozilo je koristila u osobne svrhe. Slali su joj dopise kada su povećavali mjesečnu ratu, ali se ne sjeća da li su obrazložili zašto dižu mjesečnu ratu. Nije mogla pregovarati o uvjetima kredita jer ono što su joj ponudili u odredbama kredita je pristala na to.

8. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017.od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502c. ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio iskazom tužiteljice da se na tužiteljicu primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužiteljica potpisala ugovor kao fizička osoba-potrošač, te joj je zaposlenik tuženika predložio kredit u švicarcima i da je najpovoljniji i najstabilniji i nitko joj nije objasnio što se tiče valutne klauzule, a niti joj je zaposlenik tuženika objasnio rizik promjene tečaja valutne klauzule. Sud zaključuje da tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužiteljici djelatnik banke, a prije sklapanja navedenog ugovora, objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužiteljici prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a prema odredbi čl. 221 a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valutnu klauzulu ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos.

9. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak Petra Blašković daje mišljenje na postavljeni zadatak: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 710,42 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 194,5 EUR, Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 515,47 EUR.

10. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka i očitovanja, u odnosu na matematički izračun, stoga je sud isti uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

12. Budući da je sud utvrdio da je u odnosu na valutnu klauzulu ništetna u dijelu odredbe čl. 1 i čl. 7. navedenog ugovora o kreditu, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužiteljici iznos 710,42 eur na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja jer stečeno bez osnove i ako je stjecatelj nepošten (a što je objašnjeno u toč. 9 obrazloženja) zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove jer tuženik je bio nesavjestan i morao je znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i moguće posljedice znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13. Sud nije umanjio tužiteljevu tražbinu sa tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita jer tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka.

14. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.126,17 eur, koji se sastoji od: tužba 75 bodova, podnesak od 08.03.2024. 75 bodova, ročište 13.03.2024. 18,95 bodova, ročište 16.05.2024. 37,50 bodova, podnesak 28.10.2024. 75 bodova, ročište 05.11.2024. 75 bodova, ročište 06.12.2024. 75 bodova, a što ukupno iznosi 862,90 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 215,73 eur, trošak financijskog vještačenja 250,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 eur.

U Zagrebu, 19. prosinca 2024.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika