Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-246/2024-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja ZŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi obvezno - ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 12. studenog 2024. na kojoj su prisustvovali tužitelj osobno, punomoćnica tužitelja Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska te punomoćnik tuženika, Borna Kustec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, dana 19. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215058039/08 koji su dana 18. prosinca 2008. sklopili tužitelj ZŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i Zagrebačka Banka d.d. (OIB: 92963223473) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, sadržane u članku 18 D tog Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. (OIB: 92963223473) da tužitelju ZŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 180,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. srpnja 2012. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215058039/08 koji su dana 18. prosinca 2008. sklopili tužitelj ZŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i Zagrebačka Banka d.d. (OIB: 92963223473) kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 2,00 % (dva posto) koja se izračunava na iznos kredita, jednokratno, prije isplate kredita, sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. (OIB: 92963223473) da tužitelju ZŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 245,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. prosinca 2008. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. (OIB: 92963223473) da tužitelju ZŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. prosinca 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ZŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 15. srpnja 2024. godine protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (dalje: tuženik) radi obvezno-ništetnost. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita tuženik kao kreditor sklopili dana 18. prosinca 2008. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215058039/08 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tužitelj ističe da je člankom 16. Ugovora ugovoreno da je za sve sporove nadležan sud prema sjedištu podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice. Obzirom na ugovornu odredbu, za rješavanje spora stvarno i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Tužitelj tvrdi da je ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.993,79 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je dana 9. srpnja 2012. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Navodi da je temeljem odredbe čl. 18. D ugovora, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 1.357,77 kn, odnosno 180,21 eur. Ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena ugovorna odredba iz čl. 18. D ugovora prema kojoj tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 18. D ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Tvrdi da je člankom 2. Ugovora/Kamate i naknade/ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, te da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00 % koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20 %. Sukladno navedenom tužitelju je na dan isplate/korištenja kredita odnosno dana 19. prosinca 2008. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 1.850,42 kn, odnosno 245,59 eur. Tužitelj prvenstveno navodi kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarao), već mu je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelju je navedena naknada za obradu kredita naplaćena da prethodno, a niti naknadno, tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje (posebno s obzirom na okolnost da obrada kredita ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji za svoj rad prima redovnu plaću, odnosno da obrada kreditnih zahtjeva predstavlja osnovnu djelatnost banke tj. tuženika) te zašto je ta naknada određena u postotnom iznosu od iznosa kredita tj. u korelaciji s iznosom kredita. U ugovoru nadalje nedvojbeno nije bilo navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno - nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Navedeno obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr.). Dakle, predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana (a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Drugim riječima - navedeno postupanje tuženika, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sumarno - polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Uslijed iznijetog, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07). Sukladno čl. 96. st. 1 istog zakona, takva nepoštena odredba je ništava. S obzirom da je sporna odredba ništetna, a iznos od 245,59 eur tuženik je stekao bez osnove. Tužitelj ovom tužbom potražuje utvrđenje ništetonsti spornih odredaba i povrat navedenih iznosa stečenih bez osnove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 245,59 EUR naplaćena 19. prosinca 2008. godine, a tužba je podnesena 2024. godine znači nakon 16 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 180,20 EUR naplaćena 9. srpnja 2012. godine, a tužba je podnesena u srpnju 2024. godine znači nakon 12 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Osim što je zahtjev po toj osnovi zastario, zahtjev je u cijelosti neosnovan, što tuženik obrazlaže u nastavku. Ističe se i kako je nespojiv deklaratorni tužbeni zahtjev iz toč.

III. tužbenog zahtjeva jer predmetna odredba koju tužitelj predlaže utvrditi ništetnom ne predstavlja odredbu kojom je uređena naknada za obradu kredita o kojoj tužitelj obrazlaže u historijatu tužbe. Tužitelj nije dostavio dokaz da je osobno podmirio naknade koje utužuje u ovom postupku. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe da je vrijednost predmeta spora od strane tužitelja naznačena suviše visoko (1.753,03 EUR) obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorne zahtjeve za isplatu na iznos od ukupno 425,80 EUR. Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku brzo i na prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora odnosno da naznači vrijednost predmeta spora na iznos od 425,80 EUR. Tuženik tvrdi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena. Nadalje, navodi da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Ističe da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik navodi da je gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Tuženik ističe da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu (a još manje "znatnu" neravnotežu između stranaka. Tuženik tvrdi da je očito je, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 18.D. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2008. godine, dakle 9 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Navodi kako je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Ističe da je gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Tuženik ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 24. lipnja 2020. godine, broj Pž-1572/2018-2, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Puli od dana 3. rujna 2018. godine, broj Gž-311/2018-2, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 3215058039/08 od 18. prosinca 2008. godine (str. 7-11 spisa), dopis tuženika od 20. rujna 2023. godine (str. 12 spisa), otplatnu tablicu (str. 13-16 spisa), promet po kreditu (str. 17-20 spisa), odluku o tarifi naknada za usluge od 2008. godine (str. 47- 53 spisa), uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (str. 54-56 spisa), opće uvjete poslovanja banke iz 1999. godine (str. 57-61 spisa), izvadak iz odluke o tarifi naknada za usluge od 2012. godine (str. 62-111 spisa), sudsku praksu (str. 116-151 spisa), saslušao tužitelja kao stranku (str. 161-163 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini osnovanim određeni VPS spora od strane tužitelja, a kojeg je tužitelj odredio upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje, a drugi na isplatu. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215058039/08 od 18. prosinca 2008. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 1.) tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila Renault Financiranje u iznosu kunske protuvrijednosti od 19.993,79 CHF. Čl. 2/1. Ugovora ugovorene su kamate i to redovna od 6,95 % godišnje, promjenjiva, a temeljem Odluce o kamatnim stopama kreditora, zatim čl. 2/2 Ugovora ugovorena je kamata po dospijeću: u visini redovne kamate, dok je čl. 2/3. Ugovora navedeno da koristnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a čl. 2/4 Ugovora da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po tom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visni 2% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. Ugovora uvećana za 20%. Čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate 84 mjeseca, a čl. 5. namjena kredita i to za kupnju vozila marke Dacia, tip i model Sandero god. proizvodnje 2008. Čl. 18/D Ugovora se navodi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje aknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Čl. 7-15. Ugovora ugovorena su sredstva osiguranja kredita i to zapljena plaće korisnika kredita i drugih primanja, zatim prijenos prava vlasništva na vozilu odnosno fiducija, zatim zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika. Ugovor je datiran dana 18. prosinca 2008. te potpisan od strane tužitelja kao korisnika kredita, te ovlaštene osobe tuženika. Isti ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od stane javnog bilježnika Sanje Čubelić Šimac u [adresa] dana 18. prosinca 2008. pod borjem Ov-15545/2008.

7. Uvidom u dopis tuženika od 20. rujna 2023. (podatke) dostavljene punomoćnici tužitelja i u prijepis knjigovodstvene prometa po predmetnom kreditu utvrđeno je da je dana 19. prosinca 2008. tužitelju naplaćena po predmetnom kreditu naknada za obradu kredita u iznosu od 1.850,42 kn te dana 9. srpnja 2012. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.357,77 kn, te da je upravo tužitelj plaćao i u cijelosti u konačnici otplatio predmetni kredit 9. srpnja 2012..

8. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužitelja (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. U svom iskazu tužitelj je naveo da je 2008. godine u Autokući Cindrić želio kupiti auto, a koji mu je trebao radi odlaska na posao i sa posla kući, s obzirom da se njegov stari auto već raspadao. Tužitelj je iskazao da je u to vrijeme bio u radnom odnosu u INA Rafinerija nafte kao smjenovođa. Naveo je da kada je došao u autokuću, tužitelj je izabrao automobil koji je odgovarao njegovim potrebama, a obzirom da nije imao gotovinu za cijenu vozila, djelatnici autokuće su mu ponudili predmetni kredit i rekli su tužitelju da nema ništa s tim, da će oni sve pripremiti. Iskazao je da su mu djelatnici autokuće rekli da se radi o kreditu vezanom za valutu CHF a o kojoj valuti tužitelju nisu ništa rekli te mu je rečeno da je rok otplate 7 godina, a obračunali su mu i mjesečnu ratu 1.300,00 kn mjesečno. Tužitelj je naveo da mu osim toga ništa nisu rekli. Tužitelj je iskazao da je morao samo donijeti potvrdu o visini njegove plaće i u autokući su mu rekli da će ga zvati kad papiri budu gotovi i to vezano za kupoprodaju auta i rekli su mu da ne mora ići niti javnom bilježniku, već da će oni to sve srediti. Naveo je da prilikom razgovora o kreditu, nitko od strane djelatnika autokuće nije spominjao neke druge troškove vezane za kredit osim visine mjesečnog anuiteta i to početnog. Tužitelj je naveo da tek kad je došao auto kojeg je kupio, zvali su ga iz autokuće da dođe i potpiše papire i to ugovor o kreditu. Tužitelj je iskazao da su ugovor o kreditu sastavljali oni, djelatnici autokuće, a tužitelja je u potpunosti sastavljen ugovor čekao na stolu, a koji ugovor je tužitelj čitao, no nije znao da će mu banka nabiti još nekakve dodatne troškove. Naveo je da je u autokući potpisao ugovor o kreditu, a prilikom potpisivanja ugovora od strane djelatnika autokuće mu nikakva upozorenja za kredit nisu dana niti su spominjane kakve naknade. Tužitelj je naveo da čitajući odredbe ugovora nije vidio ništa sumnjivo, a auto koji mu je ponuđen je bio na akciji, slijedom čega su i drugi kolege tužitelja kod istog poslodavca uzimali te aute. Tužitelj je iskazao da u trenutku sklapanja ugovora odnosno kada mu je ugovor dan na potpis, tužitelj nije mogao ništa promijeniti vezano za ugovor, a da u konačnici realizira taj kredit. Naveo je da u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj nije bio obrtnik niti je imao trgovačko društvo niti se bavio slobodnim zanimanjima. Iskazao je da je 2013. prijevremeno otplatio predmetni kredit, a koji je kredit i do tada redovito otplaćivao, no zbog povišenja mjesečnog anuiteta visina rate je bila nemoguća za otplaćivati, a kako je tužitelj 2013. dobio otpremninu od poslodavca, odlučio je u cijelosti prijevremeno otplatiti kredit. Naime, tužitelj je iskazao da je u to vrijeme ostao bez posla, jer je firma otišla u stečaj, a kako živi na selu nije imao čime plaćati rate kredita koja je u to vrijeme porasla preko 3.000,00 kn stoga je tužitelj odlučio sa sredstvima koje je dobio od otpremnine zatvoriti kredit. U svezi toga, naveo je da je došao u banku i pitao djelatnicu banke može li zatvoriti kredit, na što je ona otišla provjeriti te mu je nakon toga rekla da može zatvoriti kredit i rekla mu je iznos koji mora platiti, a kako bi u cijelosti otplatio kredit. Iskazao je da mu je djelatnica banke izračunala ukupan iznos koji tužitelj mora platiti, a koji je tužitelj i platio. Tužitelj je naveo da se nisu spominjali nikakvi troškovi, već ukupan iznos koji mora platiti a kako bi prijevremeno otplatio kredit. Tužitelj je iskazao da je za zatvaranje prijevremenog kredita dao 75 tisuća i nešto kuna, a sada se ne sjeća kolika je bila protuvrijednost u kunama samog iznosa kredita. Naveo je da niti u jednom trenutku prilikom realizacije kredita nije bio u banci već je isključivo vezano za ugovor o kreditu razgovarao sa djelatnicima autokuće. Iskazao je kako nije u vrijeme realizacije kredita pitao u autokući može li izmijeniti odredbe ugovora o kreditu, jer mu je auto trebao. Tužitelj je naveo da je auto koristio za osobne potrebe i odlazak na posao. Tužitelj je iskazao da je došao u banku i tražio da prijevremeno otplati kredit, a djelatnica banke mu je rekla ukupan iznos koji mora platiti kako bi zatvorio kredit i koji iznos je tužitelj podigao i platio te nije pitao što točno predstavlja taj iznos odnosno od čega se sastoji. Naveo je da mu je djelatnica banke rekla da upravo taj iznos mora platiti kako bi zatvorio kredit no navodi da mu je bilo čudno nakon što je 5 godina otplaćivao kredit da još tolike novce mora dati kako bi zatvorio kredit. Iskazao je da ne može sam obračunati postotak primjerice 2% od nekog iznosa niti razumije postotni račun. Tužitelj je naveo da ima završenu školu za tehničara za zaštitu osobe i imovine, a koje zanimanje je stekao kad ga je poslodavac poslao na doškolovanje.

9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužitelj u konkretnom pravnom poslu nastupao kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirao isključivo za osobne potrebe (kupovine automobila za osobne potrebe i odlazak na posao) a sama tužitelj u svom iskazu potvrđuje da u vrijeme sklapanja Ugovora se nije bavio trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom obrtničkom ili slobodnom djelatnošću već je bio u radnom odnosu kao na radnom mjestu smjenovođe u Rafineriji, a po zanimanju je tehničara za zaštitu osobe i imovine. Slijedom navedenog tužitelj, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč.

2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobnih potreba tužitelja (kupovine osobnog automobila za osobne potrebe). Dakle, tužitelj je nastupao u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička (dakle ne kao trgovac, a što i sam u svom iskazu potvrđuje dok tuženik nije dokazao protivno) i to radi zadovoljavanja osobnih potreba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana, a tužitelj takvu činjenicu u svome iskazu osporava). Nastavno iz iskaza tužitelja, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporim ugovornim odredbama (čl. 2/3i 4 i 18/d Ugovora), već protivno tome tužitelj navodi da tužitelj nije sudjelovao u sastavljaju odredaba Ugovora niti mu je tko što rekao da bi mogla sudjelovati, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane djelatnika auto kuće (tužitelj u svome iskazu tako navodi) i dan je tužitelju na potpis, a koji je tužitelj nadalje takav i prihvatio sa svim odredbama a na koje nije mogao utjecati. Osnovom iskaza tužitelja utvrđeno je da tužitelja nitko nije pitao niti mu što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada, već protivno tome tužitelj navodi da se niti kod ugovaranja kredita niti prilikom prijevremene otplate nisu spominjale nikakve naknade niti troškovi već samo iznos koji tužitelj treba platiti. Tužitelj potvrđuje da jedino o čemu su razgovarali prije potpisivanja ugovora je bio mjesečni anuitet koji će tužitelj biti dužan plaćati kao i iznos kredita i taj se razgovor vodio isključivo sa djelatnicima auto kuće.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte samog tužitelja (pa čak i u spornim odredbama) ali i primjerice na činjenice koje nisu ugovorene (čl. 7. Ugovora u kojem se navodi sudužnik a koji nije stranka Ugovora, slijedom čega je vidljivo da je se radi o tipskom ugovoru). Dakle, tužitelju u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužitelj, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Da tužitelj nije mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe potvrđuje iskaz samog tužitelja, a koji navodi da ga na obveze plaćanja spornih naknada prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio niti prilikom prijevremene otplate. Osim navedenog tužitelj u svom iskazu ističe da nije sudjelovao u sastavljanju odredaba Ugovora, te da tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljem već je sve razgovore vezano za Ugovor obavljao u auto kući i prilikom kojih je spominjan samo iznos kredita i visinu mjesečnog anuiteta a da se o drugim uvjetima kredita nije raspravljalo. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 2 st. 3. i 4. i čl. 18/D Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužitelj nije sudjelovao niti mogao utjecati na njihov sadržaj niti mu je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem zaključio kakva mu se točno obveza istom nameće.

11. Naime, u smislu čl. 97. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužitelj u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobio nikakve informacije niti je o istima pregovarao pojedinačnim te da zasebno iste nisu niti spominjane, a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužitelj nije sudjelovao, niti je imao mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti mu je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.

12. Nadalje, iako u smislu čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to čl. 2.s t. 3. a koja glasi: " korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora" odnosno st. 4. iste odredbe "korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po tom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visi 2% koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. Ugovora uvećana za 20%.“ kao i odredbe čl. 18/D Ugovora koja glasi: "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate" po mišljenju ovog suda ne ispunjavaju uvijek jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba čl. 2 (st. 3. i 4.). Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade odnosno kako to se u Ugovoru navodi premije osiguranja tražbine kredita (2% od iznosa kredita, uvećanog za 20%) potrošaču (konkretno tužitelju) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) odnosno što se točno osigurava, te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe čl. 18/D Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i njegovim jednostranim odlukama i to odlukama koje će biti na snazi tek u trenutku prijevremene otplate (dakle buduća i neizvjesna okolnost) po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 IŠ od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 18 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sam tužitelj je po zanimanju smjenovođa u rafineriji nafte, te nije imao posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužitelj propustio dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužitelju kao potrošaču objasnio i upoznao ga sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužitelja kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu prilikom prijevremene otplate kredita, kao što nije niti dokazao da bi tužitelju ponudio opciju prema kojoj bi tužitelju omogućio pregovaranje u svezi plaćanja spornih naknada odnosno opciju isplate odnosno prijevremene otplate kredita bez naplate takvih naknada .Naime, ugovaranje spornih naknada nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda, u smislu čl. 96. ZZP, nije učinio jer s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama niti mu dao bilo kakve informacije (osim nametnuo obvezu da plati iste u određenoj visini) o istima.

13. Naime, tuženik tijekom postupka dostavlja dokumente pod nazivom Proizvodi za domaće i strane fizičke osobne –Financiranje/ krediti no iz istog dokumenta je vidljivo samo visina određenih naknada za namjenske kredite za kupnju motornih vozila, no ne i za što se ista naknada naplaćuje. Nadalje tuženik dostavja Uputu za odobravanje kredita građanima-osnovna uputa iz 2006., no iz iste se također može samo utvrditi visina naknade za obradu kredita no ne i zbog čega se ista naplaćuje (koji su to troškovi obrade i jesu li oni realni). U konačnici niti iz Općih uvjeta poslovanja tuženika iz 1999. godine iz čl. 5. pod nazivom Kamate, naknade i troškovi isto nije vidljivo jer se u istom čl. samo tuženik poziva na svoje opće akte (Odluku o Tarifi naknada za usluge) kao i što navodi upravo da je klijent duža platiti sve troškove u skladu s Odlukom o Tarifi) no niti iz Općih uvjeta nije vidljivo koji su konkretno (vezano za Ugovor) troškovi nastali i naplaćeni iz spornih naknada i jesu li oni realni. Osim iznesenog tuženik tijekom ovog postupka ne potvrđuje da bi bilo koji od navedenih dokumenata bili dostavljeni ili uručeni tužitelju prije sklapanja Ugovora niti da bi mu bili na drugi način dostupni. radi se o

14. Dakle, utvrđeno je da su sporne ugovorne odredbe rezultat tipskog ugovora a o kojima tužitelju nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja. No, sama činjenica da se radi o tipskom ugovoru te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužitelj) nije imao utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 96. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

15. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 RŠ i TŠ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Z od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ČŠ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 I i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

16. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

17. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužitelj navodi da mu nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba, niti bilo kakvo upozorenje o obvezi plaćanja istih nije dano niti mu je bilo što rečeno vezano za iste. Iz iskaza tužitelja ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljem, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužitelja nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su mu dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.

18. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

19. Tijekom postupka, a osim samih odredaba čl. 2 st. 3 i 4 te čl. 18/D Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi čl. 18/D Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor temeljem odluka koje će biti u trenutku otplate kredita na snazi, dakle buduća i neizvjesna okolnost) od tužitelja odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da tužitelj je morao po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da su naplaćene sporne naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužitelju, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužitelja), a sam tužitelj nije mogao utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući mu pritom mogućnost da izabere drugu opciju.

20. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da su sporne odredbe čl. 2. st. 3. i 4. i 18/D Ugovora (sadržaja pobliže navedene u toč. 6. ove presude), a u smislu čl. 96. ZZP nepoštene. U smislu čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu čl. 102. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim te je odlučio kao u toč. I i III izreke.

21. U odnosu na visinu naplaćenih spornih naknada ovaj sud da je sud iste utvrdio temeljem dokumentacije navedene u toč. 7. ove presude a osnovom kojih je utvrđeno da je dana 19. prosinca 2008. tužitelju naplaćena po predmetnom kreditu naknada za obradu kredita u iznosu od 1.850,42 kn odnosno sada u iznosu od 245,59 eur te dana 9. srpnja 2012. naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.357,77 kn, odnosno sada u iznosu od 180,21 eur, te da je upravo tužitelj plaćao i u cijelosti u konačnici otplatio predmetni kredit 9. srpnja 2012..

22. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

23. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

24. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita napaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 19. prosinca 2008.) a sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena prilikom otplate kredita prije vremena dana 9. srpnja 2012. godine.

25. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornih odredaba Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 18. prosinca 2008. ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

26. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (19. prosinca 2008.) odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita (9. srpnja 2012.) u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredba počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 15. srpnja 2024. godine. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

27. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužitelja te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 180,21 eur (naknada za prijevremenu otplatu kredita) odnosno iznos od 245,59 eur (naknada za obradu kredita) te je odlučio kao u toč. II. i IV. izreke.

28. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužitelj i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (bravar po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogao zaključiti zašto mu se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, mu kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno kao u toč. II i IV. izreke.

29. Stoga je odlučeno kao u izreci.

30. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti svojim zahtjevom.

31. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 2. listopada 2024. i 12. studenog 2024. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 10. rujna 2024. u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur/ kn (čl. 4. toč. 1. i 7. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.224,54 eur, a koji je naloženo da plati tuženik.

32. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

33. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku, 19. prosinca 2024. godine

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte